Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1961/2023-22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Matko Novinc iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koje zastupa odvjetnica Katarina Prelec iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 10. travnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno, tužiteljeva opunomoćenika i zamjenika tuženikovog opunomoćenika, dana 29. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništave odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 9010742926 od dana 26.09.2005.g. koji su sklopili prednik tužitelja JJ, kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. platiti tužitelju BJ iznos od 2.051,51 EUR / zajedno s zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-0,68 EUR od dana 06.11.2008.g. pa do isplate

-4,72 EUR od dana 11.01.2009.g. pa do isplate

-7,32 EUR od dana 07.02.2009.g. pa do isplate

-11,48 EUR od dana 08.03.2009.g. pa do isplate

-6,70 EUR od dana 03.04.2009.g. pa do isplate

-5,44 EUR od dana 05.05.2009.g. pa do isplate

-2,50 EUR od dana 09.06.2009.g. pa do isplate

-2,30 EUR od dana 09.09.2009.g. pa do isplate

-1,28 EUR od dana 07.10.2009.g. pa do isplate

-0,76 EUR od dana 06.11.2009.g. pa do isplate

-2,81 EUR od dana 06.12.2009.g. pa do isplate

-6,35 EUR od dana 13.01.2010.g. pa do isplate

-8,43 EUR od dana 07.02.2010.g. pa do isplate

-7,65 EUR od dana 05.03.2010.g. pa do isplate

-12,82 EUR od dana 02.04.2010.g. pa do isplate

-14,73 EUR od dana 09.05.2010.g. pa do isplate

-14,91 EUR od dana 05.06.2010.g. pa do isplate

-26,08 EUR od dana 04.07.2010.g. pa do isplate

-20,74 EUR od dana 05.08.2010.g. pa do isplate

-29,43 EUR od dana 08.10.2010.g. pa do isplate

-25,09 EUR od dana 03.11.2010.g. pa do isplate

-36,23 EUR od dana 03.12.2010.g. pa do isplate

-41,10 EUR od dana 02.02.2011.g. pa do isplate

-39,80 EUR od dana 12.03.2011.g. pa do isplate

-35,26 EUR od dana 06.04.2011.g. pa do isplate

-44,69 EUR od dana 17.05.2011.g. pa do isplate

-55,96 EUR od dana 03.06.2011.g. pa do isplate

-52,80 EUR od dana 03.07.2011.g. pa do isplate

-81,98 EUR od dana 09.08.2011.g. pa do isplate

-1.280,11 EUR od dana 11.08.2011.g. pa do isplate

te naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 1.785,42 eura, s zateznim kamatama od 29. travnja 2025. godine do isplate, do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. ožujka 2023. godine tvrdi da je njegov prednik JJ s tuženim sklopio ugovor o kreditu 26. rujna 2005. godine na 21.231,90CHF po tuženikovu srednjem tečaju na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan dospjelosti, s 5,23% godišnje redovne kamate promjenjive u skladu s tuženikovom Odlukom o kreditiranju građana te ga je isplatio 10. kolovoza 2011. godine, smatra valutnu klauzulu u CHF-u ništetnom pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 te zahtijeva kao u podnesku od 30. studenog 2023. godine tj. " I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 9010742926 od dana 26.09.2005.g. koji su sklopili prednik tužitelja JJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta br. 50, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 02535697732 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta br. 50, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju BJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 2.051,51 EUR / 15.456,81 Kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na iznos od:

-0,68 EUR / 5,09 kn od dana 06.11.2008.g. pa do isplate

-4,72 EUR / 35,53 kn od dana 11.01.2009.g. pa do isplate

-7,32 EUR / 55,15 kn od dana 07.02.2009.g. pa do isplate

-11,48 EUR / 86,51 kn od dana 08.03.2009.g. pa do isplate

-6,70 EUR / 50,46 kn od dana 03.04.2009.g. pa do isplate

-5,44 EUR / 41,00 kn od dana 05.05.2009.g. pa do isplate

-2,50 EUR / 18,83 kn od dana 09.06.2009.g. pa do isplate

-2,30 EUR / 17,32 kn od dana 09.09.2009.g. pa do isplate

-1,28 EUR / 9,62 kn od dana 07.10.2009.g. pa do isplate

-0,76 EUR / 5,70 kn od dana 06.11.2009.g. pa do isplate

-2,81 EUR / 21,16 kn od dana 06.12.2009.g. pa do isplate

-6,35 EUR / 47,82 kn od dana 13.01.2010.g. pa do isplate

-8,43 EUR / 63,53 kn od dana 07.02.2010.g. pa do isplate

-7,65 EUR / 57,67 kn od dana 05.03.2010.g. pa do isplate

-12,82 EUR / 96,57 kn od dana 02.04.2010.g. pa do isplate

-14,73 EUR / 110,95 kn od dana 09.05.2010.g. pa do isplate

-14,91 EUR / 112,34 kn od dana 05.06.2010.g. pa do isplate

-26,08 EUR / 196,50 kn od dana 04.07.2010.g. pa do isplate

-20,74 EUR / 156,29 kn od dana 05.08.2010.g. pa do isplate

-29,43 EUR / 221,76 kn od dana 08.10.2010.g. pa do isplate

-25,09 EUR / 189,04 kn od dana 03.11.2010.g. pa do isplate

-36,23 EUR / 273,00 kn od dana 03.12.2010.g. pa do isplate

-41,10 EUR / 309,69 kn od dana 02.02.2011.g. pa do isplate

-39,80 EUR / 299,86 kn od dana 12.03.2011.g. pa do isplate

-35,26 EUR / 265,63 kn od dana 06.04.2011.g. pa do isplate

-44,69 EUR / 336,69 kn od dana 17.05.2011.g. pa do isplate

-55,96 EUR / 421,60 kn od dana 03.06.2011.g. pa do isplate

-52,80 EUR / 397,81 kn od dana 03.07.2011.g. pa do isplate

-81,98 EUR / 617,65 kn od dana 09.08.2011.g. pa do isplate

-1.280,11 EUR / 9.645,01 kn od dana 11.08.2011.g. pa do isplate sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate prema stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena."

2. Tuženik u odgovoru od 30. ožujka 2023. godine tvrdi da se navedena presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne može primijeniti na ovaj slučaj, valutnu klauzulu u CHF- u je jasna, razumljiva i dopuštena te nama neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, prigovara zastari te visini tužbenog zahtjeva i predlaže ga odbiti uz naknadu parbenoga troška.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, pregled uplata po kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, uvid u ovosudno rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-5986/2023 od 12. listopada 2023. godine, odredio računovodstveno vještačenje i preslušao tužitelja.

4. Tuženikov zaposlenik nije preslušan kao svjedok, jer tuženik nije naveo njegovo ime i adresu, a svjedok MJ nije poslušana o činjenicama pregovaranja i informiranja prilikom sklapanja ugovora, budući su te bitne činjenice utvrđene pravomoćnom presudom Vrhovnog suda u Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018, a ovdje je potrebno utvrditi je li tužiteljev prednik bio potrošač, kako bi se ta presuda primijenila i na njega.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nije prijeporno da su tužiteljev prednik i tuženik sklopili ugovor o kreditu 26. rujna 2005. godine na 21.231,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja s redovnom kamatom od 5,23% godišnje promjenjive u skladu s tuženikovom Odlukom o kreditiranju građana na 84 mjeseca radi kupnje vozila i otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan dospjelosti za CHF što je i utvrđeno uvidom u isti , čl.1,2,4. i 7. te je neprijeporno ugovor otplaćen 10. kolovoza 2011. godine.

Isto tako nije prijeporno da je tužitelj nasljednik LJ, što je i utvrđeno uvidom u ovosudno rješenje o nasljeđivanju, poslovni broj O-5986/2023. od 12. listopada 2023. godine, čim je utvrđena njegova aktivna legitimacija.

7. Prijeporni su ništavost, osnova i visina tužbenog zahtjeva te zastara.

8. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, čl.82, čl.85, čl.86. čl.87., čl.89. i čl.90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba treba o promjenjivoj kamatnoj stopi primijeniti čl.5. Direktive 93/13 EEZ.

9. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao , nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga su i ove ugovorne odredbe to valutnoj klauzuli u CHF iz čl. 1. i 7. utvrđene ništavima, primjenom odredbe čl.87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.103. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91-88/01), pa primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.105. st.1. istog Zakona ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već je njegovu predniku trebalo vozilo na kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.105.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.105.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništavost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.107. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništavosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

Također, sud je rabio zakonski pojam ništavosti u točki I izrjeke, budući je sadržajno jednak ništetnosti.

10. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim. Slijedom toga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu s obzirom na njegovu naobrazbu- osmogodišnja škola.

11. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tužitelj stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

12. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem od 7. studenog 2023.godine je utvrđeno da je ta razlika 2.051,51 eura s mjesečnim svotama i danima dospjelosti kako je pobliže navedeno, kojemu tuženik ne prigovara u matematičkom izračunu već iznosi prigovore pravne naravi koje sud ocjenjuje neosnovanima upravo zbog prethodno obrazloženog načina vještačenja u svezi s tuženikovom nepoštenošću i nesavjesnošću te stoga niti vještak nije pozivan radi usmenog očitovanja, a sud prihvaća nalaz i mišljenje kao stručno i obrazloženo zasnovano na raspoloživim i bitnim ispravama.

13. Sada je prijeporno pitanje zastare.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-29/18), te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno za valutnu klauzulu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke tj. tim je presudama je utvrđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništava zbog kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita. Kako je ugovor otplaćen 10. kolovoza 2011388. i 392, stt. 1. i 3. . godine a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 388. i 392, st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima, jer je tužba podnesena 20. ožujka 2023. godine.

15. Sud je utvrdio da je tužiteljev prednik bio potrošač primjenom odredbe čl.3. st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv tj njegov prednik po zvanju je završio srednju školu, a po zanimanju je bio trgovac te uzevši u obzir ugovorenu namjenu kredita radi kupnje vozila, a tuženik, na kojemu je dokazni teret, nije dokazao suprotno.

16. Slijedom toga je prihvaćen tužbeni zahtjev i za glavnicu, a zatezne kamate su dosuđene od prvog dana nakon uplate pojedinog obroka kao dana dospjelosti, sve u visini propisanoj odredbom čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23), uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parnični trošak po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.

17. Točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka u tablici 2. nalaza i to u svoti od 350,66 eura.

18. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništava , sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima ovima načelima obveznog prava, koja koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

19. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 104, st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti., sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine niti je tuženik postavio prigovor radi prebijanja ili protutužbu za navedenu svotu.

20. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku, primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, sva tri ročišta i dva podneska po 200,00 eura, što je 1,200,00 eura, uz PDV od 300,00 eura,što je1.500,00 eura, uvećano za trošak vještačenja od 250,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu od 35,42 eura, što je 1.785,42 eura.

U Zagrebu, dana 29. travnja 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte