REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-900/2025-2

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice AGŠ iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Petronela Radman, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Nobilo i dr., Zagreb, Amruševa 7, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi hrvatskog državljanstva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1686/23-11 od 3. prosinca 2024, na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1686/23-11 od 3. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-224-04/22-01/227, URBROJ: 511-01- 203-23-5 od 7. srpnja 2023. (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika od 7. srpnja 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog tijela, broj: UP/I-511-22-07-3/1-UP/I-1-15/1- 22 od 23. rujna 2022. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

3. Tužiteljica žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da prvostupanjski sud pogrešno tumači članak 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15., 102/19. i 138/21. - dalje: ZHD) navodeći da se ta odredba primjenjuje samo na osobe rođene nakon **.**.1991., odnosno nakon što je ZHD stupio na snagu. Ističe da se radi o jasnoj zakonskoj odredbi s propisanim pretpostavkama za stjecanje hrvatskog državljanstva, a koje je ispunila. Navodi da načelo pravnog kontinuiteta ne oduzima ovlast zakonodavcu da neko pravo (konkretno državljanstvo) novom odredbom predvidi za osobe koje to pravo nisu do tada imale, jer je zbog promjene pravne svijesti, promijenio i/ili dopunio svoju volju, dok god ono ne zadire u postojeća prava treće osobe. Navodi da je zakonodavac člankom 30. stavkom 1. ZHD-a zaštitio osobe koje su po ranijem zakonu stekle hrvatsko državljanstvo, međutim, nije ulazio u pitanje onih osoba koje to pravo nisu stekle po prijašnjim zakonima. Smatra da sud članak 30. stavak 1. ZHD-a promatra izolirano od stavaka 2. i 3. tog članka, prema kojima se ZHD primjenjuje i na osobe rođene prije **.**.1991. Ističe da se neosnovano sud pozvao na navodnu volju zakonodavca koju je izrazio u Konačnom prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, 102/19., dalje: ZID ZHD-a/19.) jer prijedlozi zakona u zakonodavnom procesu ne mogu biti osnova za tumačenje volje zakonodavca, osobito kada postoji izražena jasna volja zakonodavca u zakonskoj odredbi. Navodi da ako prvostupanjski sud smatra da postoji proturječje između onoga što je zakonodavac mislio i onog što je propisao, zakonska odredba koja je na snazi mora se primjenjivati, jer u suprotnom dolazi do povrede načela trodiobe vlasti zbog nedopuštene nadopune precizne zakonske odredbe. U tom smislu upućuje na odluku i rješenje Ustavnog suda RH, broj: U-I-722/2009 od 6. travnja 2011. („Narodne novine", 44/11.) prema kojoj nitko osim zakonodavca nema ovlast intervenirati u zakonski tekst odredbe te ističe da je Ustavni sud „ukinuo institut vjerodostojnog tumačenja‟. Smatra da su prvostupanjski sud i tuženik svojim tumačenjem dodali novi kumulativni uvjet članku 5. stavku 2. ZHD- a, odnosno da bi se ta odredba odnosila samo na osobe rođene nakon **.**.1991. Smatra nelogičnim stav suda da članak 5. stavak 2. ZHD-a ima suženu primjenu, dodajući diskriminatornu osnovu za ostvarenje određenog prava na temelju životne dobi, a koja diskriminacija se u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) ne bi mogla objektivno i razumno opravdati legitimnim ciljem. Postavlja pitanje zašto bi zakonodavac smatrao da osoba koja ima npr. 31 godinu, kojoj je otac ili majka u trenutku rođenja bio hrvatski državljanin, imala veće pravo na stjecanje hrvatskog državljanstva po podrijetlu od osobe koja ima npr. 32 godine (jer je rođena prije 1991.). Smatra da je smisao stjecanja državljanstva podrijetlom činjenica da je dijete bar po jednom roditelju steklo biološku, kulturološku i socijalnu komponentu pripadnosti i privrženosti odnosnoj državi kojoj je pripadao jedan od roditelja u trenutku njegovog rođenja i za njegova života. Ističe da ESLJP naglašava važnost načela dobrog upravljanja koje podrazumijeva da javna tijela moraju postići pravičnu ravnotežu između zahtjeva općeg interesa i zaštite temeljnih prava pojedinca i zahtjeva da postupaju na vrijeme, na prikladan način i s najvećom mogućom dosljednošću, vodeći računa o tome hoće li propuštanjem takvog postupanja, koje možda jest utemeljeno na zakonu, za pojedinca nastupiti prekomjerne poteškoće. Poziva se na odluke ESLJP-a Moskal protiv Poljske, br. 10373/05, § 51., Beyeler protiv Italije [GC], br. 33202/96, § 120., ECHR 2000-I; Öneryýldýz protiv Turske [GC], br. 48939/99, § 128., ECHR 2004-XII; Megadat.com S.r.l. protiv Moldavije, br. 21151/04, § 72. Navodi da prema članku 24. stavku 2 ZHD-a poslove stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom i rođenjem na području Republike Hrvatske obavlja nadležno upravno tijelo županije odnosno Grada Zagreba, dok je odluka tuženika sukladno članku 5. stavku 2. ZHD-a ograničena samo na prethodno ispitivanje ne/postojanja zapreka iz članka 8. stavka 1. točke 5. ZHD-a. Ističe da je njezin zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom tuženik izmijenio kada je odlučio o utvrđivanju hrvatskog državljanstva, a koji zahtjev nije podnijela. U tom smislu iskazuje neslaganje s obrazloženjem pobijane presude pojašnjavajući da se radi o zahtjevu za stjecanje hrvatskog državljanstva za koji nije nadležan tuženik, a ne o utvrđivanju hrvatskog državljanstva. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu. Traži naknadu troškova za sastav žalbe.

4. Tuženik se u odgovoru na žalbu protivi razlozima žalbe kao neosnovanim ističući da tužiteljica u žalbi u bitnom ponavlja navode koji su bili izneseni u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja i u tužbi, a na koje se iscrpno i jasno očitovao u drugostupanjskom rješenju i odgovoru na tužbu. Pojašnjava da je ZID-om ZHD-a/19. došlo do izmjene članka 5. stavka 1. tog Zakona na način da je za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom djeteta/osobe rođene u inozemstvu, čiji je jedan roditelj u trenutku njezinog rođenja hrvatski državljanin, povećana dobna granica za prijavu evidencije hrvatskih državljana do navršene 21. godine života (do tada je bilo do navršene 18. godine života). Naglašava da svrha izmjene tog članka nije bila davanje hrvatskog državljanstva svim strancima u regiji i svijetu čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njihovog rođenja i koji su za vrijeme bivše SFRJ podrijetlom stekli državljanstvo neke druge federalne jedinice. Ističe da je tom odredbom dana mogućnost djeci koja su postala punoljetna, a roditelj ih nije prijavio za upis u evidenciju hrvatskih državljana do 18. godine po članku 5. stavku 1. ZHD-a, da to učine u trogodišnjem roku. Navodi da je traženje tužiteljice da se njezin zahtjev riješi na temelju članka 5. stavka 2. ZHD-a odraz nerazumijevanja instituta utvrđivanja hrvatskog državljanstva i same strukture ZHD-a odnosno nesagledavanja Zakona u cjelini. Navodi da ZHD ima istu strukturu kakvu su imali svi prijašnji zakoni koji su važili na području Hrvatske, a regulirali su materiju državljanstva, počevši od Zakona o državljanstvu Kraljevine Jugoslavije iz 1928., preko saveznih zakona FNRJ/SFRJ do republičkih zakona NR/SR Hrvatske (iz 1950., 1965. i 1977.). Svi ti zakoni sadržavali su odredbe koje su propisivale uvjete za stjecanje državljanstva podrijetlom, za djecu rođenu za vrijeme važenja dotičnog zakona, odredbe o stjecanju državljanstva prirođenjem ili naturalizacijom, načine prestanka državljanstva, odredbe o podnošenju zahtjeva, postupku i vođenju evidencije o državljanstvu te završne odredbe među kojima je uvijek normirano načelo kontinuiteta državljanstva tj. tko se smatrao državljaninom dotične države/republike do dana stupanja na snagu tog zakona. Tužiteljica svojim tumačenjem članka 5. stavka 2. ZHD-a takvu zakonsku strukturu „ okreće naopačke“, pa nije jasno čemu bi po njezinom mišljenju služio članak 30. stavak 1. i članak 30.a. stavak 2. ZHD-a. Naglašava da bi tumačenje tužiteljice dovelo do apsurdne situacije da bi se osobi rođenoj kao i ona 1974., ali u Hrvatskoj, od roditelja također različitog republičkog državljanstva, a koji su kao i tužiteljičini, odredili da im dijete ima državljanstvo SR Srbije, zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana odbio na temelju članka 30. stavka 1. ZHD-a (primjenom članka 2. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965.), dok bi se zahtjev tužiteljice, u istoj pravnoj situaciji, po njezinom tumačenju, usvojio na temelju članka 5. stavka 2. ZHD-a, jer je rođena u inozemstvu, a u kojoj situaciji bi se moglo govoriti o diskriminaciji takvih osoba rođenih prije **.**.1991. Tuženik ističe da nije riječ o diskriminaciji po dobi, već o primjeni zakona važećeg u vrijeme rođenja osobe koja traži naknadni upis u evidenciju/knjigu državljana Republike Hrvatske. Pravna osnova članka 4., članka 5., članka 30. stavka 1. i članka 30.a stavka 2. ZHD-a, odnosi se na upis u knjigu državljana/evidenciju hrvatskih državljana na temelju podrijetla, po načelu krvne veze (ius sanguinis), a je li osoba stekla hrvatsko državljanstvo podrijetlom utvrđuje se po zakonu koji je važio u vrijeme njezinog rođenja. Ističe da se za osobe rođene za vrijeme važenja ZHD-a, koji je stupio na snagu 8. listopada 1991., uključujući i njegove izmjene i dopune, pretpostavke stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom utvrđuju sukladno člancima 4. i 5. ZHD- u jer za njih ne postoji drugi zakon koji je važio u vrijeme njihovog rođenja. Pojašnjava da se stavci 2. i 3. članka 30. ZHD-a odnose na osobe rođene prije **.**.1991. U odnosu na ponovljeni žalbeni navod nenadležnosti, ističe da je matični ured sukladno članku 18. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21.) proslijedio predmetni podnesak tužiteljice u svrhu utvrđivanja hrvatskog državljanstva, jer matičari ne postupaju po podnesku osobe starije od 21. godine. Ističe da tužiteljica po zakonu koji je važio u vrijeme njezinog rođenja nije stekla hrvatsko državljanstvo jer je po načelu ius sanguinis stekla državljanstvo Republike Srbije. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III- 1758/24 od 30. listopada 2024. prema kojoj se članak 5. stavak 2. ZHD-u može primijeniti samo na osobe rođene u inozemstvu za vrijeme važećeg ZHD-a, odnosno nakon 8. listopada 1991. Predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24 - dalje: ZUS), Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.

7. Prvostupanjski sud i upravna tijela su se pozvali, između ostalog, na članak 30. stavak 1. ZHD-a kojim je propisano da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu tog Zakona (8. listopada 1991.).

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica rođena **.**.1974. u [adresa], da joj je otac hrvatski državljanin (podrijetlom), a majka nema hrvatsko državljanstvo te da je tužiteljica upisana u Matičnu knjigu rođenih [adresa] za općinu Čukarica, matično područje Žarkovo, a u matici rođenih upisan je podatak o državljanstvu Republike Srbije.

9. Sukladno navedenom tužiteljica je u trenutku stupanja na snagu ZHD-a, 8. listopada 1991., imala državljanstvo Republike Srbije, slijedom čega je osnovano u konkretnom slučaju zaključeno da se zbog toga ne može utvrditi hrvatskom državljankom jer nije mogla steći državljanstvo SR Hrvatske s obzirom na to da je na temelju propisa koji je važio u trenutku tužiteljičinog upisa podataka o državljanstvu bilo moguće imati samo jedno republičko državljanstvo unutar SFRJ. Nadalje, bilo je propisano i da državljanstvo SR Hrvatske prestaje stjecanjem državljanstva druge socijalističke republike.

10. Članak 5. ZHD-a na koji se poziva tužiteljica, a kojim je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, odnosi se samo na osobe rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona (**.**.1991.), a na osobe rođene prije toga datuma primjenjuje se članak 30. stavci 1. i 2. istog Zakona, koje shvaćanje je već izraženo u ustaljenoj upravnosudskoj praksi (npr. Usž-2511/23 od 4. listopada 2023., Usž- 1920/23 od 25. listopada 2023., Usž-2628/23 od 16. studenog 2023., Usž-4237/22 od 16. studenog 2023., Usž-2657/23 od 6. prosinca 2023. i Usž-2582/23. od 4. siječnja 2024.) potvrđenoj od Ustavnog suda Republike Hrvatske (npr. U-III-1895/01, U-III- 16125/09 i dr.).

11. U konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni članka 5. stavka 2. ZHD-a kojim je propisano da podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo i osoba starija od 21 godine života rođena u inozemstvu čiji je jedan roditelj u trenutku njezina rođenja hrvatski državljanin, ako u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog Zakona podnese zahtjev za upis u Evidenciju hrvatskih državljana, a Ministarstvo unutarnjih poslova prethodno utvrdi da ne postoje zapreke iz članka 8. stavak 1. točke 5. t og Zakona. Naime, članak 5. stavak 2. ZHD-a omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon **.**.1991. da pod uvjetima iz te odredbe Zakona traži upis u Evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rođene nakon stupanja na snagu tog Zakona, odnosno **.**.1991., starijim od 21 godinu, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegova rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Kako je tužiteljica rođena 1974. godine, na tužiteljicu se navedena odredba ne može primijeniti. Također, ovaj Sud ističe da tužiteljica na temelju podrijetla ne može steći hrvatsko državljanstvo jer nije rođena u inozemstvu nego u jednoj od republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u kojoj su državljani neke republike te države bili izjednačeni u pravima i obvezama s državljanima drugih republika te države.

12. Iz navedenoga proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene Zakonom propisane pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva tužiteljice, pa je sukladno članku 30. stavku 1. ZHD-u zahtjev pravilno i zakonito odbijen.

13. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tužiteljice da j e diskriminirana po osnovi dobi s obzirom na to da se radi o zakonskoj nemogućnosti utvrđenja (deklaracije) da je hrvatska državljanka, jer taj status nije stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu navedenog zakona, tj. do 8. listopada 1991.

14. Zaključno valja navesti da je člankom 30. stavkom 5. ZHD-a, između ostalog, propisano da ako policijska uprava, odnosno policijska postaja, utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke iz stavaka 1. i 2. istog članka Zakona, naložit će upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja, a ako utvrdi da nisu ispunjene sve pretpostavke odbit će zahtjev rješenjem. Budući da je u konkretnom predmetu pravilno utvrđeno da tužiteljica navedene pretpostavke ne ispunjava, Policijska uprava požeško

- slavonska, Policijska postaja Pakrac je, postupajući po prethodno navedenoj odredbi, rješenjem od 23. rujna 2022. zahtjev tužiteljice odbila, stoga nisu osnovani prigovori tužiteljice o nenadležnosti prvostupanjskog tijela.

15. Imajući na umu naprijed navedeno, nema mjesta niti primjeni članka 24. ZHD- a (članka 12. ZID ZHD-a/19.) koja odredba je postupovne naravi te regulira upis u evidenciju o državljanstvu prilikom upisa u maticu rođenih osoba koje su hrvatsko državljanstvo stekle podrijetlom, o čemu se ovdje ne radi.

16. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda mogla biti rezultat arbitrarnog postupanja, dok se pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi zasniva na pravilnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

17. Tužiteljica razlozima navedenim u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

18. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

19. Kako je žalba odbijena, tužiteljica nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Radmila Bolanča Vuković