Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1320/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ines Gaus Leninger, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba, Pisarnica u Slavonskom Brodu, protiv tužene Privredne banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog u suda u Vinkovcima Stalna služba u Županji poslovni broj P-495/2023-32 od 31. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog u suda u Vinkovcima Stalna služba u Županji poslovni broj P- 495/2023-32 od 31. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

''I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011019727, sklopljenog 15. veljače 2006. između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 10.679,31 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora), a način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (članak 7.2. Ugovora).

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita iznos od 1.039,66 eura (slovima: tisuću trideset devet eura i šezdeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

-na iznos od 4,56 eura od 1. studenog 2008. do isplate,

-na iznos od 4,96 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,

-na iznos od 5,93 eura od 1. veljače 2009. do isplate,

-na iznos od 6,36 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,

-na iznos od 5,02 eura od 1. travnja 2009. do isplate,

-na iznos od 5,26 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,

-na iznos od 3,51 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,

-na iznos od 2,01 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,

-na iznos od 2,35 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,

-na iznos od 3,21 eura od 1. rujna 2009. do isplate,

-na iznos od 3,11 eura od 1. listopada 2009. do isplate,

-na iznos od 2,29 eura od 1. studenog 2009. do isplate,

-na iznos od 3,83 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

-na iznos od 4,95 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,

-na iznos od 6,75 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 6,28 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 8,61 eura od 1. travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 8,10 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 9,16 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,

-na iznos od 16,21 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 14,71 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 18,77 eura od 1. rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 17,46 eura od 1. listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 14,70 eura od 1. studenog 2010. do isplate,

-na iznos od 20,05 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 26,71 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 22,12 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 23,78 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 21,54 eura od 1. travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 21,88 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 30,78 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 31,38 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 39,06 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 35,34 eura od 1. rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 31,23 eura od 1. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 30,72 eura od 1. studenog 2011. do isplate,

-na iznos od 30,36 eura od 1. prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 32,16 eura od 1. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 34,06 eura od 1. veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 34,20 eura od 1. ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 32,93 eura od 1. travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 33,56 eura od 1. svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 34,15 eura od 1. lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 33,21 eura od 1. srpnja 2012. do isplate,

-na iznos od 33,53 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 32,99 eura od 1. rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 31,64 eura od 1. listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 33,07 eura od 1. studenog 2012. do isplate,

-na iznos od 33,58 eura od 1. siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 30,53 eura od 1. veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 33,14 eura od 1. ožujka 2013. do isplate,

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja za iznos od 102,77 eura (slovima: stotinu dva eura i sedamdeset sedam centi), zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-0,77 eura od 31. ožujka 2006. do isplate,

-1,09 eura od 30. travnja 2006. do isplate,

-0,55 eura od 31. svibnja 2006. do isplate,

-0,81 eura od 30. lipnja 2006. do isplate,

-1,68 eura od 31. srpnja 2006. do isplate,

-0,92 eura od 31. kolovoza 2006. do isplate,

-0,80 eura od 30. rujna 2006. do isplate,

-1,19 eura od 31. listopada 2006. do isplate,

-1,23 eura od 30. studenog 2006. do isplate,

-2,31 eura od 31. prosinca 2006. do isplate,

-2,98 eura od 31. siječnja 2007. do isplate,

-3,03 eura od 28. veljače 2007. do isplate,

-2,76 eura od 31. ožujka 2007. do isplate,

-3,91 eura od 30. travnja 2007. do isplate,

-4,90 eura od 31. svibnja 2007. do isplate,

-5,18 eura od 30. lipnja 2007. do isplate,

-4,81 eura od 31. srpnja 2007. do isplate,

-4,49 eura od 31. kolovoza 2007. do isplate,

-6,10 eura od 30. rujna 2007. do isplate,

-6,22 eura od 31. listopada 2007. do isplate,

-4,95 eura od 30. studenog 2007. do isplate,

-5,61 eura od 31. prosinca 2007. do isplate,

-4,03 eura od 31. siječnja 2008. do isplate,

-2,84 eura od 29. veljače 2008. do isplate,

-1,17 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,

-3,92 eura od 30. travnja 2008. do isplate,

-4,52 eura od 31. svibnja 2008. do isplate,

-3,63 eura od 30. lipnja 2008. do isplate,

-5,41 eura od 31. srpnja 2008. do isplate,

-5,31 eura od 31. kolovoza 2008. do isplate,

-4,26 eura od 30. rujna 2008. do isplate,

-1,39 eura od 27. studenog 2008. do isplate,

i to za razdoblje od 31. kolovoza 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.640,45 eura (slovima: tisuću šest stotina četrdeset eura i četrdeset pet centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31. listopada 2024. kao dana presuđenja do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa u ovoj točki, a do zatraženog ukupnog iznosa od 1.734,20 eura.''

2. Tuženik je uložio žalbu protiv presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Presudom je tužitelj stavljen u položaj u kojem nije mogao biti, niti je pod tim uvjetima mogao zaključiti Ugovor o kreditu. Svi ostali korisnici kredita koji su tada sklapali kredite sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom (ali ne u CHF) stavljeni su u neravnopravni položaj, jer je tužitelju omogućeno da svoj kredit koristi na način kao da je imao ugovoren kredit u kunama. U tijeku postupka utvrđeno je da je tužitelj svojom voljom izabrao kredit u CHF odnosno kredit sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Ne može se prihvatiti stajalište, da tužitelj nije imao saznanja kakav ugovor sklapa. Ponavlja se prigovor da tužitelj nije potrošač, a jedino potrošač se može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivne presude. Na ročištu saslušan tužitelj je iskazao da je za osobne potrebe kupio predmetni automobil, te za potrebe svoje obitelji. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sa tuženikom usmeno pregovarao prije sklapanja Ugovora o kreditu, no to sud prilikom donošenja pobijane presude nije uzeo u obzir. Sud navodi da prihvaća vještačenje u cijelosti, iako presuda nije u suglasju sa izvedenim vještvom i dopunskim vještačenjem, jer je sud trebao umanjiti preplaćeni iznos za iznos tzv. negativne razlike za razdoblje kada su iznosi bili niži i dosuditi eventualno preostali iznos. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno te se nikako ne može ugovorni odnos u koji su stranke stupile svojom voljom mijenjati. U potpunosti je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te je nalazom vještaka utvrđena visina potraživanja koja se u konkretnom slučaju ne može uzeti kao relevantna, jer vještak nije uzeo u obzir negativne razlike. Prava i obveze ugovornih strana iz pojedinog Ugovora o kreditu prosuđuju se kao jedna cjelina, pa u slučaju kada jedna ugovorna strana traži isplatu preplaćenog iznosa radi ništetnosti dijela ugovorne odredbe, treba uzeti u obzir i eventualne koristi koje je ta ista stranka stekla zbog navedene ugovorne obveze, pa je sud trebao umanjiti preplaćeni iznos za iznos tzv. negativne razlike i dosuditi eventualno preostali iznos. Nesporna je činjenica da su stranke sklopile ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom koja je bila dopuštena. Vještak ugovorni odnos i kredit sa valutnom klauzulom pretvara u kredit u kunama. Navodi se da sud nije pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o prigovoru zastare, jer je tuženik izjavio prigovor zastare. Sud u obrazloženju presude navodi da je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare, što tuženik osporava. Zastara za svaki pojedinačni novčani iznos tužbenog zahtjeva je počela teći u trenutku kada je tuženik primio isplatu svakog pojedinog anuiteta po ugovoru o kreditu. Rok nije prekinut niti je i hipotetski mogao biti prekinut tužbom u kolektivnom sporu. Tuženik je istaknuo da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti, čime je došlo do zatvaranja obveze. Zakonska odredba o valutnoj klauzuli ima svoju svrhu i smisao, te se ne može od banke odnosno tuženika tražiti „nemoguća činidba“ jer ne postoji banka koja bi mogla dati informaciju na temelju koje bi korisnik kredita mogao znati koliko će za xx godina biti dužan platiti u kunama za ratu ugovora koji je ugovoren sa valutnom klauzulom. Tuženik ima pravo na naknadu troškova koje mu je prouzročio tužitelj, koji su bili nužni i opravdani. Tuženik smatra da je tužbu trebalo odbiti te da su i troškovi u tom smjeru pogrešno ocijenjeni, jer su trebali biti nadoknađeni tuženoj strani u cijelosti.

Predlaže se preinačiti presudu te u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku kao i troška žalbe, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

4.1. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio, a vještak je otklonio prigovore na svoj nalaz i mišljenje. Prvostupanjski sud je utvrdio da se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer je dan stručno i nepristrano.

5. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5.1. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

5.2. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima.

7. Na žalbene navode tuženika, valja odgovoriti da se sud prvoga stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i plaćanja naknade za obradu i odobrenje kredita, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta i umanjenje nečije imovine u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

12. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da je tužba upravljena na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim, ali i pravnih posljedica ništetnosti odnosno prava koja proizlaze iz ništetnosti, ne gase se, pa nije od utjecaja činjenica što je došlo do zatvaranja obveze, odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti

- da je specificirani kondemnatorni tužbeni zahtjev konkretiziran u cijelosti sa nalazom i mišljenjem vještaka, te se potražuje isplata na temelju utvrđenih pozitivnih razlika

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da tužitelju kao zainteresiranoj osobi za podizanje kredita nije bilo pojašnjeno ništa vezano uz značenje valutne klauzule, niti mu je itko od strane tuženika bilo što vezano za valutnu klauzulu tumačio

- da je on po struci auto mehaničar

- da je ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka

- da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj

- da je uvidom u zaključeni ugovor o kreditu nesporno utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora o kreditu određeno da kredit služi za kupnju vozila

- da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da je tužitelj u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu bio zaposlen kao aktivni vojnik pri MORH-u, da u to vrijeme nije imao registriran bilo kakav obrt, niti se bavio nekim samostalnim ili slobodnim zanimanjem

- da je stav suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga, jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije

- da je iz Ugovora o kreditu broj: 9011019727 od 15. veljače 2006. utvrđeno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 10.679,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita

- da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja

- da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda

- da je navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018

- da je sporno da li su ništetni dijelovi članaka Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 10.679,31 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, te dio odredbe kojim je ugovoren na čin otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, kojima je ugovorena primjena valutne klauzule

- da je sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj te da li je osnovan prigovor tuženika radi prebijanja

- da prvostupanjski sud smatra da je u konkretnom slučaju moguće primijeniti pravomoćnu presudu donesenu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i u ovom pojedinačnom sporu

- da je analizom spornih odredbi Ugovora o kreditu, kojima je ugovoreno da se kredit plaća po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), te dio odredbe kojim je ugovoren način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu (čl. 7. točka 2. Ugovora o kreditu), utvrđeno da su iste identične ugovornoj odredbi u odnosu na koju je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača

- da je odredba sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) nepoštena ugovorna odredba i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZPP/03

- da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba

- da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, te da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze

- da je utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 7.2. i čl. 1. Ugovora o kreditu, a kojima se regulira način obveze otplate kredita i to u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja i kojom je ugovoren način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF

- da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora

- da je iz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Mati Ivanoviću, utvrđeno da je tužitelj u odnosu na kretanje tečaja CHF, i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene tečaja CHF više platio sveukupni iznos od 1.039,66 eura, uzimajući u obzir samo tzv. "pozitivne razlike"

- da je nesporno utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, pa je početni tečaj jedini odrediv kriterij temeljem kojega je moguće utvrditi iznose kojega je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju temeljem ništetne odredbe

- da je tijek zakonskih zateznih kamata određen sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima

- da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi i to propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora

- da prigovor zastare nije osnovan

- da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od 14. lipnja 2018. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023.

- da je prigovor prijeboja tuženika obijen kao neosnovan

- da tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi

- da nije dokazano da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer se odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače

- da je neosnovan prigovor prijeboja zbog činjenice da je zakonskom intervencijom određena manja kamatna stopa od početno ugovorene, slijedom čega je tužitelj u određenom vremenskom periodu plaćao manju kamatu na iznos kredita

- da tuženik ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen knjigovodstveno- financijskim vještačenjem tražiti od tužitelja, koji potražuje preplatu po osnovi promjene tečaja CHF i to samo pozitivne razlike

- da plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio, niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik pa niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio

- da je o troškovima postupka odlučeno temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa).

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor, mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje u tekstu: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03) pa su zbog navedenog neosnovani žalbeni navodi glede primjene Zakona o zaštiti potrošača.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 15. siječnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćeno tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi se o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti, neovisno o činjenici da je kredit otplaćen. Zbog navedenog, pravilna je odluka prvostupanjskog suda, te i njegov stav da postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

24. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina