REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
STALNA SLUŽBA U SAMOBORU
Obrtnička 2
P-237/2025 - 5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu Ines Golešić-Plašić, u pravnoj stvari tužitelja GO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomi Ljubiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika NO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Tinu Matiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Tin Matić i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja, nakon ročišta održanog dana 03. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ilije Franjića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika Stjepana Matića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Tin Matić i partneri d.o.o. Zagreb, dana 29. travnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Tužba se odbacuje.
II. Nalaže se tužitelju GO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknaditi tuženiku NO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 10.138,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja rješenja, tj. od 29. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] (prije zk. ul. [broj ZK uloška]) k. o. [katastarska općina], čkbr. [katastarska čestica] (prije čkbr. [katastarska čestica]), [adresa], od toga dvorište površine 466 m2, kuća, [adresa], površine 113 m2, gospodarska zgrada [adresa], upisano u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Samobor, da je s tuženikom sklopio Ugovor o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 15. prosinca 2016., na kojim je njihov potpis ovjeren po javnom bilježniku Vesni Kelečić iz Zagreba, pod brojem OU- 272/16 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Predmetnim Ugovorom da je dozvolio fiducijarni prijenos vlasništva u korist tuženika u slučaju da ne ispuni svoj dug na način i u roku kako je ugovoreno. Tuženik da je raskinuo predmetni Ugovor i pokrenuo ovršni postupak radi predaje nekretnine u posjed. Ističe kako u predmetnom Ugovoru nije nigdje konstatirano da je, u konkretnom slučaju, riječ o jedinoj njegovoj nekretnini, niti je tuženik prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu dostavio bilo kakvu ispravu kojom bi dokazao da tužitelj ili osoba koju je dužan po zakonu uzdržavati, ima drugu nekretninu za stanovanje, pozivajući se na odredbu članka 50, stavak 1, točka 6 Ovršnog zakona (u daljnjem tekstu: OZ), kao i odredbu članka 75, stavak 5 i 7 OZ, time da sukladno odredbi članka 91, stavak 2 OZ ne mogu biti predmet ovrhe nekretnine za koje je zakonom određeno da se na njima ne može provesti ovrha. Dakle, kako Ugovor ne sadrži odredbu sukladno članku 75, stavak 5 i 7 OZ odnosno da dopušta da se ovrha provede na njegovoj jedinoj nekretnini, a sve obzirom na činjenicu da je nekretnina koja je predmet ovrhe njegova jedina nekretnina (članak 75, stavak 5 OZ), niti je tuženik (kao ovrhovoditelj), uz prijedlog za ovrhu dostavio bilo kakvu ispravu kojom bi dokazao da on ili osoba koju je dužan po zakonu uzdržavati, ima drugu nekretninu za stanovanje (članak 75, stavak 7 OZ), slijedom čega je Ugovor ništetan, jer je protivan prisilnim propisima. Ističe i kako je u pretežitom dijelu podmirio svoj dug prema tuženiku, na način da mu je isplatio iznos od 35.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Prema potvrdama priležećim spisu da proizlazi kako je predmetni iznos platio s osnova najma, ali ističe kako je isti iznos plaćen na ime vraćanja duga, te kako je isplatom tog duga tuženik dužan vratiti mu pravo vlasništva, dok je predmetni navod da je riječ o najmu istaknut isključivo kako bi se tuženik zaštitio za slučaj da mu ne vrati predmetni dug (prividan ugovor), dok je, zapravo, riječ o vraćanju duga. Unatoč gornjem, tuženik da mu ne želi vratiti vlasništvo, već od njega potražuje iznos od minimalno 100.000 EUR na ime kupnje nekretnine, koja je de facto njegovo vlasništvo. Poziva se na odredbu članka 322 Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), držeći da je Ugovor temeljem kojeg je tuženik stekao pravo vlasništva i temeljem kojeg je pokrenuo ovršni postupak (posl. br. OVR-2294/17) ništetan, zbog toga što je isti protivan Ovršnom zakonu i Ustavu RH, te je temeljem postupanja tuženika fiducijarni prijenos vlasništva temeljem očitog nesrazmjera između vrijednosti nekretnine i iznosa koji je pozajmio od tuženika, činjenice da je do današnjeg dana vratio pretežiti iznos duga od 35.000 EUR, iako tuženik inzistira na tome da bi bilo riječi o najmu, te zahtjevu tuženika da tu istu nekretninu otkupi od njega za minimalni iznos od 100.000 EUR, dakle, da je predmetni Ugovor protivan moralu društva. Stoga je predložio donijeti odluku kojom se utvrđuje ništetnim predmetni Ugovor, da je on isključivi vlasnik navedene nekretnine, da se naloži upis brisanja uknjižbe prava vlasništva provedenog temeljem Ugovora u odnosu na navedenu nekretninu i naloži uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se na tim nekretninama upiše pravo vlasništva s imena tuženika na njegovo ime i vlasništvo u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, kao i da se tuženiku naloži naknaditi mu troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno predlaže odbaciti tužbu odnosno odbiti tužbu kao nedopuštenu zbog načela ne bis in idem. Tužitelj da je dana 05. ožujka 2019. već podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora, te se o istom već vodio parnični postupak i o čemu je pravomoćno odlučeno. Obzirom da se u navedenom postupku koji se vodio pred ovim sudom pod posl. brojem P-115/2019 tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva, donesena je dana 09. siječnja 2020. Presuda na temelju odricanja, protiv koje nije uložena žalba, te je ista stekla svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti dana 26. veljače 2020. Ponovno odlučivanje o već pravomoćno presuđenoj stvari je nedopušteno i protivno načelu ne bis in idem, propisanom odredbom članka 333, stavak 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Slijedom navedenog, predložio je prvenstveno odbaciti tužbu odnosno istu odbiti, a sve sukladno odredbi članka 333, stavak 2 ZPP, prema kojoj odredbi je sud dužan tijekom cijelog postupka paziti po službenoj dužnosti je li stvar već pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu. Ukoliko sud ne postupi sukladno članku 333, stavak 2 ZPP, to u odgovoru na tužbu ističe kako je ista u cijelosti neistinita, jer je predmetna nekretnina upisana u zemljišne knjige ovog suda, Zemljišnoknjižni odjel Samobor u njegovom isključivom vlasništvu, što je evidentno vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka kojeg je tužitelj dostavio uz tužbu. Vlasnik nekretnine da je onaj koji je upisan u zemljišne knjige kao vlasnik. Prema načelu povjerenja u zemljišne knjige, propisanog u članku 8 Zakona o zemljišnim knjigama, smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, time da je u dobroj vjeri, postupajući u skladu s navedenim načelom, upisao svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini i stekao ga neopterećenog svim drugim teretima i eventualnim izvanknjižnim pravima drugih osoba za koje nije znao, niti je mogao znati u trenutku stjecanja nekretnine, jer isti nisu bili upisani u zemljišnim knjigama, niti je, kao ovrhovoditelj, trebao istraživati zemljišnoknjižno stanje. Stoga da je sukladno načelu povjerenja u zemljišnu knjigu, on jedini isključivi punopravni vlasnik predmetne nekretnine i ima pravo koristiti se i izvršavati sva vlasnička prava na nekretnini u svom vlasništvu. Nadalje, Ugovor da je sklopljen u propisanom obliku, bez ikakvih mana volje, nije simuliran, niti je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, time da je tužitelj, radi pomanjkanja novčanih sredstava inicirao sklapanje tog Ugovora, na što je on pristao, ali uz predmet osiguranja tražbine. Zajmoprimac, ovdje tužitelj, da je kao fiducijarni dužnik, protivnik osiguranja, čankom 11 Ugovora izričito izjavio dopuštenje da se u odnosu na njega po dospijeću tražbine iz članka 1 tog Ugovora, ako ona ne bude podmirena u roku, može temeljem tog Ugovora, kao ovršne isprave, neposredno provesti prisilna ovrha, ali isključivo na predmetu osiguranja, time da je neistinita tvrdnja da bi raskinuo predmetni Ugovor, već je, s obzirom da tužitelj nije ispunio svoju obvezu iz Ugovora na vrijeme odnosno nije vratio dug, postupio sukladno odredbi članka 10 i 11 Ugovora. Nadalje, odredba članka 75, stavak 5 i 7 OZ da nije bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, niti u vrijeme donošenja potvrde javnog bilježnika Vesne Kelečić, kojom je utvrđeno da je on punopravni vlasnik predmetne nekretnine i da se time tražbina smatra izmirenom, već je navedena odredba stupila na snagu tek 03. kolovoza 2017., i to Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona od 26. srpnja 2017., te se isti ne može primjenjivati na predmetni Ugovor koji je sklopljen dana 15. prosinca 2016., te potvrđen (solemniziran) i ovjeren od strane javnog bilježnika za vrijeme dok ta odredba zakona još nije bila na snazi, niti se primjenjivala. Nadalje, u bitnome, da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine, niti polaže ikakva druga prava na istoj, već je jedini isključivi vlasnik upravo on (tuženik), time da ima sva prava iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim prvima, a posebno pravo isključiti svakoga koji ga sprječava u vršenju njegovih vlasničkih prava, time i prava na neposredni posjed, pa u skladu s navedenim, predmetna nekretnina nije izuzeta od ovrhe. Neistinite su tvrdnje da je predmetni Ugovor protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, jer je isti sklopljen u skladu sa zakonom i ostalim propisima koji su na snazi u RH, posebno koji su bili na snazi u RH u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Kako tužitelj nije dokazao da bi predmetni Ugovor bio u cijelosti ništetan ili da bi pojedina njegova odredba bila ništetna, isti je u cijelosti zakonit i pravovaljan. Nadalje, sve potvrde o uplati koje je tužitelj priložio da glase na ime najamnine, te se ne mogu smatrati vraćanjem duga, jer je nesporna činjenica da je tužitelj od 2017., bez pravnog temelja, u posjedu nekretnine koja je u njegovom (tuženikovom) vlasništvu, te isti ne želi iseliti iz nje, iako je već deset puta bilo zakazivano uredovanje ispražnjenja i iseljenja tužitelja kao ovršenika iz nekretnine i to svaki puta bezuspješno. Uplate tužitelja ne odnose se na vraćanje duga, jer je isti podmiren predajom nekretnine u punopravno vlasništvo tuženika, već se odnose na plaćanje najamnine odnosno primjerene naknade za bespravno i nedopušteno korištenje nekretnine, a sve uplate od strane tužitelja su dobrovoljne i jedina im je svrha bila konstantno odgađanje provedbe ovrhe na nekretnini odnosno ispražnjenje i iseljenje tužitelja iz iste nekretnine. Stoga drži da su navodi tužitelja neistiniti, te da je pokretanje ovog parničnog postupka usmjereno isključivo na odugovlačenje ovršnog postupka koji je u tijeku kod ovog suda u Stalnoj službi u Zaprešiću, pod posl. brojem Ovr-2294/2017, a isto je očito iz činjenice što, unatoč tome što je o istoj stvari već pravomoćno odlučeno, tužitelj ponovno podignuo istu tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o zajmu. Stoga je predložio odbaciti tužbu u ovoj pravnoj stvari kao nedopuštenu, sukladno odredbi članka 333, stavak 2 ZPP, odnosno istu odbiti kao neosnovanu i naložiti tužitelju naknaditi mu troškove parničnog postupka.
3. Nesporno je da je tužitelj već podnio tužbu protiv ovdje tuženika radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora, te se vodio parnični postupak kod ovog suda pod posl. brojem P-115/19 između ovdje stranaka, u istim ulogama, a u kojem postupku se tužitelj odrekao tužbe i tužbenog zahtjeva i to podneskom od 16. prosinca 2019., te je i donesena Presuda na temelju odricanja istog posl. broja od 09. siječnja 2020. kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja, sve u smislu odredbe članka 331a ZPP, a koja je postala pravomoćna i ovršna dana 26. veljače 2020.
4. Dakle, tužba u ovoj pravnoj stvari je nedopuštena u smislu odredbe članka 288, stavak 2 ZPP, jer je o istome već pravomoćno odlučeno gore navedenom Presudom. kako je to utvrđeno uvidom u ovosudni spis P-115/2019. Uvidom u isti spis, utvrđeno je da se radi o identitetu tužbenih zahtjeva, kao i o identitetu u pogledu stranaka u istim ulogama, dakle, o objektivnom i subjektivnom identitetu spora, time da su dvije parnice objektivno identične, ako je u objema istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev (tako i VS Rev-2349/82 od 23. ožujka 1983.). Isto tako je utvrđeno da se tužbeni zahtjev o kojem je već pravomoćno odlučeno u ovosudnom predmetu posl. broj P- 115/2019 i tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari temelje na identičnoj činjeničnoj osnovi (tako i VS Rev-1644/12-2 od 18. travnja 2018.). Naime, činjenični osnov u oba predmeta je, u bitnome, usmjeren u pravcu da je ugovor o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 15. prosinca 2016., zaključen između stranaka, protivan prisilnim propisima i moralu društva, te nesrazmjeru uzajamnih davanja odnosno nesrazmjeru između vrijednosti nekretnine i iznosa kojeg je tužitelj pozajmio od tuženika. Pri tome valja napomenuti da se pod osnovom razumijeva onaj skup činjenica ili onaj pravni posao iz kojeg proistječe tužbeni zahtjev (tako i OS u Sisku, Gž-53/82 od 11. siječnja 1982.), a to je upravo predmetni ugovor o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 15. prosinca 2016. Dakle, tužbeni zahtjev u oba predmeta (P-115/2019 i u ovoj pravnoj stvari P-237/2025) proistječe iz istog pravnog posla. Okolnost da je tuženik primio određene uplate od tužitelja, ne predstavljaju različito činjenično stanje radi utvrđenja predmetnog ugovora o zajmu od 15. prosinca 2016. ništetnim, budući iste uplate nisu dio ugovornog odnosa temeljem kojeg je tuženik stekao vlasništvo nekretnine, već predstavljaju naknadu za nedopušteno korištenje nekretnine u vlasništvu tuženika, čemu u prilog govori i ovosudna pravomoćna Presuda posl. br. P-943/2021 od 21. studenog 2022., pravomoćna 18. lipnja 2024., kojom se ovdje tužitelj odbija s tužbenim zahtjevom na proglašenje nedopuštenom ovrhe temeljem Rješenja o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću posl. br. Ovr-2294/17 od 15. studenog 2017., kako je to pobliže navedeno u izreci navedene presude, dok se u obrazloženju iste navodi da se zajam odnosi na iznos od 41.000,00 EUR (ranije 308.894,00 kuna), te da se uplata iznosa od 52.000,00 kuna, koja glasi na ime najamnine ne može smatrati niti pretežnim dijelom podmirenja duga, te da je i radi toga tužbeni zahtjev tužitelja iz ovog razloga valjalo odbiti (točka 35. obrazloženja), a uvidom u Presudu Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-430/2023 od 18. lipnja 2024., kojom je potvrđena navedena ovosudna Presuda posl. br. P-943/21 od 21. studenog 2022., utvrđeno je kako se pod točkom 14. obrazloženja navodi da na temelju rezultata provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj u pretežitom dijelu ispunio tražbinu prema tuženiku, jer je iz priložene potvrde razvidno da se radi o ispunjenju obveze po drugom osnovu, a ne na temelju ugovora o zajmu i sporazuma o osiguranju, time da se podmirenjem daljnje uplate od 8.000,00 EUR, dakle, sveukupno 14.901,59 EUR, ne radi o podmirenju iznosa od 35.000,00 EUR kako to navodi tužitelj.
5. Dakle, u ovosudnom predmetu posl. br. P-115/2019 predmetni ugovor o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 15. prosinca 2016. osporava se, u bitnome, na jednak način kao i u ovoj pravnoj stvari, s tvrdnjom da je isti protivan prisilnim propisima i moralu društva. Presuda na temelju odricanja posl. br. P-115/2019 od 09. siječnja 2020. postala je pravomoćna dana 26. veljače 2020., a pravomoćnošću Presude pokrivene su i one činjenice koje nisu iznesene u činjeničnoj osnovi.
6. Temeljem odredbe članka 333, stavak 2 ZPP, prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta po zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu. Slijedom svega gore izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I., budući nije dopušteno ponovno voditi postupak o pravomoćno presuđenoj stvari, a u smislu odredbe članka 288, stavak 2 ZPP, uvažavajući pri tome načelo ne bis in idem.
7. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154, stavak 1 ZPP, a odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika- u daljnjem tekstu: Tarife), sastava podnesaka od 22. listopada 2021. i od 10. ožujka 2022. u iznosu od po 50,00 EUR (Tbr.8.4. Tarife), sastava podnesaka od 18. siječnja 2022., 29. ožujka 2022., 12. srpnja 2022. i 16. prosinca 2022. u iznosu od po 1.000,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife), sastava odgovora na žalbu od 17. travnja 2023. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.10.6. Tarife), zastupanja na ročištima od 09. ožujka 2022., 12. siječnja 2023., 06. ožujka 2025. i 03. travnja 2025. u iznosu od po 500,00 EUR (Tbr.9.2. Tarife) ili 8.100,00 EUR uz 25 % PDV u iznosu od 2.025,00 EUR, te troška sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 13,27 EUR, odmjereno u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama, pa je valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
U Samoboru 29. travnja 2025.
Sudac
Ines Golešić – Plašić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe na županijski sud, u roku od 15 dana od primitka rješenja i to pismeno s tri istovjetna primjerka žalbe preko ovog suda.
DNA:
1. Tomo Ljubić, odvj.
2. Tin Matić, odvj.
