Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-143/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju po punomoći zastupa ĆM odvejtnik u Opatiji, protiv tužene ZMJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju po punomoći zastupa Danijel Beljan odvjetnik u Rijeci, Žrtava fašizma 15, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-653/2019-35 od 28. prosinca 2021., u sjednici održanoj dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, P-653/2019-35 od 28. prosinca 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 101.337,88 kn s zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od dospijeća do isplate, te pod točkom II izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 101.337,88 kn s zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od dospijeća do isplate pobliže označene u izreci, dok je odbijen zahtjev u preostalom dijelu u iznosu od 16.462,12 kn (točka I. izreke), te je odbijen i zahtjev tužene za naknadu parničnog troška (točka II. izreke). Ujedno, rješenjem sadržanim u izreci presude kažnjen je punomoćnik tužiteljice novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 kn.

2. Navedenu presudu, u dijelu u kojem je zahtjev prihvaćen, žalbom pobija tužena zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tužena prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je zahtjev prihvaćen nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalba tužene podnesena zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

6. Nije u pravu tužena ni kada prvostupanjsku presudu pobija u predmetnom dijelu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate po osnovi upotrebe, od strane tužene, njezinog suvlasničkog dijela od 1/6 kč. br. [katastarska čestica] u zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], na prostoru koje je izgrađena kuća s tri stambene jedinice korisne stambene neto površine od 362,45 m2 od čega suteren 105,54 m2, prizemlje 119,53 m2, I kat 114,92 m2 i garaža od 18,14 m2, u visini najamnine koju bi inače tužena platila za takvo korištenje u razdoblju od travnja 2016. do svibnja 2019., utemeljen na tvrdnji da je u više navrata tražila od tužene posjed/suposjed utužene nekretnine, ali bez uspjeha, jer je tužena odbijala predati joj posjed/suposjed sporne nekretnine.

8. Prema razlozima prvostupanjske presude i podataka predmeta nesporno je u postupku:

- da je tužiteljica suvlasnica za 1/6 a tužena za 5/6 dijela navedene nekretnine,

- da je tužiteljica suvlasništvo stekla darovanjem od majke Lele Sorta Bilajac 2003. i kupoprodajom od sestre 2012., a majka je suvlasništvo u tom dijelu stekla nasljeđivanjem iza smrti svog oca PM **.**.1998., kojeg su pored nje na jednake dijelove naslijedila supruga ĐM i tužena svaka za po 2/12,dok je u preostalih 2/12 suvlasništvo bilo upisano u korist IM,

- da su prije ovog postupka, povodom iste nekretnine, kćerke ĆMJ i ZM tužbom iz 2008. pokrenule parnični postupak protiv 1. tužene IM, 2. tužene ĐM i 3. tužene ZMJ, koji je okončan presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-3251/2008 od 28. svibnja 2010. kojom je u točki I. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženu ĐM kojim su zahtijevale isplatu iznosa od 231.250,00 kn temeljem zahtjeva za razvrgnuće suvlasništva isplatom, da je točkom II. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na 3. tuženu ZMJ za predaju u posjed stana u prizemlju predmetne kuće s pripadajućim dijelom okućnice i zajedničkih prostorija, da je presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1820/2012 i Gž-1821/2012 od 19. rujna 2012. odbijena kao neosnovana žalba tužiteljica i potvrđena navedena presuda s utvrđenjem kako je između suvlasnika postignut dogovor o načinu vršenja posjeda na suvlasničkoj stvari

- kući sukladno kojem sporazumu je posjed na stanu u prizemlju vršila treće tužena, na stanu na prvom katu drugo tužena, a na stanu na drugom katu IM, a činjenica što je došlo do poremećaja odnosa 2005. nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude jer tužiteljice mogu svoja prava kao suvlasnice predmetne nekretnine ostvarivati u izvanparničnom postupku, ali ne mogu izmijeniti način vršenja posjeda predmetne nekretnine jer nemaju potrebnu suglasnost treće tužene kao većinske vlasnice od 10/12 dijela nekretnine za promjenu načina vršenja posjeda kuće u smislu čl. 40. st. 1. i čl. 42. st. 1. i 2. ZV koja nije suglasna da se izmijeni prijašnja odluka o načinu vršenja posjeda,

- da su 25. rujna 2012. iste tužiteljice podnijele tužbu protiv tužene radi naknade štete, utemeljenu na tvrdnji da tužena bez pravne osnove koristi njihov suvlasnički dio koji bi mogle iznajmiti, zbog čega za utuženi iznos najma kojeg bi mogle postići da trpe štetu, da je presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-2684/2012 od 11. ožujka 2013. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev radi naknade štete isplatom iznosa od 99.439,33 kn sa zateznom kamatom na svaki pojedini specificirani novčani iznos od 3.013,13 kn od dospijeća pa do isplate za period od siječnja 2010. do rujna 2012. te nadalje iznos od 3.013,13 kn uvećan za zateznu kamatu dospjelom svakim mjesecom, sve do ostvarenja tražbine, da iz obrazloženja te presude proizlazi da je pravni odnos stranaka promatran kroz primjenu odredbe članka 164. stavak 1. ZV zbog čega tužena nije u obvezi naknaditi štetu tužiteljicama, s obzirom, da se nalazi u posjedu predmetne nekretnine kao pošten posjednik po obiteljskom dogovoru između prednika stranaka, još za života djeda tužiteljica i oca tužene PM, a prije toga za života pradjeda tužiteljica EM i djeda tužene u smislu čl. 42. ZV, da je predmetni sporazum suvlasnika posao redovite uprave, o čemu prema čl. 40. st. 1. i 2. ZV odlučuju suvlasnici većinom glasova koji se računaju po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika te da tužena kao pošten posjednik koristi prijepornu nekretninu sukladno dogovoru prednika stranaka, a i većinski je vlasnik prijeporne nekretnine,

- da je Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžo-486/2014 od 19. ožujka 2015. odbijena žalba tužiteljica i potvrđena navedena presuda a u obrazloženju predmetne presude između ostaloga se navodi: "..... Naime, presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3251/08 od 28. svibnja 2010. potvrđeno presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci Gž-1820/12 i Gž-1821/12 od 19. rujna 2012. tužiteljice-žaliteljice su odbijene sa zahtjevom za predaju u posjed-suposjed sporne nekretnine, budući se tužena nalazi u poštenom posjedu predmetne nekretnine dugi niz godina i to temeljem dogovora koji je postignut između suvlasnika u načinu vršenja posjeda na predmetnoj nekretnini. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da budući da je postignut dogovor u načinu korištenja nekretnine na strani tužiteljica nije došlo do "smanjenja imovine" a na strani tužene "povećanja imovine". Odredbom članka 164. stavak 1. ZV-a normirano je da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati, mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za što ju upotrebljava i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koji je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni nadoknaditi što je pritom oštećeno ili uništeno. Isto tako, pravilno je utvrđeno da tužiteljice nisu dokazale da bi stekle pravo isplate s osnova naknade štete jer tužena neosnovano koristi njihov suvlasnički dio, a da bi one svoj suvlasnički dio iznajmile i za taj dio dobile najamninu, i na te okolnosti nisu predložile izvođenje dokaza niti učinile vjerojatnim koji bi to svoj suvlasnički dio iznajmile, jer nekretnina nije fizički podijeljena. Naime, tužiteljice su zatražile isplatu na ime naknade štete koja se očituje u dobiti koju bi ostvarile kroz najam predmetne nekretnine. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da su tužiteljice zatražile naknadu štete. Naime, iako sud nije vezan pravnom osnovom koju su naznačile stranke tijekom postupka, već samo sa činjenicama koje su iznijete tijekom postupka, a tužiteljice su navele da im je nastala šteta jer svoj dio nisu mogle unajmiti, a ne zbog činjenice što je na strani tužene došlo do povećanja imovine, dakle, po pravilima stjecanja bez osnove. Prvostupanjski sud je dakle, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i odbio tužiteljice s tužbenim zahtjevom da im tužena nadoknadi štetu, budući da istu nisu dokazale. Naime, presudom Županijskog suda u Rijeci Gž-1820/2012 i Gž-1821/2012 od 19. rujna 2012. godine proizlazi da u smislu odredbe članka 42. stavka 2. i članka 40. stavak 1. ZV-a tužiteljicama ne pripada pravo na posjed ove nekretnine. Naime, člankom 42. stavkom 1. ZV-a određeno je da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari kroz i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje, a stavkom 2. propisano je da donošenje odluke iz stavka 1. istog članka je posao redovite uprave, a isto tako i odlučivanje o izmjenama i opozivu prijašnje odluke o tome. Županijski sud u Rijeci je utvrdio da je tužena temeljem sporazuma prednika stranaka u isključivom posjedu nekretnine, u skladu sa odredbom članka 42. stavka 2. ZV-a, a kako je tužena vlasnica 10/12 dijela i nije suglasna da se izmijeni prijašnja odluka o načinu vršenja posjeda, presudom županijskog suda odbijen je zahtjev tužiteljice za stupanjem u posjed navedene nekretnine. Prema tome sud prvog stupnja osim što je pravilno utvrdio da je tužena poštena posjednica navedene nekretnine pravilno je utvrdio da tužiteljice nisu dokazale da im je nastala šteta, i to zbog činjenice što se tužena koristi njihovim suvlasničkim dijelom koji je iznosio za obje tužiteljice 2/12 dijela sve dok tužiteljica pod 2. nije tužiteljici pod 1. danom 21. kolovoza 2012. godine prodala svoj dio......"

9. U ovoj fazi postupka, jednako kao i tijekom prvostupanjskog, sporno je je li osnovan prigovor presuđene stvari u smislu odredbe čl. 333. st. 1. ZPP jer tužena i u žalbi ustraje u tvrdnji da je zahtjev iz ovog postupka jednak onome iz naprijed navedenog postupka broj P-2684/12 koji je okončan pravomoćnom presudom istog poslovnog broja od 20. studenoga 2013., navodeći da se zahtjev iz predmetnog i ovog postupka temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, samo je u ovom postupku riječ o kasnijem vremenskom razdoblju u odnosu na ono iz ranijeg postupka, zbog čega smatra da se pravni učinci predmetne pravomoćne presude protežu i na ovaj postupak, osobito time što je predmetnom pravomoćnom presudom odbijen zahtjev ne samo radi isplate iznosa od 99.439,33 kn za razdoblje do 1. listopada 2012. već zahtjev za isplatu i za daljnje razdoblje nakon toga u iznosu od 3.013,33 kn pa time i za razdoblje koje je predmet ovog postupka.

10. Prvostupanjski je sud, suprotno navodima žaliteljice, pravilno ocijenio neosnovanost prigovora presuđene stvari, jer naprijed navedenom pravomoćnom presudom broj: P-2684/12 nije obuhvaćeno razdoblje iz ovog postupka, budući je tužbeni zahtjev za isplatu koji je glasio: „te nadalje iznos od 3.013,13 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu dospjelom svakim mjesecom, sve do ostvarenja tražbine“ bio neodređen i neprecizan u smislu čl. 186. st. 1. ZPP pa o istom nije moglo biti odlučeno niti prihvaćanjem niti odbijanjem zahtjeva, jednako kao što takav zahtjev nije niti postojao jer u trenutku zaključenja glavne rasprave nije dospio u smislu čl. 326. st. 1. ZPP kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud. Pored toga, u predmetnom postupku zahtjev je postavljen kao odštetni, a u ovom je riječ o zahtjevu za naknadu koristi od upotrebe tuđe stvari čime ne postoji objektivni identitet predmeta spora iz predmetnog i ovog postupka, jednako kao što za ovaj postupak ni ranije okončani postupak broj: P-3251/2008 nema značaj pravomoćno presuđene stvari.

11. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o predmetu spora te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je predmetnu nekretninu izgradio 1931. FM (pradjed tužiteljice a djed tužene) kada se ista sastojala od prizemlja i suterena,

- da su nakon njegove smrti 1948. nekretninu naslijedili njegova supruga Z i djeca VM (otac tužene a djed tužiteljice) i kćerka RM udana IM),

- da je I kat kuće dograđen od 1965 do 1970. a investitori gradnje su bili IM i njezin suprug Ć,

- da su na tom I katu živjeli IM i njezin suprug koji je umro prije, u stanu u prizemlju živio je VM s obitelji koju su činili supruga ĐM te kćerke ZMJ i ĆMJ (majka tužiteljice),

- da je ĐM preminula 2018. a Neda Uršičić 2009.,

- da su se raniji većinski suvlasnici VM, LM i IM još prije smrti PM **.**.1998., dogovorili o navedenom načinu korištenja predmetne kuće,

- da se majka tužiteljice udala 1978. od kada nije živjela u predmetnoj kući, već u [adresa] sa svojom obitelji,

- da je tužena nakon udaje 80-tih godina prošlog stoljeća iz stana u prizemlju preselila u stan u suterenu navedene kuće, gdje je živjela sa suprugom i kćerkama, dok su u prizemlju kuće ostali živjeti ĐM i VM,

