REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3611/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Mario Skejić iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koje zastupa odvjetnica Marija Radelja iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 1. travnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika tužiteljeva opunomoćenika te opunomoćenika tuženika, dana 29. travnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba čl.2. i čl.3 kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 016-1650/2005 od 10. kolovoza 2005.g. koji je ovjeren pred javnim bilježnikom Gordanom Frković- Ljubica Jožinec iz Samobora dana 25. kolovoza 2005.g. pod brojem OV-19564/2005.
II Nalaže se tuženiku Addiko banci d.d. platiti tužitelju BJ iznos od 11.559,40 EUR i to s zateznim kamatama koje na pojedinačni mjesečni iznos na:
- 1,32 EUR teče od 30. rujna 2005.
- 0,31 EUR teče od 28. listopada 2005.
- 2,56 EUR teče od 30. studenog 2005.
- 12,85 EUR teče od 18. studenog 2008.
- 22,23 EUR teče od 12. siječnja 2009.
- 28,99 EUR teče od 10. veljače 2009.
- 32,05 EUR teče od 9. ožujka 2009.
- 23,62 EUR teče od 8. travnja 2009.
- 25,23 EUR teče od 9. travnja 2009.
- 16,92 EUR teče od 21. svibnja 2009.
- 12,64 EUR teče od 9. lipnja 2009.
- 10,98 EUR teče od 17. srpnja 2009.
- 1,22 EUR teče od 11. kolovoza 2009.
- 8,86 EUR teče od 17. rujna 2009.
- 2,63 EUR teče od 14. listopada 2009.
- 5,89 EUR teče od 9. studenog 2009.
- 6,74 EUR teče od 11. prosinca 2009.
- 24,42 EUR teče od 12. siječnja 2010.
- 33,05 EUR teče od 15. veljače 2010.
- 29,79 EUR teče od 12. ožujka 2010.
- 42,22 EUR teče od 13. svibnja 2010.
- 47,64 EUR teče od 11. lipnja 2010.
- 94,63 EUR teče od 16. srpnja 2010.
- 84,95 EUR teče od 10. kolovoza 2010.
- 114,50 EUR teče od 6. rujna 2010.
- 104,29 EUR teče od 13. listopada 2010.
- 87,87 EUR teče od 10. studenog 2010.
- 122,52 EUR teče od 7. prosinca 2010.
- 163,38 EUR teče od 24. siječnja 2011.
- 132,77 EUR teče od 21. veljače 2011.
- 144,55 EUR teče od 11. ožujka 2011.
- 130,88 EUR teče od 13. travnja 2011.
- 133,37 EUR teče od 13. svibnja 2011.
- 191,22 EUR teče od 10. lipnja 2011.
- 196,85 EUR teče od 11. srpnja 2011.
- 245,18 EUR teče od 9. kolovoza 2011.
- 220,36 EUR teče od 22. listopada 2011.
- 193,18 EUR teče od 22. listopada 2011.
- 187,39 EUR teče od 10. studenog 2011.
- 185,33 EUR teče od 22. veljače 2012.
- 198,10 EUR teče od 22. veljače 2012.
- 209,23 EUR teče od 22. veljače 2012.
- 210,72 EUR teče od 23. ožujka 2012.
- 203,02 EUR teče od 20. travnja 2012.
- 208,22 EUR teče od 16. svibnja 2012.
- 211,78 EUR teče od 19. lipnja 2012.
- 205,79 EUR teče od 20. srpnja 2012.
- 207,37 EUR teče od 29. kolovoza 2012.
- 202,88 EUR teče od 29. rujna 2012.
- 193,32 EUR teče od 30. listopada 2012.
- 203,66 EUR teče od 29. studenog 2012.
- 208,62 EUR teče od 29. prosinca 2012.
- 205,00 EUR teče od 31. siječnja 2013.
- 185,51 EUR teče od 9. veljače 2013.
- 202,07 EUR teče od 29. ožujka 2013.
- 203,52 EUR teče od 29. travnja 2013.
- 197,02 EUR teče od 29. svibnja 2013.
- 176,83 EUR teče od 19. srpnja 2013.
- 176,32 EUR teče od 19. srpnja 2013.
- 181,28 EUR teče od 20. rujna 2013.
- 189,23 EUR teče od 20. rujna 2013.
- 200,24 EUR teče od 19. prosinca 2013.
- 194,56 EUR teče od 19. prosinca 2013.
- 198,58 EUR teče od 19. prosinca 2013.
- 203,15 EUR teče od 22. veljače 2014.
- 164,84 EUR teče od 22. veljače 2014.
- 169,63 EUR teče od 25. ožujka 2014.
- 168,06 EUR teče od 28. travnja 2014.
- 162,75 EUR teče od 29. svibnja 2014.
- 161,05 EUR teče od 18. srpnja 2014.
- 161,82 EUR teče od 18. srpnja 2014.
- 167,85 EUR teče od 25. kolovoza 2014.
- 172,92 EUR teče od 28. listopada 2014.
- 171,87 EUR teče od 28. listopada 2014.
- 176,25 EUR teče od 30. prosinca 2014.
- 179,23 EUR teče od 30. prosinca 2014.
- 177,97 EUR teče od 19. veljače 2015.
- 177,97 EUR teče od 19. veljače 2015.
- 177,97 EUR teče od 30. ožujka 2015.
- 177,97 EUR teče od 29. travnja 2015.
- 177,97 EUR teče od 29. svibnja 2015.
- 177,97 EUR teče od 16. srpnja 2015.
- 177,97 EUR teče od 16. srpnja 2015.
- 177,97 EUR teče od 29. kolovoza 2015.
- 177,97 EUR teče od 29. rujna 2015.
do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.
III Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojom su ugovoreni troškovi obrade kredita (ulazna naknada) sadržana u čl.5. Ugovora o kreditu broj 016-1650/2005 od 10.08.2005.g. koji je ovjeren pred javnim bilježnikom Gordanom Frković-Ljubica Jožinec iz Samobora dana 25. kolovoza 2005.g. pod brojem OV- 19564/2005.
IV Nalaže se tuženiku Addiko banci d.d. platiti tužitelju BJ iznos od 889,15 eur s zateznim kamatama od 31. kolovoza 2005. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku Addiko banci d.d. naknaditi tužitelju BJ trošak parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 eur s zateznim kamatama od 29. travnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 15. svibnja 2023. godine tvrdi da je s tuženom sklopio ugovor o kreditu 10.kolovoza 2005. godine, stambeni, na 156.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tuženikovom srednjem tečaju na dan plaćanja, koju valutnu klauzulu smatra nepoštenom i nerazumljivom te dakle ništetnom jer tužitelju nije objašnjen rizik te klauzule kao potrošaču te se poziva na čl.81. Zakona o zaštiti potrošača i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 , a isto tako smatra ništetnom ugovornu odredbu o plaćanju troškova za obradu kredita jer je nepoštena i o njoj se nije pregovaralo te je unaprijed sastavljena i zbog toga postoji neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na tužiteljevu štetu te zahtijeva konačno kao u podnesku od 11. prosinca 2024. godine tj:
" I/Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba čl.2. i čl.3 kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 016-1650/2005 od 10.08.2005.g. koji je ovjeren pred javnim bilježnikom Gordanom Frković-Ljubica Jožinec iz Samobora dana 25.08.2005.g. pod brojem OV-19564/2005.
II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 11.559,40 EUR i to sa kamatama koja na pojedinačne mjesečne iznose od:
- 1,32 EUR teče od 30. rujan 2005.
- 0,31 EUR teče od 28. listopad 2005.
- 2,56 EUR teče od 30. studeni 2005.
- 12,85 EUR teče od 18. studeni 2008.
- 22,23 EUR teče od 12. siječanj 2009.
- 28,99 EUR teče od 10. veljača 2009.
- 32,05 EUR teče od 9. ožujak 2009.
- 23,62 EUR teče od 8. travanj 2009.
- 25,23 EUR teče od 9. travanj 2009.
- 16,92 EUR teče od 21. svibanj 2009.
- 12,64 EUR teče od 9. lipanj 2009.
- 10,98 EUR teče od 17. srpanj 2009.
- 1,22 EUR teče od 11. kolovoz 2009.
- 8,86 EUR teče od 17. rujan 2009.
- 2,63 EUR teče od 14. listopad 2009.
- 5,89 EUR teče od 9. studeni 2009.
- 6,74 EUR teče od 11. prosinac 2009.
- 24,42 EUR teče od 12. siječanj 2010.
- 33,05 EUR teče od 15. veljača 2010.
- 29,79 EUR teče od 12. ožujak 2010.
- 42,22 EUR teče od 13. svibanj 2010.
- 47,64 EUR teče od 11. lipanj 2010.
- 94,63 EUR teče od 16. srpanj 2010.
- 84,95 EUR teče od 10. kolovoz 2010.
- 114,50 EUR teče od 6. rujan 2010.
- 104,29 EUR teče od 13. listopad 2010.
- 87,87 EUR teče od 10. studeni 2010.
- 122,52 EUR teče od 7. prosinac 2010.
- 163,38 EUR teče od 24. siječanj 2011.
- 132,77 EUR teče od 21. veljača 2011.
- 144,55 EUR teče od 11. ožujak 2011.
- 130,88 EUR teče od 13. travanj 2011.
- 133,37 EUR teče od 13. svibanj 2011.
- 191,22 EUR teče od 10. lipanj 2011.
- 196,85 EUR teče od 11. srpanj 2011.
- 245,18 EUR teče od 9. kolovoz 2011.
- 220,36 EUR teče od 22. listopad 2011.
- 193,18 EUR teče od 22. listopad 2011.
- 187,39 EUR teče od 10. studeni 2011.
- 185,33 EUR teče od 22. veljača 2012.
- 198,10 EUR teče od 22. veljača 2012.
- 209,23 EUR teče od 22. veljača 2012.
- 210,72 EUR teče od 23. ožujak 2012.
- 203,02 EUR teče od 20. travanj 2012.
- 208,22 EUR teče od 16. svibanj 2012.
- 211,78 EUR teče od 19. lipanj 2012.
- 205,79 EUR teče od 20. srpanj 2012.
- 207,37 EUR teče od 29. kolovoz 2012.
- 202,88 EUR teče od 29. rujan 2012.
- 193,32 EUR teče od 30. listopad 2012.
- 203,66 EUR teče od 29. studeni 2012.
- 208,62 EUR teče od 29. prosinac 2012.
- 205,00 EUR teče od 31. siječanj 2013.
- 185,51 EUR teče od 9. veljača 2013.
- 202,07 EUR teče od 29. ožujak 2013.
- 203,52 EUR teče od 29. travanj 2013.
- 197,02 EUR teče od 29. svibanj 2013.
- 176,83 EUR teče od 19. srpanj 2013.
- 176,32 EUR teče od 19. srpanj 2013.
- 181,28 EUR teče od 20. rujan 2013.
- 189,23 EUR teče od 20. rujan 2013.
- 200,24 EUR teče od 19. prosinac 2013.
- 194,56 EUR teče od 19. prosinac 2013.
- 198,58 EUR teče od 19. prosinac 2013.
- 203,15 EUR teče od 22. veljača 2014.
- 164,84 EUR teče od 22. veljača 2014.
- 169,63 EUR teče od 25. ožujak 2014.
- 168,06 EUR teče od 28. travanj 2014.
- 162,75 EUR teče od 29. svibanj 2014.
- 161,05 EUR teče od 18. srpanj 2014.
- 161,82 EUR teče od 18. srpanj 2014.
- 167,85 EUR teče od 25. kolovoz 2014.
- 172,92 EUR teče od 28. listopad 2014.
- 171,87 EUR teče od 28. listopad 2014.
- 176,25 EUR teče od 30. prosinac 2014.
- 179,23 EUR teče od 30. prosinac 2014.
- 177,97 EUR teče od 19. veljača 2015.
- 177,97 EUR teče od 19. veljača 2015.
- 177,97 EUR teče od 30. ožujak 2015.
- 177,97 EUR teče od 29. travanj 2015.
- 177,97 EUR teče od 29. svibanj 2015.
- 177,97 EUR teče od 16. srpanj 2015.
- 177,97 EUR teče od 16. srpanj 2015.
- 177,97 EUR teče od 29. kolovoz 2015.
- 177,97 EUR teče od 29. rujan 2015.
do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.
III/ Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe kojom su ugovoreni troškovi obrade kredita (ulazna naknada) sadržana u čl.5. Ugovora o kreditu broj 016-1650/2005 od 10.08.2005.g. koji je ovjeren pred javnim bilježnikom Gordanom Frković-Ljubica Jožinec iz Samobora dana 25.08.2005.g. pod brojem OV- 19564/2005.
IV/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime povrata troškova za obradu kredita (ulazna naknada) isplatiti tužitelju iznos od 889,15 EUR-a sa kamatom koja teče od 31.08.2005.g. do isplate, koja se zakonska kamata na navedeni iznos do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena;
V/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak sa kamatom koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 8. prosinca 2023. godine osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, osporava tužitelju potrošačko svojstvo i pravni interes, ističe da je sklopljen sporazum o konverziji na osnovi Zakona o potrošačkom kreditiranju, smatra da se navedene presude ne primjenjuju u ovom slučaju, smatra valutnu klauzulu u CHF-u dopuštenom , jer se o njoj pojedinačno pregovaralo i ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te tuženik nije postupao nesavjesno i nepošteno, ova odredba je jasna, razumljiva i uočljiva, odredba o naknadi za obradu kredita je zakonita, jasna i razumljiva, nije zabranjena niti ništetna zbog bilo kojeg razloga, te prigovara zastari i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u tužiteljev dopis s povratnicom, ugovor o kreditu od 10. kolovoza 2005. godine, tuženikove informativne letke o stambenim kreditima, odgovor na upite Hrvatske narodne banke, tuženikove kamatne stopa na kunske kredite bez valutne klauzule, stručni članci nisu posebice ocjenjivani jer ne predstavljaju isprave kao dokaz u ovom postupku, izjavu BJT sud nije posebice ocjenjivao jer svjedoci iskazuju usmeno, proveo je dokaz uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 3. ožujka 2016. godine s izračunom konverzije i simuliranim otplatnim planom, te popisom uplata za namirenje obveza, dodatak ugovoru o kreditu od 6. studenog 2015. godine s izjavom o prihvaćanju izračuna konverzije, nepotpisanu, tuženikove bitne informacije o konverziji kredita vezane za CHF , obavijest o provedenoj konverziji s otplatnim planom i specifikaciji uplata, tuženik je na ročištu 12. rujna 2024. godine odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja javnog bilježnika i svog zaposlenika, uvid u obavijest o parametrima kamatne stope tuženikovo s otplatnim planom i obavijestima o promjeni kamatne stope s otplatnim planovima koje zbog opsežnosti nisu posebice navođeni, uvid u isplatni nalog, specifikaciju uplata, izračun efektivne kamatne stope za kredite građana, sa specifikacijom uplata i otplatnim planovima obavijest o provedenoj konverziji s otplatnim planom sve na listovima 140-231. spisa, odredio računovodstveno vještačenje uz koje je vještak pribavio i pregled prometa po kreditu za tužitelja radi potreba vještačenja te preslušao tužitelja.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 10. kolovoza 2005. godine na 156.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom na dan korištenja kredita, stambeni, s kamatom od 4,95% godišnje i otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima od 909,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom na dan dospjelosti tj. dan plaćanja, što uključuje i kamate sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženikovim uz trošak obrade kredita od 0,9%, maksimalno 7.500,00 kn i promjenjivu kamatnu stopu, što je i utvrđeno uvidom u čl.2,3,5,6 tog ugovora, kao što nije prijeporno da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru od 3. lipnja 2016. godine kojim je utvrđena preplata 3. rujna 2015. godine od 0,00 kn a da ej tog dana stanje glavnice sukladno izračunu konverzije 80.063,74 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom za euro, no utvrđeni manjak toga dana od 3.750,97 eur u istoj kunskoj protuvrijednosti, koji dospijeva u 12 mjesečnih obroka te se visina obroka utvrđuje planom otplate, što je i utvrđeno uvidom u čl.2. istog Ugovora.
6. Prijeporni su ništetnost, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te zastara.
7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86, 87, 89 i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kao i Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91-88/01).
8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.
9. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stope ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
10. Slijedom toga su navedene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u, kako je i navedeno u tužbenom zahtjevu za čl.2. i 3. osnovnog ugovora o kreditu, primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.103.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.105. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit za kupnju stana kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.105.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.105.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
11. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
12. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja ugovora, jer je po zvanju diplomirani ekonomist a po zanimanju je bio pomoćnik tajnika za plan i analizu u Hrvatskom olimpijskom odboru te je kredit iskoristio za kupnju stana radi stanovanja svoje obitelji, što je i namjena ugovora o kreditu.
13. Točno je da je tužitelj u to vrijeme sklapanja ugovora imao prijavljeno trgovačko društvo za proizvodnju softvera kao suosnivač a nije bio osoba ovlaštena za zastupanje, što sud ocjenjuje neodlučnim za pitanje je li bio potrošač, s obzirom na namjenu kredita, tj. bio je stambeni i tako je i ostvaren tj. kredit je potrošan za kupnju stana za obiteljske potrebe. Također je točno da je tužitelj po zvanju diplomirani ekonomist, no nije radio na poslovima koje zahtijevaju visoko specijalizirano znanje o valutama niti je tijekom studija učio nešto o valuti utočišta budući je upisao informatički smjer, a koje visoko specijalizirano znanje ima upravo tuženik, kako je prethodno obrazloženo te je prihvatljivo i da mu nitko u banci nije objasnio značenje valutne klauzule u CHF-u niti što je valuta utočišta niti je mogao utjecati na tu ugovornu odredbu budući je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika koji je poslovao s investitorom gradnje zgrade. Nadalje je točno da tužitelj nije pročitao ugovor, već samo brojke , kako iskazuje sam, što opet po ocjeni ovog suda ne utječe na tužiteljev status potrošača, a i samu ništetnost ovih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, budući je tijekom pregovora o sklapanju ugovora tuženik trebao obavijestiti tužitelja o svim bitnim parametrima glede ove valutne klauzule u CHF-u, a što su njegovi letci o informacijama bili nedostatni, kako je prethodno obrazloženo, a dokazni teret o tomu je na tuženiku, što nije učinio.
14. Nije osnovan ni prigovor nedostatka pravnog interesa, budući on jasno proizlazi iz novčanog dijela tužbenog zahtjeva, neovisno o tomu što su stranke neprijeporno sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi konverzije u eure, što će biti potonje obrazloženo u odnosu na učinke toga dodatka.
15. Sada je prijeporno pitanje zastare.
16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.371., čl.388. i čl.392. st.1. i 3. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 15. svibnja 2023.godine.
17. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl.103, st. 1. i . i 110. Zakona o obveznim odnosima.
18. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
19. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećane mjesečne otplate. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
20. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
21. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
22. Sud je imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine, kao i onu poslovni broj Rev 1096/2022-2.
23. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
24. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.
25. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
26. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tužitelj stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
27. Računovodstvenim vještačenjem od 7. studenog 2024. godine je utvrđeno da je ta razlika anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita 11.559,40 eur kao u točci I mišljenja, a ista razlika tih anuiteta za koje je utvrđen manje plaćeni iznos jest 946,02 eur , kao u točci II mišljenja, razlika glavnice je 8.537,55 eur kao u točci III mišljenja, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu.
28. Slijedom toga sud prihvaća tužbeni zahtjev u novčanom dijelu i to točku 2 tužbenog zahtjeva.
29. Zatim je prijeporno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradbu kreditnog zahtjeva koja sukladno čl.5. ugovora o kreditu iznosi 0,9% te neprijeporno iznosi 889,15 eur i utvrđeno je točkom četvrtom mišljenja računovodstvenog vještaka, kojim je utvrđeno i da je plaćena 31. kolovoza 2005. godine.
30. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 5. pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C- 289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.
31. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje i zvanje u vrijeme sklapanja ugovora, kako je prethodno obrazloženo, te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor, što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.
32. Odredbom čl.13. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.18. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.
33. U odnosu na čl. 5.ugovora o kreditu tj. o naknadi za obradbu kredita, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.87.st.1.Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.103.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91-88/01) pa primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.105. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.105.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.105.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
34. Slijedom toga je sud i prihvatio ovaj dio tužbenog zahtjeva.
35. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.103.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.371. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.
36. Također tužitelj podneskom od 20. prosinca 2024. godine navodi da se protivi preinaci tužbe zbog povećanja tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio podneskom od 11. prosinca 2024. godine nakon provedenog vještačenja. Sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU- 18/97-1/06). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja glavne rasprave ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja, koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret.
37. Slijedom toga je prihvaćen tužbeni zahtjev, a zatezne kamate na pojedine mjesečne svote teku od dana plaćanja pojedinog obroka kao dana dospjelosti te na ugovornu naknadu od dana plaćanja kao dana dospjelosti i na trošak parničnog postupka po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.
38. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, oba ročišta te podneske 18.3.2024. i 11.12.2024. po 200,00 eur tj. 1.000,00 eur ukupno i PDV od 250,00 eur, trošak vještačenja 300,00 eur , što je 1.550,00 eur, a plaćanja sudskih pristojbi je oslobođen primjenom odredbe čl.11.st.1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18-51/23).
U Zagrebu, dana 29. travnja 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- punomoćnicima stranaka
