REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-613/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA BOŠNJACI, OIB 17878278883, Bošnjaci, Trg fra B. T. Leakovića 15, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2618/2022-2 od 26. listopada 2022., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022., u sjednici održanoj 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2618/22-2 od 26. listopada 2022. u dijelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. u dijelu pod toč. II. izreke, kao neosnovana;

r i j e š i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja i ukidaju se:

- presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 2618/2022-2 od 26. listopada 2022. u dijelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. u dijelu pod toč. I. izreke;

- rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 2618/2022-2 od 26. listopada 2022. u dijelu u kojem je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. u pobijanim točkama III. i V. izreke;

- presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. u dijelu pod toč. I. izreke;

- rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. u dijelu pod toč. III. i V. izreke;

a predmet se u ukinutim dijelovima vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. Odbacuje se revizija tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2618/2022-2 od 26. listopada 2022. u dijelu kojem je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. u dijelu pod toč. II. izreke, kao nedopuštena.

III. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje o tuženika isplatu iznosa od 379.453,60 kn (tristosedamdesetdevettisuća četristopedesettrikuneišezdesetlipa) sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2017. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri (3) postotna poena te u dijelu kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 27.921,15 kn (dvadesetsedamtisućadevetstodvadesetjednutisućukunaipetnaestlipa) sa zateznim kamatama od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri (3) postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje da se na temelju ove presude nalaži u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog odjela u Županji (Općinski sud u Vinkovcima) upis prava puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) za korist tuženika, u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti ove presude.“.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je riješeno:

„I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Odbacuje se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da se utvrdi da je tuženik ovlaštenik prava služnosti vodova i to elektroničko komunikacijske mreže koja se nalazi na nekretninama u vlasništvu tužitelja OPĆINE BOŠNJACI, Bošnjaci, Trg fra B.T. Leakovića 15, OIB: 17878278883, sve u k. o. [katastarska općina] u dužini od 7.699,53 m kabelske kanalizacije, te elektroničko komunikacijske vodove u zemlji i nadzemne elektroničko komunikacijske vodove te 6 putova i 5 prihvata, kao i na nekretninama kojima upravlja tužitelj OPĆINA BOŠNJACI, Bošnjaci, Trg fra B.T. Leakovića 15, OIB: 17878278883, sve u k. o. [katastarska općina] u dužini od 535,23 m i širini 0,50 m odnosno ukupne površine 267,61 m2 m kabelske kanalizacije, te elektroničko komunikacijske vodove u zemlji i nadzemne elektroničko komunikacijske vodove te jedan stup koji obuhvaća površinu od 4 m2, što je tuženik dužan priznati, te u dijelu kojim tužitelj traži da se utvrdi da tuženiku sukladno čl. 225. u vezi sa čl. 224. ZV-a pripada pravo puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) na nekretninama u vlasništvu tužitelja Općine Bošnjaci, Bošnjaci, Trg fra B.T. Leakovića 15, OIB: 17878278883, sve u k. o. [katastarska općina] i to:

Zk.ul.br. Katastarska čestica (…)“,

dalje su u nastavku te točke izreke određene zemljišnoknjižne čestice na koje se izreka odnosi te je u daljnjim točkama izreke izrečeno:

„III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 17.187,50 kn (sedamnaesttisućastoosamdesetsedamkunaipedesetlipa) u roku od osam (8) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 32.812,50 kn (tridesetdvijetisućeosamsto dvanaestkunaipedesetlipa).

V. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 62.357,03 kn (šezdesetdvijetisućetristo pedesetsedamkunaitrilipe).“.

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.

2.1. Drugostupanjskim rješenjem je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelovima pod toč. II. III. i V. izreke.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-668/2023-2 od 22. ožujka 2023. riješio:

„I Dopušta se podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž -2618/2022-2 od 26.listopada 2022. zbog pravnih pitanja:

(1) Postoji li obveza infrastrukturnog operatora plaćati vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?,

(2) Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (''Narodne novine'' 152/11, 151/14 i 95/17- dalje: Pravilnik), prema kojoj ''u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM- u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta'' u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li mu ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?,

(3) Je li u smislu članka 8. stavka 4. Pravilnika obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje po samom propisu čim se (i samo ako se) kumulativno ispune uvjeti iz tog propisa: a) da na nekretnini postoji (bude zasnovano) koje drugo pravo; b) da na temelju tog (zasnovanog) prava na nekretnini infrastrukturni operator plaća vlasniku odgovarajuću naknadu za uporabu općeg dobra ili nekretnine (za sve vrste odnosno ukupnu količinu infrastrukture izgrađene na tim nekretninama)?, (4) Nastaje li, odnosno dospijeva li obveza plaćanja naknade za pravo puta stjecanjem tog prava, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama (''Narodne novine'' broj 73/08 – dalje: ZEK)?.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, kao neosnovan.“.

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske „odluke“ podnio reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena.

5. Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem se usprotivio revizijskim navodima, predložio je odbiti reviziju i zahtijevao je trošak sastava tog odgovora.

6. Revizija je djelomično neosnovana, djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

7. Prvenstveno je ovdje za obrazložiti da je rješenjem citiranim u toč. 3. ovoga obrazloženja tužitelju revizija dopuštena protiv drugostupanjske „presude“. Tužitelj je u reviziji naveo da je podnosi protiv „odluke“ drugostupanjskog suda, pri čemu je citirao sadržaj odluke protiv koje podnosi reviziju. Iz tako citiranog sadržaja proizlazi da je reviziju podnio i protiv nižestupanjskih rješenja i to u dijelu kojem je odbačena tužba u dijelu kojim tužitelj traži da se utvrdi da je tuženik ovlaštenik prava služnosti vodova i to elektroničko komunikacijske mreže (…), dakle, u dijelu koji se odnosi na toč. II. izreke prvostupanjskog rješenja (potvrđenog dijelom drugostupanjskog rješenja).

7.1. Međutim, u tom dijelu tužitelju rješenjem iz toč. 3. ovoga obrazloženja nije dopušteno podnošenje revizije; revizija mu je dopuštena samo protiv drugostupanjske presude i zato je, na temelju čl. 391. st. 2., u svezi čl. 400. st. 2. ZPP, odlučeno kao pod toč. II. izreke ovoga rješenja.

8. Predmet spora u ovom stadiju postupka je isplata (naknada) iznosa za korištenje nekretnine u tužiteljevom vlasništvu za razdoblje od 2008. godine do 12. siječnja 2017., zbog tuženikovog izvršavanja prava puta, uz nalog za upis prava puta vodova elektroničke komunikacije u zemljišne knjige, a kao pravni temelj takvog zahtjeva za isplatu tužitelj navodi naknadu štete ali i stjecanje bez osnove. Nije sporno da elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu tuženik koristi bez sudskog spora s tužiteljem od devedesetih godina prošlog stoljeća. Tužitelj je 12. siječnja 2017. podnio Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje: Agencija) zahtjev za utvrđenje infrastrukturnog operatora i naknade za pravo puta, a Agencija je, rješenjem od 19. prosinca 2017. prihvatila zahtjev, pa od tog datuma tuženik nesporno plaća naknadu za pravo puta.

9. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, svedeno na bitno za odlučivanje povodom revizije, polazi od analize zakonske i podzakonske regulacije predmetne materije kroz odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17 - dalje: ZEK) i Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/11, 151/14 i 95/17 - dalje: Pravilnik/17), sagledavajući ih ratione temporis, kako su se mijenjale kroz utuženo razdoblje.

9.1. Nižestupanjski su sudovi izrazili pravno shvaćanje da su svi pravilnici o potvrdi i naknadi za pravo puta koji su bili na snazi do Pravilnika/17 propisivali obvezu plaćanja naknade za pravo puta suglasno Zakonu o elektroničkim komunikacijama važećem do novele iz 2017. godine, a da je taj Zakon određivao da se ta naknada plaća na temelju izdane potvrde o pravu puta (tek novelom tog Zakona iz 2017. je ispušteno spominjanje potvrde o pravu puta kao pretpostavke za plaćanje). Doduše, da je Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/11 - dalje: Pravilnik/11.) propisano da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08 - dalje: ZEK/08), ali da je ta odredba bila u suprotnosti s tada važećim čl. 29. st. 1. ZEK/08 kojom je propisana obveza plaćanja naknade za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, pa da se izravno ima primijeniti zakon, čl. 29. st. 1. ZEK/08, a ne Pravilnik/11 kao podzakonski propis, a i da je ta odredba Pravilnika/11 brisana Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 151/14 - dalje: Pravilnik/14) koji je stupio na snagu 27. prosinca 2014.

9.2. Dakle, u bitnom nižestupanjski sudovi su zaključili da je pretpostavka za plaćanje naknade za pravo puta u utuženom razdoblju donošenje rješenja Agencije kojom se to pravo i naknada određuje (odnosno podnošenje zahtjeva u tom smislu, ovisno o kojoj se regulaciji ratione temporis radi), što da se nije u konkretnom slučaju ostvarilo sve do 12. siječnja 2017.

9.3. Nadalje, nižestupanjski sudovi su izrazili pravno shvaćanje da je pravo puta u smislu Zakona o elektroničkim komunikacijama samostalni pravni institut definiran odredbama tog Zakona i da ga se ne može izjednačiti s osnivanjem služnosti i naknadom za služnost koje regulira Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV). Prema odredbi čl. 2. t. 41. ZEK/08, pravo puta je: pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema. U trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. t. 2. ZEK/08 tuženik je stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona (dakle, već 2008. godine). To znači da je ovdje zakonom ustanovljeno pravo puta. To ujedno predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina, iz čega proizlazi da su neosnovani navodi tužitelja o stjecanju bez osnove kao i o protupravnost (pa posljedično i odgovornosti za štetu).

9.4. Nižestupanjski su sudovi odbili tužiteljev zahtjev za uknjižbu prava puta u zemljišnim knjigama nadležnog suda (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) za tuženikovu korist, pozivajući se na čl. 31. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 126/10), prema kojoj za nastanak prava puta nije potreban upis u zemljišne knjige kao modus stjecanja tog prava.

10. Ovaj, revizijski sud ocjenjuje da je pravilno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tuženik nekretnine tužitelja nije koristio bez pravne osnove, jer ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju odredbe čl. 28. st. 1. alineja 2. ZEK/08. Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK/08 propisana tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.

11. Međutim, nije prihvatljivo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 72/17 - dalje: ZIDZEK/17) u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, pa da do tada nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade.

12. Naime, predlagatelj ZIDZEK/17, ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatora u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK/08, određeno je naveo da „Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo put.“. Dakle, da je već i ranijim odredbama ZEK/08 bila propisana obveza plaćanja naknade na temelju prava puta na temelju zakona, pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja.

13. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

14. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK/08, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom/11, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

14.1. Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, prema parametrima propisanim odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama.

15. Slijedom iznesenog odgovor na prvo dopušteno pitanje glasi:

Nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.

16. Kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi odredbama ZEK/11 nije propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta.

17. Stoga, odgovor na drugo pitanje glasi:

Zakonom o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08 i 90/11) ni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta - „Narodne novine“, broj 152/11, 151/14 i 95/17 nije propisana obveza ni rok u kojem bi infrastrukturni operator bio obvezan Agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

18. U pogledu trećeg pravnog pitanja je prvenstveno za obrazložiti da je čl. 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 95/2017 - dalje: Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika/17) dotadašnjem čl. 8. dodan st. 4. koji glasi:

„4) Obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.“.

19. Ovaj, revizijski sud, pravno shvaćanje izražava na temelju i u okviru činjeničnih utvrđenja učinjenih po nižestupanjskim sudovima, a u ovom, konkretnom slučaju, ne postoje činjenična utvrđenja koja bi ukazivala na postojanje kakvog drugog prava temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine, a koje bi se odnosilo na utuženo razdoblje. Nema činjeničnog utvrđenja koje bi ukazivalo na to da bi tijekom utuženog razdoblja postojala kakva druga (ugovorna ili izvanugovorna) regulacija predmetnog odnosa, različita od one utvrđene kako je gore navedeno, pa da bi (eventualno) došlo do mogućnosti primjene gore citirane novele iz Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika/17.

20. Zato ovaj sud ne može na treće revizijom postavljeno pravno pitanje dati odgovor. Nedostaju mu činjenična utvrđenja potrebna za kontekstualizaciju situacije u odnosu na koju bi izrazio svoje pravno shvaćanje, pa da bi takvo pravno shvaćanje moglo predstavljati pravni standard se sve buduće podudarne (a ovdje ipak neodređene i posve hipotetske) činjeničnopravne situacije, što je osnovni smisao vođenja postupka povodom revizije.

21. U pogledu četvrtog revizijom postavljenog pravnog pitanja je za obrazložiti da je jasno da već iz svega gore obrazloženog proizlazi da je pravno shvaćanje ovoga suda da infrastrukturni operator ima obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta i prije nego mu Agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, a ta obvezu nastaje i dospijeva u trenutku stjecanja prava puta odnosno stupanja na snagu ZEK/08 tj. 1. srpnja 2008. (u tom smislu v. toč. 16. obrazloženja odluke Rev- 247/2022-2 od 11. veljače 2025.).

22. Zbog prethodno obrazloženih razloga ovaj je sud pobijanu presudu, u dijelu kojim se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu u pogledu isplatnog dijela, ukinuo, na temelju čl. 391. st. 7. ZPP (toč. I. izreke rješenja), a u tom će dijelu, u ponovljenom postupku, prvostupanjski sud, vodeći računa o izraženim shvaćanjima, o tužbenom zahtjevu odlučiti novom, zakonitom odlukom.

23. Međutim, revizijom postavljenim pravnim pitanjima se ne utječe na odluku u pravnoj stvari u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nalaganje nadležnom sudu u zemljišnim knjigama upisati prava puta (toč. II. izreke prvostupanjske presude), jer se postavljenim pravnim pitanjima nije niti osporilo pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana odluka u tom dijelu (v. toč. 9.4. ovoga obrazloženja), pa je zbog toga revizija, u dijelu koji se odnosi na osporavanje tog dijela tužbenog zahtjeva, neosnovana, zbog čega je, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

24. S obzirom da će se o dijelu tužbenog zahtjeva u ponovljenom postupku morati ponovno odlučivati, ta će odluka potencijalno imati utjecaja na uspjeh u sporu i u pogledu troška parničnog postupka, pa je drugostupanjsko rješenje, u pobijanom dijelu koji se odnosi na trošak postupka valjalo također ukinuti (toč. I. izreke rješenja).

25. Odluka o naknadi troška povodom revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (toč. III. izreke rješenja).

Zagreb, 29. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug