REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6035/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po Ivanu Glavašu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić&Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 18. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja CĆ, te punomoćnika tuženika Krešimira Franje Šenjuga, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Grgić&Partneri d.o.o., Zagreb, dana 29. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreba, OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 7.973,42 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana 09.08.2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i nadoknaditi parnične troškove, a sve to u roku od petnaest dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, isplatiti tuženiku Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB:94472454976, trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11.10.2024. godine navodi da je osiguranica tužitelja CĆK stradala dana 8.04.2008. godine u prometnoj nesreći kao putnik na stražnjem dijelu automobila kojim je upravljao ĐĆ, a navedeno vozilo je bilo u trenutku nezgode osigurano kod tuženika pod brojem police [broj police], reg. oznake [registarska oznaka]. Osiguranik tuženika je pravomoćno oglašen krivim presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Ks-200/09 od 13.11.2009. godine. Rješenjem tužitelja broj 553430 od 23.12.2013. godine tužitelj je odredio invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a koja je uzrokovana štetnim događajem od 8.04.2008. godine, a isto je priznato kao ozljeda na radu. Isplatom tako određene mirovine, kako navodi, tužitelj trpi štetu sukladno čl. 161. i 162. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj nadalje navodi da je vodio postupke iste činjenične i pravne osnove prema tuženiku, ali za različita razdoblja kako je tužitelju nastajala šteta. Daljnjom isplatom mirovine tužitelj ističe da trpi štetu koja u razdoblju od 1.10.2021. do 30.06.2024. iznosi ukupno 7.973,42 eur, a koji iznos za tužitelja predstavlja stvarnu štetu sukladno čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj navodi da je pozvao tuženika da mu naknadi štetu nastalu isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1.10.2021. do 30.06.2024., odštetnim zahtjevom od 19.07.2024. godine, a koji je zahtjev uredno zaprimljen dana 24.07.2024. godine, ali je isti otklonjen u cijelosti. Slijedom navedenoga, tužitelj tužbom temeljem čl. 161. u vezi s čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju traži isplatu iznosa od 7.973,42 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 9.08.2024. godine do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve navode iz tužbe te predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Naime, imajući u vidu da je osiguranici tužitelja priznato mirovinsko pravo temeljem ozljede na radu, kako navodi tuženik, pravilnom primjenom čl. 27. ZOOP-a proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan. Navedeno iz razloga jer je 01.01.2006. godine, stupio na snagu Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05) kojim je u članku 27. propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njene obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Ukratko, zavodi mirovinskog osiguranja imaju pravo od osiguravajućeg društva potraživati naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine odobrene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike. Dakle, tuženik HZMO-u odgovara samo ako isplaćuje veći iznos mirovine, nego što bi platio da je ozljeda na radu – jer tek onda ima pravo regresa. U konkretnom slučaju osiguranica tužitelja je umirovljena zbog ozljede na radu te stoga ne postoji niti pravo tužitelja da potražuju utuženi iznos. Navedeni stav tuženika, kako navodi, je ujedno i stav VSRH izražen u brojnim odlukama od kojih tuženik citira Rev 622/2022 u kojem je VSRH detaljno obrazložio navedenu pravnu problematiku. Podredno, tuženik čini nespornim da je dana 08.04.2008 godine vozilo reg. [registarska oznaka] bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti. Osporava cjelokupni tužbeni zahtjev-odgovornost, osnov, visinu i uzročno posljedičnu vezu između štetnog događaja i odlaska osiguranice tužitelja u mirovinu. Tuženik nastavno ističe i prigovor zastare, odnosno prekluzije samog prava na potraživanje štete. Navedeno iz razloga jer je rješenje o invalidskoj mirovini iz kojeg tužitelj crpi svoje pravo u ovom spisu postalo pravomoćno još 02.10.2013. god. godine, a tužitelju je prema čl. 161. st. 4. ZOMO-a dopušteno da kapitalizira svoje potraživanje, a on to ne čini nego sukcesivno potražuje utužene iznose. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu štete od tuženika i prije isplate mirovine, u vrijeme kada je buduća mirovina nepoznata i glede ukupne visine iste i glede vremenskog perioda u kojemu će ista biti isplaćivana, pa je utoliko pogrešan stav da tužitelju šteta nastaje isplatom. Činjenica da tužitelj ima pravo tražiti kapitaliziranu mirovinu ukazuje da njegovo pravo nije regresno i ne nastaje svakom pojedinačnom isplatom, nego je samostalno pravo koje se temelji na Zakonu o mirovinskom osiguranju, a tužitelj ga stječe donošenjem konačnog Rješenja kojim se priznaju prava na primanje iz mirovinskog osiguranja. Navedeno ujedno znači da tužiteljeva šteta ne dospijeva mjesečno, svakom isplatom, a kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud, nego se ista temelji na navedenom Rješenju. Tuženik osporava uzročno posljedičnu vezu između potraživanja tužitelja i ozljeda njegova osiguranika GĆ, a zbog kojih je istoj određeno pravo na invalidsku mirovinu. U konkretnom slučaju, kako navodi tuženik, valja primijeniti citirane zakonske odredbe obzirom se ima smatrati da je predmetna šteta nastala umirovljenjem osiguranika tuženika, dakle nakon stupanja na snagu ZOOP-a, a to sukladno sudskoj praksi. Tuženik u cijelosti osporava da je tužitelj isplatio mirovinu GĆ. Naime, tuženik navodi da interna dokumentacija tužitelja nije i ne može biti dokaz o plaćanju, budući nema svojstva javne isprave, pa tako ne predstavlja dokaz da je došlo do prijenosa sredstava s jednog računa na drugi. Slijedom navedenog, tuženik osporava autentičnost i vjerodostojnost sadržaja obračuna isplaćene mirovine kao javne isprave, a sve u smislu čl. 230. ZPP-a. Tuženik osporava i visinu utuženog iznosa.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Na ročištu dana 18. ožujka 2025. godine punomoćnik tužitelja ističe da je visina njegove tražbine postavljena sukladno čl. 161., ali ako sud smatra da treba primijeniti čl. 27. ZOP-a, tužitelj ističe da kod ozljede na radu razlike nema, a kod ozljede izvan rada ta razlika bi postojala, ali u pravilu u negativnom smislu. S tim u vezi tužitelj ne predlaže financijsko vještačenje, obzirom je priložio dokaz na okolnost visine, sukladno čl. 161., a tuženik tvrdi da je drugačije, pa isto treba i dokazati.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Zapisnik o očevidu (list 4-7 spisa), u pravomoćnu presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl. br. KS-200/09 od 13. studenog 2009. godine (list 8-12 spisa), u pravomoćno Rješenje HZMO od 23.12.2013. godine (list 14-16 spisa), u Prijavu o ozljedi na radu (list 18-21 spisa), u rješenje HZZO od 15.11.2010. godine (list 22-24 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka HZMO o invalidnosti (list 26-36 spisa), u obračun isplata na teret HZMO (list 37 spisa), u banke podataka o doznačenim mirovinskim primanjima (list 38-58 spisa), u odštetni zahtjev od 19.07.2024. godine (list 59-60 spisa), te u Obavijest tuženika o primitku odštetnog zahtjeva i odgovor na isti (list 61-64 spisa).

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

6. Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete koju trpi zbog isplate invalidske mirovine radi ozlijede izvan rada, a koju je za razdoblje od 1. studenog 2016. do 31. kolovoza 2019. godine isplatio svom osiguraniku CĆK, koja je stradala u prometnoj nesreći, koju je skrivio osiguranik tuženika ĐĆ.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu između ostalog osporava osnovu i visinu tuženog zahtjeva, ukazujući da ne postoji obveza tuženika da tužitelju isplati utuženi iznos. Naime, tuženik ističe da se na ovaj spor primjenjuje odredba čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05, 36/09 i 78/09 dalje ZOOP), prema kojoj obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu.

8. Na ročištu dana 18. ožujka 2025. godine tužitelj između ostalog ističe da ako sud smatra da treba primijeniti čl. 27. ZOP-a, tužitelj navodi da kod ozljede na radu razlike nema, a kod ozljede izvan rada ta razlika bi postojala, ali u pravilu u negativnom smislu. Isto tako tužitelj nije predložio financijsko vještačenje, već navodi da je priložio dokaz na okolnost visine sukladno čl. 161., a da tuženik tvrdi drugačije pa da to treba i dokazati.

9. U takvoj situaciji, kada tužitelj ne predlaže financijsko vještačenje, a niti tuženik, a sve na okolnost pozitivne razlike ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu, te u situaciji kada svaka stranka smatra da bi vještačenje trebala predložiti suprotna strana, o tome je valjalo odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Naime, ovaj sud smatra da je glede dokazivanja navedene razlike teret dokaza na tužitelju, koji je trebao dokazati da ta razlika postoji, posebice iz razloga što i sam na ročištu tvrdi da kod ozljede na radu razlike nema, a kod ozljede izvan rada ta razlika bi postojala, ali u pravilu u negativnom smislu.

10. Slijedom navedenog, sud je utvrdio (primjenom pravila o teretu dokazivanja – 221.a ZPP-a), da je za utuženo razdoblje iznos isplaćene invalidske mirovine niži od iznosa invalidske mirovine kada bi bila obračunata zbog ozljede na radu, slijedom čega je zaključio da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, te je stoga u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke presude.

11. Naime, u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

12. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

13. Stvarnom štetom u smislu odredbe stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.).

14. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

15. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

16. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

17. Kako je na temelju izvedenih dokaza sud utvrdio da je iznos isplaćene mirovine u utuženom razdoblju niži od iznosa invalidske mirovine kada bi bila obračunata zbog ozlijede na radu, odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan budući da tužitelj u konkretnom slučaju ne trpi štetu.

18. Zaključno, sud se nije referirao na ostale prigovore tuženika, budući da je tužbeni zahtjev iz već gore navedenih razloga očigledno u cijelosti neosnovan. Naime, tuženik osporava cjelokupni tužbeni zahtjev-odgovornost, osnov, visinu i uzročno posljedičnu vezu između štetnog događaja i odlaska osiguranice tužitelja u mirovinu. Tuženik ističe i prigovor zastare, odnosno prekluzije samog prava na potraživanje štete te da je tužitelj isplatio mirovinu GĆ, kao i da interna dokumentacija tužitelja nije i ne može biti dokaz o plaćanju, budući nema svojstva javne isprave, pa tako ne predstavlja dokaz da je došlo do prijenosa sredstava s jednog računa na drugi.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tako je tuženiku priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 11.11.2024. godine 200,00 eur (Tbr. 8. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 18.03.2025. godine 200,00 eur (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 400,00 eur, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 500,00 eur, a koliko je i dosuđeno tuženiku pod točkom II. izreke.

20. Na dosuđeni iznos parničnog troška tuženiku su temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona dosuđene i zatezne kamate koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, dana 29. travnja 2025. godine

Sudac:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, a žalba se podnosi putem ovog suda, pisanim putem, u pet primjeraka, u roku 15 dana.

DNA:

1. tužitelju

2. punomoćniku tuženika