Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-1759/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, u pravnoj stvari tužiteljice IJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Gordana Grubešić, odvjetnica u Rijeke, protiv tuženog OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kao pravnog slijednika HVB Splitkse banke d.d. Split, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri iz Rijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 14. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te odluke objavljene 29. travnja 2025.

presudio je

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 95200/05 od 21. studenog 2005. sklopljenog između tužiteljice IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (članak 10.), u dijelu kojim je korisniku kredita određeno da plati ulaznu naknadu za obradu kredita od 3% od odobrenog kredita (članak 5.), kao i u dijelu kojim je korisniku kredita određeno da plati naknadu o djelomičnoj prijevremenoj otplati kredita (članak 11.).

II. Nalaže se tuženom OTP banka Hrvatska d.d. Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog valutne klauzule 3.158,83 eura (tri tisuće sto pedeset osam eura osamdeset tri euro centa) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 11,76 eura od 10. siječnja 2006. pa do isplate

- iznos od 10,17 eura od 8. veljače 2006. pa do isplate

- iznos od 6,88 eura od 8. ožujka 2006. pa do isplate

- iznos od 4,63 eura od 11. travnja 2006. pa do isplate

- iznos od 1,95 eura od 9. svibnja 2006. pa do isplate

- iznos od 2,97 eura od 13. lipnja 2006. pa do isplate

- iznos od 2,52 eura od 11. srpnja 2006. pa do isplate

- iznos od 0,82 eura od 11. kolovoza 2006. pa do isplate

- iznos od 0,16 eura od 11. kolovoza 2006. pa do isplate

- iznos od 0,65 eura od 12. rujna 2006. pa do isplate

- iznos od 2,97 eura od 11. listopada 2006. pa do isplate

- iznos od 0,70 eura od 21. ožujka 2008. pa do isplate

- iznos od 6,47 eura od 11. studenog 2008. pa do isplate

- iznos od 3,80 eura od 11. prosinca 2008. pa do isplate

- iznos od 19,06 eura od 13. siječnja 2009. pa do isplate

- iznos od 25,50 eura od 25. veljače 2009. pa do isplate

- iznos od 18,06 eura od 18. ožujka 2009. pa do isplate

- iznos od 19,49 eura od 11. travnja 2009. pa do isplate

- iznos od 17,26 eura od 12. svibnja 2009. pa do isplate

- iznos od 16,00 eura od 11. lipnja 2009. pa do isplate

- iznos od 18,52 eura od 5. kolovoza 2009. pa do isplate

- iznos od 13,49 eura od 11. kolovoza 2009. pa do isplate

- iznos od 15,77 eura od 11. rujna 2009. pa do isplate

- iznos od 11,85 eura od 13. listopada 2009. pa do isplate

- iznos od 15,34 eura od 11. studenog 2009. pa do isplate

- iznos od 13,34 eura od 11. prosinca 2009. pa do isplate

- iznos od 22,94 eura od 20. siječnja 2010. pa do isplate

- iznos od 28,07 eura od 11. veljače 2010. pa do isplate

- iznos od 27,17 eura od 24. ožujka 2010. pa do isplate

- iznos od 32,15 eura od 11. svibnja 2010. pa do isplate

- iznos od 38,52 eura od 16. lipnja 2010. pa do isplate

- iznos od 39,11 eura od 7. srpnja 2010. pa do isplate

- iznos od 56,14 eura od 12. kolovoza 2010. pa do isplate

- iznos od 41,36 eura od 11. rujna 2010. pa do isplate

- iznos od 72,45 eura od 13. listopada 2010. pa do isplate

- iznos od 59,45 eura od 10. studenog 2010. pa do isplate

- iznos od 62,97 eura od 16. prosinca 2010. pa do isplate

- iznos od 79,34 eura od 11. siječnja 2011. pa do isplate

- iznos od 90,88 eura od 9. veljače 2011. pa do isplate

- iznos od 72,12 eura od 11. veljače 2011. pa do isplate

- iznos od 77,95 eura od 11. ožujka 2011. pa do isplate

- iznos od 69,71 eura od 12. travnja 2011. pa do isplate

- iznos od 88,40 eura od 14. lipnja 2011. pa do isplate

- iznos od 102,67 eura od 14. lipnja 2011. pa do isplate

- iznos od 107,23 eura od 26. srpnja 2011. pa do isplate

- iznos od 1.729,07 eura od 26. srpnja 2011. pa do isplate

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 19. studenog 2005. pa do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., te po stopi od 6,15% za razdoblje od 1. siječnja 2025. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženom OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, tužiteljici IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti 577,09 eura (petsto sedamdeset sedam eura devet euro centi) na ime nepripadne plaćene ulazne naknade za obradu kredita zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. studenog 2005. pa do isplate, po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 19. studenog 2005. pa do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., te po stopi od 6,15% za razdoblje od 1. siječnja 2025. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženom OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61,

OIB: 52508873833, tužiteljici IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti 246,96 eura (dvjesto četrdeset šest eura devedeset šest euro centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. srpnja 2011. pa do isplate, po stopi od 12 % godišnje za razdoblje od 25. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., te po stopi od 6,15% za razdoblje od 1. siječnja 2025. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak od 1.676,13 eura (tisuću šesto sedamdeset šest eura trinaest euro centi), u roku 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.676,13 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 25. listopada 2021. podnijela tužbu u kojoj navodi da je sklopila ugovor o namjenskom kreditu s tuženikom 21. studenog 2005., broja 95200/05, kao korisnik kredita i davatelj osiguranja. Kredit je bio u vrijednosti od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz zateznu kamatu na mjesečne iznose. Stranke da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,99% godišnje.

1.1. Tuženik da je u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to njegovom jednostranom odlukom, ali o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi su protivna kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013. – dalje ZZP/2007., koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja ugovora. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe jest ništetnost temeljem odredbe članka 102. ZZP/2007. O ništetnosti navedenih ugovornih odredaba da su se pravomoćno izjasnili nadležni sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pa o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. Kako kamatna stopa nije utvrđena u skladu sa zakonom i Direktivom 93/13 EEZ posljedica je da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, ugovorna kamata mora biti određena odnosno odrediva, sve u smislu odredbe članka 46. stavka 2. i članka 50. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/21., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO), odnosno članka 269. stavka 2. i članka 272. ZOO- a.

1.2. Tuženik da je povrijedio načelo jednake vrijednosti činidaba te odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio s ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Tužiteljica ističe da se tuženik nije zadužio u valuti CHF, niti je kupio valutu CHF kako bi tužiteljici isplatio pozajmljeni iznos novca, pa nije bila ni opravdana primjena valutne klauzule. U članku 1. ugovora da izričito stoji "Korisniku kredita Kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 31.000,00 u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja." O valutnoj klauzuli tužiteljica, kao građanin, da nije puno znala, u odnosu na banku koja se bavi kreditiranjem. Opisano da je na tragu presude Visokog trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. u kojoj je, između ostaloga, utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, time što su zaključujući ugovore o kreditu koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica (i uplata mjesečnih anuiteta), a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da je tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i ZOO-a. Budući da odredba o valutnoj klauzuli nije sačinjena u skladu sa zakonom i Direktivom 93/13 EEZ ima tuženik je nepošteni stjecatelj.

1.3. Tužiteljica ukazuje da se radi o restituciji temeljenoj na odredbi članka 323. ZOO-a prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

1.4. Tužiteljica je platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljica smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se s tužiteljicom nije pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te ugovorne odredbe, već joj je jednostrano nametnuta od strane tuženika. Ta naknada čini nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja (neostvarene kamate) te je takva odredba u smislu članka 322. stavka 1. ZOO-a suprotna prisilnim propisima odnosno ništetna je budući da je suprotna članku 1024. stavku 4. ZOO-a i članku 6. ZOO-a, odnosno načelu zlouporabe prava. Tuženik je naplatom naknade za prijevremeni povrat kredita povrijedio zakon na štetu tužiteljice, slijedom čega ta odredba povlači ništetnost takve ugovorne odredbe. Stoga je sukladno odredbi članka 323. ZOO-a tuženik dužan vratiti ono što je primio na osnovi ništetne ugovorne odredbe. Navedena ugovorna odredba je ništetna i prema odredbi članka 102. u svezi odredbe članka 96. ZZP-a. Dakle, tuženik je svojim postupanjem i naplatom ulazne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što je protivno odredbi članka 81., 96. i 102. ZZP-a pa su ugovorne odredbe o naplati tih naknada, uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, također ništetne.

1.5. Podneskom od 24. siječnja 2024. tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev na način da je postavila tužbeni zahtjev u kojemu zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela odredaba predmetnog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (članak 10.), u dijelu kojim je korisniku kredita određeno da plati ulaznu naknadu za obradu kredita od 3% od odobrenog kredita (članak 5.), kao i u dijelu kojim je korisniku kredita određeno da plati naknadu o djelomičnoj prijevremenoj otplati kredita (članak 11.). Također je tražila isplatu 3.158,83 eura s osnova ništetne valutne klauzule, isplatu 577,09 eura s osnova ništetne odredbe o ulaznoj naknadi i isplatu 246,96 eura s osnova ništetne odredbe o izlaznoj naknadi, sve s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik osporava da bi navedeni ugovor ili neke odredbe istog bile ništetne. U slučaju da bi se i utvrdila nezakonitost odnosno ništetnost dijela odredaba ugovora kako traži tužiteljica, petogodišnji zastarni rok teče od dana sklapanja ugovora, odnosno isplate iznosa čiji se povrat zahtjeva. Tuženik smatra da kod mjesečnih anuiteta ima mjesta primjeni odredbe članka 226. ZOO-a koja propisuje da se u tom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Stoga tuženik u svakom slučaju ustraje kod prigovora zastare, a posebno ističe da je pitanje zastare pojedinačnih zahtjeva koji proizlaze iz pravomoćne odluke suda kod tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava riješeno je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev- 2245/2017. od 20. ožujka 2018.

2.2. Zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke poslovnog broja Visokog trovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., odnosno 13. lipnja 2019. Kako je tužba podnesena u listopadu 2021. nastupila je zastara.

2.3. U pogledu osnove potraživanja tuženik ukazuje na odredbu članka 1111. ZOO- a koja propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. U konkretnom slučaju da to nije tako jer se radi o pravnom poslu sklopljenom između stranaka. Tuženik smatra da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača. Iako tuženik i dalje drži da mjesta takvoj vrsti parnice (radi zaštite kolektivnog interesa) u slučaju "Potrošač" nije bilo, ne može se ne složiti s općenitim utvrđenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koji je zauzeo stav glede razlike između sporova radi zaštite kolektivnih interesa i pojedinačnih parnica prema kojem za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kolektivnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili; svaki potencijalni potrošač, dakle svaka fizička osoba, kada postane potrošač, mogla bi doći u situaciju da određeno nepošteno ponašanje trgovca bude usmjereno prema njemu i upravo u tome i jest suština tvrdnje da kolektivni interes nije zbroj pojedinačnih interesa i u tome leži smisao postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema navedenom, jasno je da čak ni sud koji je donio citiranu presudu ne smatra da je ta presuda a priori dala mjesta primjeni stavka 3. gore spomenutog članka 1111. ZOO-a, nego naprotiv, upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba. Dakle, presuda poslovnog broja Pž-7129/2013. nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta kako utvrđivanju i dokazivanju postojanja osnove, tako i utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva.

2.4. Također da se i odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje ZPP) poziva na naknadu štete. Prema tome, čak i pod pretpostavkom da se prihvati stav da je tužiteljica bila ovlaštena pokrenuti pojedinačni spor na temelju presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013. i da pri tome ne treba dokazivati osnovu tužbenog zahtjeva, takav spor može biti samo spor radi naknade štete, a ne spor radi stjecanja bez osnove.

2.5. Ugovorne strane su ugovorile da se na konkretni pravni posao primjenjuju važeći akti i isprave banke sa kojima je tužiteljica upoznata, pa slijedom navedenoga, s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika te da su izrijekom ugovorile da će tuženik o izmjenama pravodobno i pouzdano informirati tužitelja, u cijelosti je konzumirana obvezna pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati.

2.6. Tuženik također ističe da su odredbe svakog ugovora tuženika o promjenljivoj kamatnoj stopi jasne, uočljive i lako razumljive. Da je odredba jasna proizlazi iz činjenice da ne dovodi u pitanje činjenicu da kamatna stopa nije fiksna, već da je podložna izmjenama kroz vrijeme, i to takvima o kojima će odluku donijeti tuženik. Da je uočljiva također nije dvojbeno, budući da je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena. Da je razumljiva proizlazi iz sadržaja same tužbe u kojoj tužiteljica obrazlaže obračune anuiteta i izmjene kamatnih stopa te postavlja svoj obračun preplaćenih iznosa.

2.7. Da bi se moglo govoriti o ništetnosti ugovorne odredbe ista treba biti suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), a to nije ispunjeno. Naime, kamatne stope da su se mijenjale odlukom tuženika, ali su se pri tom uvažavale odredbe ugovora i Općih uvjeta poslovanja banke, a tuženik je kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa vodio računa o "tržišnim uvjetima". Promjena kamatnih stopa, iako donesena jednostranom odlukom tuženika, bila je u skladu s internim aktima tuženika koji su javno objavljeni i bili su dostupni potrošačima, odnosno s podacima o kretanju na tržištu koji su također dostupni svima.

2.8. Pored toga tuženik ističe da je tužiteljica bila u potpunosti upoznata s valutnom klauzulom te je svjesno i dobrovoljno na sebe preuzela rizik mogućeg nepovoljnog tečaja, a što je i potvrdila svojim potpisom. Točnije obje ugovorne strane su prihvatile rizik mogućih promjena u tečaju valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita, a ostvarenje rizika na strani tužiteljice (rizika kojega su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF.

2.9. Tuženik smatra da ugovorna iz točke 11. ugovora o kreditu nije u suprotnosti s odredbom članka 1024. stavka 4. ZOO-a pa stoga nije ništetna. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i u vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita, bilo je dopušteno ugovoriti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita. Uvjeti u svezi prijevremene otplate kredita bili su ugovoreni i regulirani općim aktima tuženika pa ta odredba ugovora nije protivna niti jednoj kogentnoj normi niti moralu, s tim da obveza plaćanja ugovorene naknade nema značenje supstituiranja kamate već ista predstavlja isključivo odgovarajuću vrijednost za troškove angažiranja resursa tuženika izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, a sve stoga što je tuženik uslijed prijevremene otplate trpio štetu. Odredbom članka 1068. stavka 2. ZOO-a iz 1991., propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da korisnik kredita dužan u tom slučaju naknaditi štetu, ako ju je davalac kredita pretrpio. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete. Ističe da iz odredbe članka 11. ugovora jasno proizlazi da je korisnik dužan platiti u slučaju prijevremene otplate naknadu određenu aktom kreditora, a ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, što predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete, zbog prijevremenog vraćanja kredita. Tuženik je imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužiteljice za prijevremenu otplatu kredita kako je naprijed obrazloženo.

2.10. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007., dalje ZZP/2003.) koji u članku 81. stavku 1. određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema stavku 2. istog članka, smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema citiranoj odredbi nepoštena ugovorna odredba je ništava, dok je stavkom 2. istog članka određeno, da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Dakle, nepoštena je ona odredba ugovora koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, da bi se u konkretnom slučaju moglo govoriti o neosnovano naplaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita temeljem sporne odredbe članka 11. ugovora, potrebno je između ostalog utvrditi je li odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik drži da u konkretnom slučaju nema značajne neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno u pogledu nakande za prijevremeno zatvaranje kredita da se odnosi i na naknadu za obradu kredita.

2.11. Tuženik se protivi visini postavljanog zahtjeva jer isti nije ničim dokumentiran i postavljen je zbirno. Ukoliko bi sud smatrao da je zahtjev tužiteljice osnovan tada tuženik traži da se prilikom vještačenja potraživanja tuženika utvrde i iznosi "minusa" odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tužiteljica bila u potplati, odnosno kamatna stopa i valutni tečaj su bili niži od onog utvrđenog osnovnim ugovorom. Naime, ukoliko se radi o ništavim odredbama onda pravo povrata odnosno potraživanja vrijedi jednako za obije strane te niti tužiteljica ne može uživati u plodovima stjecanja bez osnove. Sve takve iznose koji bi bili potplaćeni tuženik stavlja tužiteljici u prijeboj i traži da se za te iznose i pripadajuću kamatu umanje potraživanja tužitelja prema tuženiku koje će sudski vještak prikazati u svojem nalazu i mišljenju.

2.12. U pogledu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice tuženik se nije protivio preinaci.

3. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem ugovora o kreditu broj 95200/05 (list 18-19 spisa), otplatnog plana (list 35-40 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope (list 41-43 spisa), obavijesti o otplati kredita s informativnim obračunom (list 44-52 spisa), saslušanjem tužiteljice (list 116-117 spisa) te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću (list 90-104 spisa).

4. Cijeneći sve provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. ZPP-a sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

5. Nije sporno među strankama da je tužiteljica 21. studenog 2005., u svojstvu korisnika kredita, zaključila s HVB Splitskom bankom d.d., čiji je tuženik pravni slijednik, Ugovor o kreditu broja 95200/05 (dalje Ugovor).

6. Sporno je, međutim, jesu li odredbe Ugovora, kojima su ugovoreni promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita, nepoštene i stoga ništetne. Sporan je i zahtjev za isplatu s osnove nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora, kao i zastara utužene novčane tražbine.

7. Ugovor sadrži slijedeće odredbe, relevantne za sporna pitanja ovog postupka:

- u članku 10. ugovoren je mjesečni anuitet od 467,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF prema tečajnom listi kreditora na dan dospijeća

- u članku 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a na dan zaključenja Ugovora iznosi 6,99%

-u članku 5. ugovoreni su troškovi obrade kredita u iznosu od 3% koji se naplaćuju jednokratno po potpisu Ugovora

-u članku 11. ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu.

8. Zaključuje se da su jedini poznati parametri početnih uvjeta kredita iznos kredita od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, početna kamatna stopa od 6,99%, te početni tečaj na dan isplate kredita 1 CHF=4,675400 kuna.

9. Na sporne okolnosti ugovaranja, kao i dokazivanja statusa potrošača u predmetnom Ugovoru, saslušana je tužiteljica koja je iskazala da je sklopila Ugovor budući da joj je trebao novac za uređenje ljetne kuhinje u sklopu kuće u kojoj stanuje. U banci da su joj ponudili kredit vezan uz valutu CHF kao povoljniji jer je kamatna stopa niža. Rečeno joj je da će kamatna stopa biti promjenjiva, ali da neće puno odstupati od početne. Stoga da se i odlučila na takav kredit. Međutim, s vremenom je rata kredita počela rasti te je dosegla iznos od 1.000,00 kuna više od početne pa je prodala jedno zemljište i kredit zatvorila prije isteka roka otplate. Prilikom uzimanja kredita da je platila ulaznu naknadu, kao i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, a o tome da nije puno razmišljala jer su takva bila pravila banke i na njih nije mogla utjecati. Prilikom potpisivanja Ugovora sam tekst je već unaprijed bio spreman, a pripremila ga je banka.

10. U konkretnom slučaju tužiteljica ima status potrošača u Ugovoru. U smislu odredbe članka 3. ZZP/2003. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Ugovor je tužiteljica sklopila kao fizička osoba te je odobrena sredstva nenamjenskog kredita koristila za osobne potrebe kao fizičke osobe. Tuženik u ovom postupku nije posebno niti osporavao status potrošača tužiteljici.

11. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik nametnuo ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, protivno načelu savjesnosti i poštenja, a ugovorena odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa, postala rizična.

12. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

13. S obzirom da se tužiteljica u tužbi pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013., potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Revt-249/2014. od 9. travnja 2015., i presudu Visokog trgovačkog suda poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019., po pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, valjalo je odlučiti kao o prethodnom pitanju temeljem tih pravomoćnih presuda donesenih u sporu po kolektivnoj tužbi u kojoj je sudjelovao tuženik kao banka, pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a.

13.1. Člankom 502.c ZPP-a određeni su učinci pravomoćnih presuda kojima su prihvaćene kolektivne tužbe i temeljem te odredbe, osim stranaka koje su sudjelovale u postupku po kolektivnoj tužbi, pravomoćna presuda kojom je prihvaćena kolektivna tužba djeluje prema drugim fizičkim i pravnim osobama pripadnicima kolektiviteta, s tim da utvrđujući dijelovi presude imaju prejudicijalni značaj u individualnim parnicama.

13.2. Pritom je sud uzeo u obzir i odredbu iz članka 118. ZZP/2014. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka prema kojem odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i članka 106. stavak 1. ZZP/2014. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku kojeg je tužitelj osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana po tuženiku.

13.3. Dakle, iz navedenih odredaba proizlazi da je sud u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj se utvrđuje da je došlo do povreda propisa zaštite potrošača, odnosno da takva odluka ima direktan učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

14. U točki II. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Revt-249/2019., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nedopuštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna od samog početka. Stav je ovog suda da i u konkretnom slučaju ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, tužiteljici kao prosječnom potrošaču, nije mogla biti razumljiva i kao takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača, te je posljedično ta ugovorna odredba ništetna prema odredbi članka 87. ZZP/03.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, pravomoćno je utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, protivno odredbama tada važećeg ZZP/2003. i protivno odredbama ZOO-a.

16. Sporne ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarskog franka lako su uočljive, međutim, iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredaba, nisu razvidni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja takve odredbe uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga su takve odredbe ništetne sukladno odredbi članka 87. ZZP/2003. Valja istaknuti da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što bi bila nedopuštena, već zato što se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

17. Sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru koji je zaključen između parničnih stranaka, identične su odredbama koje su razmatrane presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnih brojeva Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnih brojeva Revt-249/2019. i Rvt-2221/2018., kojima je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača.

18. Tuženik je u mogućnosti dokazivati da se primjena utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu ne bi mogla primijeniti i na konkretan pravni odnos stranaka. Stoga bi tuženik trebao dokazati činjenice koje bi otklanjale podvođenje predmetnog Ugovora pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, i to dokazujući ili da su odredbe Ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača, ili da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo. Ukoliko bi tuženik dokazao da se prilikom sklapanja Ugovora pregovarao o spornim odredbama moglo bi se izvesti zaključak da iste ne moraju nužno biti nepoštene.

18.1. U pravcu utvrđivanja prethodno navedenih okolnosti, tuženik nije predlagao provođenje bilo kakvih dokaza.

18.2. Stoga se utvrđenje relevantnih činjenica uz samo pregovaranje temelji na iskazu same tužiteljice iz kojeg je i više nego razvidan zaključak kako nije bilo nikakvog pregovaranja o odredbama Ugovora pa tako niti o spornim odredbama. Štoviše, uvjeti Ugovora su tužiteljici predstavljeni kao najpovoljniji što je bio razlog odabira upravo predmetnog Ugovora od strane tužiteljice. Pritom tužiteljici nije pruženo dovoljno elemenata da bi uopće mogla pretpostavljati da će anuitet toliko rasti.

19. Kako tuženik nije dokazao da utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi bila primjenjiva na konkretan slučaj, to je odluku u ovom postupku valjalo temeljiti na utvrđenju iz kolektivnog spora da je tuženik povrijedio interese tužiteljice kao potrošača te da su odredbe Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne.

20. Osnovan je i zahtjev tužiteljice koji glasi na utvrđenje ništetnosti u dijelu kojim je korisniku kredita određeno da plati ulaznu naknadu za obradu kredita od 3% od odobrenog kredita (članak 5.), kao i u dijelu kojim je korisniku kredita određeno da plati naknadu o djelomičnoj prijevremenoj otplati kredita (članak 11.). Odredbom članka 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Ovom je odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate. Tuženik nije imao nikakvo zakonsko uporište naplatiti od tužiteljice naknadu za obradu kreditnog zahtjeva niti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a same odredbe Ugovora kojima je navedeno ugovoreno su previše općenita i iz njih se ne može ni približno zaključiti na što se odnose, a još manje koja je visina ovih naknada.

21. Sud Europske unije je u svojim presudama poslovnih brojeva C-84/2019. i C- 224/2019. utvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su ti troškovi nastali, koji su pritom netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sadržana na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice. Ponovno je na tuženiku teret dokazivanja činjenice da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo (članak 96. stavak 4. ZZP/2007.) pa kako tuženik to ničim nije dokazao, u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost sukladno članku 102. stavku 1. ZZP/2007. Ovakvo stajalište zauzeo je i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovnog broja Gž- 877/2018-4 od 14. svibnja 2020.

22. Utvrđenja iz paragrafa 21. obrazloženja ove presude odnose se i na ništetnost odredbe Ugovora vezano uz naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Valja još dodati da je tuženik bio dužan dokazati ukoliko je trpio bilo kakvu štetu koju bi prouzročila prijevremena otplata u kojem slučaju bi se moglo razmatrati o osnovanosti naplate te štete. Međutim, tuženik ničim ne dokazuje u čemu bi se eventualna šteta sastojala, a kamoli koliko bi iznosila.

23. Imajući u vidu prethodno izneseno sud je utvrdio ništetnim sporne odredbe Ugovora u točki I. izreke presude.

24. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog financijskog vještačenja, uzimajući u obzir da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-1172/2018-2 od 1. ožujka 2019. izraženo stajalište o tome da se primjenjuje kamatna stopa u numerički određenoj visini u vrijeme ugovaranja, koje stajalište je obvezujuće za sve sudove radi jedinstvene primjene materijalnog prava i usuglašavanja sudske prakse.

25. Vještak Tomislav Prpić je u nalazu i mišljenju od 10. siječnja 2024. dao slijedeći izračun:

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika više uplatila 3.158,83 eura

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika manje uplatila 185,27 eura

- dana 24. studenog 2005. tuženik je od tužiteljice naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 577,09 eura

- dana 25. srpnja 2011. tuženik je od tužiteljice naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 246,96 eura.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocijenivši ga stručnim, iscrpnim i argumentiranim, a niti stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje.

27. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dovodi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, koja ponovno teče od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi, sukladno pravnom stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2245/2017. Također je potrebno ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (poslovni broj Su-IV-33/2022-2) prema kojem, kad je ništetnost pojedinih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamati odluka je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018.).

27.1. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 25. listopada 2021., pa s obzirom da se radi o tražbini s osnove stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članka 225. ZOO-a, zahtjev za isplatu s osnove ništetne promjenjive kamatne stope sa zakonskim zateznim kamatama, kao sporedne tražbine, bio bi u zastari obzirom da je počeo teći 13. lipnja 2014. Međutim, tužiteljica nije niti potraživala isplatu iznosa s ove osnove.

27.2. U odnosu na potraživanje s osnove ništetnosti valutne klauzule zastarni je rok počeo teći od 14. lipnja 2018., pa primjenjujući opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na konkretan slučaj, i činjenicu da je tužba podnesena 25. listopada 2021., čime je došlo do prekida zastare, to je razvidno kako potraživanje tužitelja s ove osnove nije u zastari.

27.3. O ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita, i članka 11. Ugovora kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, odlučeno je tek u ovoj parnici, a od kada i teče zastarni rok.

28. Dakle, osnovan je restitucijski zahtjev tužiteljice u odnosu na isplatu s osnove preplaćenih iznosa u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu, plaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita i plaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu, pa je u smislu odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a, tuženik dužan tužiteljici isplatiti 3.158,83 eura, 577,09 eura i 246,96 eura, na koji iznos konačno i glasi zahtjev tužiteljice (podnesak od 24. siječnja 2024.), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nesavjesni stjecatelj te je u obvezi podmiriti kamatu za iznos koji je primio bez pravne osnove. Zatezna kamata na preplaćene iznose po osnovi tečajnih razlika teče od dana plaćanja pojedinog anuiteta, na iznos troškova obrade kredita od 24. studenog 2005. kad je naplaćena ova naknada, a na iznos od 246,96 od 25. srpnja 2011. kada je naplaćena ta naknada.

29. Valja navesti da je vještak u nalazu i mišljenju naveo da novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita u razdoblju nižeg tečaja od početnog ukupno iznose 185,27 eura.

29.1. Kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora, nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja Ugovora te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna, kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužiteljice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora odnosno na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužiteljica ništa nije primila pa ne postoji ni njezina obveza povrata, a samim time u iznos preplata ne treba uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

29.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužiteljica ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršila plaćanja te isplatu kako je on to zatražio, s tim da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a te da bi u iznose preplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike.

29.3. Osim toga, odredbom članka 323. stavka 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/2003., kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika umanjivati preplate tužiteljice.

29.4. Stoga nije bilo osnove utvrđivati postojanje potraživanja tuženika spram tužiteljice i vršiti prijeboj potraživanja.

30. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u ovom postupku slijedom čega joj tuženik treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

31.1. Tužiteljici je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. – dalje Tarifa) koja je na snazi od 25. studenog 2023. Naime, sukladno Tarifnom broju 52. stavak 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Budući da sud odluku o trošku donosi nakon stupanja na snagu Tarife tada je i trošak obračunao sukladno odredbama iste Tarife neovisno kada je radnja za koju se trošak traži poduzeta.

31.2. Troškovi priznati tužiteljici za zastupanje po odvjetniku, iznose ukupno 1.200,00 eura, a sastoje se od troška: sastava tužbe 200,00 eura (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife), sastava podnesaka od 2. veljače 2022. i 24. siječnja 2024. 200 eura po podnesku (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), pristupa na ročišta 6. listopada 2023., 12. lipnja 2024. i 14. veljače 2025. 200,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife). Tužiteljici su također priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u visini 77,96 eura te trošak vještačenja 398,17 eura. Dakle, tužiteljici je ukupno priznat trošak od 1.676,13 eura.

31.3. Sud nije priznao tužiteljici troškove sastava podneska od 21. ožujka 2023. u kojem tužiteljica ponavlja već iznijete navode, kao niti trošak pristupa na ročišta 10. veljače 2020. i 12. rujna 2024. koja se nisu niti održala. Stoga je valjalo odbiti preostali zahtjev tužiteljice preko dosuđenog iznosa od 1.676,13 eura.

Rijeka, 29. travnja 2025.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćnici tužiteljice Gordani Grubešić, odvjetnici u Rijeci

- punomoćnicima tuženika Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri iz Rijeke