REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-3243/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužiteljice PŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Petar Car, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 158, protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi poreza na dohodak, 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/21-01/319, URBROJ: 513-04-21-3 od 1. rujna 2021.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/21-01/319, URBROJ: 513- 04-21-3 od 1. rujna 2021. odbijena je žalba tužiteljice protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb KLASA: UP/I-471-02/20-01/291, URBROJ: 513-07-01/21-38 od 11. svibnja 2021. kojim joj je utvrđena obveza poreza i prireza na dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena za razdoblje oporezivanja od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 511.485,21 kn.

2. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da tužbu podnosi zbog nepotpuno i netočno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede pravila postupka. Dodaje da tuženik u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog tijela kao svoje, a da razloge odbijanja svih žalbenih navoda posebno nalazi u tvrdnjama da je prvostupanjsko tijelo provjerilo vjerodostojnost izjava tužiteljice. Ističe da je porezni nadzor poreznih obveznika jasno uređen odredbama Općeg poreznog zakona i podredno odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Smatra da je u ovom upravnom postupku porezno tijelo ovlašteno odnosno obvezno dokazivati činjenice na kojima utemeljuje porez te da je na njemu teret utvrđivanja potpunog i točnog činjeničnog stanja na temelju kojeg utvrđuje porez na dohodak na temelju materijalnog propisa Zakona o porezu na dohodak. Mišljenja je da je obrazložila i materijalnim dokazima potkrijepila odnosno dokazala da je 2017. raspolagala s minimalno 30.000,00 kn ušteđevine u gotovini, koju činjenicu porezno tijelo ne uzima u obzir prilikom izračuna nerazmjera. Opisuje da čak i stari članak 63. indirektno sadrži, a sada važeći članci 88. i 89. Zakona o porezu na dohodak izravno sadrže obvezu porezne uprave da prilikom utvrđivanja dohotka po članku 63. (sada 88. i 89.) nakon propisanih postupaka ustroji stanje imovine za pojedinog poreznog obveznika na određeni dan odnosno početno stanje na određeni dan. Ističe da porezno tijelo ne utvrđuje stanje imovine ni na dan početka niti na dan završetka razdoblja koje je nadziralo u ovom posebnom, proširenom postupku poreznog nadzora. Navodi da se na ovaj žalbeni navod nije očitovalo niti obrazložilo razloge odbijanja ni prvostupanjsko tijelo niti tuženik. Ukazuje na veliku važnost obrazloženja, na koju ukazuje i sudska praksa. Iznosi da je Upravni sud u više navrata utvrdio da se nenavođenjem razloga kojima se nadležno tijelo vodilo pri odbijanju zahtjeva stranke (ili osporavanja istinitosti izjave) krši ustavno pravo jednakosti pred zakonom, jer je stranka u postupku koja ne zna te razloge u nejednakom položaju prema onima kojima su razlozi poznati, pa zbog toga ne može valjano štititi svoja prava, niti na učinkovit način ostvariti Ustavom zajamčeno pravo na pravnu zaštitu. Dodaje da je porezno tijelo u odnosu na nju nejednako postupalo te njenu izjavu i izjave svjedoka ocijenilo nevjerodostojnima, unatoč materijalnim dokazima kojima su potkrijepljene izjave. Nastavlja da nisu ona niti njena šogorica mentalno uskraćene da bi mogle izjaviti, niti su izjavile, da je konkretnih podignutih 20.000,00 EUR izvor za 54.000,00 EUR. Opisuje da je dokaz o razročenju 20.000,00 EUR ona uspjela pribaviti od svoje bake i da ga je predočila kako bi potkrijepila svoju tvrdnju da joj je baka poklanjala značajne iznose novca, što je njena baka izrijekom potvrdila usmeno i pisanom izjavom i što porezno tijelo ne osporava. Ističe da je dostavila i naknadno pronađen dokument Raiffeisen banke o isplati 50.000,00 EUR HŽ u 2018., a koji porezno tijelo odbacuje i ne smatra ga dokazanim izvorom gotovine položene na njen račun. Smatra da su poreznom tijelu dane konzistentne, logične i životne izjave njezine šogorica, PŽ, i nje. Opisuje da obje u bitnome izjavljuju da je obiteljski planirana kupnja zajedničke nekretnine te da je novac zbog praktičnih razloga (čuvanje novca i plaćanje eventualno kupljene nekretnine s računa u banci) čuvan (većim dijelom, posebno u razdoblju kad je obitelj boravila izvan mjesta prebivališta) na njenom računu. Mišljenja je da su isto tako konzistentne, životne, uvjerljive, a i sukladne kretanju prometa na konkretnom deviznom računu, izjave nje i njene šogorice da je sav novac primljen (104.000,00 EUR) od njene šogorice PŽ (udane za CŽ, brata njenog supruga) njoj i vraćen, po evidentnom podizanju gotovine s deviznog računa u iznosu 135.600,00 EUR (većim dijelom). Smatra da je, dakle, razvidno i nesporno da je sav sporni iznos polagan na njene račune (primitci iz nedokazanog izvora) krajem 2018. povučen s njezinog računa, broj 7702510717, u ERSTE banci. Napominje da porezno tijelo ne osporava ovu činjenicu, jer je nesporna i potkrijepljena materijalnim dokazom, ali je nemarom ili namjerno zanemaruje prilikom "slobodne ocjene" dokaza. Smatra da su navodi poreznog tijela o sukcesivnim uplatama na račun nerazumljivi i irelevantni. Iznosi da, iako je banci predočila pisane, dokumentima potkrijepljene dokaze/izjave da je novac primila od svoje šogorice, koja isto tako ima dokaze da se ne radi o "opranom" novcu, već novcu primljenom od bake, sugerirano joj je, pa i u samoj banci, da ne polaže sav novac odjednom zbog kompliciranja (bankovnim službenicima) i vremenski oduljene procedure polaganja većih iznosa gotovine na računu uvjetovane propisima o sprječavanju pranja novca. Nastavlja da porezno tijelo u prvostupanjskom rješenju ne konstatira logičnu i matematički dokazanu činjenicu – da bi ona na određeni dan u 2018., po podizanju svog (cijelog iznosa) preostalog novca na deviznom računu (isplata 135.600,00 EUR dana 4. listopada 2018.) raspolagala minimalno s 135.601,00 EUR gotovine. Ističe da porezno tijelo ne smatra potrebnim određivati o statusu 135.600,00 EUR gotovine koje je podigla sa svog deviznog računa već lakonski, nekorektno, suprotno logici i bez ikakvih dokaza o izdacima ili njenoj stečenoj imovini, utvrđuje da je sav novac (135.600,00 EUR) potrošen tijekom dva mjeseca 2018. u neutvrđene osobne svrhe valjda osobito za luksuz, zabavu i razonodu pa ih porezno tijelo smatra zakonitim ne utvrditi kao imovinu na određeni dan (što je obvezno prema odredbama Zakona o porezu ne dohodak na koje se poziva) i drastično oporezivati. Napominje da joj je zapisnikom neutemeljeno (i nerazumljivo) uvećana osnovica poreza na dohodak za 2018. za 29.229,20 kn. Navodi da, dakle, samo porezno tijelo u zapisniku tvrdi da je 2018. stekla neprijavljeni dohodak u iznosu 29.229,20 kn, a istovremeno taj dokazani dohodak ne priznaje kao dokazani izvor. Dodaje da je obračunala i platila razliku poreza na dohodak za 2018.. Mišljenja je da prvostupanjsko tijelo ne osporava da je HŽ svojoj unuci mogla dati niti da joj je dala najmanje 135.000,00 EUR u više navrata. Smatra da ovu činjenicu porezno tijelo nije niti moglo osporavati imajući u vidu usmenu i pisanu izjavu HŽ kao i predočene materijalne dokaze o raspolaganju i podizanju novca s bankovnih računa. Nastavlja da joj porezno tijelo osporava primitak novca od šogorice unatoč konzistentnim i životnim izjavama nje i njene šogorice, uz obrazloženje da nije dostavljena druga vjerodostojna dokazna dokumentacija. Ističe da arbitrarno ocjenjujući neistinitim konzinstentne izjave nje, njene šogorice i HŽ porezno tijelo ne navodi koja je to i prema kojem propisu dokazna dokumentacija obvezna u financijskim transakcijama građana/fizičkih osoba, a posebno onih blisko rodbinski povezanih te koju dokumentaciju o financijskim transakcijama su građani, fizičke osobe dužni čuvati. Ističe da porezno tijelo po prirodi stvari, a i prema važećim zakonima ne može građanima, osobama koje nisu dužne voditi poslovne knjige i evidencije, nalagati vođenje poslovnih knjiga niti oporezivanje temeljiti na nevođenju poslovnih knjiga i nečuvanju knjigovodstvenih ili drugih isprava. Opisuje da ispravnost arbitrarne i subjektivne ocjene dokaza/izjava prvostupanjskog tijela tuženik obrazlaže postojanjem zakonskih odredbi o slobodnoj ocjeni dokaza službenih osoba te tvrdnjom kako sama izjava nije dostatan dokaz ukoliko ne postoje drugi pokazatelji koji bi ga učinili mogućim. Navodi da ne osporava postojanje navedenih postupovnih odredbi i da je suglasna s tvrdnjom kako sama izjava nije dostatan dokaz, međutim, smatra da je neistinita tvrdnja tuženika da ne postoje drugi pokazatelji koji bi ga učinili mogućim. Dodaje da pokazatelji, uključivo i predočeni materijalni dokazi, jasno upućuju na istinitost njenih izjava. Smatra da je slobodna ocjena dokaza instrument utvrđivanja odlučnih činjenica te da prethodi supsumiranju tih činjenica pod mjerodavne odredbe materijalnog prava (tj. pod zakonski predviđeno činjenično stanje), kao podloge za rješavanje upravne stvari. Napominje da nije sporno da službena osoba ima pravo slobodnom ocjenom odlučiti koje će činjenice i okolnosti uzeti kao dokazane, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Iznosi da slobodna ocjena dokaza prije svega razumijeva primjenu slobodne dokazne maksime, a ne arbitrarnu, neograničenu slobodu pri selekciji i ocjeni dokaza i izjava uključenih strana i svjedoka. Nastavlja da načelo slobodne ocjene dokaza u upravnom postupku ne podrazumijeva diskrecijsko pravo službene osobe poreznog tijela da arbitrarno odlučuje koje će dokaze prihvatiti, a koje, bez obrazloženja, odbiti. Ukazuje poreznom tijelu i tuženiku na odredbe članaka 6., 9. i 11. Općeg poreznog zakona prema kojima je porezno tijelo obvezno postupati u dobroj vjeri i utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravedne odluke (uključivo i činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika). Predlaže da se poništi rješenje tuženika uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome navodi da smatra da tužba nije osnovana.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je kod tužiteljice obavljen porezni nadzor te da joj je prvostupanjskim rješenjem utvrđena obveza poreza i prireza na dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena za razdoblje oporezivanja od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 511.485,21 kn.

7. Sporno je, je li pravilno tužiteljici utvrđena ta obveza.

8. Člankom 92. stavkom 4. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) propisano je da će, ako Porezna uprava na temelju prikupljenih podataka utvrdi da fizička osoba raspolaže imovinom ili sredstvima za privatnu potrošnju koja višestruko premašuje primitke što ih je fizička osoba ostvarila tijekom godine, Porezna uprava, pozvat fizičku osobu da dostavi dokaze o izvorima stjecanja imovine, s time da će, ako se fizička osoba ne odazove pozivu Porezne uprave ili ne dostavi vjerodostojne dokaze o izvorima stjecanja imovine, Porezna uprava procjenom utvrditi osnovicu poreza na dohodak fizičke osobe.

9. Člankom 88. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 115/16.) propisano je da je, radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje (stavak 1.), da usporedbu podataka iz stavka 1. toga članka Porezna uprava provodi na temelju svih podataka o ostvarenom dohotku iz članka 5. toga Zakona, ostvarenih primitaka koji se ne smatraju dohotkom iz članka 8. toga Zakona, a i drugih neoporezivih primitka i tražbina te podataka o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja, s time da usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora (stavak 2.) te da će, ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavaka 1. i 2. toga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. toga Zakona (stavak 3.).

10. Nadalje, člankom 76. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu s jedne strane (dalje u tekstu: stečena imovina) i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane (stavak 1.), a da se drugi dohodak iz stavka 1. toga članka utvrđuje na način propisan člancima 88. i 89. toga Zakona (stavak 2.).

11. Dok je člankom 89. Zakona o porezu na dohodak propisano da će, ako usporedba podataka iz stavaka 1. i 2. toga članka pokazuje znatna odstupanja između uobičajenih primitaka poreznih obveznika i nastalih izdataka za nabavljenu imovinu i utrošena sredstva za potrošnju, Porezna uprava kroz postupak provjere pozvati poreznog obveznika da popuni obrazac Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine, propisan odredbama posebnog propisa (stavak 3.), da je u provedbi postupka provjere podataka Porezna uprava ovlaštena tražiti i razmjenjivati podatke s drugim javno pravnim tijelima te tražiti podatke od drugih osoba sukladno odredbama posebnog propisa (stavak 4.), da će, ako u postupku provjere podataka porezni obveznik dostavi vjerodostojnu dokumentaciju kojom dokazuje izvore sredstava, Porezna uprava navedene podatke pridružiti već poznatim podacima za poreznog obveznika (stavak 5.), da će iznimno od stavka 5. toga članka, ako se porezni obveznik ne odazove pozivu ili ne dostavi vjerodostojnu dokumentaciju, Porezna uprava u roku od 60 dana putem ovlaštenih osoba pokrenuti postupak utvrđivanja drugog dohotka iz članka 76. toga Zakona (stavak 6.) te da se izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine moraju temeljiti na vjerodostojnim ispravama, u protivnom ih Porezna uprava nije dužna prihvatiti valjanim (stavak 9.).

12. Prvotno treba navesti, suprotno tužbenim navodima, da je u upravnom postupku uvidom u transakcijske račune u postupku nadzora utvrđeno da je tužiteljica na dan 1. siječnja 2017. raspolagala novčanim sredstvima u iznosu 78.270,79 EUR protuvrijednost 591.553,96 kn, koji iznos predstavlja početno stanje imovine kojom je raspolagala tužiteljica,.

13. Nadalje, utvrđeno je da tužiteljica u postupku poreznog nadzora nije dostavila vjerodostojnu dokumentaciju kojom dokazuje izvore prihoda gotovinskih uplata. Naime, ocijenjeno je da izjava šogorice, koja je dobila novčana sredstva od bake, a koja sredstva je zatim posudila tužiteljici, a koja je posuđena sredstva sukcesivno uplaćivala na svoje račune, a sve kako bi zapravo štedjela zajedno sa šogoricom za možebitnu kupnju nekretnine, nije vjerodostojna. Zaključeno je da navodi tužiteljice kako su bankovni službenici ti koji su sugerirali da uplaćuje novac sukcesivno radi komplicirane procedure uvjetovane propisima o sprečavanju pranja novca govore u prilog tome kako je tužiteljica svjesno i namjerno uplaćivala manje količine novca kako bi se izbjegla procedura vezana uz dokazivanje izvora sredstava uplaćenih na račun u gotovini, a za koja sredstva zaista i nije mogla dokazati izvor.

14. Također, utvrđeno je da je porezno tijelo temeljem raspoložive dokumentacije dostavljene od nadležnih financijskih institucija, banaka, sastavilo detaljan, kronološki pregled svih gotovinskih uplata, predočilo ih poreznoj obveznici i zatražilo očitovanje, a da je na temelju zaprimljenog očitovanja tužiteljice, porezno tijelo izvršilo detaljnu analizu svih gotovinskih uplata i isplata evidentiranih po njezinim računima te utvrdilo kako je porezna obveznica sva sredstva koja je isplatila sa računa u razdoblju 2017. i 2018. mogla ponovo uplatiti na račun, a kojim se utvrđenjem išlo u prilog poreznoj obveznici. S time da kako za razliku sredstava uplaćenih na račune u gotovini (za koje porezna obveznica nije imala pokriće u isplatama niti je dostavljena druga vjerodostojna dokazna dokumentacija) tužiteljica nije dokazala izvore prihoda porezno tijelo navedena sredstva smatra uplaćenim iz nedokazanih izvora prihoda. Nadalje, utvrđeno je za razdoblje 2018. kako je tužiteljica obavljala samostalnu djelatnost temeljem koje je ostvarila primitak od uplata na tekući račun broj [broj bankovnog računa] kod Zagrebačke banke d.d. u iznosu 18.622,00 kn i primitak od uplata na devizni račun broj [broj bankovnog računa] kod Zagrebačke banke d.d. u iznosu 10.607,20 kn, odnosno ukupno 29.229,20 kn, s time da je porezno tijelo sva sredstva koja je tužiteljica isplatila sa računa prihvatilo kao možebitan izvor prihoda ponovnih gotovinskih uplata. Utvrđeno je da, budući da porezna obveznica sredstva u iznosu 29.229,20 kn nije isplaćivala sa računa odnosno da ih je utrošila na druga plaćanja, onda ona nisu i ne mogu biti izvor prihoda za izvršene gotovinske uplate. Istaknulo je da je netočan navod porezne obveznice da porezno tijelo izjavu HŽ ocjenjuje lažnom. Navedeno je da je porezna obveznica u postupku poreznog nadzora dostavila preslike naloga tj. razročenja HŽ iz 03/2016. u iznosu 20.000,00 EUR. Dodano je da je uz navedeno porezna obveznica dostavila izjavu šogorice PŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], od 5. svibnja 2016. u kojoj izjavljuje da posuđuje tužiteljici 30.000,00 EUR (za razliku od 10.000,00 EUR porezna obveznica ne dostavlja dokumentaciju niti se očituje) i izjavu šogorice PŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], od 15. siječnja 2017. u kojoj izjavljuje da posuđuje poreznoj obveznici 24.000,00 EUR (nije dostavljena dokumentacija iz koje je razvidan izvor prihoda za 24.000,00 EUR). Pojašnjeno je da poreznom tijelu nije sporno je li HŽ raspolagala novčanim sredstvima, te je li ih posudila ili darovala unuci, već su sporne potpisane izjave porezne obveznice i PŽ (šogorice) za koje nije dostavljena vjerodostojna dokumentacija, niti su se iste očitovale vezano uz činjenicu da su izjavile kako su za pozajmice u ukupnom iznosu 54.000,00 EUR izvor prihoda razročena sredstva HŽ u iznosu 20.000,00 EUR. Istaknuto je da je, uz navedeno, bitna činjenica da su gotovinske uplate izvršene s vremenskim odmakom sukcesivno u više navrata, u ukupno većem iznosu u Biogradu na Moru, dok su pozajmice prema izjavama porezne obveznice i šogorice primljene u Zagrebu, a da za izvore prihoda istih vjerodostojna dokumentacija nije dostavljena. Zaključeno je da iz navedenih razloga porezno tijelo izjave porezne obveznice vezano uz izvršene gotovinske uplate smatra nedokazanim.

15. Prema mišljenju suda ovakvo obrazloženje poreznog tijela je prihvatljivo, jer je potpuno i jasno. Naime, upravo je u skladu s člankom 88. točkom 2. Općeg poreznog zakona na tužiteljici bio teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

16. Odbijeni su dokazni prijedlozi tužiteljice za njezinim saslušanjem, saslušanjem JŽ, HŽ i CŽ te za izvođenjem financijskog vještačenja, budući da izvođenje navedenih dokaza nije bilo potrebno, jer tužiteljica nije dokazala izvore prihoda vjerodostojnim ispravama. Naime, u poreznom postupku je u primjeni načelo dokumentarnosti u smislu članaka 69., 79. i 122. Općeg poreznog zakona, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom odnosno vjerodostojnim ispravama, pa je pravilno porezno tijelo donijelo odluku na temelju dostupne dokumentacije te utvrdilo da tužiteljica nije dostavila vjerodostojne dokaze za svoje tvrdnje o izvorima sredstava. Dakle, s obzirom da se podatke o primitcima i izdatcima (novčanim priljevima i odljevima) može i mora dokazivati drugim ispravama izjave osoba bliskih tužiteljici ne mogu biti jedini odlučujući dokaz u poreznom postupku nego tek jedan od mogućih dokaza pri utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ne mogu se uvažiti dok ih se ne učini vjerojatnim, a tužiteljica nije dostavila nikakavu vjerodostojnu dokumentaciju koja bi potkrijepila njezine tvrdnje o izvorima sredstava.

17. Konačno vezano uz prigovor tužiteljice da obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži obvezni sadržaj jer se porezno tijelo nije očitovalo na žalbene navode valja navesti da je tuženik kao nadležno drugostupanjsko porezno tijelo ispitalo zakonitost pobijanog poreznog akta u cijelosti u skladu s člankom 189. stavkom 1. Općeg poreznog zakona, s time da tuženik nije bio dužan detaljno odgovoriti na svaki argument koji je tužiteljica iznijela u žalbi, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje, s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog slučaja, a imajući u vidu i obrazloženje koje je tužiteljica dobila u prvostupanjskom postupku koji je prethodio.

18. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) riješiti kao u točki I. izreke.

19. Kako je tužiteljica izgubila spor u cijelosti snosi sve troškove u skladu s člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. istog Zakona odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvjetnik Petar Car – e. komunikacijom

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – e. komunikacijom

3. u spis