- da je tužena, pored nasljeđivanja iza očeve smrti, suvlasnički dio svoje majke naslijeđen od oca (2/12) stekla temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 22. srpnja 2009., a suvlasnički dio IM od 6/12 ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 18. listopada 2006., a nakon njezine smrti (2009.) preselila se u stan na prvom katu sa suprugom i mlađom kćerkom a u stanu u suterenu ostala je živjeti starija kćerka, dok je majka tužene i baka tužiteljice ĐM živjela u stanu u prizemlju kuće do svoje smrti 2018.,

- da se prema iskazima ĆMJ, SM i tužene, koje sud ocjenjuje suglasnim osim u manjim irelevantnim dijelovima, s majkom tužiteljice nije se razgovaralo niti dogovaralo o tome tko će i na koji način koristiti dijelove kuće pa i nakon smrti PM **.**.1998. kada postala suvlasnica cijele nekretnine za 1/6 dijela,

- da majka tužiteljice nakon smrti svoga oca PM **.**.1998. odnosno njezine kćerke nakon što je na njih prenijela svoje suvlasništvo, sve do pogoršanja odnosa u široj obitelj 2006. nisu tražile suposjed predmetne kuće, već su to učinile 2008. zbog čega zaključuje da su time većinski suvlasnici te nekretnine u odnosu na predmetnu 1/6 bili faktično u prekarističkom odnosu, odnosno ugovoru kojim je jedna strana prepustila drugoj neku stvar na besplatnu upotrebu do opoziva, koji je nastupio još 2008. kada su tužbom zatražile predaju u suposjed kuće i okućnice i isplatu, s tim što je i nakon okončanja tog postupka izražavana nedvojbena volja za suposjedovanjem predmetne nekretnine,

- da su odnosi u široj obitelji bili harmonični sve do 2006. kada je između tužene kao davateljice uzdržavanja i AM kao primateljice uzdržavanja zaključen Ugovor o doživotnom uzdržavanju predmetom kojeg je bio suvlasnički dio IM (od 6/12), te da do tada majka tužiteljice nije tražila suposjed kuće a nakon pogoršanja odnosa kada je to zatražila, tužena joj to nije dozvolila, premda je znala da je suvlasnica za 1/6 dijela iza smrti zajedničkog prednika (oca PM) 1989.,

- da je majka tužiteljice nakon toga 2003. prenijela na jednake dijelove svoj suvlasnički dio na kćerke ZM i P koje su putem suda tražile suposjed odnosno posjed makar suterenske etaže, a **.**.2012. Đ je svoj suvlasnički dio prodala svojoj sestri (tužiteljici),

- da je 2020. okončan postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice tužiteljice i tužene civilnom diobom temeljem koje je tužiteljica isplaćena za svoj suvlasnički dio od 1/6 dijela od kada je tužena isključiva vlasnica sporne nekretnine,

- da je nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke od 13. rujna 2021. utvrđena tržišna visina najamnine za spornu kuću za utuženo razdoblje od 1. ožujka 2016. do 31. prosinca 2019., da je kuća samostojeća sastojeća od suterena, prizemlja i 1 kata koji su promatrani kao tri stana, uz koju je izgrađena garaža i pomoćna zgrada, prema izmjeri od strane vještaka utvrđena je površina cijele nekretnine od 581 m2,

- da je mikro lokaciji kuće dobra, bliži centar grada, gradsko područje Bulevard, na urbaniziranom i komunalno opremljenom zemljištu u naselju pretežno stambene namjene, pristup predmetnoj nekretnini moguć je osobnim vozilima asfaltiranom cestom, a parkiralište je riješeno u garažnom prostoru i na javnoj površini, te je dobro prometno povezana sa ostalim područjima i sa važnim prometnicama, da je okružena susjednim građevinama i javnom površinom, da je kuća samostojeća sastojeća od suterena, prizemlja i 1 kat te su ti dijelovi promatrani kao tri stana ukupne korisne neto površine od 362,45 m2, od čega suteren 105,54 m2, prizemlje 119,53 m2, 1 kat 114,92 m2 i garaža od 18,14 m2,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka, u odnosu na koji tužena nije isticala primjedbe i prigovore, visina najma kuće za 2016. utvrđena u ukupnom iznosu od 14.971,45 kn što u odnosu na 1/6 mjesečno iznosi 2.495,24 kn, za 2017. od 15.896,22 kn što u odnosu na 1/6 mjesečno iznosi 2.649,37 kn, za 2018. od 16.504,81 kn što u odnosu na 1/6 mjesečno iznosi 2.750,80 kn, a za 2019. u ukupnom iznosu od 17.375,18 kn što u odnosu na 1/6 mjesečno iznosi 2.895,86 kn, odnosno ukupno za 10 mjeseci 2016. 24.952,40, za 2017. 31.792,44, za 2018. 33.009,60 kn i za 4 mjeseca 2019. 11.583,44 kn, što u odnosu na suvlasnički dio tužiteljice od 1/6 iznosi ukupno 101.337,88 kn,

12. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužena neosnovano koristi suvlasnički dio tužiteljice, a dogovor ranijih suvlasnika VM i IM o tome tko će koristiti koju etažu nije obvezivao prednicu tužiteljice (njezinu majku) odnosno kasnije tužiteljicu, nakon što je majka iza smrti oca nasljeđivanjem postala suvlasnicom predmetne nekretnine, jer nakon njegove smrti između tužiteljice i tužene nije postignut nikakav dogovor o načinu posjeda (korištenja) predmetne nekretnine u smislu čl. 42. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137799, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZVDSP), pa niti u utuženom razdoblju, slijedom čega je tužiteljica imala pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja u smislu čl. 30. st. 2. ZVDSP odnosno pravo na suposjed prema čl. 37. st. 4. ZVDSP kojeg joj je tužena odbijala predati, pa neovisno od toga što je pravomoćno odbijena s zahtjevom u postupku broj:

P-3251/2008, tužena u smislu čl. 38. st. 1. ZV nije smjela izvršavati suvlasničke ovlasti glede cijele kuće bez suglasnosti ostalih suvlasnika (tužiteljice), jer je tužena i nakon tog postupka nedvojbeno izražavala volju za suposjedovanjem, slijedom čega tužena da je neosnovano isključila tužiteljicu iz suposjedovanja (korištenja) njezina suvlasničkog dijela navedene zajedničke nekretnine u utuženom vremenskom razdoblju.

13. Kako je tužena bez pravne osnove isključila tužiteljicu iz suposjedovanja (korištenja), pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanost zahtjeva za isplatu dosudivši tužiteljici na ime korištenja njezinog suvlasničkog dijela po pravilima o stjecanju bez osnove nesporni iznos tržišne cijene najma stambenog prostora kao naknadu za korištenje upotrebljavanjem tuđe stvari u svoju korist sukladno odredbi čl. 1120. u vezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 – dalje: ZOO) u visini koliko iznosi 1/6 mjesečnog najma kuće i garaže (jer nekretnina nije podijeljena uspostavom posebnih dijelova) u nominalnom iznosu kako bi najamnina dospijevala za naplatu, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

14. Neutemeljeno tužena ističe žalbene prigovore – da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti prigovor promašene pasivne legitimacije jer tužena u utuženom razdoblju nije koristila sve etaže već samo 1 kat dok u stanu u suterenu živi njezina kćerka s obitelji a u prizemlju je do smrti 2018. živjela majka, zbog čega smatra da nije obvezna i glede tih etaža platiti naknadu, da je u ranijim pravomoćnim odlukama koje prvostupanjski sud prihvaća zauzet stav da je tužena poštena posjednica predmetne nekretnine, na temelju dogovora pravnih prednika dok se stanje posjeda nije promijenilo niti nakon smrti njihovog prednika Leopolda Sorte 1989., da majka tužiteljice u kući nije živjela od 70-tih godina prošlog stoljeća kada se odselila u [adresa] gdje i živi, pa nasljeđivanjem iza njegove smrti ona nije ušla u posjed kuće ili njezinog dijela, čime prednica tužiteljice, a ni tužiteljica nisu mogle steći posjed ostalog dijela kuće kojeg ostavitelj nije koristio, te je darovnim ugovorom majka tužiteljice na nju prenijela samo tabularni a ne i faktični posjed jer niti njezina majka faktični posjed nije imala, da je pravomoćnom presudom P-3251/08 utvrđeno da tužiteljica nema pravo na posjed jer je njezin zahtjev odbijen, a iskaz majke tužiteljice potvrđuje kako se korištenje kuće dogovorilo između ranijih suvlasnika i da se dogovor nije mijenjao, te da je ona samo formalno tražila suposjed nekretnine.

15. Prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim prigovorima žaliteljice, pravilno ocijenio da je upravo tužena obvezna isplatiti naknadu na ime korištenja 1/6 suvlasničkog dijela tužiteljice cijele nekretnine, kraj nesporne činjenice da su tužiteljica i tužena u utuženom razdoblju suvlasnice predmetne kuće u smislu čl. 36, 37. i 38. ZVDSP, te da su njihovi suvlasnički dijelovi od 1/6 i 5/6 bili upisani u zemljišnoj knjizi sve do 2020. kada je suvlasnička zajednica razvrgnuta isplatom tužiteljice, a da i prije nego je prednica tužiteljice nasljeđivanjem stekla predmetni suvlasnički dio, pravo suvlasništva nije bilo pretvoreno u etažno vlasništvo jer niti jedan od suvlasnika kuće nije zahtijevao da se njegovo idealno suvlasništvo pretvori u etažno vlasništvo na određenom posebnom dijelu u smislu čl. 43. ZVDSP, zbog čega se tužena neosnovano obogatila za visinu najamnine cijele kuće koju bi inače morala plaćati, pa je to korist koju je obvezna naknaditi (čl. 1120. ZOO) jer se smatra da je tužena time bez osnove stekla dio imovine tužiteljice (čl.1111. ZOO).

16. Nije u pravu tužena ni kada smatra da se u ovom postupku primjenjuju utvrđenja sudova iz naprijed navedenog postupka P-3251/08 pravomoćno okončanog s danom 19. rujna 2012. o sklopljenom dogovoru suvlasnika (pravnih prednika stranaka) o načinu posjeda (korištenja) predmetne kuće, imajući u vidu, kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, da je predmetni dogovor postignut između ranijih suvlasnika a takav dogovor između tužiteljice i tužene niti između majke tužiteljice i tužene, nikada nije postignut, već suprotno od toga, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud, tužiteljica je jasno i nedvojbeno izražavala volju za suposjedovanjem i nakon predmetnog pravomoćno okončanog postupka, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužena u utuženom vremenskom razdoblju iz ovog postupka neosnovano u potpunosti isključila tužiteljicu od korištenja predmetne nekretnine po osnovi prava suvlasništva.

17. Jednako tako, protivno navodima žalbe tužene, u trenutku smrti ABC. (djeda tužiteljice) majka tužiteljice stekla je 1/6 prava suvlasništva koje je do tada bio upisano u zemljišnoj knjizi u njegovu korist u odnosu na cijelu nekretninu, pa kada je majka tužiteljice naslijedila svog oca, samo na temelju te činjenice naslijedila je i njegov posjed po sili zakona u smislu odredbe čl. 135. Zakona o nasljeđivanju (Službeni list FNRJ 20/1955, 12/65, Narodne novine broj 52/1971, 47/1978, 71/1991, 37/1994, 56/2000, 48/2003), te je s ostalim sunasljednicama imala pravo na suposjed stana kojeg je ostavitelj do tada koristio, a nakon smrti i drugog suvlasnika (2009.) imala je pravo na posjed/suposjed na ime svog suvlasničkog dijela cijele kuće, dok je tužena još od 2006. pa sve do 2020., kako to utvrđuje prvostupanjski sud, unatoč traženju odbijala predati u posjed/suposjed bilo koji dio kuće i okućnice, jednako kao što je odbijala platiti i naknadu za korištenje suvlasničkim dijelom od 1/6, zbog čega tužena neosnovano smatra da iz iskaza majke tužiteljice proizlazi da je ona samo formalno (prije darovanja) tražila od tužene suposjed kuće, jer iz njezina iskaza kojeg prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnim, proizlazi da nikakav dogovor između nasljednika PM nije postignut, da je tužena 2005. - 2006. promijenila bravu i ključ od kuće nakon čega više u kuću nije mogla ući, kao što je to činila do tada jer je imala svoj ključ te su joj u sobi u prizemlju koju je koristila tijekom boravka u kući ostale njezine stvari, dok i iz iskaza svjedoka SM (supruga tužene), kako to utvrđuje i prvostupanjski sud, proizlazi da u utuženom vremenskom razdoblju ne postoji nikakav dogovor po kojem majka tužiteljice ili njezine kćerke (dakle i tužiteljica) neće imati pravo na suposjed predmetne kuće.

18. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud obio zahtjev tužene za naknadu parničnog troška, imajući u vidu da se troškovi postupka na teret protivne stranke dosuđuju prema uspjehu u postupku (čl.1 54. ZPP) koji u ovom slučaju u odnosu na tuženu, nije ostvaren.

19. Slijedom naprijed navedenog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužene valjalo je odbiti, u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

20. Ujedno, žalbom nepobijani dio prvostupanjske presude (u točki I. izreke u kojem je zahtjev odbijen za iznos od 16.462,12 kn te rješenje sadržano u izreci) ostaju neizmijenjeni.

U Šibeniku 29. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić