REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-5295/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kamelija Parać, u parničnom predmetu tužitelja CROATIA OSIGURANJE d.d. ZAGREB, Jagićeva 33, OIB 26187994862, kojeg zastupaju punomoćnici Zoran Vukić i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri iz Rijeke, N. Tesle 9/V-VI, protiv tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o. ZAGREB, Širolina ulica 4, OIB 57500462912, kojeg zastupa Lara Denona, odvjetnica u Rijeci, Dolac 9/II, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d. Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB 52848403362, kojeg zastupaju punomoćnici Dean Ilijevski i Damir Cibralić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ilijevski i Cibralić j.t.d. Pula, Andrije Kačića Miošića 4/3, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika i umješača protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-301/2021-40 od 28. listopada 2022., 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-301/2021-40 od 28. listopada 2022.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje točka II. izreke rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-301/2021-40 od 28. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 17.940,73 kn / 2.381,14 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

1.1. Rješenjem u točki I. izreke odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 11.261,60 kn / 1.494,67 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

2. Protiv presude i rješenja u dijelu koji se odnosi na trošak postupka tuženik podnosi žalbu, pobijajući istu zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne i nepravilne primjene odredaba materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je pogrešan stav suda da na činjenično stanje koje proizlazi iz materijalnih dokaza i isprava treba primijeniti odredbu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima, a ne čl. 50. Zakona o cestama. Nasuprot stavu suda, tuženik smatra da je prvostupanjski sud na činjenično stanje utvrđeno u postupku, a na koje je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo primijeniti odredbu čl. 50. Zakona o cestama, prema kojoj odredbi tuženik odgovara po osnovi krivnje, a teret dokaza krivnje odgovorne osobe u konkretnom slučaju je na tužitelju. Tužitelj tijekom postupka niti jednim dokazom nije dokazao da bi postojao bilo kakav propust tuženika u održavanju autoceste, temeljem kojeg propusta bi se mogla dokazati postojanje krivnje na strani tuženika, nego na takve okolnosti nije ni predlagao dokaze.

3. Protiv označene presude i rješenja žalbu je podnio umješač na strani tuženika zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, odluke o troškovima postupka s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi navodi da divljač, konkretno srna, predstavlja opasnu stvar te po principu objektivne odgovornosti, za nju odgovara njen vlasnik, odnosno imatelj, konkretno lovačko društvo kao ovlaštenik lova dok osoba koja upravlja cestom odgovora po principu krivnje, tj. samo u slučaju da je propustila postupiti u smislu odredbe čl. 16. Zakona o cestama. U tom pravcu, nesporno je da su autoceste javne ceste te da je autocesta u konkretnom slučaju bila ograđena zaštitnom ogradom, te iz navedenog proizlazi kako je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje čl. 50. Zakona o cestama.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbe.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Pobijana presuda i rješenje u pobijanom dijelu su ispitani u smislu odredbe čl. 365. st. 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u vezi s odredbom čl. 467. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U predmetnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. (osim točke 3.) ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa ni ona na koju ukazuju žalitelji. Izreka presude ne proturječi sama sebi ni obrazloženju, koje sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onoga što je u obrazloženju navedeno o sadržaju isprava i samih tih isprava.

9. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 2.381,14 EUR s osnove naknade troškova popravka vozila tužiteljevog osiguranika oštećenog u prometnoj nezgodi na autocesti, uslijed udara u divlju životinju (srnu).

10. Nije sporno da je 1. svibnja 2020. oko 8.52 min došlo do prometne nezgode na dionici autoceste A6 - GP Bosiljevo II (A1) – Delnice - Rijeka, čvorište Orehovica, A7, Općina Fužine, na 53 km+200 m, i to na način da je srneća divljač iskočila na cestu i započela pretrčavati kolnik ceste, te dolaskom do lijevog ruba kolnika, odnosno do metalne zaštitne ograde naglo se okrenula i nastavila trčati u smjeru iz kojeg je došla, a pri tome je udarila u lijevi bočni dio vozila marke Nissan Qashqai, reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao UB, kojom prilikom je na vozilu nastala šteta. Nije sporno da je vozilo reg. oznake [registarska oznaka], u trenutku nezgode, bilo osigurano kod tužitelja po polici osiguranja od automobilskog kaska broj 004145107260. Nije sporno da je tužitelj svom osiguraniku, vlasniku vozila UB, odnosno djelomično direktno popravljaču vozila, naknadio štetu uslijed navedene nezgode u ovdje utuženom iznosu od 17.940,73 kn, a isto je razvidno iz dokaza o plaćanju.

11. Sporna je odgovornost za prometnu nezgodu, odnosno sporno je li bilo propusta u održavanju predmetne autoceste od strane tuženika koji je nesporno osoba koja je ovlaštena održavati predmetnu autocestu. Sporna je i pasivna legitimacija tuženika. Sporna je visina štete.

12. Utvrđujući predmetno činjenično stanje kao osnovu za donošenje presude, sud prvog stupnja nije propustio zauzeti stajalište o bitnim činjenicama, relevantnim za pravilnu primjenu materijalnog prava – je li tužitelj dokazao postojanje tuženikove odgovornosti za štetu nastalu na vozilu tužiteljevog osiguranika.

13. Sud prvog stupnja je slijedom odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj sud ima zakonsku ovlast izvedene dokaze prosuditi prema slobodnom uvjerenju (sustav slobodne ocjene dokaza), ali i zakonsku obavezu opravdati svoju prosudbu, pa analizirajući i ocjenjujući razloge kojima je u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja opravdao uvjerenje proizašlo iz izvedenih dokaza, utvrđenje je žalbenog suda kako je to učinio uvjerljivim i logičnim razlozima, jasno i argumentirano obrazloživši koje činjenice važne za odluku smatra relevantnima i na čemu donesenu odluku zasniva, dajući jasne i argumentirane razloge o svojim utvrđenjima, argumentirano obrazloživši svoje prosudbe i utvrđenja u odnosu na prigovore iznesene tijekom postupka od strane tuženika i umješača. Uz to su u osporenoj presudi navedeni materijalnopravni propisi primijenjeni u konkretnom slučaju, a kroz koje je prvostupanjski sud ispitao i prosuđivao sve okolnosti predmetnog spora.

14. Za naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti, pravna osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje. Kada je utvrđeno da se divljač nalazila na kolniku autoceste, samim time dokazan je propustu održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja autocestom. Na tuženiku je teret dokazivanja činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste.

15. Tuženik je društvo koje upravlja autocestama i njegova je zakonska obveza održavati autoceste (arg. iz čl. 2. st. 1. t. 13. i t. 17., čl. 26. i čl. 81. ZOC-a). Redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti.

16. U konkretnom slučaju na kolniku autoceste našla se divljač, što ukazuje na to da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena, jer se u suprotnom ne bi smjelo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste. Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa bile su na strani tuženika. Sama činjenica što je tuženik izvršio ophodnju spornog dijela autoceste ne znači da nema tuženikove odgovornosti za štetu ili da nema tuženikovih propusta u održavanju ili postavljanju zaštitne ograde pogotovo pored činjenice da je vještak naveo da postoji oštećenje ograde tj. da postoji rupa na zaštitnoj metalnoj ogradi, te dio ograde koja je srolana. Vještak je dodao da je na metalnoj žičanoj ogradi uočena površinska korozija, što upućuje da se radi o istoj ogradi, kao i u trenutku nastanka nezgode.

17. Nadalje, autocesta, zato što mora biti ograđena i za njezino korištenje se plaća naknada, ne može smatrati lovištem u smislu odredbe čl. 2. t. 14. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16 i 62/17), iz koje proizlazi da je lovište određena površina zemljišta koje je zaokružena prirodna cjelina u kojoj postoje ekološki i drugi uvjeti za uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači te njezinih dijelova. Stoga se ne primjenjuje odredba čl. 83. st. 1. navedenog Zakona, prema kojoj za štetu koju počini divljač u lovištu odgovora lovoovlaštenik lovišta.

18. Nije odlučno ni je li lovačko društvo tražilo postavljanje znaka opasnosti u smislu odredbi čl. 50. Zakona o cestama prema kojima se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, a pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz st. 1. toga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisu.

18.1. Riječ je o autocesti, koja mora biti ograđena žičanom ogradom i ne smatra se lovištem, zbog čega odgovornost pravne osobe koja upravlja autocestom ne ovisio tome je li tuženik zahtijevao postavljanje odgovarajuće prometne signalizacije, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

19. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 2. t. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15), iz koje proizlazi da je autocesta javna cesta posebno izgrađena i namijenjena isključivo za promet motornih vozila s dvije fizički odvojene kolničke trake, zelenim pojasom i zaštitnom ogradom. Nadalje, pravilno je primijenjena odredba čl. 2. st. 1. t. 4. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine" broj: 33/05, 64/05, 155/05, 14/11 i 25/15) kojom je propisano da prometnu opremu ceste, između ostalog, čini zaštitna žičana ograda, zatim, odredba čl. 93. toga Pravilnika kojom je propisano da su zaštitne žičane ograde namijenjene zaštiti prometa na cesti od divljači i drugih životinja te čl. 94. toga pravilnika prema kojoj se zaštitne žičane ograde postavljaju uz autoceste. Konačno, pravilno je primijenjena odredba čl. 26. st. 1. Zakona o cestama prema kojoj su poslovi održavanja javnih cesta, između ostalih, planiranje održavanja i mjera zaštite javnih cesta i prometa na njima te redovito i izvanredno održavanje javnih cesta te odredba čl. 26. Pravilnika o održavanju cesta („Narodne novine“ broj 90/14.) kojom je propisano da je upravitelj ceste u obvezi osigurati da izvođač radova održavanja ceste obavlja poslove redovitog održavanja ceste tako da ju čisti i nadopunjuje, zamjenjuje ili popravlja dotrajalu, oštećenu, manjkavu ili nestalu prometnu signalizaciju i opremu nosećih dijelova odnosno konstrukcije, da prometnu signalizaciju i opremu na cesti održava tako da se osigura njena potpuna funkcionalnost i vidljivost, kao i da udovolji svim zahtjevima koji proizlaze iz pozitivnih propisa kojima je regulirana sigurnost cestovnog prometa, prometna signalizacija i oprema na cestama.

20. Glede postojanja ekskulpacijskog razloga u vidu krivnje oštećenika, iz nalaza i mišljenja vještaka cestovnog prometa Alberta Grabovca, proizlazi da je vozač, neovisno o brzini kretanja prije naleta na divljač, odnosno prije nego je počeo usporavati, postupio onako kako je trebao, odnosno da se na autocesti prosječan vozač ponaša upravo kao i osiguranik tužitelja u konkretnom slučaju, što znači umjesto naglog kočenja i skretanja volana u lijevo ili desno, potrebno je lagano kočiti i postupno prelaziti na zaustavnu traku, što je osiguranik tužitelja i učinio.

21. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji ni ekskulpacijski razlog u vidu krivnje oštećenika.

22. Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju osporene presude, a u odnosu na navode žalitelja, a sve u svezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je suda drugog stupnja da žalitelji nisu uspješno osporili prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito pružio konkretnu zaštitu tužitelju usvajanjem podnesenog zahtjeva.

23. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka jer je donijeta sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

24. Iz tih je razloga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbe te presuditi kao u izreci.

Zagreb, 29. travnja 2025.

Sudac

Kamelija Parać