REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VUKOVARU

VUKOVAR, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-262/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marina kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ZF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnicima Vinku Adžić i Ivanu Adžić odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš, Maceljski, Mandić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1343/2023-16 od 10. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1343/2023-16 od 10. veljače 2025..

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 5. lipnja 2006., broj Ugovora: 9011489318, između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao Banke i tužitelja ZF kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 9. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 141,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 4.11.2011. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1.1.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest (15) dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.892,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest (15) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.“

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik i to zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 142/22. i 155/23. u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

2.1. Tuženik u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba (čl. 9. Ugovora o kreditu), protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, pa da je stoga ništetna. Ističe da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita, bilo dopušteno ugovoriti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita, da su uvjeti u svezi prijevremene potpune otplate kredita bili ugovoreni i regulirani njegovim općim aktima, slijedom čega prijeporne odredbe ugovora o kreditu nisu protivne niti jednoj kogentnoj normi, pa tako niti odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, tako da se ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Navodi i to da je predmetna odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Upire i na to da pobijanom presudom nacionalno zakonodavstvo nije tumačeno u duhu prava Europske unije.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu broj 9011489318 koji je zaključen između stranaka 5. lipnja 2006., a koja regulira naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita te zahtjev za isplatom iznosa od 141,12 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koji je plaćen na temelju iste ugovorne odredbe.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio iznos kredita, kao i da je prilikom prijevremene otplate kredita platio naknadu u visini od 1.063,30 kuna, koje plaćanje je izvršeno 4. studenog 2011..

8. Odlučujući o ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe sud prvog stupnja ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da se utvrdi da je takva odredba ugovora ništetna, a nakon što je u provedenom postupku utvrdio sljedeće činjenice:

- da je sklopljenim Ugovorom o kreditu broj 9011489318 koji je zaključen između stranaka 5. lipnja 2006. od strane tuženika kao kreditora, tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.287,93 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dana korištenja kredita;

- da je čl. 9. Ugovora ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita naknadu u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate;

- da je tužitelj izvršio prijevremenu potpunu otplatu kredita 4. studenog 2011. i da mu je tom prilikom naplaćena naknadu u visini 141,12 eura;

- da je saslušanjem tužitelja kao stranke utvrđeno da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi već je ona bila sastavni dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika kao kreditora i to na način da tužitelj niti na koji način nije mogao utjecati na sadržaj iste ugovorne odredbe;

- da je predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) kao i na članak 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO) sud prvog stupnja utvrđuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena ugovorna odredba a onda i ništetna, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.

10. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom, zauzimajući stav da tužitelju pripada pravo na povrat plaćenog iznosa izvršenog temeljem ništetne odredbe, i to u iznosu od 141,12 EUR za koji je utvrđeno da nije niti sporan među strankama.

11. Pobijana presuda je jasna u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za utvrđenjem ništetnosti točno određene ugovorne odredbe, za što je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i međusobno neproturječne razloge za sve važne činjenice na temelju kojih izvodi zaključak o ništetnosti odredbe ugovora koje regulira pitanje naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, te na temelju kojih izvodi zaključak o osnovanosti zahtjeva za isplatu.

12. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom prijevremene otplate kredita platiti banci naknadu sukladno odgovarajućim aktima banke, da se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je odredba čl. 9. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe članka 87. ZZP/03.

13. Neosnovano u žalbi tuženik ukazuje da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe Zakona o zaštiti potrošača, pri tome se pogrešno pozivajući na odredbe Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, jer da je ugovorna odredba bila tužitelju jasna i razumljiva, te da zapravo sud prvog stupnja niti na koji način ne obrazlaže u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka.

14. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14.1. S obzirom da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da se s njim nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati suprotno, to je utvrđeno da vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavak 2. ZZP/03.

15. Sud prvog stupnja nadalje smatra, da okolnost da o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo je u sveukupnosti prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03, te ovakva utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

16. Tuženik stoga u žalbi neosnovano ističe da predmetna ugovorna odredba ne može biti ništetna samo zbog toga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da po stavu tuženika nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16.1. Naime, točno je da test transparentnosti podrazumijeva da pojedina ugovorna odredba mora biti jasna, razumljiva i lako uočljiva, ali osim toga isto podrazumijeva i da potrošač na temelju takve odredbe može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze za njega, a što kod ugovaranja predmetne ugovorne odredbe nije bio slučaj, s obzirom da prilikom pregovaranja niti sklapanja ugovora uopće nije jasno naznačeno koja visina naknade će se naplaćivati u trenutku prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi ista naknada, pa se stoga ne može smatrati da je ista ugovorna odredba prošla test transparentnosti i da stoga ne podliježe testu poštenosti odnosno nepoštenosti.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja proveo je test poštenosti predmetne ugovorne odredbe sukladno članku 81. stavak 1. ZZP/03, s obzirom da je utvrđeno da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o tipskom ugovoru, pa se može zaključiti da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i to u smislu da bi bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i da se o istoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja.

17.1. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima tuženika, ispunjena je i pretpostavka postojanja znatne neravnoteže u pravima i interesima ugovornim stranaka i to na štetu potrošača, jer očito, zbog načina ugovaranja predmetne ugovorne odredbe, tuženik je bio znatno ograničen u ostvarivanju svog prava na prijevremenu otplatu kredita kojega ne bi mogao prijevremeno otplatiti da nije platio sporni iznos naknade.

18. Osim naprijed navedenog, za ocjenu je li predmetna ugovorna odredba ništetna nužno je uzeti u obzir i odredbu članka 83. ZZP/03 koja regulira da prilikom ocjene poštenosti odnosno nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe, te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023 od 13. veljače 2014.).

19. Upravo u pogledu naprijed navedenog potrebno je navesti da i ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, odnosno odredbe o načinu ugovaranja promjene kamatne stope, ugovaranje valutne klauzule i naknade za obradu kredita.

20. Neosnovano u žalbi tuženik ukazuje da je naknada za prijevremenu otplatu kredita u potpunosti u skladu sa zakonskim propisima važećim u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao i u vrijeme naplate predmetne naknade, odnosno da je bio ovlašten naplatiti ju, te kako nije bio dužan detaljno navesti sve usluge koje pruža u zamjenu za naplatu spornih naknada, te se pri tome poziva na presudu Suda EU u predmetu broj C-621/17.

21. Naime, pored činjenice da je Ugovor unaprijed formulirao tuženik, da se o tome što čini naknadu iz članak 9. uopće nije pregovaralo, da tuženik koji tvrdi suprotno i na kojem je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnio na što se odnosi naknada iz članka 9. Ugovora (koji su to objektivni troškovi koje je imao), kojim se kriterijima rukovodio kad ju je odredio, koje je sve naknade naplaćivao korisnicima kredita, a koje je naplatio tužitelju, kako i kada ih je prezentirao korisnicima kredita, a kako tužitelju, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je njegovo postupanje prema tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani, vezano za obvezu plaćanja naknade za prijevremeno vraćanje kredita bilo transparentno i u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, a niti s tim u vezi pozivanje na prepoznatljivost prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita koja da proizlazi iz Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja kredita i presudi Suda Europske unije u predmetu po zahtjevu C-621/17 od 3. listopada 2019., za koje tuženik pogrešno drži da podržavaju njegovo tumačenje predmetnog spora.

22. Dakle, kako tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati na što se točno odnosila visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je zaključiti da isto nije predstavljalo ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja toga ugovora, a obzirom da je takva odredba suprotna strogim zakonskim odredbama i nepoštena, to je ista i ništetna.

23. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo naplaćivati potrošačima naknadu za ispunjenje obveza iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditiranju potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. Iako se naprijed navedeni zakon, s obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ne primjenjuje na konkretan slučaj, nesporno je da je isti Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza.

24. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 323. stavak 1. u vezi s člankom 1111. ZOO-a i 1115. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na troškove naknade i obvezao tuženika da isplati tužitelju utuženog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO), a na pravilnost koje odluke ne utječu žalbeni navodi tuženika. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pravilno dosuđena zatezna kamata, na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi, tekuća od dana plaćanja, odnosno neosnovanog stjecanja na strani tuženika do isplate.

25. U odnosu na stav tuženika kako se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano njegovo poslovanje za navedeno postoji i sada već stabilna sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u nizu odluka, pa tako i primjerice odluci poslovni broj Rev 1035/2024-2 od 6. studenog 2024. gdje je jasno navedeno kako kada tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, s time da se u konkretnom slučaju isto može i mora primijeniti analogno i za naknadu za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, ocijenjeno je da je upravo tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

26. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka iz stavka I. prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio niti počeo teći.

27. S obzirom na navedeno, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu.

28. Odluka o troškovima postupka prvostupanjskog suda donijeta je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, obrazložena je i sačinjena sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

29. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

U Vukovaru, 29. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Marin