REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-569/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD TROGIR, OIB 84400309496, Trogir, Trg Ivana Pavla II. 1/II, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3835/2021-2 od 19. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2500/2019-20 od 4. lipnja 2021. u toč. I. i II. izreke, u sjednici održanoj 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 1,978.607,68 kuna za zateznim kamatama tekućim na tamo određene pojedinačne iznose (toč. I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u visini 71.037,50 kuna (toč. II. izreke) i odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu

51.112,00 kuna (toč. III. izreke)

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda u dijelovima pod toč. I. i II. izreke.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4881/2022-2 od 8. veljače 2022. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:

"(1.) Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?; (2.) Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 152/11. do 95/17.) [ranije:

Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 31/09. i 89/10.)], prema kojoj "u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u [Agenciji] zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta", u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li mu ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?;

(3.) Je li u smislu članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 152/11. do 95/17.) [ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 31/09. i 89/10.)] obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ipso iure (po samome propisu) čim se (i samo ako se) kumulativno ispune uvjeti iz tog propisa: (a) da na nekretnini postoji (bude zasnovano) koje drugo pravo; (b) da na temelju tog (zasnovanog) prava na nekretnini infrastrukturni operator plaća vlasniku odgovarajuću naknadu za uporabu nekretnine (za sve vrste/ukupnu količinu infrastrukture izgrađene na nekretnini)?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju u smislu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je dopuštena.

5. Tuženik je odgovorio na reviziju, usprotivio se revizijskim navodima, predložio reviziju odbiti.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora, kako to i definiraju nižestupanjski sudovi, je naplata naknade za korištenje nekretnina u vlasništvu ili pod upravom tužitelja, u svrhu izvršavanja ovlasti prava puta, u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 18. studenog 2019., u visini naknade za pravo puta, parametri za utvrđivanje koje su određeni rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: Agencija), od 4. prosinca 2019., umanjene za nesporno isplaćene iznose temeljem Ugovora o pravu korištenja i Ugovora o pravu služnosti, po osnovi ispunjenja zakonske obveze plaćanja naknade za pravo puta, podredno po osnovi ispunjenja zakonske obveze plaćanja naknade za zakonsko ograničenje prava vlasništva, podredno po osnovi isplate koristi stečene bez pravne osnove ili po osnovi naknade štete u vidu izmakle koristi. Među strankama je nesporno da na svim nekretninama koje su u vlasništvu ili pod upravom tužitelja, a koje su navedene u Elaboratu za pravo puta PR 1/2019 i potvrdama tužitelja od 16. listopada 2019., a koje isprave su sastavni dio rješenja agencije od 24. siječnja 2019., tuženik ima pravo puta, u smislu odredaba Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17 - dalje u tekstu: ZEK), što je, uostalom, utvrđeno i tim rješenjem.

9. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, svedeno na bitno za odlučivanje povodom revizije, polazi od analize zakonske i podzakonske regulacije predmetne materije kroz odredbe ZEK i Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 152/11, 151/14 i 95/17 - dalje: Pravilnik/17), sagledavajući ih ratione temporis, kako su se mijenjale kroz utuženo razdoblje.

9.1. Nižestupanjski su sudovi izrazili pravno shvaćanje da su svi pravilnici o potvrdi i naknadi za pravo puta koji su bili na snazi do Pravilnika/17 propisivali obvezu plaćanja naknade za pravo puta suglasno Zakonu o elektroničkim komunikacijama važećem do novele iz 2017. godine, a da je taj Zakon određivao da se ta naknada plaća na temelju izdane potvrde o pravu puta (tek novelom tog Zakona iz 2017. je ispušteno spominjanje potvrde o pravu puta kao pretpostavke za plaćanje). Doduše, da je Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 152/11 - dalje: Pravilnik/11.) propisano da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08 - dalje: ZEK/08), ali da je ta odredba bila u suprotnosti s tada važećim čl. 29. st. 1. ZEK/08 kojom je propisana obveza plaćanja naknade za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, pa da se izravno ima primijeniti zakon, čl. 29. st. 1. ZEK/08, a ne Pravilnik/11 kao podzakonski propis, a i da je ta odredba Pravilnika/11. brisana Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 151/14 - dalje: Pravilnik/14) koji je stupio na snagu 27. prosinca 2014.

9.2. Dakle, u bitnom nižestupanjski sudovi su zaključili da je pretpostavka za plaćanje naknade za pravo puta u utuženom razdoblju donošenje rješenja Agencije kojom se to pravo i naknada određuje (odnosno podnošenje zahtjeva u tom smislu, ovisno o kojoj se regulaciji ratione temporis radi), što da se nije u konkretnom slučaju ostvarilo sve do 12. siječnja 2017.

9.3. Nadalje, nižestupanjski sudovi su izrazili pravno shvaćanje da je pravo puta u smislu Zakona o elektroničkim komunikacijama samostalni pravni institut definiran odredbama tog Zakona i da ga se ne može izjednačiti s osnivanjem služnosti i naknadom za služnost koje regulira Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV). Prema odredbi čl. 2. t. 41. ZEK/08, pravo puta je: pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema. U trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. t. 2. ZEK/08 tuženik je stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona (dakle, već 2008. godine). To znači da je ovdje zakonom ustanovljeno pravo puta. To ujedno predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina, iz čega proizlazi da su neosnovani navodi tužitelja o stjecanju bez osnove kao i o protupravnost (pa posljedično i odgovornosti za štetu).

9.4. Osim toga, nižestupanjski su sudovi uzeli u obzir i utvrđenje da su stranke 10. studenoga 2008. sklopile Ugovor o pravu korištenja i Ugovor o pravu služnosti na neodređeno vrijeme, da je tuženik dopisom od 30. listopada 2019. izjavio tuženiku otkaz navedenog ugovora, koju izjavu je tuženik primio 11. studenoga 2019. te da je tuženik temeljem tih ugovora uredno platio ugovorenu naknadu. Odredbom čl. 6. st. 1. i čl. 5. Ugovora o pravu korištenja određeno je da temeljem tog ugovora tuženik ima pravo da o svom trošku, u svoje ime i za svoj račun, izvede sve građevinske i druge radove potrebne za izgradnju, polaganje i održavanje DTK (distributivne telekomunikacijske kanalizacije) i druge elektroničke komunikacijske infrastrukture i opreme na javnim površinama u vlasništvu tužitelja, popis kojih da se nalazi u prilogu Ugovora o pravu služnosti te da ishodi sve potrebne dozvole. Odredbom čl. 7. st. 1. Ugovora o pravu korištenja određeno je da tužitelj njime daje i naplaćuje pravo služnosti tuženiku na javnim površinama odnosno zemljištu u vlasništvu tužitelja na kojima se nalazi EKI u vlasništvu tuženika. Tim je se ugovorom tužitelj obvezao sklopiti s tuženikom Ugovor o pravu služnosti (čl. 7. st. 2. Ugovora o pravu korištenja). Prema odredbi čl. 5. st. 3. Ugovora o pravu korištenja tuženik će platiti tužitelju jednokratnu naknadu za služnost korištenja javnih površina za izgrađenu DTK i PM, čija visina se određuje po formuli: veličina zemljišnog pojasa izraženog u m2 korištenog za polaganje EKI • cijena m2 javne površine u pojedinoj zoni grada. Odredbama čl. 8. st. 1. do 5. Ugovora o pravu korištenja specificira se duljina i vrsta EKI izgrađene na nekretninama tužitelja, zona u kojoj se te nekretnine nalaze i površina tih nekretnina koju zauzima EKI, uz napomenu da predmet tog ugovora nisu površine dijela TM Trogir izgrađene 2003., 2004. i 2005., budući da su za iste sklopljeni posebni ugovori o pravu služnosti 11. lipnja 2003., 8. ožujka 2004. i 10. veljače 2005. te da je ukupna naknada koja se ima platiti za pravo služnosti javnih površina u vlasništvu tužitelja, a koje jesu predmet tog ugovora, 1.584.549,20 kn, koju da će tuženik platiti tužitelju jednokratno i da će time podmiriti svoju obvezu za prethodne 3 godine i narednih 12 godina, a da će od 1. siječnja 2020. nastaviti tužitelju plaćati godišnju naknadu za DTK i PM u iznosu od 16.928,94 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Odredbom čl. 8. st. 6. Ugovora o pravu korištenja određeno je da su stranke suglasne da će točnu duljinu, odnosno površinu cestovnog zemljišta na kojemu je izgrađena tuženikova EKI utvrditi prema katastarskoj izmjeri te sukladno njoj učiniti izmjene podataka o dužinama DTK i PM korištenih za obračun naknade u prethodnim odredbama (površine i naknadu) te da će se razlika dobivena novom izmjerom nadoknaditi ugovornoj strani koja je u šteti. Odredbom čl. 8. st. 7. Ugovora o pravu korištenja stranke su odredile da će za buduće radove na izgradnji EKI koja će se nalaziti na javnim površinama u vlasništvu tužitelja, a koje površine nisu obuhvaćene tim ugovorom, sklopiti nove ugovore o osnivanju prava služnosti uz naknade utvrđene predmetnim člankom (DTK u Zoni I – 4,50 kn/m2, DTK u Zoni II – 2,50 kn/m2 te PM – 1,00 kn/m2), koje cijene da će se korigirati svake godine s godišnjim indeksom rasta cijena na malo koji objavljuje Državni zavod za statistiku, a obračunava se od 1. siječnja tekuće godine. Ugovorom o pravu služnosti, koji je sklopljen temeljem Ugovora o pravu korištenja, sadržane su, u bitnom, sve prethodno citirane odredbe Ugovora o pravu korištenja te se njime određuje da je njegov predmet osnivanje prava služnosti ma javnoj površini u vlasništvu tužitelja u korist tuženika, u svrhu izgradnje, polaganja i održavanja EKI u vlasništvu tuženika, s time da se javnim površinama smatraju se sve javne površine koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo tužitelja, javna dobra u vlasništvu tužitelja te opća dobra kojima upravlja tužitelj (čl. 1. i 2. st. 1. i 2. Ugovora o pravu služnosti). Ugovoreno je da se pravo služnosti daje na neodređeno vrijeme za ukupnu duljinu javne površine od 57.328,00 m (37.704,00 m DTK i 19.624,00 m PM /pristupne mreže/ - čl. 4. st. 1. i 2. Ugovora o pravu služnosti). Odredbe čl. 4. st. 3. – 7. Ugovora o pravu služnosti sadržajno odgovaraju odredbama čl. 8. st. 1. – 5. Ugovora o pravu korištenja. Ugovor o pravu služnosti sadržava odredbu da su stranke suglasne da će točnu duljinu, odnosno površinu cestovnog zemljišta na kojemu je izgrađena tuženikova EKI utvrditi prema katastarskoj izmjeri te sukladno istoj učiniti izmjene podataka o dužinama DTK i PM korištenih za obračun naknade u prethodnim odredbama (površine i naknadu) te da će se razlika dobivena novom izmjerom nadoknaditi ugovornoj strani koja je u šteti (čl. 4. st. 8. Ugovora o pravu služnosti) te odredbu da će stranke za buduće radove na izgradnji EKI koja će se nalaziti na javnim površinama u vlasništvu tužitelja, a koje površine nisu obuhvaćene tim ugovorom, sklopiti nove ugovore o osnivanju prava služnosti uz naknade utvrđene predmetnim člankom (DTK u Zoni I – 4,50 kn/m2, DTK u Zoni II – 2,50 kn/m2 te PM – 1,00 kn/m2), koje cijene da će se korigirati svake godine s godišnjim indeksom rasta cijena na malo koji objavljuje Državni zavod za statistiku, a obračunava se od 1. siječnja tekuće godine (čl. 5. st. 2. Ugovora o pravu služnosti).

9.5. Sudovi zaključuju da su predmetni ugovori temelj za stjecanje svojevrsnog prava služnosti vodova, u smislu odredbe čl. 196. st. 2. ZVDSP, ali kao nepravilne (osobne) služnosti (čl. 189. ZVDSP), bez ulaženja u ocjenu provedivosti tih ugovora u zemljišnim knjigama.

9.6. Nižestupanjski sudovi zaključuju da je irelevantno što se ugovoreni sadržaj tog prava služnosti podudara sa sadržajem prava puta u smislu ZEK, već je relevantno da je tuženik temeljem Ugovora o pravu korištenja i Ugovora o pravu služnosti stekao pravo korištenja tužiteljevih nekretnina u svrhu izgradnje, održavanja i korištenja EKI, za to korištenje ugovorio plaćanje naknade i tu naknadu uredno platio za vrijeme važenja ugovora tijekom cijelog utuženog razdoblja i stoga sudovi zaključuju da tužitelj nema pravo za utuženo razdoblje potraživati od tuženika plaćanje naknade za pravo puta.

9.7. Pritom su nižestupanjski sudovi otklonili prigovor da bi se ti ugovori odnosili na manji obim (i manju površinu) zemljišnoknjižnih čestica od onih koji su zapravo bili obuhvaćeni služnostima vodovima i da nisu u potpunosti pokrili korištenje predmetnih nekretnina u tu svrhu. Naime, navode da je tužitelj mogao od tuženika zahtijevati ispunjenje njegove ugovorne obveze vršenja geodetske izmjere (čl. 8. st. 6. Ugovora o pravu korištenja i čl. 4. st. 8. Ugovora o pravu služnosti) kako bi se utvrdila točna duljina trase EKI koju je tuženik izgradio/postavio na nekretninama tužitelja te, ako bi prema tako dobivenim podacima tuženik bio dužan tužitelju plaćati veću naknadu od one koju je već platio (uzimajući u obzir ugovorene cijene), mogao je od tuženika potraživati isplatu razlike do tako utvrđene naknade. Međutim, tužitelj nije tako postupio, nego je otkazao predmetne ugovore i od Agencije zahtijevao utvrđenje visine naknade za pravo puta, na čiju isplatu ima pravo tek od 19. studenoga 2019., kao datuma prestanka ugovora o pravu služnosti, ali ne i za razdoblje prije toga.

9.8. Zaključuju da – s obzirom da je nesporno da tuženik na svim nekretninama za koje tužitelj potražuje plaćanje naknade ima zakonom ustanovljeno pravo puta, a i u utuženom razdoblju bio je na snazi Ugovor o pravu služnosti – tuženik te nekretnine koristi temeljem valjane pravne osnove pa tužitelj ne može osnovano od tuženika potraživati plaćanje naknade koristi stečene bez pravne osnove.

10. Ovaj, revizijski sud ocjenjuje da je pravilno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tuženik nekretnine tužitelja nije koristio bez pravne osnove, jer ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju odredbe čl. 28. st. 1. alineja 2. ZEK/08.

11. Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK/08 propisana tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.

12. Međutim, nije prihvatljivo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 72/17 - dalje: ZIDZEK/17) u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, pa da do tada nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade.

13. Naime, predlagatelj ZIDZEK/17, ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatora u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK/08, određeno je naveo da "Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo put.". Dakle, da je već i ranijim odredbama ZEK/08 bila propisana obveza plaćanja naknade na temelju prava puta na temelju zakona, pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja.

14. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

15. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK/08, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom/11, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

15.1. Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, prema parametrima propisanim odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama.

16. Slijedom iznesenog odgovor na prvo dopušteno pitanje glasi:

Nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.

17. Kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi odredbama ZEK/11 nije propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta.

18. Stoga odgovor na drugo pitanje glasi:

Zakonom o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08 i 90/11) ni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta - "Narodne novine", broj 152/11, 151/14 i 95/17 nije propisana obveza ni rok u kojem bi infrastrukturni operator bio obvezan Agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

19. U pogledu trećeg pravnog pitanja je prvenstveno za obrazložiti da je člankom 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 95/17 - dalje: Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika/17) dotadašnjem članku 8. dodan stavak 4., koji glasi:

"4) Obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.".

20. Trećim se pravnim pitanjem zapravo propituje utjecaj postojećeg ugovornog odnosa na obvezu plaćanja naknade za pravo puta u smislu odredba Zakona o telekomunikacijama.

21. Ovaj je sud, u činjeničnopravno dostatno podudarnoj situaciji, u odluci poslovnog broja Rev-4881/2022-2 od 8. veljače 2023., izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kad su stranke svoje odnose u pogledu plaćanja naknade za pravo puta za cijelo razdoblje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom uredile ugovorom i kada je obveza tuženika za plaćanje naknade na temelju rješenja Agencije nastupila nakon razdoblja obuhvaćenog utuženim zahtjevom – da u takvoj situaciji, sve dok su stranke vezane ugovorom, tužitelj nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa, niti postoji obveza tuženika za plaćanje preko ugovorenog iznosa.

22. Iz obrazloženja pod toč. 9.4. do 9.8. upravo proizlazi da se ovdje radi o takvoj situaciji, u kojoj su stranke ugovornim odnosom uredile materiju kojom su sadržajno zapravo obuhvatili pravo puta u smislu odredba Zakona o elektroničkim komunikacijama u cijelom utuženom razdoblju i nije sporno da po tom ugovoru nije ostalo neisplaćenih iznosa (u tom smislu se ponovno upućuje na granice ispitivanja presude po reviziji – v. toč. 7. ovoga obrazloženja).

23. Iz toga je za zaključiti da unatoč regulaciji čl. 8. st. 4. Pravilnika/11 (kao i ranije važećih pravilnika koji su na uglavnom podudaran način regulirali tu materiju) u slučaju postojanja takvog ugovornog odnosa, izostaje pravo tužitelja zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa. Ta podzakonska odredba regulira prestanak prava puta u tim slučajevima koji se navode u toj odredbi, ali ne isključuje mogućnost prethodne ugovorne regulacije koja je bila prije donošenja rješenja Agencije, koja je ovdje postojala i kako ju tumači ovaj sud.

24. Zbog svega navedenog, ovaj sud ocjenjuje da je pogrešan pravni pristup sudova u pobijanim odlukama u pogledu prvog revizijom postavljenog pravnog pitanja, no da su ti sudovi pravilno primijenili pravo kada su ocijenili da su stranke, sklapanjem navedenih ugovora, u cijelosti regulirale svoje odnose u pogledu tužbenog zahtjeva i uz to obrazloženje odbili tužbeni zahtjev.

25. Zato je ovaj sud reviziju ocijenio neosnovanom i, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučio kao u izreci.

Zagreb, 29. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug