Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-879/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tatjani Starčević, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., (pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Mariji Zvizdić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-3176/2019-39 od 3. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-3176/2019-39 od 3. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., III. i IV. izreke.
II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-3176/2019-39 od 3. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke te pod točkom VII. (ispravno VIII.) u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 4.653,36 €.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-3176/2019-39 od 3. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. i V. kao i u i pogledu parničnog troška stranaka sadržanog u točki VII. izreke (ispravno VIII.) te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti će se u konačnoj odluci.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka i za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj kreditne partije:[broj kredita], od 28.05.2007., sklopljenog između prednika tuženika i tužitelja te JD kao sudužnika i TD kao založnog dužnika, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:
- u dijelu odredbe članka 3. (Kamatna stopa) Ugovora, koja glasi:
“Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.”
-u dijelu odredbe članka 4. (Otplata kredita) Ugovora, koja glasi:
“………Kredit se otplaćuje u 360 (tristošezdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 586,83 CHF (petstoosamdesetšest švicarskih franaka i 83/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.”
- u odredbi članka 6. (Promjenjivost kamatne stope) Ugovora, koja glasi: “Banke je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stupu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 01.01.2008. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za “kredite za mlade”. Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.”
- u dijelu odredbe članka 7. (Kašnjenje s plaćanjem i njegove posljedice) Ugovora koja glasi: “……u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Alpe-Adria-Bank d.d..”
-te odredba članka 21. (Završne odredbe) Ugovora u dijelu koji glasi: …..“Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita, Založni dužnik i Sudužnik, u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke iz ovog Ugovora.” Nadalje, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.381,91 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke pod točkom II. Pod točkom III. izreke utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane, broj kreditne partije:25301826, od 28.05.2007. sklopljenog između prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, JD kao sudužnika i TD kao založnog dužnika, i to: sadržane u odredbi članka 5. Troškovi, koja glasi: …“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.”… Nadalje, pod točkom IV. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 879,95 €[1] /6.599,85 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2007., dok je pod točkom V. naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.154,44 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci pobijane odluke pod točkom V. Nadalje, pod točkom VI. izreke odbijen je kao neosnovan tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.861,58 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015. do isplate dok je pod točkom VII. odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja da se utvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj kreditne partije:25301826, od 28.05.2007. u dijelu odredbe članka 2. (Iznos, namjena i korištenje kredita) Ugovora, koja glasi:“… u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 CHF (stodvadesettisućašvicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,………2) …………u iznosu od 120.000,00 CHF (stodvadesettisućašvicarskih franaka)……..”, u odredbi članka 6. Ugovora, koja glasi: “Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog Ugovora neće mijenjati do 31.12.2007. (tridesetprvo prosinca dvijetisućesedme) godine ako se Korisnik Kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora,.” te odredba članka 21. Ugovora u dijelu koji glasi: …..“Korisnik kredita potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica.” Nadalje, pod točkom VII. (ispravno VIII. izreke) naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.653,36 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2024. pa do isplate.
2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I., II., III., IV., V i VII. (ispravno toč. VIII. izreke) u pogledu parničnog troška, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Isto tako, protiv dijela navedene presude pod točkom VI. kao i u dijelu kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 4.653,36 € u točki (VII.) ispravno točki VIII. izreke, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-
3. ZPP te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode tuženika u cijelosti te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
5. Žalba tuženika je djelomično osnovana dok je žalba tužitelja neosnovana.
6. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama te utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita i isplata iznosa od 879,95 € na ime ništetne odredbe.
7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju žalitelji. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
8. Nije sporno da su tužitelj (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana 28. svibnja 2007. sklopili Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine za zatvaranje kredita i kupovinu stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.000,00 CHF, koji će se otplatiti u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 586,83 obračunatih po srednjem tečaju za CHF Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja s promjenjivom kamatnom stopom. Isto tako, nije sporno da je 16. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure – stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 63.978,30 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 26.377,88 kn/3.500,95 €. Isto tako, nije sporno da je tužitelj isplatio tuženiku iznos od 879,95 €/6.630,00 kn s osnova jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25% od iznosa kredita.
9. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i prednik tuženika, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:
- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,
- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.
10. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da;
- da iz iskaza supruge tužitelja JD proizlazi da su se odlučili kupiti stan te su se raspitati kod prednika tuženika koji im je ponudio kredit koji je bio vezan za valutu CHF kao jedan jako dobar kredit, da je to odličan proizvod za mlade i anuitet im je bio oko 2.500,00 kuna i rečeno im je da će im biti tako negdje otprilike i nadalje. Zatim, proizlazi da je jedno vrijeme anuitet i bio toliko, a nakon toga je počeo jako rasti i narastao je preko 5.000,00 kuna, a kada su se raspitivali za kredit uopće im nije bio ponuđen kredit u EUR-ima već je ovaj predstavljen kao jako dobar i rečeno im je da se ništa ne brinu, a ništa im nije bilo objašnjeno za valutu CHF, a niti kako se mijenja kamatna stopa te taj kredit još dan danas otplaćuju i moraju ga plaćati još 15 godina;
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se ne sjeća da ih je netko iz banke upozorio da bi anuitet mogao rasti zbog promjene tečaja ili sniziti se te je bilo rečeno da će rata biti oko 2.500,00 kuna i to je bilo prihvatljivo i shvatio je da će rata biti otprilike cijelo vrijeme toliko i da je to kredit za mlade i da se ne brinu;
- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da na temelju utvrđenja i izračuna: - preplata s osnova promjene kamatne stope koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu (4,20%), sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju, a primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze/plaćanja ukupno iznosi 8.381,91 €, zatim da preplata anuiteta s osnova valutne klauzule kao tečajne razlike između plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita pri čemu tečajne razlike ima umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća/plaćanja, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose 9.154,44 € kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5, zatim da razlika između nedospjelih glavnica nakon konverzije 30.09.2015., uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 6.161,87 €, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita kao i da u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *4.861,58 €, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.
11. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom na direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a, to je osnovan zahtjev tužitelja u odnosu na zahtjev iz točke I. u dijelu koji se odnosi na dijelove čl. 3., 4., 5., 6., 7. i 21. Ugovora o kreditu jer se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo te se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja. Naime, iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena, a isto tako proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu te i nemoralna jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Također, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, pa prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik za taj rizik znao, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pod točkom I. i III.
12. S obzirom na navedeno i kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju preplatu s osnova promjene kamatne stope u iznosu od iznosi 8.381,91 € kao pod točkom II. izreke te preplatu anuiteta s osnova valutne klauzule u iznosu od 9.154,44 € kao pod točkom V. izreke, ali i djelomično odbija tužbeni zahtjev u onom dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu razlike glavnice koju je izračunao vještak na dan konverzije jer predmet ove parnice nije ništetnost odredbe Aneksa ugovora o kreditu, pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice. Isto tako, tužitelju je zbog ništetne odredbe s osnova jednokratnog troška obrade kredita, dosuđen i iznos od 879,95 € kao pod točkom IV. izreke.
13. Takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda mogu se samo djelomično prihvatiti kao pravilni.
14. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope, kao i odredba o naknadi za obradu kredita, jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine",br.102/15 – dalje:ZID ZPK/15).
15. Najprije valja reći da budući je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, br. 96/2003. – dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. – dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).
16. Naime, tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.
17. Odgovarajući na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je pravilna odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (kao pod točkom I. izreke), kao i u dijelu kojim je utvrđena ništetna odredba sadržana u toč. 5. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na troškove obrade kredita. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze pa u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.
18. Pri tome valja reći da čak i upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja ili promjeni tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njim nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kreditu, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
19. Nadalje, vezano za odredbu o naknadi za obradu kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati te se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni u međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
20. Pri tome, valja još dodati da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.
21. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.
22.Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Stoga, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
23. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede isplate troškova obrade kredita. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, a nisu osnovani niti žalbeni navodi da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave s obzirom da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku gdje je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takove ništetne odredbe.
24. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom III. i IV. izreke.
25. Nadalje, prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.
26. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.
27. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).
28. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 16. veljače 2016. Aneks uz Ugovor o kreditu, da je tim Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj glavnica kredita 30. rujna 2015. iznosi 63.978,30 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 26.377,88 kn/3.500,95 € te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.
29. Prema tome, navedenim dodatkom ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 28. svibnja 2007., u skladu sa od tužitelja prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužitelj je pristao, tako da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu od 28. svibnja 2007., odnosno zaključenjem tog Dodatka osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Aneksu ugovoru od 16. veljače 2016. (kako proizlazi iz odredbe čl. 10. Aneksa uz Ugovor o kreditu). Sklapanjem tog Aneksa tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Aneksa uz Ugovor o kreditu u EUR koji je sklopljen 16. veljače 2016.
30. Prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
31. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – „Narodne novine“ br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužitelju iznose glavnice koje tužitelj potražuje u točki II. i V., a koje je tužitelju pogrešno dosudio prvostupanjski sud.
32. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu od 16. veljače 2016., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.
33. Imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).
34. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.
35. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.
36. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom u točki II. i V. izreke, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje te uplate.
37. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK) sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio, pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužitelj kao korisnik kredita dao svoj pristanak. Tim pristankom tužitelj je pristao da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.
38. Naime, ne može tužitelj, s jedne strane, pristajati da mu se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih mu se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.
39. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu.
40. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.
41. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema u CHF.“
42. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
43. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 ODS, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.
44. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK- a, koju je tužitelj izričito prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2007., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod toč. II. i V. izreke.
45. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
46. U tom smislu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.
47. Dakle, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).
48. Dosuđene zatezne kamate ne odnose na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Naime, zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem preplate po svakoj od ništetnih odredbi prvobitnog ugovora o kreditu ponaosob, a to nije istovjetno s, nazovi tako, "konverzijskom preplatom" pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
49. Odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu odnosno "preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora" – koja je zatražena i koju je sud prvog stupnja dosudio tužitelju, ne bi bila povrijeđena odredba čl. 5. st. 3. ZPP, a ne bi se radilo niti odlučivanju izvan postavljenog tužbenog zahtjeva jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćen obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije.
50. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.)
51. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije utvrdio u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, to je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu izreke pod točkom II. i V. na temelju odredbe čl. 370. ZPP te vratiti predmet u tom dijelu istom sudu na ponovno suđenje.
52. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu shvaćanja izražena u ovoj odluci te će sukladno predloženim dokazima utvrditi zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, nakon čega će moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku u tom dijelu.
U odnosu na žalbu tužitelja
53. Tužitelj osporava pravilnost prvostupanjske presude pod točkom VI. izreke u kojoj je odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 4.861,58 €.
54. Odlučujući o tom dijelu zahtjeva sud prvog stupnja je naveo da se naprijed navedeni iznos odnosi na zahtjev za isplatu razlike glavnice koju je izračunao vještak na dan konverzije, a predmet ove parnice nije ništetnost odredbe Aneksa ugovora o kreditu, pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice s obzirom da su stranke sklopile valjani Aneks Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija i u odnosu na koji tužitelj ne traži utvrđenje ništetnosti.
55. Međutim, s obzirom na shvaćanje ovog drugostupanjskog suda da su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koji je tužitelj prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2007.kako je detaljno navedeno te da na strani tuženika (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužitelja (potrošača), neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u opisanom dijelu.
56. Isto tako neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja da konverzijom kredita nije postignut učinak njegove zaštite kao potrošača kako to nalaže pravo Europske unije odnosno Direktiva 93/13/EEZ i kako to proizlazi iz presude Suda Europske unije C- 118/17. Naime, provedenom konverzijom, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.
57. S druge strane, odredba članka 19.e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točka 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, stavkom 8. članka 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u stavku 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.
58. Stoga, suprotno žalbenim navodima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji, a kako je već detaljno navedeno.
59. Slijedom navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja te na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom VI. i VII. (ispravno VIII.) izreke te odlučiti u izreci kao pod točkom II.
60. Isto tako, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., III., i IV. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom I., dok je žalba tuženika djelomično osnovana pa je temeljem odredbe čl. 370. ZPP, valjalo ukinuti pobijanu odluku pod točkom II. i V. izreke te istu u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. (točka I. izreke rješenja).
61. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka pod točkom VII. (ispravno pod točkom VIII.) izreke, dok će se o troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
62. Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke rješenja, a isto tako nije osnovan niti zahtjev za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP III. izreke rješenja).
U Zagrebu 29. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Josip Grubišić
