Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-124/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice-protutužene ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja-protutuženika HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Mati Burazinu odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Janković i Mate Burazin, odvjetnicima u Karlovcu, protiv 1. tuženice-protutužiteljice ĐPU iz [adresa], 2. tuženice-protutužiteljice JP iz [adresa], 3. tuženice-protutužiteljice ŽP iz [adresa], te 4. tuženice-protutužiteljice OP iz [adresa], sve zastupane po punomoćniku Ivanu Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-224/2024-8 od 15. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženica-protutužiteljica kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-224/2024-8 od 15. listopada 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženica-protutužiteljica za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tužitelji HP ĐP i HP FP suvlasnici svaki u ½ dijela nekretnine iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] Gajeva ul., neplodno zemljište površine 84 m2, koja nekretnina dolazi upisana kao suvlasništvo I. tužene ĐPU iz [adresa], Đ [adresa], u 6/12 dijela 2. tužene JP rođ. H iz [adresa], u 2/12 dijela 3. tužene ŽP iz [adresa], u 2/12 dijela, 4. tužene OP iz [adresa], u 2/12 dijela, što su tuženice dužne priznati i trpjeti da se tužitelji upišu kao suvlasnici naprijed navedene nekretnine svaki u ½ dijela u zemljišnim knjigama, a isto tako da su tuženice dužne tužiteljima solidarno naknaditi parnični trošak u iznosu od 18.415,43 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2024. do isplate.
2. Protiv navedene presude žale se tuženice-protutužiteljice zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači u skladu sa žalbenim navodima i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine prvostupanjska presuda i spis vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbenog postupka.
3. Žalba tuženica-protutužiteljica je neosnovana.
4. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja-protutuženika za utvrđenjem da je nekretnina iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] Gajeva ul., neplodno zemljište površine 84 m2 njihovo suvlasništvo svakog u ½ dijela te trpljenje upisa tog suvlasništva u zemljišnim knjigama.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žaliteljice ističu u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuju žaliteljice u žalbi.
6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljica odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.
7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:
- da je predmetna nekretnina danas upisana u zemljišne knjige kao k. č. br. [katastarska čestica] Gajeva ul. 84 m2, neplodno zemljište Gajeva ul. od 84m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], gdje je u B listu vlastovnici upisano suvlasništvo I. tuženice ĐPU u 3/12 dijela, II. tuženice JP u 1/12 dijela, III. tuženice ŽP u 1/12 dijela, IV. tuženice OP u 1/12 dijela i V. tuženice J
SP u 6/12 dijela;
- da su tuženice-protutužiteljice podnijele protutužbu radi predaje u posjed predmetne nekretnine te su pravomoćno odbijene s takvim zahtjevom kako to proizlazi iz presude ovog suda posl. br. Gž 3633/2023 od 19. ožujka 2024. koja je u tom dijelu pravomoćna, a iz obrazloženja proizlazi da tuženice-protutužiteljice nisu vlasnici/suvlasnici predmetne nekretnine premda su se upisali kao takvi u zemljišnu knjigu, budući da nisu mogle steći vlasništvo spornog zemljišta od svojih pravnih prednika iz razloga što pravni prednici tuženica-protutužiteljica ČP i LP nisu u trenutku smrti bili vlasnici zemljišta jer je predmetno zemljište je eksproprirano pravnim prednicima tuženica LP i RP od strane tadašnje Općine Karlovac dana 30. svibnja 1968., te navedenom eksproprijacijom je tadašnja Općina Karlovac postala vlasnikom zemljišta, a pravni prednici tuženica- protutužitelja su znali da oni nisu više vlasnici spornog zemljišta;
- da je predmetna nekretnina nacionalizirana prijašnjim suvlasnicima Ž i LP temeljem rješenja Sekretarijata za financije Općinskog narodnog odbora u Karlovcu od 7. siječnja 1960.;
