Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-543/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji toga suda Ines Hečimović, u pravnoj stvari tužitelja OF (Oib: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. iz Zagreba, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. (Oib: 23057039320) iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključenja glavne javne rasprave 16. travnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607-5102162450 od dana 22. prosinca 2004. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja OF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplati iznos od 631,11 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te nadalje od 1. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, koja teče:

- na iznos od 48,53 EUR počevši od 28. prosinca 2004. do isplate,

- na iznos od 582,58 EUR počevši od 30. prosinca 2004. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, koje teku od 29. travnja 2025. kao dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 562,50 EUR i zatraženog iznosa od 1.320,22 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj Općinskom sudu u Bjelovaru navodi da je s tuženikom 22. prosinca 2004. zaključio Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5102162450, kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 97.400,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama, s rokom otplate od 300 mjeseci, da je člankom 10. Ugovora o kreditu propisana naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 1.00 % iznosa kredita, obračunatu s datumom Ugovora o kreditu, da mu je 27. prosinca 2004. naplaćena naknada u iznosu od 48,53 EUR, a 29. prosinca 2004. godine naknada u iznosu od 582,58 EUR, odnosno sveukupno 631,11 EUR, da mu tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja niti mu je ista odredba razjašnjena, da je predmetni ugovor tuženik unaprijed pripremio, da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, da je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da je tužitelj, koji je kredit podigao u svrhu kupnje nekretnine, dakle kao potrošač, u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu, da je sve navedeno dovelo do pristanka tužitelja na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika, da je time tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja, poziva se na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između stranaka, da je time ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, a samim time ništetna, ukazuje i na odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kojom je također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora pa predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti suda (prigovor je pravomoćno odbijen rješenjem ovog suda broj P-543/2024-7 od 4. prosinca 2024., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-47/2025-2 od 17. siječnja 2025.), osporava osnovu tužbenog zahtjeva u bitnome ističući da je tužitelj dužan dokazati status potrošača, da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, slijedom čega temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost, odnosno ništetnost, da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kako tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog ugovora, tako i prilikom sklapanja istog, da su sve relevantne informacije bile dostupne i na letcima koji su uručeni tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu, da su spornom naknadom pokrivani operativni i materijalni troškovi tuženika, troškovi trećih strana, povezani regulatorni troškovi, da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, ističe prigovor zastare tužiteljeve tražbine te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj 31 SU-485/2024-2 od 25. listopada 2024. određen je Općinski sud u Virovitici kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

4. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Direktivu vijeća 993/13/EEZ od 5.4.1993. (stranice 11-16), u dopis Erste Bank od 2. kolovoza 2024. (stranice 34), u Ugovor o kreditu broj: br. 2402006-1031262160 / 51400607- 5102162450 od 22. prosinca 2004. (stranice 37-40), u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102162450 od 9. veljače 2016. (stranice 41-45), u Obračun naknade za bankarske usluge od 22. prosinca 2004. (stranica 62), u Proces obrade kredita od 2004. do 2011. (stranice 63-64), pročitan je raspravni zapisnik od 18. ožujka 2025. (stranice 168-169), a izvršen je uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Svi dokazi cijenjeni su temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu ZPP-a).

6. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607-5102162450 od 22. prosinca 2004. za iznos od 97.400,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, uz rok vraćanja od 300 mjeseci i promjenjivu kamatnu stopu koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,990 % godišnje.

7. Nesporno je i to da je čl. 10. Ugovora propisano da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti 1,00 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

8. Nije sporno niti da je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 jer već iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu od 22. prosinca 2004. proizlazi da se radi o stambenom kreditu, odnosno kreditu za kupovinu nekretnine, a da je tome tako i bilo, uvjerljivo je tijekom postupka iskazao i tužitelj, saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja.

9. Sporno je, je li nepoštena, a samim tim i ništetna, odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

10. Posljedično, sporno je i to pripada li tužitelju pravo na povrat iznosa od 631,11 EUR koji je platio na ime navedene naknade, i to iznos od 48,53 EUR 27. prosinca 2004., a iznos od 582,58 EUR 29. prosinca 2004, kako proizlazi iz potvrde tuženika od 2. kolovoza 2024. (stranica 34).

11. Za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavne su odredbe:

- čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03 (dalje u tekstu ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- čl. 81. st. 2. ZZP/03 koji propisuje kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- čl. 81. st. 3. ZZP/03 koji propisuje ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

- čl. 81 st. 4. ZZP/03 koji u slučaju kada trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- čl. 83. ZZP/03 prema kojem prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor;

- čl. 84. ZZP/03 prema kojem nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao tužitelja (stranice 170-171), iz čijeg uvjerljivog iskaza proizlazi da mu u banci nisu posebno objašnjavali ugovorne odredbe pa tako niti odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva kada se došao interesirati o kreditu niti kod potpisivanja ugovora, da je sa službenikom u banci razgovarao samo o visini plaće, izračunu rata i kamatama, a kada mu je odobren kredit, dočekao ga je pripremljen ugovor, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, ali niti bilježnik mu nije objasnio što znači naknada za obradu kredita i odobravanje kreditnog zahtjeva, da nije imao mogućnosti pregovarati s tuženikom o spornoj ugovornoj odredbi.

13. Sud vjeruje tužitelju kada tvrdi da mu nitko u banci nije ništa posebno objašnjavao o ugovornim stavkama pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te da on niti tada niti danas nije znao zašto se plaća predmetna naknada.

14. Upravo zbog toga, sud nalazi da je tuženik u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj kao medicinski tehničar nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, kao i činjenicu da mu je novac bio neophodan za kupnju nekretnine.

15. Pritom se tuženik kao banka ne može ekskulpirati obrazloženjem da je tužitelj imao dovoljno informacija o spornoj ugovornoj odredbi, da mu je na istu ukazano te da su mu prije sklapanja ugovora uručeni letci sa svim relevantnim informacijama pa tako i o spornoj odredbi. Prije svega, tuženik ove navode ničime nije dokazao, potom i zbog toga što je evidentno da tužitelj nije imao dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa. Tuženik nije dokazao da je tužitelju objasnio sve parametre o kojima je ovisila visina predmetne naknade, odnosno parametre zbog kojih istu uopće mora platiti i to baš u visini od 1,00 % iznosa kredita, odnosno u njegovom slučaju u ukupnom iznosu od 631,11 EUR.

16. Ne može se smatrati da je tužitelju pojašnjenja ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ako mu na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za njega znači te ako mu nije specificirana, odnosno prikazana u konkretnim iznosima svaka stavka navodnog troška koju je tuženik imao odlučujući o njegovom kreditnom zahtjevu i realizirajući isti.

17. Ne smatra se pojašnjavanjem ugovora ako se sa klijentom raspravlja samo o visini kredita i broju rata.

18. Ne smatra se pojašnjavanjem niti tvrdnja, koju tuženik nije dokazao, da su tužitelju prije potpisivanja ugovora o kreditu uručeni letci sa svim informacijama o ugovoru o kreditu pa tako i spornoj ugovornoj odredbi, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

19. Isto tako, ovaj sud nalazi da se ne smatra pregovaranjem kada banka daje klijentu u ponudu različite vrste kredita, čiji su parametri i ugovorne odredbe unaprijed definirani pa klijentu preostaje samo da takve unaprijed zadane elemente prihvati ili da od kredita odustane kada mu se ugovor prezentira.

20. Upravo takav odnos tuženika prema tužitelju kao klijentu i klijentima općenito, ukazuje na dominantan i nepošten odnos banke prema drugoj ugovornoj strani, korištenje svoje pozicije moći prema osobi koja ne raspolaže dovoljnim bankarskim znanjem da sagleda dalekosežne posljedice ugovora o kreditu na svoje financije kroz dugogodišnje razdoblje, pri čemu obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o tužitelju / klijentu nepoznatim i nejasnim parametrima.

21. Protivno stajalištu tuženika da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ovaj sud je mišljenja da je naknada u visini od 1,00 % iznosa kredita previsoka te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer nisu jasno definirani i prikazani po stavkama stvarni troškovi koje je tuženik u obradi kredita imao te proizlazi da se isti razlikuju slučaja do slučaja. To u praksi znači da što je veći iznos odobrenog kredita, veći je i iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Ovakva ugovorna klauzula nije logična niti jasna, jer nije razvidno zašto bi operativni i materijalni troškovi na koje se poziva tuženik u vidu cijene uredskog materijala, informatičke opreme ili korištenja energenata bili ukupno veći samo zato što je veći iznos odobrenog kredita. Upravo takvo stanje neravnoteže i različitosti visine troškova za obradu i odobravanje kredita stvoreno je obračunavanjem naknade za obradu kredita u visini od 1,00 % na iznos dobivenog kredita.

22. Nadalje, Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

23. Slijedom iznesenog, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba predmetnog ugovora o kreditu vezana za naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da je ista nepoštena, što znači te da je u tom dijelu Ugovor ništetan, sukladno odredbi čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača/03.

24. Posljedično, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) sa zakonskim zateznim kamatama koje temeljem čl. 1115. ZOO teku od dana plaćanja naknade, ovo stoga što je tuženik nepošten stjecatelj jer je tužitelju kao potrošaču nametnuo predmetnu ugovornu odredbu, bez mogućnosti pregovaranja.

25. Pri tome sud nije prihvatio od strane tuženika istaknuti prigovor zastare jer temeljem čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a na stečeno bez osnove se primjenjuje (opći) petogodišnji zastarni rok.

26. Prema zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO/95 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27. Time je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog, i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

28. Kako u predmetnom slučaju ne postoji pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, ništetnost istih se utvrđuje na drugi način, u ovom postupku.

29. Ovaj sud je stajališta, da petogodišnji zastarni rok ne teče od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, njegovog ispunjena, niti od plaćanja predmetne naknade, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove odluke o ništetnosti (isto stajalište izrazio je Županijski sud u Zagrebu u presudi broj Gž-2047/2022-2 od 8. studenog 2022).

30. Slijedom iznesenog, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te na temelju rezultata dokaznog postupka, sud je usvojio tužbeni zahtjev, odlučivši kao u izreci.

31. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog zakona.

32. Vrijednost predmeta spora iznosi 631,11 EUR, o čemu je sud odlučio rješenjem na pripremnom ročištu 18. ožujka 2025.

33. Tužitelj je u tužbi naznačio kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.958,34 EUR. Točkom I. tužbenog zahtjeva tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu kojom je obvezan na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koja iznosi 1.00 % na iznos kredita, dok točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje da mu tuženik isplati iznos od 631,11 EUR, koliko je iznosila naznačena naknada u konkretnom slučaju.

34. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj vrijednost predmeta spora od 1.958,34 EUR izračunao na način da je novčanu tražbinu prema tuženiku u iznosu od 631,11 EUR zbrojio sa iznosom od 1.327,23 EUR, koji temelji na odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama koja regulira utvrđivanje vrijednosti predmeta spora za potrebe naplate sudskih pristojbi u postupcima radi ostvarenja nenovčanih tražbina.

35. Međutim, ovaj sud je mišljenja, da se vrijednost predmeta spora utvrđuje prema odredbama Zakona o parničnom postupku, a ne temeljem odredbi Zakona o sudskim pristojbama.

36. Za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u ovom predmetu mjerodavne su odredbe ZPP-a, i to:

- čl. 35. st. 1. ZPP-a prema kojoj kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva;

- čl. 37. st. 1. ZPP-a prema kojoj ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva;

- čl. 40. st. 1. ZPP-a ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota;

- čl. 40. st. 2. ZPP-a prema kojoj u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio;

- čl. 40. st. 3. ZPP-a prema kojoj ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, u raspravljanje o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

37. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora smatrajući da deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti konkretne ugovorne odredbe treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog tužbenog zahtjeva te da se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

38. Ovaj sud smatra da bi prihvaćanjem i određivanjem vrijednosti predmeta spora kako ju je tužitelj naznačio u tužbi, sud postupio protivno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a jer je ista suviše visoko određena, točnije više nego trostruko veća od novčane tražbine koju tužitelj potražuje restitucijskim zahtjevom, za što nema racionalnog utemeljenja.

39. Stoga je sud vrijednost predmeta spora u ovom predmetu utvrdio prema visini restitucijskog zahtjeva, odnosno u iznosu od 631,11 EUR.

40. Odvjetniku uz navedenu vrijednost predmeta spora pripada nagrada u visini od 50 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje u tekstu OT-a) iznosi 2,00 EUR.

41. Tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT-a), trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 36. OT-a), trošak sastava podneska od 14 studenog 2024. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT-a), trošak zastupanja na ročištu 18. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2 OT-a), trošak zastupanja na ročištu 16. travnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT-a), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. OT-a), što ukupno iznosi 450,00 EUR.

42. Na taj iznos obračunava se PDV po stopi od 25% koji iznosi 112,50 EUR.

43. Time je troškovnik tužitelja osnovan u iznosu od 562,50 EUR.

44. Tužitelju nije dosuđen traženi trošak sudskih pristojbi jer nije dostavio dokaz da je iste platio, a osim toga, oslobođen je plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama.

45. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.

U Virovitici 29. travnja 2025.

Sutkinja:

Ines Hečimović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. Temeljem čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnoga prava.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužitelja – OD Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova 80

A

2. Punomoćnici tuženika – OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb,

Lopašićeva 6