Poslovni broj: P-8833/2023-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice – specijalista ĆB, u pravnoj stvari tužiteljice ĆBK, OIB: [osobni identifikacijski broj], s posljednjim boravištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Domagoj Gregurić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tužene AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Krešimir Šušnjar, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02. travnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 29. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženoj da u roku 15 dana tužiteljici isplati 1.197,16 EUR / 9.020,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.197,16 EUR / 9.020,00 kn od 26.8.2023. godine do isplate, te se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,

II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 843,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u cijelosti, kao i zahtjev tužene za naknadu troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela dana 11.08.2023.g. pred ovim sudom tužbu protiv tužene radi isplate iznosa od 1.200,00 eura. Iz navoda u tužbi proizlazi da je radi iznajmljivanja stana u [adresa], tužiteljica po prethodnom dogovoru uplatila polog za stani tuženoj prema njezinim uputama 22. kolovoza (poslijepodne), nakon čega ju je tužena obavijestila da će skinuti oglas za stan na Njuškalu, a u međuvremenu da tužiteljica uplati preostalih 1200 EUR i da se može pripremiti konačni tekst ugovora. Navodi da je tužiteljica zamolila useljenje i ranije od planiranog 28., a tužena je predložila 25., ali kako tužiteljica mogla dobiti dodatnih 1200 eura za drugi dio pologa, nije puštena u stan dok se ne uplati dupli polog, pa je dogovoreno useljenje 1. rujna. Naravno, u tom trenutku nitko nije spomenuo riječ „rezervacija“, niti je tužena rekla da neće vratiti depozit ako nešto pođe po zlu ili ako tužiteljica pronađe drugi stan. Tijekom 23. kolovoza tužiteljica je odlučila pogledati drugi, duplo jeftiniji stan, te je obavijestila tuženu 24. da joj kaže da je možda našla bolju opciju i na kraju je 25. odlučila uzeti taj drugi stan. Ujutro je nazvala AB da joj objasni da će uzeti drugu opciju i da želi novac natrag, na što ona nije ništa konkretno odgovorila, osim što je postala neugodnija u razgovoru. Odvjetnik tužene ju je nakon tog dana kontaktirao i rekla je da neće vratiti polog. Kasnije se tužiteljica opet javila tuženoj porukom, na što je tužena odgovorila da je polog ono što se zove „rezervacija“ i da ga neće vratiti. Provjeravajući Njuškalo kasnije tog dana, tužiteljica je utvrdila da je već 25.8.2023. u 8,49 sati tužena vratila oglas za svoj stan na stranicu, što znači da ga je skinula sa stranice najviše dva ili dva i pola dana (jer je 22. u 15,20 obavijestila tužiteljicu da je primila uplatu i nitko drugi neće vidjeti stan, dok je 25. u 8,49 oglas već vraćen na Njuškalo). Čak je i vratila oglas prije nego što ju je tužiteljica obavijestila da će uzeti drugi stan, što pokazuje da nije mogla čekati ni jedan dan više, a njena „rezervacija“ zapravo nije bila rezervacija koju bi ona poštivala bez vraćanja oglasa. Slijedom navedenog, pošto ugovor o najmu nekretnine nije realiziran, tužena je dužna vratiti uplaćeni polog za stan tužiteljici, te se radi o stjecanju bez osnove. Obrazloženja tužene da bi se radilo o „rezervaciji“ se odbacuju kao neosnovana, jer plaćanje „rezervacije“ u iznosu pune mjesečne najamnine nije niti dogovoreno, a niti je zakonito, svakako nije niti pošteno a niti predstavlja odgovarajuću protučinidbu. Predlaže stoga usvojiti tužbeni zahtjev kao osnovan.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da je gđa HB (koja se lažno predstavljala) objavila dana 20.08.2022. na Facebook stranici da traži luksuzan stan u centru Zagreba. Istoga dana tužena je stupila putem Facebook stranice sa tužiteljicom u kontakt te joj poslala slike stana te se tužiteljica odmah zaljubila u stan i željela ga je što prije vidjeti, napomenuvši da se ona tada predstavljala kao HB. Tužiteljica je naglasila tuženoj da iz sadašnjeg smještaja mora izaći do 31.08.2022..g. te je gđa HB zatražila od tužene da makne stan s oglasnika Njuškalo kako stan više nikom ne bi bio dostupan, kao što se uostalom i vidi iz whatts up korespondencije stranaka. Navodi da su se one dogovorile da tužiteljica treba platiti kaparu u visini jedne najamnine u iznosu od 1.200 eura, odnosno 9000 kn da bi tužena maknula stan iz daljnjeg oglašavanja. Tužiteljica je prema dogovoru s tuženom uplatila na račun tužene iznos jedne najamnine kao kaparu te je tužena potom maknula stan iz oglasa. lznos kapare je služio kao osiguranje da tužena neće drugima iznajmiti stan i kao osiguranje da će tužiteljica unajmiti predmetni stan. Napominje da je tužiteljica od nje zahtijevala da joj u stanu kupi novi tepih, krevet na napuhavanje i novi kauč, što je tužena i učinila te je ona u svemu ispoštovala svoj dio dogovora. S obzirom na to da je tužiteljica odustala od sklapanja ugovora o najmu iz razloga što je nakon plaćanja kapare našla sebi drugi stan za najam izgubila je pravo na povrat dogovorenog iznosa kapare. Kad je tužiteljica odustala od stana tužene, ona je prekršila svoj dio dogovora. Gđa HB ima svako pravo sebi na smještaj koji joj više odgovara i u tom slučaju je tužiteljica izgubila pravo na povrat kapare. Napominje da tužiteljica nema nikakva prava brojati dane kada je tužena ponovo oglasila svoj stan, jer je pisanim putem od istog odustala te je ovime tužiteljica direktno prekršila članak 304. Zakona o obveznim odnosima. Napominje da je tužiteljica prema dogovoru uplatila kaparu u iznosu od 1200 eura,odnosno 9000,00 kn tuženoj, kojoj je odmah bilo sumnjivo što tužiteljica nema račun u Hrvatskoj,a tu navodno volontira i duže vrijeme boravi, čak tu i živi, plaća u kunama, pa ne može koristiti Revolut – internacionalni način plaćanja, nije imala nikakve mogućnosti uplate osim direktnog odlaska u banku i polaganja gotovine na račun. U tom stadiju, dogovor među strankama je bio usmeni i glasio je da će tužena maknuti stan sa otvorenog tržišta jer će se tužiteljica u njega useliti 31.8.2022.g., a naknadno nakon što je tužiteljica izvršila uplatu, tužena je postupila prema dogovoru, te je stan rezervirala a tužiteljici nabavila novi kauč i tepih te kupila krevet na napuhavanje. Obzirom da je do neizvršavanja ovog ugovora došlo odustajanjem tužiteljice, tužena je imala puno pravo zadržati kaparu, što je i učinila. Temeljem svega ovoga, traži se da sud u cijelosti odbaci tužbeni zahtjev.

3. Tužena u daljnjem tijeku postupka ističe kako je isključivo tužiteljičina krivnja što nije došlo do realizacije namjeravanog pravnog posla, odnosno sklapanja Ugovora o najmu stana, te sukladno čl. 304. Zakona o obveznim odnosima tuženica ima pravo zadržati primljenu kaparu obzirom da članak 304 određuje da ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti, ili se zadovoljiti primljenom kaparom. Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare. U svakom slučaju, kad druga strana zahtijeva ispunjenje ugovora, ona ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog zakašnjenja. Ističe kako je razvidno da je tužiteljica plaćanjem kapare htjela osigurati predmetni stan za sebe, te je od tužene tražila poduzimanje određenih radnji, a koje radnje je tužena i poduzela, a sve kako je tužena to detaljno navela u svom odgovoru na tužbu. Stoga, sukladno zakonu i pravnoj praksi tužiteljica nema pravo na povrat uplaćene kapare, jer je jednostrano odustala od predmetnog pravnog posla.

5. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je proveo dokaz saslušanjem tužene te je izvršio uvid u presliku oglasa sa Njuškala za stan koji je predmet postupka (list 3-12 spisa), presliku nacrta ugovora o najmu stana (list 13-18 spisa), potvrdu o provedenom nalogu za plaćanje iznosa od 9.020,00 kn (list 19 spisa), izjavu tužiteljice sa prijevodom na hrvatski jezik ovjerena od strane javnog bilježnika (list 29-34 spisa), WhatsApp korespondenciju između stranaka (list 24-26, 39-44 spisa), podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju. Ostale dokaze sud nije provodio jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8 ZPP-a. Cijeneći sve provedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz izjave tužiteljice ovjerene od strane javnog bilježnika proizlazi da je tužena bila jako ljubazna i objasnila joj je da je trudna i da joj željela što prije iznajmiti stan. Cijena je postavljena na 1200 eura, a trebat e uplatiti polog za osiguranje AB za štetu u stanu - rekla je daje to standardni proces. Ona je zamolila svojeg odvjetnika da kontaktira AB što je on i učinio, a ona mu je rekla da će zapravo tražiti dvostruki iznos depozita (2400EUR), jer je stranac i nema posao ovdje,pa sam bez drugog izbora, pristala na to. Imala je na raspolaganju samo 1200 EUR pa sam ovaj polog za najamninu AB uplatila prema njezinim uputama 22.kolovoza (poslijepodne), nakon čega ju je AB obavijestila da će skinuti oglas za stan na Njuškalu, a u međuvremenu može platiti preostalih 1200 EUR Í može pripremiti konačni tekst ugovora. Ona je tražila useljenje ranije od planiranog 28., dok je tužena predložila 25., ali kako nije mogla dobiti dodatnih 1200 eura za drugi dio pologa, nije ju pustila u stan dok se ne uplati dupli polog, pa je dogovorila useljenje 1. rujna. U tom trenutku nitko nije spomenuo rije rezervacija", niti je AB rekla da joj neće vratiti depozit ako nešto pođe po zlu ili ako nađe drugi apartman.

7. Iz preslike nacrta ugovora o najmu stana (list 13-18 spisa) proizlazi da je čl. 4 ugovora određeno da će mjesečna najamnina iznositi 1.200,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, dok je čl. 6 određeno da će za slučaj neplaćanja režija ili najamnine ili nastanka štete na stanu uzrokovane krivnjom ili nepažnjom najmoprimca, najmoprimac pri potpisu ugovora uplatiti polog od 2.400,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, što predstavlja iznos od jedne mjesečne najamnine.

8. Iz WhatsApp korespondenciju između stranaka (list 24-26, 39-44 spisa) proizlazi da je tužiteljica u poruci obavijestila tuženu da potvrđuje da će uzeti stan za najam i da ju moli da skine oglas za stan, te da će istog dana platiti 1200,00 eura 22.08.g., 1200,00 eura u srijedu 24.08.2 i 1200,00 eura u četvrtak 01.09., a plaćanje se odnosi na depozit od 2.400,00 eura i najamninu za rujan koja iznosi 1.200,00 eura. Iz iste korespondencije proizlazi da je tužena po primitku uplate iznosa od 1.200,00 eura napisala tuženoj u poruci da nitko neće ući u stan osim nje da uzme svoje preostale stvari. Nadalje, iz iste proizlazi da je tužiteljica zamolila tuženu u poruci da joj vrati depozit jer su ju i ona i njezin odvjetnik obavijestili da neće iznajmiti taj apartman i jer je riječ o prevelikom iznosu novaca. Na navedenu poruku tužena odgovara tužiteljici da ju je ona tražila da sačuva za nju apartman i da je tužiteljica platila depozit kako bi tužena mogla maknuti oglas, a to se zova rezervacija. Tužiteljica joj je potvrdila da želi apartman, nakon toga ju je obavijestila da je našla nešto drugo, a tužena je odbila druge klijente koji su isto htjeli njezin apartman, a zato što je tužiteljica platila rezervaciju, oni su našli nešto drugo što im odgovara. Na predmetnu poruku tužiteljica odgovara tuženoj da to nije točno, jer je tužena poslala njezinom odvjetniku ugovor koji određuje da 2.400,00 eura predstavlja depozit koji će pokriti eventualnu štetu u stanu i koji štiti tuženu u slučaju da tužiteljica ne plaća najamninu, i to je ono što su dogovorile više puta preko telefona. Tužiteljica navodi da je tužena inzistirala da plati polovinu iznosa i obećala da će u tom slučaju maknuti apartman iz agencije i njuškala, to nije naknada za rezervaciju koja i ne postoji u pravu.

9. Iz iskaza tužene u bitnome proizlazi da je tužiteljica objavila na internetu oglas da traži luksuzan stan pa joj se ona javila i poslala joj slike stana koji je imala u ponudi, napomenuvši da se tužiteljica predstavljala drugim imenom pa je njoj tako rekla da se zove HB, a poslije je saznala da se zove ĆBK. Temeljem fotografija joj se svidio stan i zamolila ju je da se sutradan nađu. Našle su se sutradan, s time da je ona bila u visokom stupnju trudnoće i sjeća se da je bilo jako vruće. Pokazala joj je stan, njoj se stan svidio na prvu, s time da je predložila neke preinake, što je njoj bilo u redu budući da to nije hotelska soba i da će čovjek tu duže vremena živjeti. Stoga je predložila da kupi novi tepih i novi kauč i da makne bračni krevet iz spavaće sobe a umjesto njega da se kupi i stavi madrac na napuhavanje budući da ona živi po fang shuiu, na način da svaku večer spava u drugoj sobi i da joj za to treba takav madrac da ga može prenositi. Tužena je na to pristala i ona je za nju kupila madrac na napuhavanje koji je koštao 500,00 kuna, kauč je koštao između 5.000,00 i 6.000,00 kuna, može naći račun ako je potrebno i tepih koji je koštao oko 1.000,00 kuna. Ona bi trebala te račune negdje imati, no morala bi ih potražiti. Tužena joj nije pokazala stvari prije kupnje, već ih je fotografirala nakon što ih je kupila i ona je rekla da joj se sviđaju, s time da se je prilikom kupnje rukovodila njezinom rečenicom da želi nešto slično kao što je u stanu, samo novo. Kako je stan u sivim tonovima, time se je rukovodila. Također želi napomenuti da joj je tužiteljica rekla da se mora useliti u stan do 31. kolovoza jer će inače biti beskućnica budući se mora iseliti iz starog stana, a tada bi morala napustiti Hrvatsku. Tužiteljica je htjela da skine stan sa Njuškala, a ona je tada rekla da ne može skinuti stan sa Njuškala i krenuti u ove investicije dok nema sigurnost da će ona uistinu ući u taj stan. Kako tužiteljica u Hrvatskoj nije imala stalan posao već je živjela od svoje ušteđevine, a imala je i problema sa korištenjem Revolut aplikacije, one su se zbog toga dogovorile da tužiteljica plati dvije mjesečne najamnine kao sigurnost da će ona uistinu ući u stan i da tužena može skinuti stan sa Njuškala, a druga mjesečna najamnina bi predstavljala sigurnost odnosno bila sredstvo osiguranja da će čuvati stan i to bi platila na ime eventualne naknade štete i da će plaćati režije. To su se sve usmeno dogovorile i tužiteljica se sa tim suglasila. Napominje da je tužiteljica sama inzistirala da to plati kako bi si osigurala smještaj, s time da joj je ona rekla da ako treba vremena neka ona razmisli, no da od nje ne može očekivati da će povući stan sa Njuškala ako ne plati prvi iznos najamnine. Na poseban upit suda zašto u ugovor nisu unijeta dva obroka najamnine ako je tako dogovoreno između stranaka, tužena je navela da to nije unijeto jer je tužiteljičin odvjetnik tada bio na moru, napomenuvši da želi razjasniti da je tužiteljica htjela da to sve ide brzo, da se useli do 31. kolovoza, nije htjela ni jednog drugog odvjetnika osim svojeg koji je tada, koliko se sjeća, čak bio izvan RH. U odnosu na ugovor koji prileži uz tužbu, to je špranca koju je ona skinula, a kako niti ona, ni tužiteljica nisu odvjetnice, nisu znale sastaviti ugovor pa je ostala ta špranca Ugovora o najmu stana, koja prileži uz tužbu, napomenuvši da taj ugovor nije potpisan. Neovisno o tome, ona i tužiteljica su se dogovorile da će ona platiti dva obroka najamnine, prvi za sigurnost da će ući u stan i da ja skine stan sa Njuškala, a drugi obrok najamnine bi služio kao osiguranje u slučaju štete u stanu i neplaćanja režija. Ona je stvari za tužiteljicu, kauč, tepih i madrac kupila nakon što je tužiteljica uplatila prvi obrok najamnine, napomenuvši da je ona zbog toga organizirala čišćenje stana budući da to nije mogla sama jer je bila u visokom stupnju trudnoće i to je platila oko 1.000,00 kuna. To je bila tzv. priprema za tužiteljicu da se useli u stan, tzv. generalno čišćenje. Nakon toga se tužiteljica javila da ima loše vijesti, da je našla jeftiniji i manji stan i da odustaje od najma njezinog stana i tražila ju da joj vrati plaćeni polog. Tuženoj je bilo OK da odustane od stana, ali nije htjela vratiti polog jer je imala troškove budući je mislila da će unajmiti stan. Također napominje da je trebala platiti i dostavu kauča do samog stana jer kauč nije ušao u lift, kao i odnošenje starog kauča, a u svemu tome je njoj bilo jako čudno što tužiteljica nema internacionalni račun jer je kroz razgovor sa prijateljima shvatila da svi mogu imati internacionalni račun i to joj je bio dodatni razlog za plaćanje dvije najamnine, a bilo joj je i čudno što nema račun niti u Hrvatskoj. Na poseban upit da li je plaćeni iznos od 1.200,00 eura bio povratan i pod kojim uvjetima, tužena navodi da su se dogovorile da bi joj taj iznos vratila ako bi živjela u tom stanu godinu dana i bez štete u stanu i plaćanja režija. U tom slučaju, nakon proteka godine dana ona bi tužiteljici vratila taj iznos. Tako su se dogovorile i tužiteljica je na to pristala. Sjeća se da je tužiteljica rekla da bi u tom stanu živjela duže od godinu dana, ali nije znala točno koliko. Na poseban upit zašto se u whatspap porukama niti jednom riječju ne spominje rezervacija, odnosno reservation već samo depozit, odnosno rent, tužena navodi da je bila u pitanju jezična barijera, no one su u svakom slučaju dogovorile da će prvi iznos najamnine biti dan da se može skinuti stan sa Njuškala. Tužena napominje da je tužiteljica tražila tu sigurnost da se skine stan sa Njuškala jer je tužena i dalje mogla držati stan na Njuškalu. Na poseban upit i predočenje Ugovora o najmu stana koji prileži listu od 13-18 spisa, tužena navodi da je u tu šprancu ugovora koji je skinula sa Interneta navela osobne podatke o stanu u čl. 1, u odnosu na primopredaju u čl. 2., najamninu i IBAN i iznos najamnine u čl. 4., iznos pologa od 2.400,00 eura u čl. 6, rok od jedne godine u čl. 7. Napominje da joj ovo sve "škola" i da nikada više ne bi ulazila u ovakvu vrstu posla bez kontaktiranja odvjetnika te napominje da je ona mislila da su obje zaštićene sa tužiteljičinim odvjetnikom, budući da je interes tužiteljice bio da uđe u stan a od tužene da ga iznajmi. Nije koristila agenciju kada je dogovarala najam stana sa tuženom, također joj i ona predložila odvjetnika, no ona je samo htjela svojeg. Nakon što ju je tužena kontaktirala da odustaje od stana pisanim putem, misli da je ona sutradan opet stavila stan na Njuškalo, nije sada točno sigurna i to je, po njoj bilo njezino pravo. Ne može se točno sjetiti koliko dugo stan nije bio na Njuškalu, napomenuvši da u slučaju da ju je opet kontaktirala za stan, ona bi joj ga opet iznajmila. Ona je pokušala vratiti stvari koje je kupila za tužiteljicu, ali ih nisu htjeli vratiti natrag. Za kauč su joj rekli da je već sastavljen, madrac je već bio napuhnut, a sa tepiha su bile skinute etikete te je bio prvi put usisan. Te stvari su i dalje u stanu, napomenuvši da tužiteljica nakon svega uopće nije ponudila da iznese i odnese te stvari koje je kupila za nju. One su nakon toga prekinule komunikaciju, tako da nije tražila tužiteljicu da odnese te stvari a da ju je ona tražila, tužena ih joj dala pod uvjetom da ona plati trošak odvoženja. Nju samo zanima zašto joj onda odvjetnik nije predložio ili savjetovao da uzme te stvari. Na poseban upit navodi da ju tužiteljica nije tražila da joj refundira troškove kupljenih stvari, a niti ju je ona to tražila jer je smatrala da je to pokriveno plaćenim depozitom, odnosno prvim iznosom najamnine. Na poseban upit suda navodi da je tužiteljica njoj na ime useljenja uplatila iznos od 1.200,00 eura.

10. Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužiteljice jer je punomoćnik tužiteljice odustao od dokaznog prijedloga za njezinim saslušanjem na ročištu održanom dana 16.09.2024.g., dok je tužena podneskom od 10.12.2024.g. navela kako odustaje od navedenog dokaznog prijedloga.

11. Analizom svih provedenih dokaza, te imajući u vidu da sud nalazi kao istinit iskaz tužene, koji je prihvatio kao vjerodostojan i kojem je u cijelosti poklonio vjeru, budući je tužena iskazivala životno, logično, uvjerljivo i bez zastajkivanja, te je u cijelosti sukladan ostalim provedenim dokazima, sud je utvrdio kako su stranke u svrhu unajmljivanja tuženičinog apartmana usmeno ugovorile da će tužiteljica prije ulaska u apartman u svojstvu najmoprimke platiti tuženoj iznos od 2.400,00 eura, a koji iznos obuhvaća 1.200,00 eura kao sigurnost da će tužena uistinu ući najam apartmana, te skidanje apartmana sa Njuškala i kupnju namještaja za apartman od strane tužene po tužiteljičinom traženju, te iznos od 1.200,00 eura koji bi predstavljalo sredstvo osiguranja da će čuvati stan i to bi platila na ime eventualne naknade štete i da će plaćati režije.

12. Predmetna činjenica podredno proizlazi iz whatsapp korespondencije iz koje proizlazi u jednoj poruci da tužiteljica potvrđuje tuženoj da će uzeti stan za najam i da ju moli da skine oglas za stan te ju obavještava o dinamici plaćanja, te iz druge poruke iz koje je razvidno da tužena po primitku uplate iznosa od 1.200,00 eura obavještava tuženu da nitko neće ući u stan osim nje da uzme svoje preostale stvari. Naime, da je točan navod tužiteljice da su stranke ugovorile uplatu iznosa od 2.400,00 eura na ime depozita po ugovoru o najmu, u tom slučaju tužiteljica u svojoj korespondenciji ne bi molila tuženu da makne oglas za stan sa Njuškala po potvrdi da će uzeti stan i platiti iznose kako to proizlazi iz navedene poruke, te nadalje tužena ne bi odmah po primitku dokaza o uplati iznosa od 1.200,00 eura obavijestila tuženu da nitko neće ući u stan osim nje da uzme svoje preostale stvari. Također valja napomenuti da je i sama tužiteljica u svojoj izjavi (list 29-34 spisa) navela da je tužena rekla tužiteljičinom odvjetniku da će zapravo tražiti dvostruki iznos depozita (2400EUR), jer je stranac i nema posao ovdje, te je tužiteljica polog za najamninu AB uplatila prema tuženičinim uputama dana 22.kolovoza, nakon čega ju je tužena obavijestila da će skinuti oglas za stan na Njuškalu, te da u međuvremenu može platiti preostalih 1200 EUR. I tužiteljica u jednoj poruci tuženoj kao odgovor na ne vraćanje depozita navodi tužiteljici da je tužena inzistirala da plati polovinu iznosa i obećala da će u tom slučaju maknuti apartman iz agencije i njuškala.

13. Nadalje, tvrdnju tužene da je na zahtjev tužiteljice da skine stan sa Njuškala, tužena njoj rekla da ne može skinuti stan sa Njuškala i krenuti u ove investicije dok nema sigurnost da će ona uistinu ući u taj stan potvrđuje i whatsapp korespondencija koja nedvojbeno potvrđuje navode tužene da je ona po dogovoru za najam stana za tužiteljicu kupila madrac na napuhavanje, novi kauč i tepih te je platila generalno čišćenje stana.

14. Imajući u vidu ranije iznesena utvrđenja, sud nalazi da su stranke usmeno dogovorile plaćanje iznosa od 2.400,00 eura na ime depozita, od čega se iznos od 1.200,00 eura odnosi na polog za skidanje apartmana sa Njuškala i investicije u stan koje je tužena izvršila za tužiteljicu, odnosno na osiguranje ispunjenja ugovora, neovisno o tome što su stranke u nacrtu ugovora o najmu stana (list 13-18 spisa) čl. 6 odredile da iznos od 2.400,00 eura predstavlja polog u slučaju neplaćanja režija, najamnine ili nastanka štete na stanu uzrokovane krivnjom ili nepažnjom najmoprimca, a koji ugovor nije niti stupio na snagu jer isti nije ni potpisan od strane stranaka .

15. Imajući u vidu ranije iznesena utvrđenja, sud nalazi da iznos od 1.200,00 eura predstavlja kaparu u smislu odredbe članka 303 Zakona o obveznim odnosima (NNbroj35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/20 22, 155/2023; dalje u tekstu: ZOO) koja određuje da ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanovit iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenljivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, ako nije što drugo ugovoreno. U slučaju ispunjenja ugovora kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze. Ako što drugo nije ugovoreno, strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani, niti to može učiniti druga strana vraćanjem dvostruke kapare. Nadalje, čl. 304 istog zakona određuje da ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom. Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može, po svojem izboru zahtijevati ispunjenje ugovora, ako je to još moguće, ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare, ili tražiti vraćanje dvostruke kapare. U svakom slučaju, kad druga strana zahtijeva ispunjenje ugovora, ona ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog zakašnjenja.

16. Obzirom na nesporno utvrđenje da je tužiteljica odustala od ugovora o najmu tuženičinog apartmana jer je našla povoljniji stan te obzirom na nespornu tužiteljičinu uplatu iznosa od 1.200,00 eura tuženoj na ime depozita, to sud nedvojbeno nalazi da je do neispunjenja ugovora došlo krivnjom tužiteljice, slijedom čega je tužena sukladno čl. 304 ZOO-a mogla zadržati uplaćeni depozit, odnosno kaparu. Sud stoga nalazi kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, već se radi o neispunjenju ugovora u kojem je slučaju tužena kao osoba koja je primila kaparu mogla zadržati kaparu koju joj je dala tužiteljica, što je i učinila u smislu čl. 304 ZOO-a. Sud stoga ocjenjuje tužbeni zahtjev neosnovanim, te je valjalo odlučiti kao u točci I izreke presude.

17. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155 st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužene po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja parnične radnje i to temeljem Tbr 7 toč. 1, Tbr 9 toč. 1 5, Tbr 8 toč. 3, Tbr. 42 i 50. Trošak postupka odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu temeljem Tbr 7 toč. 1 Tarife u visini od 75 bodova, trošak pristupa na ročišta na dane 10.07.2024.g., 16.09.2024.g. i 02.04.2025.g. temeljem Tbr 9 toč. 1, svaki u visini od 75 bodova, na trošak pristupa na ročište dana 06.03.2024.g. temeljem Tbr 9 toč. 5 u visini od 18,75 bodova, na trošak sastava podneska od 10.12.2024.g. u visini od 18,75 bodova temeljem Tbr 8 toč. 1, što ukupno iznosi 337,50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 675,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a iznosi 843,75 eura. Na tako određeni trošak tuženoj je temeljem čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj čl. 29 st. 2 ZOO-a.

18. Sud je odbio zahtjev tužene za naknadu troška za sastav podneska od 10.12.2024.g. u preostalom dijelu budući joj je priznao navedeni trošak temeljem Tbr 8 toč. 3, a nije joj niti priznat trošak pristupa na ročište održano 06.03.2024.g. temeljem Tbr 9 toč. 1 Tarife, budući joj je priznat trošak ročišta temeljem Tbr 9 toč. 5 obzirom je isto ročište bilo odgođeno prije početka raspravljanja te je odlučeno kao u točci III izreke presude.

19. Sud je odbio zahtjev tužiteljice u smislu čl. 154 st. 1 ZPP-a budući je u cijelosti izgubila spor te je stoga odlučeno kao u točci III izreke presude.

U Zagrebu, 29. travnja 2025. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 8 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog kojih se ona ne može podnijeti biti će odbačena kao nedopuštena (čl. 467 st. 1.,3., 4. i 5. ZPP-a).

Dna:

1. tužiteljici po pun. uz rješenje na platež pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. tuženoj putem punomoćnika

U Zagrebu, 29. travnja 2025. godine