- da je izvršena deposedacija predmetne nekretnine u korist tadašnje Općine Karlovac rješenjem od 30. svibnja 1968. (list br. 56-57), a iz obrazloženja rješenja proizlazi da se radi o nacionaliziranom zemljištu, koje je u naravi gradilište i na kojem je prije postojala stambena zgrada, koja je nakon 1945. porušena, da prema urbanističkom planu predmetno zemljište nije predviđeno za izgradnju stalne zgrade, te se u katastru zemljište vodi kao društveno vlasništvo i stoga je isto predviđeno za podizanje montažnog kioska za prodaju voća i povrća privremenog karaktera za čime na ovom prostoru postoji i potreba;
- da je Općina Karlovac izdala **.**.1969. AP iz [adresa], rješenje o odobrenju za izgradnju prizemnog kioska za prodaju voća i povrća na mjestu ranije porušenog objekta, a na predmetnoj čestici, a koje rješenje je postalo pravomoćno i izvršno;
- da je na predmetnoj nekretnini prednik tužitelja DP na temelju rješenja o odobrenju za izgradnju Općine Karlovac doista sagradio je građevinski objekt- prizemni kiosk - trajnog karaktera,
- da rješenje o deposedaciji od 30. svibnja 1968. nije nikada provedeno u zemljišnim knjigama odnosno Općina Karlovac nije upisana kao korisnica predmetnog zemljišta, već je društveno vlasništvo na predmetnoj nekretnini brisano u korist tuženika- protutužitelja kao nasljednika bivših vlasnika predmetne nekretnine;
- da iz Potvrde Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji od 27. rujna 2018. proizlazi da se potvrđuje da za nekretninu pod oznakom kč. broj [katastarska čestica] površine 84 m2 k. o. [katastarska općina] odnosno ranije pod oznakom kč. broj [katastarska čestica] u površini od 23 čhv, k. o. [katastarska općina] nije podnesen zahtjev za naknadu odnosno povrat oduzete imovine temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a u slučaju da su prijašnji vlasnici podnijeli zahtjev, ostvarivali bi pravo na naknadu u obliku obveznica, ali isključivo za zemljište, a budući da sadašnji objekt nije bio predmet oduzimanja, jer je izgrađen nakon deposedacije;
- da je pravni prednik tuženica-protutužiteljica ČP podnio dana 4. lipnja 1977. zahtjev za određivanje naknade za eksproprirano građevinskog zemljište;
- da iz rješenja Općine Karlovac od 29. lipnja 1984. proizlazi da se odobrava FP osnivanje samostalne ugostiteljske radnje vrste bife;
- da iz dopisa Grada Karlovca od 21. studenog 2019. proizlazi da se očituju da je Općina Karlovac izdala 1969. AP Rješenje o odobrenju za izgradnju prizemnog kioska za prodaju voća i povrća na mjestu ranije porušenog objekta te iako nedostaje formalni akt o dodjeli zemljišta na korištenje AP, iz sadržaja predmetnog Rješenja o odobrenju za izgradnju, proizlazi da je istom predmetno zemljište dodijeljeno za izgradnju trajnog objekta, a budući da Rješenje o deposedaciji od 30. svibnja 1968. nije provedeno u zemljišnim knjigama već je društveno vlasništvo na predmetnoj nekretnini brisano temeljem odredaba čl. 360- 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, smatraju da je trenutni upis vlasništva u korist nasljednika bivših vlasnika formalne prirode te isti nisu i stvarni vlasnici;
- da je prednik tužitelja i tužitelji u posjedu predmetnog zemljišta od njegove dodjele na korištenje AP 1968. i da cijelo vrijeme do danas tužitelji plaćaju režijske troškove za zemljište i objekt koji je DP za života izgradio;
- da prema nalazu građevinskog vještaka TP (list br. 180-222, 258-263), proizlazi da je predmetni objekt trajnog karaktera zbog izvedenih građevinskih radova i utrošenog materijala (zidovi podruma u koji se dolazi armiranobetonskim stepenicama, armiranobetonska ploča iznad podruma, čelična i zidana konstrukcija objekta). Naime, iz dopunskog pisanog očitovanja vještaka proizlazi da je predmetni građevinski objekt trajnog karaktera zbog građevinskih radova i građevinskog materijala koji je u objekt utrošen. Naziv objekta je prema pravomoćnom Rješenju o odobrenju za izgradnju i pripadajućem glavnom projektu „kiosk“, objekt je čvrste gradnje trajnog karaktera - u točki I. dispozitiva Rješenja o odobrenju za izgradnju Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove od 29. listopada 1969. je određeno da se prilikom izvedbe saniraju podrumske prostorije, da se riješi odvodnja objekta, zaštite zabatne stijene mejaških objekata od prokišnjavanja i vlage, otpadne i krovne vode odvode u kanalizaciju, priključci na vodovod i elektru, da se radovi izvedu po stručnim poduzećima, a isto tako uvidom u glavni projekt također je utvrđeno da se nedvojbeno radi o čvrstom objektu trajnog karaktera - armiranobetonska ploča iznad podruma, čelična i drvena konstrukcija krova, armiranobetonski serklaži, objekt vezan za susjedne objekte.
8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da je nakon izvršene deposedacije u korist Općine Karlovac koja je općina predmetno zemljište predvidjela za podizanje kioska, da je Općina Karlovac izdala odobrenje za izgradnju prizemnog objekta za koji je u ovom postupku utvrđeno da je trajnog karaktera, odnosno proizlazi, da je pravni prednik tužitelja pošteni graditelj prizemnog objekta i da je tadašnji vlasnik zemljišta Općina Karlovac znala da je tužitelj izgradio objekt trajnog karaktera na spornom zemljištu koju mu je dodijeljeno za izgradnju privremenog objekta, ali se nije protivila, odnosno proizlazi da su tužitelji i njihov pravni prednik bili pošteni posjednici predmetnog objekta jer su dobili odobrenje za izgradnju objekta. Dakle, neovisno o činjenici da tužiteljima nedostaje akt o dodjeli zemljišta na korištenje, to činjenica da je tužiteljima dodijeljeno pravo na izgradnju objekta koji su oni nesmetano koristili od 1969. do danas neprekidno, te ih Općina Karlovac u tome nije ne samo sprječavala već i na određeni način poticala na korištenje, tužitelji su pošteni posjednici spornog zemljišta. Osim toga, prvostupanjski sud zaključuje da iz rješenja o odobrenju za izgradnju iz 1969. proizlazi, da je pokojni DP od 1969. do časa njegove smrti 22. svibnja 2011. bio pošten posjednik, a nakon njega tužitelji kao nasljednici, a isto tako iz dopisa Grada Karlovca od 21. studenog 2019. proizlazi, da iz sadržaja Rješenja o odobrenju za izgradnju prizemnog kioska za prodaju voća i povrća po Gradu Karlovcu proizlazi da je zemljište tužitelju dodijeljeno za izgradnju trajnog objekta. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud ocjenjuje da su tužitelji izgradnjom trajnog objekta i posjedovanjem spornog zemljišta zajedno sa svojim pravnim prednikom više od 50 godina neprekidno stekli dosjelošću vlasništvo na spornom dijelu zemljišta, radi čega je sud primjenjujući gore citirane odredbe čl. 159. st. 1. i st. 3. ZV-u ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan i odlučio kao u izreci presude.
9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud te tuženik žalbenim navodima osporava utvrđeno činjenično stanje iznoseći vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.
10. Naime, odredbom čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst - dalje: ZVDSP), propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Stavkom 2. istog članka određeno je da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe vlasništvo dosjelošću protekom 10 godina neprekinutog samostalnog posjedovanja, dok je stavkom 3. istog članka određeno je da samostalni posjednik kojemu je posjed barem pošten stječe dosjelošću vlasništvo nekretnine protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Isto tako, sadržajno identičnu odredbu čl. 159. st. 1. i 2. ZVDSP, sadržavao je i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, br. 53/91 - dalje: ZOVO) koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do 1. siječnja 1997. godine, te je odredbom čl. 28. određivao identične rokove za stjecanje vlasništva na nekretninama temeljem dosjelosti. Također, prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ (i sudskoj praksi) za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtijevao se zakonit, pošten i istinit posjed, s time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 20 godina ("izvanredna" dosjelost) nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja.
11. Dakle, pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću su: 1. samostalan posjed određene kakvoće, 2. neprekidno trajanje posjeda kroz zakonom određeno vrijeme, 3. sposobnost stvari da bude objektom stjecanja i 4. sposobnost stjecatelja da bude vlasnikom stvari.
12. Slijedom toga, obzirom da tužitelji-protutuženici tvrde da su njihovi pravni prednici pravo vlasništva nad spornim nekretninama stekli dospjelošću, sud je dužan utvrditi, odnosno tužitelji su bili dužni dokazati, činjenicu posjeda tj. da su oni odnosno njihovi pravni prednici posjedovali nekretnine kroz zakonom propisano vrijeme potrebno da se vlasništvo stekne dosjelošću. Ako tvrde da je posjed bio zakonit i pošten, tada su dužni dokazati i zakonitost i istinitost posjeda. Međutim, poštenje posjeda kao jednu od pretpostavki za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti, ako dokaže činjenicu samog posjedovanja tj. da je imao faktičnu vlast na nekretnini, tužitelji ne moraju dokazivati jer se poštenje posjeda presumira.
13. Naime, poštenje posjeda, sukladno par. 328. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), čl. 72. st. 3. ZOVO i čl. 18. st. 5. ZVDSP se pretpostavlja, što znači da onaj koji tvrdi drugačije da to mora dokazati. To znači da ako tužitelji dokažu činjenicu posjeda, oni ne moraju dokazivati da im je posjed pošten, već je teret dokaza u tom slučaju na suprotnoj strani tj. tuženici trebaju odgovarajućim dokaznim sredstvima dokazati da je tužitelj nepošten posjednik.
14. Slijedom toga, pokraj čitavog utvrđenog činjeničnog stanja, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi da su tužitelji-protutuženici bili nepošteni. Naime, u situaciji kad je predmetna nekretnina nacionalizirana prijašnjim suvlasnicima i pravnim prednicima tuženicima, tad su oni svoja prava mogli ostvarivati sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine broj 92/96), a da je tome tako proizlazi i iz činjenice da je pravni prednik tuženica- protutužiteljica ČP podnio dana 4. lipnja 1977. zahtjev za određivanje naknade za eksproprirano građevinsko zemljište.
15. Nakon izvršene deposedacije u korist Općine Karlovac, bez obzira što rješenje o deposedaciji od 30. svibnja 1968. nije nikada provedeno u zemljišnim knjigama odnosno Općina Karlovac nije upisana kao korisnica predmetnog zemljišta, a koja je općina predmetno zemljište predvidjela za podizanje kioska tad se ne može zanemariti činjenica da je Općina Karlovac izdala odobrenje za izgradnju prizemnog objekta za koji je u ovom postupku utvrđeno da je trajnog karaktera. Slijedom toga, proizlazi da je predmetno zemljište dodijeljeno za izgradnju trajnog objekta te su tužitelji pošteni posjednici predmetnog objekta jer su dobili odobrenje za izgradnju trajnog objekta. Naime, neovisno o činjenici da tužiteljima nedostaje akt o dodjeli zemljišta na korištenje, to činjenica da je tužiteljima dodijeljeno pravo na izgradnju trajnog objekta koji su oni nesmetano koristili od 1969 te ih Općina Karlovac u tome nije ne samo sprječavala već i na određeni način poticala na korištenje, to suprotno žalbenim navodima upućuje na činjenice da su u konkretnom slučaju tužitelji- protutuženici bili, uzevši sve u obzir pošteni. Pri tome sama činjenica što se prednik tužitelja naknadno pokušao tuženicima nešto isplatiti ne utječe automatski na ocjenu njegovog poštenja jer su česti slučajevi u praksi da osobe koje dobiju u vlasništvo zemlju ipak osobama kojima je to oduzeto ponude određenu novčanu satisfakciju upravno zbog činjenice da su svjesni da im je to svojevremeno oduzeto.
16. Prema tome, nakon izvršene deposedacije u korist Općine Karlovac, prednik tužitelja je dobio od Općine Karlovac odobrenje za izgradnju prizemnog objekta za koji je u ovom postupku utvrđeno da je trajnog karaktera i što mu Općina Karlovac nije osporavala tako da se može zaključiti da su pok. DP, a nakon njega i tužitelji opravdano vjerovali da su stvar pribavili od vlasnika. Naime, pošten (savjestan) posjed postoji kada posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, dakle kada posjednik opravdano vjeruje da je stvar pribavio od vlasnika (tako i VSRH u odluci Rev-1628/2015-2 od 11. prosinca 2018.).
17. U odnosu na žalbene navode da je Općina Karlovac izdala **.**.1969. AP iz [adresa], rješenje o odobrenju za izgradnju prizemnog kioska za prodaju voća i povrća na mjestu ranije porušenog objekta privremenog karaktera, pa da zbog toga posjed nije pošten, ocijenjeni su kao neosnovani. Naime, nakon što je pok. DP na temelju rješenja o odobrenju za izgradnju Općine Karlovac doista sagradio građevinski objekt-prizemni kiosk - trajnog karaktera, Općina Karlovac izgradnju trajnog objekta koji su tužitelji nesmetano koristili od 1969 nije sprječavala već ih je na određeni način poticala na korištenje te je bila suglasna sa navedenim. Da je tome tako, proizlazi iz dopisa Grada Karlovca od 21. studenog 2019. iz kojeg proizlazi da je Općina Karlovac izdala 1969. AP Rješenje o odobrenju za izgradnju prizemnog kioska za prodaju voća i povrća na mjestu ranije porušenog objekta te iako nedostaje formalni akt o dodjeli zemljišta na korištenje AP, iz sadržaja predmetnog Rješenja o odobrenju za izgradnju, proizlazi da je istom predmetno zemljište dodijeljeno za izgradnju trajnog objekta, a budući da Rješenje o deposedaciji od 30. svibnja 1968. nije provedeno u zemljišnim knjigama već je društveno vlasništvo na predmetnoj nekretnini brisano temeljem odredaba čl. 360-365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, smatraju da je trenutni upis vlasništva u korist tuženika kao nasljednika bivših vlasnika formalne prirode te isti nisu i stvarni vlasnici.
18. U odnosu na žalbene navode da su tužitelji tijekom postupka priznali da su napustili posjed nekretnine odnosno da na istoj nije nitko boravio od 2012. niti obavljana nikakva djelatnost pa nisu imali kvalificirani posjed, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, činjenica što trenutno tužitelji nisu obavljali djelatnost ili nije nitko stanovao na predmetnoj nekretnini ne znači da je posjed napušten, pogotovo imajući u vidu činjenicu da tužitelji posjeduju ključ predmetne nekretnine te plaćaju komunalne naknade odnosno cijelo vrijeme od dodjele na korištenje AP 1968. do danas tužitelji plaćaju režijske troškove za zemljište i objekt koji je DP za života izgradio.
19. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 159. ZVDSP, valja reći da iako sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio primjenom odredbe čl. 159. ZVDSP. Naime, odredbom čl. 388. st. 2. ZVDSP propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZVDSP prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.
20. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je prednik tužitelja DP od 1968. bio u posjedu predmetne nekretnine kada ju je dobio na korištenje. Paragrafom 1455. Općeg građanskog zakonika koji se primjenjivao kao pravno pravilo prema Zakonu o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Službeni list FNRJ br. 84/46, 105/46 i 96/47), a od 1991. na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine, br. 73/91) propisano je da se sve što se može steći može i dosjesti, dok prema Načelnom mišljenju Opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda br. 3/60 od 4. travnja 1960. savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno.
21. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je predmetna nekretnina nacionalizirana te je postala predmet društvenog vlasništva, a na stvarima u društvenom vlasništvu se ne može steći pravo vlasništva dosjelošću odnosno da prije 1998. vrijeme dosjelosti nije moglo početi teći, valja reći da o pravnom pitanju može li se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu računati i vrijeme posjedovanja u razdoblju od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. Vrhovni sud je zauzeo mišljenje u brojim odlukama npr. broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018., Rev- 1480/16 od 5. studenoga 2019., Rev- 2344/2018 od 17. studenog 2020. i drugim, a iz kojeg proizlazi da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Dakle, rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.
22. Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine Republike Hrvatske, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Nakon toga je ZVDSP-a., u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud je 17. studenoga 1999., ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I- 237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., Narodne novine, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.) Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske) na koje se revidentica i poziva, ali i na presudama toga suda u predmetima Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 4945/2019-3 9. svibnja 2023.)
23. U odnosu na žalbene navode da je prednik tužitelja plaćao zakupninu odnosno da je posjedovao predmetnu nekretninu kao zakupnik, valja reći da iako je pravni prednik tužitelja uveden u posjed na osnovu ugovora o zakupu građevinskog zemljišta od 8. rujna 1969. sklopljenog između grada [adresa] i pok. DP, valja reći da iz dopisa Grada Karlovca, Upravnog odjela za imovinsko pravne poslove i upravljanje imovinom od 21. studenog 2019. proizlazi da je Općina Karlovac izdala 1969. AP Rješenje o odobrenju za izgradnju prizemnog kioska za prodaju voća i povrća na mjestu ranije porušenog objekta te iako nedostaje formalni akt o dodjeli zemljišta na korištenje AP, iz sadržaja predmetnog Rješenja o odobrenju za izgradnju, proizlazi da je istom predmetno zemljište dodijeljeno za izgradnju trajnog objekta, a budući da Rješenje o deposedaciji od 30. svibnja 1968. nije provedeno u zemljišnim knjigama već je društveno vlasništvo na predmetnoj nekretnini brisano temeljem odredaba čl. 360-365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, smatraju da je trenutni upis vlasništva u korist tuženica kao nasljednika bivših vlasnika formalne prirode te isti nisu i stvarni vlasnici. Slijedom toga, u takvoj situaciji ne može se govoriti o nepoštenom posjedu, tako da su tužitelji pravo vlasništva dosjelošću stekli prije pokretanja ovog parničnog postupka (2011.) jer se u vrijeme dosjelosti računa i vrijeme prije 8. listopada 1991.
24. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije očitovao na navode o stjecanju prava vlasništva građenjem, valja reći da žaliteljima valja ukazati i na odredbu iz paragrafa 418. OGZ, koja je omogućavala stjecanja prava vlasništva građenjem, ukoliko je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se istom nije protivio, a koje shvaćanje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svojoj odluci broj U-III- 3214/2005 od 19. ožujka 2008.
25. Naime, valja razlikovati situaciju kada je graditelj fizička osoba gradio na zemljištu u društvenom vlasništvu za razdoblja važenja pravnog pravila 418. Općeg građanskog zakonika, koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine, broj 73/91) - i time na situaciju kada je graditelj sagrađeni objekt (a ne i zemljište) stekao na temelju toga pravnog pravila (i iz njega izvedenog shvaćanja: kada je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva nije bilo prepreke osnovom toga pravila stjecati pravo vlasništva sagrađenog objekta građenjem), kao i situaciju kada je građenje izvršeno za razdoblja važenja ZOVO-a. Prema tome, tužitelji-protutuženici se s uspjehom mogu pozvati i na tu odredbu OGZ (i temeljem nje steći "pravo vlasništva cijele nekretnine", dakle i zemljišta) jer su prethodno stekli vlasništvo sagrađenih objekata na tuđem zemljištu građenjem, za razdoblja važenja OGZ-a (kada se vlasništvo sagrađenog moglo stjecati građenjem i ako je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se pak istome nije protivio), budući da iz stanja spisa ne proizlazi da su se tuženici- protutuženici protivili građenju, a nije se protivio niti izvanknjižni vlasnik već je naprotiv dao odobrenje za građenje u vidu Rješenja o odobrenju za izgradnju prizemnog kioska za prodaju voća i povrća na mjestu ranije porušenog objekta.
26. Daljnji žalbeni navodi odnose na preocjenjivanje dokaza i iznošenja vlastitih stavova i razmišljanja, na što žalitelji nisu ovlašteni jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.
27. Slijedom navedenog, tužitelji su suprotno žalbenim navodima dokazali potrebnu kvalitetu odnosno poštenje kao i trajanje posjeda tako da je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika-protutužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao zakonitu i pravilnu pa odlučiti kao u izreci ove odluke pod točkom I.
28. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i u pogledu visine (čl. 155. ZPP) troškova koji su odmjereni tužiteljima-protutuženicima.
29. Zahtjev tuženica-protutužiteljica za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nisu uspjeli te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke presude.
U Zagrebu 29. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Josip Grubišić
