REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-46/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. ĆM, zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.; dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Šibeniku od 22. rujna 2022. broj K-328/2020-56 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 5. prosinca 2023. broj Kž-96/2023-4, u sjednici održanoj 29. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev os. ĆM za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Šibeniku od 22. rujna 2022. broj K-328/2020-56 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 5. prosinca 2023. broj Kž-96/2023-4 ĆM je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 1. KZ za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 118. st. 1. u vezi s čl. 34. KZ za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i tri mjeseca u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. kolovoza 2020. do 8. prosinca 2020.
2. Osuđenik je putem branitelja Đorđa Maleševića odvjetnika u Šibeniku te branitelja Tončija Restovića, odvjetnika Odvjetničkog društva Macura i Restović j.t.d. u Šibeniku, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, u oba potpuno jednako naznačeno „iz razloga navedenih u čl. 517. st. 1. t. 1., 2. i 3. (469. st. 1. t. 1. do 4. i čl. 468. st. 2.) ZKP-a i baš zbog povrede odredaba Zakona na štetu okrivljenika…“ uz istovjetan prijedlog da se odgodi izvršenje pravomoćne presude te da se „…pobijanu Presudu preinači i donese odluku kojom se Podnositelj oslobađa od optužbe, odnosno krivnje…podredno…ukine pobijanu Presudu…i predmet vrati na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu.“ Oba zahtjeva, koji su gotovo u cijelosti identični, bit će razmotreni kao osuđenikov jedinstveni zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev).
3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24; dalje: ZKP).
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Osuđenik smatra da su niži sudovi povrijedili načelo pretpostavke nedužnosti te pravilo in dubio pro reo iz čl. 3. ZKP „…jer se okrivljenom na temelju dokaza … ni na koji način nije mogla utvrditi krivnja za kazneno djelo razbojništva…jedini dokaz iz kojeg bi ono navodno proizlazilo … je bio lažan … odnosno proturječan iskazima drugih neposrednih svjedoka…kao niti za kazneno djelo nanošenja teških tjelesnih ozljeda, budući su za navedeno djelo izreka i dokazi bili proturječni…“. Upirući na osobitosti događaja, na koje je u „…obrani i žalbi detaljno iskazao…“ tvrdi da su „…u konkretnom slučaju postojale okolnosti koje isključuju krivnju, a u krajnjem slučaju okolnosti koje umanjuju krivnju zbog kojih je okrivljenog trebalo osloboditi od optužbe, odnosno osloboditi krivnje, odnosno u krajnjem slučaju kazniti blažom vrstom kazne.“ Prigovara da je povrijeđena „…odredba članka 10. Zakona o kaznenom postupku jer je Sud osuđujuću Presudu utemeljio na nezakonitim dokazima, tj. lažnom iskazu oštećenog…kao i na iskazu oštećenog koji je u očitoj proturječnosti s iskazima okrivljenog, drugih svjedoka i vještaka…zbog čega su postojale okolnosti koje isključuju kazneni progon…“. Prema mišljenju osuđenika sudovi su „…osporene Presude utemeljili samo i isključivo na iskazu oštećenog…iako je iskaz bio očigledno lažan…te nevjerodostojan i proturječan svim drugim izvedenim dokazima…pri čemu su potpuno ignorirali iskaz okrivljenog te priložene i predložene dokaze okrivljenog…“ čime su povrijedili okrivljenikovo pravo na obranu, teško povrijedili pravo na jednakost oružja i pravo na obrazloženu odluku, povrijedivši „…prava okrivljenog zajamčena čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije.“
6. Iz sadržaja zahtjeva jasno proizlazi da osuđenik izražava nezadovoljstvo ocjenom dokaza i činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostupanjski, a potom pravilnim prihvatio i žalbeni sud. Međutim, prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP zahtjev se može podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona pri čemu nije dostatno formalno ih naznačiti već i konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena. Ovo zakonsko ograničenje znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje se jesu li niži sudovi ispravno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.). Naime, prigovorom o nedokazanosti krivnje problematizira se činjenična utemeljenost osude što nije predmet ispitivanja ovog pravnog lijeka.
7. Istaknutom povredom zakona iz čl. 468. st. 2. ZKP (temeljenje presude na nezakonitom dokazu - čl. 10. ZKP) osuđenik opetovano problematizira ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenika, a to je prigovor činjenične naravi. Pored toga, povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP može se isticati u zahtjevu samo ako je bila istaknuta u žalbi protiv prvostupanjske presude. Osuđenik je u obje žalbe, u odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka, sadržajno upirao samo na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP.
8. Nadalje, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je obrana aktivno sudjelovala u predlaganju dokaza i drugim postupovnim radnjama (ispitivanje svjedoka, očitovanje o izvedenim dokazima), štoviše svi su dokaznim prijedlozi obrane prihvaćeni (neposredno ispitivanje svjedoka na raspravi, pribavljanje podataka o prometu na transakcijskom računu oštećenika) pa je promašen i prigovor o povredi prava obrane i načela jednakosti oružja kao sastavnice prava na pravično suđenje.
9. Osim što je netočna tvrdnja osuđenika da se pobijana presuda temelji „samo i isključivo“ na iskazu oštećenika valja dodati da je rasuđivanje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda o ocjeni dokaza i utvrđenju krivnje temeljito, zdravorazumski logično, zasnovano na dokazima izvedenim na raspravi primjenom načela slobodne ocjene dokaza (prihvaćanjem iskaza oštećenika koji ima potporu u iskazima svjedoka SM i GM te sudskomedicinskom vještačenju). S tim u vezi za istaknuti je da se pravo na pravično suđenje odnosi na postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (Ustavni sud Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.), dakle ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (presuda Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). Stoga prema praksi spomenutih sudova povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni te se radi o takvoj pogreški koja je očita i vidljiva na prvi pogled, što ovdje nije slučaj, pa nema govora ni o arbitrarnosti osude.
10. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan. Uslijed takve odluke, nije bilo mjesta primjeni čl. 518. st. 5. ZKP.
Zagreb, 29. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
