Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-909/2022-15

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. Agronomskog fakulteta, Svetošimunska cesta 25, Zagreb, OIB: 76023745044 i 2. LR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Ireni Čaček, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grubišić & Lović & Lalić u Zagrebu, protiv tuženika Hanza Media d.o.o., Zagreb, Koranska 2, OIB: 79517545745, kojeg zastupa punomoćnica Barbara Živković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi 1. i 2. tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2222/2020-19 od 13. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba 1. i 2. tužitelja te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2222/2020-19 od 13. srpnja 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev 1. i 2. tužitelja kojim su tražili da se naloži tuženici isplatiti im u roku od 15 dana svakom iznos od po 80.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2020. pa do isplate, zatim zahtjev da se u roku od 24 sata od pravomoćnosti te presude u cijelosti ukloni tamo navedeni članak autora OR objavljen 18. srpnja 2020. s web portala Jutarnjeg lista, kao i zahtjev za solidarnom isplatom parničnih troškova, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužiteljima da naknade tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 20.312,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. srpnja 2022. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli 1. i 2. tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i tuženika obveže na naknadu troškova postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog objave informacija u članku objavljenom u tiskanom izdanju i elektroničkoj publikaciji Jutarnjeg lista od 18. srpnja 2020.

6. Sud prvog stupnja je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da među strankama nije sporno da je članak objavljen na Internet portalu jutarnji.hr dana 18. srpnja 2020. pod naslovom „Problem Sveučilišta u Zagrebu nije L. Problem su šutljivi glasači, ta „fina gospoda“…, a kojeg je nakladnik tuženik, a nije sporno ni da su se 1. i 2. tužitelj obratili tuženiku sa zahtjevom za objavom ispravka netočne informacije i da je glavni urednik tuženika otklonio objavljivanje ispravka u obavijesti od 24. srpnja 2020. S druge strane, prvostupanjski sud nalazi da je među strankama sporno je li navedenim člankom povrijeđeno pravo osobnosti 1. i 2. tužitelja, a koje se očituje u vidu časti, ponosa, dostojanstva i profesionalnog ugleda, zatim uzročno-posljedična veza, visina tužbenog zahtjeva te činjenica je li predmetni članak objavljen toga dana i u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista. Ocjenjujući prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud prvog stupnja isti otklanja kao neosnovan uz obrazloženje da ni sam autor niti tuženik nigdje ne navode da bi se objavljene informacije odnosile na neke druge osobe, a ne tužitelje, čime da se taj prigovor ukazuje neosnovanim.

6.1. U pobijanoj odluci prvostupanjski sud dalje navodi da je članak objavljen u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista od 18. srpnja 2020. pod nazivom „Padobranci i konjica na Filozofskom fakultetu“, te je utvrdio da su ova dva teksta sadržajno identični, premda ne nose isti naslov, pri čemu ni glavni urednik tuženika u svojoj obavijesti sukladno članku 42. stavak 5. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11 i 81/13, dalje ZM), nije problematizirao činjenicu samog naziva članka već je iz drugih razloga odbio objaviti ispravak, pa stoga nalazi da ne stoji prigovor tuženika da sporni članak nije objavljen i u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista.

6.2. Sud prvog stupnja nalazi da su predmetni tekstovi objavljeni u kolumni autora OR pod nazivom „Vijesti iz Liliputa“ i da u istima autor problematizira stanje na Sveučilištu u Zagrebu pod vodstvom rektora L, da se radi o rubrici koja je komentatorskog tipa i čija je svrha komentirati pojedine događaje i osobe kroz tjedna događanja. U konkretnom slučaju tužitelji da tvrde da su netočni i neistiniti, a pritom i uvredljivi i štetni navodi u tekstu:

-jedan od dekana našao kao lik u optužnici USKOK-a,

-da je dekan jedne od sastavnica dilao za novce lažne ekspertize,

-da je iz koruptivnih pobuda krivotvorio javnu raspravu o zakonu,

-da je kao uslugu podmićenoj političarki dobio zadatak da ministrici „objasni sve o kravi buši“,

-da je kratak taj stočarski put od krave buše do creske janjetine,

-da akademska korupcija, izgleda, na Sveučilištu u Zagrebu nije takav problem da bi se senatski mandarini probudili iz drijemeža.

7. Slijedom takvih utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o vrijednosnim sudovima autora koji u svojoj kolumni iznosi svoj kritički sud o stanju na zagrebačkom sveučilištu, a pritom nigdje poimence ne navodi ni 1. tužitelja niti 2. tužitelja čime bi iste izravno dovodio u vezu s kriminalnim radnjama radi počinjenja kojih je USKOK podnio kaznene prijave protiv više osoba poznatih javnosti i iz kojih bi svim čitateljima bilo jasno kako se ti navodi odnose upravo na tužitelje, te je mišljenje tog suda da se u spornom članku autor izražava unutar dozvoljenih okvira i kriterija slobodnijeg pisanja i da svaki prosječni čitatelj ne može i ne mora znati da se radi upravo o tužiteljima. Sud prvog stupnja zaključuje da 1. tužitelj nije ničim dokazao da mu je objavom predmetnog članka nastala šteta, kao što nije dokazao u čemu bi se ista sastojala, pa kako šteta na strani 1. tužitelja nije dokazana samim time je i tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. U odnosu na 2. tužitelja nalazi da ne može prihvatiti navod da je do zaključka da se radi upravo o njemu mogao doći svaki prosječni čitatelj, a k tome iz njegovog iskaza da ne proizlazi, niti on na tako nešto ukazuje, da bi upravo objavljivanjem predmetnog članka kod njega povreda ugleda i časti bila izuzetno teška, kako za njega tako i za njegovu obitelj, niti da je izazvala izraženu negativnu reakciju okoline prema njemu da bi to opravdano moglo izazvati osobito intenzivnu duševnu bol, a također nije dokazao, niti je to naveo, da bi u svojoj sredini uživao ništa manji ugled i čast nego prije, upravo zbog objave predmetnog članka. Zaključno, kako su 1. i 2. tužitelji na okolnost nastanka štete od dokaza predložili samo saslušanje zakonskih zastupnika i 2. tužitelja, a pritom nisu dokazali da im je povrijeđeno pravo osobnosti upravo zbog predmetnih članaka u tiskanom izdanju i elektroničkoj publikaciji na internetskim stranicama web portala Jutarnjeg lista, tim više što je 1. tužitelj podnio više tužbi radi naknade štete protiv tuženika radi ranije objavljenih tekstova, a što nije ni sporno, pa kako 1. i 2. tužitelji nisu dokazali sve pretpostavke odgovornosti za štetu iz članka 21. stavka 1. i 2. ZM i članka 19. u vezi s člankom 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), to je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

8. Tužitelji u žalbi prvenstveno prigovaraju da prvostupanjski sud odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na 1. tužitelja temelji na zaključku da taj tužitelj nije ničim dokazao da mu je objavom spornog članka nastala šteta, ni u čemu bi se ista sastojala, obrazlažući dalje takav zaključak činjenicom da isti nije dokazao da je otkazani projekt postojao i da je otkazan zbog objave spornog članka, pa da stoga nisu dokazali nastanak štete kod 1. tužitelja, smatrajući da sud prvog stupnja polazi od pogrešnog pravnog pristupa da 1. tužitelj u ovom postupku traži naknadu imovinske štete, te da k tome odbija tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja dok je istovremeno neosnovano odbio provesti sve predložene dokaze od strane tužitelja.

8.1. U odnosu na 2. tužitelja prigovaraju da shvaćanje suda prvog stupnja da se ovaj tužitelj nigdje poimence ne spominje pa da zato do zaključka da se radi upravo o njemu nije mogao doći svaki prosječni čitatelj, da je u kontradikciji s obrazloženjem samog suda koji otklanjajući prigovor nedostatka aktivne legitimacije čini nespornim da se sporne informacije odnose upravo na tužitelje. Pritom da taj sud kada paušalno zaključuje da autor članka piše svoj osvrt na stanje na zagrebačkom sveučilištu u potpunosti zanemaruje činjenicu da je 1. tužitelj sastavnica tog sveučilišta, a 2. tužitelj dio akademske zajednice koju autor proziva. K tome, da takav zaključak prvostupanjskog suda odudara i od pravnih shvaćanja izraženih u sudskim odlukama, a iz kojih slijedi da se mora raditi o informaciji koja se u razumnoj mjeri može povezati s tužiteljem, a što da je ovdje slučaj kada se sagledaju sve okolnosti slučaja i činjenica da je autor ranijim člancima na istu temu u jednakom kontekstu pisao o tužiteljima, u odnosu na koje je 1. tužitelj zatražio sudsku zaštitu. Također, da je 2. tužitelj u svojem iskazu jasno iskazao o težini povrede njegova prava osobnosti i na koji način se ista manifestirala na njegov privatni i poslovni život, a koji iskaz prvostupanjski sud ni na koji način ne cijeni te pogrešno zaključuje da nije dokazao da bi povreda ugleda i časti bila izuzetno teška, kako za njega tako i za njegovu obitelj, niti da je izazvala izraženu negativnu reakciju okoline, o kojoj težini povrede da svjedoči i iskaz autora spornog članka koji je naveo da je nakon objave čak 38 profesora Agronomskog fakulteta reagiralo i tražilo odgovornost dekana. Stoga da proizlazi da sud prvog stupnja parcijalno interpretira iskaze 1. i 2. tužitelja, pa tako ne cijeni iskaz 2. tužitelja o tome kako se objava članka manifestirala na ugled 1. tužitelja na način da se od strane trećih osoba propitkivao upis djece na fakultet, da se u stručnim krugovima propitkivao ugled i reputacija fakulteta, da prvostupanjski sud uopće ne vrednuje suglasne iskaze koji govore o težini povrede ugleda 2. tužitelja do te mjere da je tražena njegova smjena, što nedvojbeno govori u prilog narušavanja njegova ugleda u profesionalnom smislu, da je izostala cjelovita i pravilna analiza, te da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama čime da je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

8.2. Po ocjeni ovog suda, navedeni razlozi prvostupanjske presude glede zaključaka o rezultatima dokazivanja su nejasni i proturječni, te predstavljaju nedostatak zbog kojeg se presuda ne može ispitati, pa je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju određeno upiru tužitelji u žalbi.

8.3. Naime, pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za sud koji prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (članak 8. ZPP). Međutim, kod ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti. Sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka. 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i onda kad sud nije obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitima i na čemu zasniva tu svoju odluku ili kad su u obrazloženju navedeni samo izvedeni dokazi i drugi procesni materijal, a izostali su zaključak i ocjena tih dokaza, kao i onda kad ne postoje razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije, te iz kojih razloga je tako postupio. Ovaj sud povodom žalbenih prigovora tužitelja ocjenjuje da je sud prvog stupnja povrijedio proceduralnu obvezu ispitivanja odlučnih dokaza i navoda stranaka, te da u obrazloženju pobijane odluke nisu dani jasni i dostatni razlozi provedenih dokaza na prethodno navedene okolnosti koje su iznijeli tužitelji, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

9. Tužitelji nadalje u žalbi prigovaraju da je u konkretnom slučaju izostala cjelovita i sadržajna analiza spornih informacija, da informacije kojima se insinuira postupanje suprotno zakonu ne mogu predstavljati vrijednosni sud već činjenične tvrdnje, da vrijednosni sud izrečen na uvredljiv način ne oslobađa nakladnika od odgovornosti za štetu, te da u konkretnom slučaju ne postoji dostatna činjenična osnova koja podržava vrijednosne sudove autora o čemu da ovisi razmjernost ograničenja slobode izražavanja, o čemu da pobijana presuda ne sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge, čime, po ocjeni ovog suda, žalitelji smjeraju na potrebu provođenja testa razmjernosti/nužnosti u sporovima radi naknade neimovinske štete zbog objave informacije.

10. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) je u nizu presuda koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja i istodobnu zaštitu prava na osobni i privatni život te dostojanstvo osoba utvrdio načelna stajališta kako slijedi.

10.1. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na „informacije“ i „ideje“ koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šikaniraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

10.2. Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija), kao ni članak 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14, dalje: Ustav), ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

10.3. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe „zahtjev“ za ograničenje slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane.

10.4. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazivati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, te stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, jer se u suprotnom ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i „opći ton“ izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama.

10.5. Sloboda medija uvjetovana je postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom. Iako sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, ne smije se smetnuti s uma da je njezin osnovni zadatak priopćiti, na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da mediji imaju zadatak priopćavati informacije i ideje od javnog interesa, već ih javnost ima pravo i dobiti.

10.6. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj se sukob rješava vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između sviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kad da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli. U konačnici da bi pojedinac mogao tvrditi da mu je navedenim uvredljivim izjavama povrijeđeno pravo na ugled zajamčeno člankom 35. Ustava, mora pokazati postojanje dostatne veze između navodnog napada na njegovu osobnost i izjava koje se mogu smatrati objektivno uvredljivim. Takva veza ne postoji ako okolnosti slučaja upućuju da je njegovo pravo na ugled novinskim člankom bilo pogođeno tek „marginalno ili indirektno“.

10.7. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer protiv Njemačke naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; te f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak.

10.8. Ustavni sud Republike Hrvatske je u tom smislu u više svojih odluka prihvatio navedena načelna stajališta ESLJP, te je ispitujući opravdanost prigovora miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli tijekom ustavnosudskih postupaka proveo test nužnosti u demokratskom društvu.

10.9. I ovaj žalbeni sud ocjenjuje navedene kriterije kao relevantne u ovom konkretnom slučaju, u smislu provođenja gore navedenog testa nužnosti.

11. Pri ocjenjivanju nužnosti miješanja važno je razmotriti način na koji je prvostupanjski sud u skladu s načelima članka 10. Konvencije rješavao slučaj, a posebice je li primijenio standarde tog načela.

11.1. Iako analiza prvostupanjskog suda u pobijanoj odluci sadržava neke elemente koji bi se mogli okarakterizirati kao usporedba suprotstavljenih Konvencijskih prava, nesveobuhvatan i ograničen pristup analizi te problematike ne daje za pravo ocijeniti da je taj sud, u konkretnom slučaju, proveo valjan, cjelovit test nužnosti u smislu gore navedenog, prema kriterijima koji su se već i ustalili kroz sudsku praksu.

11.2. S obzirom da prvostupanjski sud u pobijanoj odluci nije dostatno ocijenio razmjernost (eventualne) povrede prava zajamčenih, s jedne strane člankom 8., a s druge strane člankom 10. Konvencije, valjalo je (i iz tog razloga) ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja, koji će u ponovljenom odlučivanju provesti navedeni test razmjernosti primjenom gore navedenih, već ustaljenih kriterija tog testa na konkretan slučaj i tako otkloniti uočene nedostatke te donijeti novu, zakonitu odluku.

11.3. Pritom, ovaj sud naglašava da ovom odlukom ne nameće pa niti implicira zaključak o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva već odluku temelji isključivo na postupovnom propustu suda prvog stupnja da cjelovito primjeni gore spominjani test nužnosti, pri čemu ostaje na tom sudu, po provođenju navedenog testa, dati razloge o utjecaju tog testa na odluku o eventualnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva.

12. Kraj navedenog stanja stvari, uz iznijetu bitnu povredu odredaba parničnog postupka je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, te za sada nije moguće ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava, pa je valjalo na temelju članka 369. stavka 1. ZPP uvažiti žalbu 1. i 2. tužitelja te ukinuti prvostupanjsku presudu i riješiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

13. Sud prvog stupnja će u ponovnom postupku otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovom odlukom, te će u tom pravcu utvrditi odlučne činjenice od kojih ovisi donošenje pravilne odluke o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, provesti navedeni test razmjernosti, te će potom, pravilnom primjenom materijalnog prava, donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

14. Kako je zbog ukidanja odluke u pogledu glavne stvari za sada neizvjestan uspjeh stranaka u ovom sporu (članak 154. ZPP), to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka, s time da će se o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Šibeniku, 29. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić