Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4129/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Gabriele Topić Kordej i Ane Gradišek kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JPU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Velimiru Šoštariću odvjetniku u Rovinju, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P- 1255/2019-28 od 17. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P- 1255/2019-28 od 17. kolovoza 2023.u pobijanom dijelu iz stavka I. i II. izreke

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-1255/2019-28 od 17. kolovoza 2023.u pobijanom dijelu iz stavka III. izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku 15 dana plati iznos 5.511,88 eura / 41.529,01 kuna, te zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate, a koja kamata na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos 177,18 eura /1.335,00 kuna tekućim od 05. rujna 2007. godine;

- na iznos 4,77 eura / 35,91 kuna tekućim od 02. listopada 2007. godine;

- na iznos 4,82 eura / 36,32 kuna tekućim od 03. studenoga 2007. godine;

- na iznos 6,90 eura / 52,01 kuna tekućim od 04. prosinca 2007. godine;

- na iznos 6,73 eura / 50,73 kuna tekućim od 03. siječnja 2008. godine;

- na iznos 10,19 eura / 76,81 kuna tekućim od 08. veljače 2008. godine;

- na iznos 11,50 eura / 86,62 kuna tekućim od 01. ožujka 2008. godine;

- na iznos 32,34 eura / 243,69 kuna tekućim od 01. travnja 2008. godine;

- na iznos 26,14 eura / 196,98 kuna tekućim od 30. travnja 2008. godine;

- na iznos 24,90 eura / 187,59 kuna tekućim od 03. lipnja 2008. godine;

- na iznos 0,11 eura / 0,81 kuna tekućim od 04. lipnja 2008. godine;

- na iznos 21,14 eura / 159,27 kuna tekućim od 01. srpnja 2008. godine;

- na iznos 0,02 eura / 0,15 kuna tekućim od 03. srpnja 2008. godine;

- na iznos 12,48 eura / 94,00 kuna tekućim od 08. srpnja 2008. godine;

- na iznos 18,09 eura / 136,32 kuna tekućim od 01. kolovoza 2008. godine;

- na iznos 24,18 eura / 182,22 kuna tekućim od 02. rujna 2008. godine;

- na iznos 26,94 eura / 202,96 kuna tekućim od 02. listopada 2008. godine;

- na iznos 42,86 eura / 322,94 kuna tekućim od 01. studenoga 2008. godine;

- na iznos 34,55 eura / 260,28 kuna tekućim od 03. prosinca 2008. godine;

- na iznos 48,82 eura / 367,84 kuna tekućim od 14. siječnja 2009. godine;

- na iznos 52,36 eura / 394,50 kuna tekući od 03. veljače 2009. godine;

- na iznos 53,06 eura / 399,75 kuna tekućim od 03. ožujka 2009. godine;

- na iznos 50,32 eura / 379,12 kuna tekućim od 01. travnja 2009. godine;

- na iznos 50,84 eura / 383,06 kuna tekućim od 01. svibnja 2009. godine;

- na iznos 46,66 eura / 351,53 kuna tekućim od 02. lipnja 2009. godine;

- na iznos 43,57 eura / 328,31 kuna tekućim od 01. srpnja 2009. godine;

- na iznos 44,39 eura / 334,48 kuna tekućim od 01. kolovoza 2009. godine;

- na iznos 46,02 eura / 346,71 kuna tekućim od 01. rujna 2009. godine;

- na iznos 45,52 eura / 342,99 kuna tekućim od 02. listopada 2009. godine;

- na iznos 44,23 eura/ 333,28 kuna tekućim od 03. studenoga 2009. godine;

- na iznos 47,31 eura/ 356,49 kuna tekućim od 01. prosinca 2009. godine;

- na iznos 49,79 eura/ 375,12 kuna tekućim od 01. siječnja 2010. godine;

- na iznos 53,30 eura/ 401,60 kuna tekućim od 02. veljače 2010. godine;

- na iznos 52,49 eura/ 395,52 kuna tekućim od 02. ožujka 2010. godine;

- na iznos 57,27 eura/ 431,48 kuna tekućim od 01. travnja 2010. godine;

- na iznos 56,36 eura/ 424,65 kuna tekućim od 01. svibnja 2010. godine;

- na iznos 58,12 eura/ 437,93 kuna tekućim od 01. lipnja 2010. godine;

- na iznos 73,39 eura/ 552,96 kuna tekućim od 01. srpnja 2010. godine;

- na iznos 70,25 eura / 529,28 kuna tekućim od 03. kolovoza 2010. godine;

- na iznos 79,85 eura / 601,62 kuna tekućim od 01. rujna 2010. godine;

- na iznos 76,53 eura / 576,63 kuna tekućim od 01. listopada 2010. godine;

- na iznos 71,20 eura / 536,42 kuna tekućim od 03. studenoga 2010. godine;

- na iznos 82,99 eura / 625,30 kuna tekućim od 11. prosinca 2010. godine;

- na iznos 91,42 eura / 688,83 kuna tekućim od 01. siječnja 2011. godine;

- na iznos 0,03 eura / 0,19 kuna tekućim od 04. siječnja 2011. godine;

- na iznos 0,27 eura / 2,05 kuna tekućim od 06. siječnja 2011. godine;

- na iznos 81,48 eura / 613,92 kuna tekućim od 01. veljače 2011. godine;

- na iznos 85,31 eura / 642,74 kuna tekućim od 01. ožujka 2011. godine;

- na iznos 80,87 eura / 609,28 kuna tekućim od 01. travnja 2011. godine;

- na iznos 81,67 eura / 615,38 kuna tekućim od 01. svibnja 2011. godine;

- na iznos 100,46 eura / 756,95 kuna tekućim od 01. lipnja 2011. godine;

- na iznos 102,29 eura / 770,74 kuna tekućim od 01. srpnja 2011. godine;

- na iznos 117,99 eura / 889,03 kuna tekućim od 02. kolovoza 2011. godine;

- na iznos 109,93 eura / 828,27 kuna tekućim od 01. rujna 2011. godine;

- na iznos 101,10 eura / 761,75 kuna tekućim od 01. listopada 2011. godine;

- na iznos 99,72 eura / 751,33 kuna tekućim od 01. studenoga 2011. godine;

- na iznos 101,39 eura / 763,94 kuna tekućim od 01. prosinca 2012. godine;

- na iznos 100,17 eura / 754,76 kuna tekućim od 01. siječnja 2013. godine;

- na iznos 93,60 eura / 705,20 kuna tekućim od 01. veljače 2013. godine;

- na iznos 99,18 eura / 747,30 kuna tekućim od 01. ožujka 2013. godine;

- na iznos 99,67 eura / 750,98 kuna tekućim od 03. travnja 2013. godine;

- na iznos 97,48 eura / 734,48 kuna tekućim od 01. svibnja 2013. godine;

- na iznos 90,67 eura / 683,15 kuna tekućim od 01. lipnja 2013. godine;

- na iznos 34,97 eura / 263,51 kuna tekućim od 02. srpnja 2013. godine;

- na iznos 55,29 eura / 416,57 kuna tekućim od 11. srpnja 2013. godine;

- na iznos 92,17 eura / 694,45 kuna tekućim od 01. kolovoza 2013. godine;

- na iznos 0,19 eura / 1,40 kuna tekućim od 02. kolovoza 2013. godine;

- na iznos 54,34 eura / 409,39 kuna tekućim od 01. rujna 2013. godine;

- na iznos 40,51 eura / 305,23 kuna tekućim od 06. rujna 2013. godine;

- na iznos 98,57 eura / 742,66 tekućim od 01. listopada 2013. godine;

- na iznos 96,65 eura / 728,21 tekućim od 01. studenoga 2013. godine;

- na iznos 98,01 eura / 738,44 tekućim od 01. prosinca 2013. godine;

- na iznos 99,55 eura / 750,04 kuna tekućim od 01. siječnja 2014. godine;

- na iznos 57,13 eura / 430,50 kuna tekućim od 01. veljače 2014. godine;

- na iznos 58,85 eura / 443,40 kuna tekućim od 01. ožujka 2014. godine;

- na iznos 0,01 eura / 0,06 kuna tekućim od 02. ožujka 2014. godine;

- na iznos 58,29 eura / 439,16 kuna tekućim od 01. travnja 2014. godine;

- na iznos 56,38 eura / 424,83 kuna tekućim od 01. svibnja 2014. godine;

- na iznos 55,78 eura / 420,24 kuna tekućim od 01. lipnja 2014. godine;

- na iznos 56,05 eura / 422,31 kuna tekućim od 01. srpnja 2014. godine;

- na iznos 58,21 eura / 438,58 kuna tekućim od 01. kolovoza 2014. godine;

- na iznos 60,03 eura / 452,28 kuna tekućim od 02. rujna 2014. godine;

- na iznos 59,65 eura / 449,40 kuna tekućim od 03. listopada 2014. godine;

- na iznos 61,22 eura / 461,28 tekućim od 01. studenoga 2014. godine;

- na iznos 62,29 eura / 469,32 tekućim od 02. prosinca 2014. godine;

- na iznos 61,66 eura / 464,58 kuna tekućim od 01. siječnja 2015. godine;

- na iznos 61,84 eura / 465,90 kuna tekućim od 01. veljače 2015. godine;

- na iznos 61,84 eura / 465,90 kuna tekućim od 01. ožujka 2015. godine;

- na iznos 61,84 eura / 465,90 kuna tekućim od 01. travnja 2015. godine;

- na iznos 61,84 eura / 465,90 kuna tekućim od 01. svibnja 2015. godine;

- na iznos 61,84 eura / 465,90 kuna tekućim od 02. lipnja 2015. godine;

- na iznos 61,84 eura / 465,90 kuna tekućim od 01. srpnja 2015. godine;

- na iznos 61,84 eura / 465,90 kuna tekućim od 01. kolovoza 2015. godine;

- na iznos 61,84 eura / 465,90 kuna tekućim od 01. rujna 2015. godine;

- na iznos 61,84 eura / 465,90 kuna tekućim od 01. listopada 2015. godine;

- na iznos 4,34 eura / 32,67 kuna tekućim od 01. listopada 2015. godine; koja kamata se obračunava za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-1255/2019-28 od 17. kolovoza 2023.

II. Preinačuje se rješenje o parničnom trošku sadržanom u presudi Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-1255/2019-28 od 17. kolovoza 2023. tako da se odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška koji glasi:

" Nalaže se tuženoj da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.788,17 eura / 13.472,97 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja odluke pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana.“

III. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

IV. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u visini 206,25 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkama I. i II. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 30. srpnja 2007. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u Chf.

1.2. Pod točkom III. izreke je tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 5511,88 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od rujna 2007. do listopada 2015. pa do isplate.

1.3. Pod točkom IV. izreke je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne i bez učinka odredbe Aneksa iz Ugovora o kreditu broj:

[broj kredita], sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je ugovor solemnizirao Davor Dušić, javni bilježnik u Rovinju, 30.7.2007. godine pod brojem:

OV-6251/07, koji aneks je sklopljen 23.3.2016. godine, a 24.2.2016. godine solemnizirao ga je Rino Zujić, javni bilježnik u Rovinju, broj: OV-2173/16.".

1.4. Pod točkom V. izreke presude suda prvog stupnja je tužiteljici dosuđen parnični trošak u visini 1.788,17 eura sa zateznom kamatom od donošenja odluke prvoga stupnja do presuđenja.

2. Rješenjem suda prvog stupnja je dopuštena preinaka tužbe.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke, te protiv prvostupanjskog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) . Predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana

5. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, a nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju ukazuje žalba.

6. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz stavka I. izreke prvostupanjske presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03).

7. U žalbi tuženika se neosnovano ističe žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. Tužitelj je u zahtjevu za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu zaključenog s prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf bio ovlašten pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u kojem je kao V-tuženik obuhvaćen prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi primjene odredbe čl. 502.c ZPP nije osnovan.

8. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao banka dana 30. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 51.000 Chf po srednjem tečaju banke za Chf na dan korištenja kredita s ugovorenom valutnom klauzulom po srednjem tečaju kreditora odnosno tuženika za Chf na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,60 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika ili njegovim drugim aktom.

9. Ujedno je utvrđeno da su stranke dana 23. ožujka 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15). U Aneksu uz ugovor o kreditu od 23. ožujka 2016. izvršena je konverzija kredita u valutu euro i tim su dodatkom stranke suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

10. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o [broj kredita] od 18. prosinca 2006. u dijelu u kojem je ugovorena jednostrana promjenjivost kamatne stope po odlukama tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti Chf, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP. Ovo stoga što je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj. U ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u kojem smislu je osnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Chf predmetnog ugovora o kreditu.

11. Nadalje, slijedom pravnog shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. i br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti navedenih spornih odredbi ugovora o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika i o valutnoj klauzuli u Chf.

12. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

13. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

14. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. .1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi dio odluke iz stavka I i II. izreke presude suda prvog stupnja kojim je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u Chf, a kako je odlučeno pod točkom I izreke ove drugostupanjske presude.

15. Odluka o zahtjevu za isplatu iz točke III. izreke presude suda prvog stupnja polaze od utvrđenja preplate po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj Chf, i utvrđenja da je provedena konverzija.

16. Povodom tuženikovog žalbenog prigovora vezanog za konverziju kredita valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Aneksa uz ugovor o kreditu od 23. ožujka 2016. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u suprotnosti je s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, nakon što je tužiteljičinim prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK, zaključen Aneks od 23. ožujka 2016. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita.

17. U predmetnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove iz čl. 1111. - čl. 1120. ZOO. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor od 23. ožujka 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju tužiteljičine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužiteljica koji je kao korisnica kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

18. Slijedom navedenog Aneksa uz ugovor zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu od 23. ožujka 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu. Posljedično se ne radi o tome da bi tuženik kao banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je tužiteljica primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 18. prosinca 2006. jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa uz ugovor o kreditu od 23. ožujka 2016.

19. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je tužiteljici konverzijom s učinkom ex tunc izvršeno uračunavanje iznosa preplate i to onako kako su stranke ugovorile Aneksom uz ugovor o kreditu od 23. ožujka 2016. – konverzijom kredita u valutu euro. Tuženik je konverziju izračunao i utvrdio u skladu s odredbama čl. 19.b i 19.c ZPK, po kojima se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u Chf izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru, čime su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf suglasnošću volja stanaka zamijenjene odredbama Aneksa uz ugovor o kreditu i s učinkom od zaključenja Ugovor o kreditu.

20. Obzirom da učinak Aneksa uz ugovor o kreditu s konverzijom i izračunom preplate obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu na dalje, tužiteljica je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati buduće anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u Aneksu uz ugovor o kreditu od 23. ožujka 2016. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz Aneksa od 23. ožujka 2016. referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj CHf jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf zamijenjene odredbama navedenog Aneksa.

21. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Aneksa uz ugovor o kreditu od 23. ožujka 2016. obuhvaća cijelo razdoblje kredita konverzijom u valutu euro s primjenom valutne klauzule u valuti euro i pripadajuće kamatne stope. Odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1 i 2 ZPK početni tečaj Chf i početna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o kreditu zamijenjeni su odredbama Aneksa uz taj ugovor s valutnom klauzulom u euru i pripadajućom kamatnom stopom, dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula i kamatna stopa nije ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu sa zakonskim zateznim kamatama kao u stavku III izreke prvostupanjske presude. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

22. Zbog toga ne postoji pravna osnova za isplatu razlike između početne kamatne stope i početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužiteljica nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljičine obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa uz ugovor od 23. ožujka 2016. u skladu s čl. 19.c ZPK, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

23. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

24. Ujedno je, vezano za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks uz ugovor o kreditu od 23. ožujka 2016., otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

25. U predmetnom se Aneksu uz ugovor o kreditu od 23. ožujka 2016. ne nalaze razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača niti to tužiteljica tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

26. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa od 23. ožujka 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 23. ožujka 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice obzirom na to da je njenim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks uz ugovor o kreditu od 23. ožujka 2016. što zahtjev tužiteljice za povrat isplaćenog čini neosnovanom. Stoga je u odnosu na odluku iz točke III izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude primjenom čl. 373. t. 3. ZPP.

27. U odnosu na žalbu na rješenje valja reći, da je suprotno žalbi tuženika, nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. ZPP u odnosu na preinačenu tužbu glede visine tužbenog zahtjeva.

28. Time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, on je pravilno postupio. Prema odredbama čl. 193. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku. Tužiteljica je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogla znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj drugostupanjski sud cijeni da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogala preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

29. Polazeći od konačnog polovičnog uspjeha stanaka u sporu je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak, kao pod točkama II. i III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

30. U stavku IV izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP.

31. Djelomično je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, prema razmjeru uspjeha sa žalbom protiv presude i protiv rješenja od oko 50 %. Temeljem tbr. 10. toč. 1 i vezi tbr. 7. toč. 1. te tbr. 48. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 2. st. 1. ZPP odmjerena naknada troška sastava žalbe (248,75 eura), PDV 62,15 eura i pristojbe (101,57 eura) u razmjernih 206,25 eura kao pod točkom IV. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.