REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-5622/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Josip Štefičić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Krešimir Ćurković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva ĆURKOVIĆ I ŠANJUG d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 3. travnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja Josipa Štefičića, odvjetnika iz Zagreba i zz punomoćnika tuženika NJ, odvjetničke vježbenice, dana 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, isplatiti tužitelju RJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 10.104,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,40 EUR (greškom naznačen iznos od ,40 EUR) tekućom od 31.8.2006. do plateža,

- na iznos od 1,66 EUR tekućom od 30.9.2006. do plateža,

- na iznos od 1,06 EUR tekućom od 31.10.2006. do plateža,

- na iznos od 16,88 EUR tekućom od 31.10.2008. do plateža,

- na iznos od 2,95 EUR tekućom od 30.11.2008. do plateža,

- na iznos od 21,89 EUR tekućom od 31.12.2008. do plateža,

- na iznos od 25,51 EUR tekućom od 31.1.2009. do plateža,

- na iznos od 27,14 EUR tekućom od 28.2.2009. do plateža,

- na iznos od 22,64 EUR tekućom od 31.3.2009. do plateža,

- na iznos od 23,50 EUR tekućom od 30.4.2009. do plateža,

- na iznos od 16,61 EUR tekućom od 31.5.2009. do plateža,

- na iznos od 11,54 EUR tekućom od 30.6.2009. do plateža,

- na iznos od 12,89 EUR tekućom od 31.7.2009. do plateža,

- na iznos od 15,56 EUR tekućom od 31.8.2009. do plateža,

- na iznos od 15,33 EUR tekućom od 30.9.2009. do plateža,

- na iznos od 12,63 EUR tekućom od 31.10.2009. do plateža,

- na iznos od 17,70 EUR tekućom od 30.11.2009. do plateža,

- na iznos od 21,76 EUR tekućom od 31.12.2009. do plateža,

- na iznos od 27,54 EUR tekućom od 31.1.2010. do plateža,

- na iznos od 26,22 EUR tekućom od 28.2.2010. do plateža,

- na iznos od 34,07 EUR tekućom od 31.3.2010. do plateža,

- na iznos od 21,21 EUR tekućom od 30.4.2010. do plateža,

- na iznos od 36,67 EUR tekućom od 31.5.2010. do plateža,

- na iznos od 60,59 EUR tekućom od 30.6.2010. do plateža,

- na iznos od 55,42 EUR tekućom od 31.7.2010. do plateža,

- na iznos od 71,22 EUR tekućom od 31.8.2010. do plateža,

- na iznos od 65,76 EUR tekućom od 30.9.2010. do plateža,

- na iznos od 56,98 EUR tekućom od 31.10.2010. do plateža,

- na iznos od 9.380,55 EUR tekućom od 18.11.2010. do plateža i to od 31.8.2006. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, isplatiti tužitelju RJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 729,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana isplate kredita 29.6.2006. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.420,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 29. travnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za platež iznosa od 2.268,17 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7.6.2023. godine navodi da je sa tuženikom kao korisnik kredita dana 20.6.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 306-374/2006 kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,88% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Namjena kredita bila je stambeni kredit za kupovinu i adaptaciju kuće. Tuženik je tijekom trajanja ugovora u više navrata jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu odnosno cijenu i pri tom samo formalno obavještavao tužitelja o cijeni i to bez jasnih i određenih parametara zbog čega mijenja cijenu. Tijekom trajanja ugovora tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti mu je dopustio pregovarati o promjeni cijene. Isto tako valutna klauzula navedena u predmetnom ugovoru protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, zabrani zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba te načelu zabrane prouzročenja štete. Banka prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila je informirati potrošača o bitnim činjenicama i rizicima te je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna. U odnosu na ulaznu naknadu koja je ugovorena ugovorom po principu "uzmi ili ostavi" tužitelj nije mogao utjecati niti je o njoj mogao pregovarati točnije da tužitelj nije pristao na odredbu o navedenoj naknadi banka tuženik ne bi sklopila ugovor sa tužiteljem. U ugovor unije navedeno od čega se sastoje jednokratni troškovi obrade kredita, a niti koliko iznose troškovi kredita. Ulazna naknada kao i ostale naknade i troškovi koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od kredita naplaćeni su prije isplate kredita i također su sadržani u anuitetima. Naknada za prijevremenu otplatu kredita – izlazna naknada je ugovorena na netransparentan način i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Učinak naprijed navedenih ugovornih odredaba pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti od početka otplate do kraja otplate kredita da se primjenjivala otplata bez gore navedenih ništetnih odredaba koje uključuju valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i ulaznu naknadu. U traženju pravne zaštite poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/18, presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12, odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima te odluke suda Europske unije. Tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 12.2.2025. predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare te osporava sve činjenične navode tužbe, osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik iznosi svoja stajališta vezano uz zastaru potraživanja pozivajući se na čl. 241 ZOO-a te smatrajući neprihvatljivim tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano uz nastup zastare. Iznosi svoja stajališta vezano uz nedostatak pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, izostanak činjenične osnove tužbe i tereta dokaza budući tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu pa tako ne sadrži niti minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj slijedom čega se ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne dok tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje iznosi svoje stajalište vezano uz neosnovanost navoda tužitelja o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora budući smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Nadalje ukazuje na dopuštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF budući je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena. Iznosi svoja stajališta vezano uz dopuštenost ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i naknade za obradu zahtjeva. Iznosi razloge za osporavanje visine tužbenog zahtjeva kao i zatraženi tijek kamata. Ističe prigovor radi prebijanja. Slijedom izloženog predlaže tužitelja odbiti s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troška parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u presliku ugovora o kreditu, specifikaciju uplata, obavijest tuženika o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima, otplatni plan, podneske stranaka, metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama tuženika, tablicu kamatnih stopa, proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpić iz Darfin d.o.o., dokaz saslušanjem tužitelja te dokaz dopunskim usmenim očitovanjem vještaka. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka predloženog od strane tuženika i javnog bilježnika budući je tuženik odustao od navedenog dokaznog prijedloga (ročište 8.7.2024., list 360 spisa).

4. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u svojem jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je sa tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu 2006. godine i radilo se o kreditu za kupovinu i adaptaciju kuće te su sredstava ovog kredita u cijelosti utrošena u tu namjenu. Radilo se o kući za osobno stanovanje njega i obitelji. Za valutu CHF odlučio se iz razloga što mu je kredit u valuti CHF ponuđen kao najpovoljniji kredit. Ugovor je sadržajno priredila banka time da mu nisu pojašnjene pojedine odredbe ugovora pa tako ni odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i naknadu za obradu kredita. O valutnoj klauzuli i naknadi nije se pregovaralo niti mu je rečeno da bi mu rate radi valutne klauzule mogle rasti, a isto tako nije mu niti pojašnjeno značenje naknade točnije koje to troškove i usluge plaća banci. Naveo je da je naknada naplaćena od strane banke iz iznos kredita koji je u cijelosti i uredno otplaćen.

5. Vezano uz navode tuženika koji se odnose na osporavanje statusa potrošača valja reći da se u predmetnom slučaju radilo o ugovoru za kupnju kuće time da iz jasnog i uvjerljivog iskaza tužitelja te takovog i prihvaćenog od strane ovog suda proizlazi da je kuća kupljena za osobne potrebe stanovanja njega i obitelji. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij) upravo iskaz tužitelja ukazuje da je u predmetnom slučaju riječ o ugovoru kojeg je tužitelj kao fizička osoba sklopio u privatne svrhe te da namjena kredita ni na koji način nije bila vezana za poslovnu aktivnost i u poslovnu djelatnost. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu potrošača. Predmetni kredit u cijelosti je otplaćen.

6. Nije osnovan niti prigovor zastare potraživanja budući je ništetnost valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., a kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti takve odluke, to nije protekao petogodišnji zastarni rok budući je ova parnica pokrenuta 7.6.2023. U odnosu na prigovor zastare potraživanja vezano uz ništetnost odredbi o promjenjivom kamatnoj stopi isti nije osnovan budući je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom odlukom od 13.6.2014. godine pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezano za nedopuštenost odredbe i o promjenjivim kamatnim stopama (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), te se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. U ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok naveden u čl. 226 ZOO-a s obzirom je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata točnije ne radi se o kamatama u smislu odredbe čl. 226 ZOO-a. Vezano uz pitanje zastare individualnih restitucijskih zahtjeva valja tuženiku ukazati na stajalište sudske prakse izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2245/17 od 20.3.2018. u kojoj je Vrhovni sud, između ostalog zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Valja reći i to da je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zaključio da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 (čl. 104 st. 1 ZOO-a/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u tužbama iz CHF kredita za preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zastara potraživanja ne teče sve dok se deklaratorno ne utvrdi ništetnost ugovornih odredaba odnosno zastara potraživanja kojom se traži utvrđenje ništetnosti počinje teći tek po utvrđenju ništetnosti. Ovakvo shvaćanje prvostupanjskog suda vezano uz zastaru u slučaju restitucijskih zahtjeva potvrdio je i viši sud u svojoj odluci posl.br. Gž-944/21 od 11. travnja 2024. godine.

7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

9. Predmet spora naveden u tužbi je zahtjev tužitelja za isplatu s naslova stjecanja bez osnove zbog preplaćenih anuiteta nastalih zbog promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i jednokratne naknade za obradu kredita vezano uz ništetnost Ugovora o kreditu. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 12.2.2025. (list 380-382 spisa) tužitelj sukladno nalazu vještaka postavlja tužbeni zahtjev time da izostavlja isplatu s naslova promjene kamatne stope utvrđenu po vještaku, a koje potraživanje je bilo istaknuto u tužbenom zahtjevu u tužbi.

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 20.6.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 306-374/2006 kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita na način da je ugovorena redovna kamatna stopa od 3,88% dekurzivno godišnje. Nije sporno ni to da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu.

11. Sporno je da li su spomenute ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82 i čl. 9 Zakona o zaštiti potrošača, dalje ZZP/03 tj. odredba čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te da li je posljedično navedenom tužitelju pričinjena šteta postupanjem tuženika te tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Zaključno imajući u vidu podnesak tužitelja od 12.2.2025. godine kojim tužbeni zahtjev postavlja samo vezano uz valutnu klauzulu i ulaznu naknadu za obradu kredita sporno je da li su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi ništetne te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule i ulazne naknade.

12. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja te tužbeni zahtjev ocjenjuje u cijelosti osnovanim. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine među ostalim i u odnosu na tuženika utvrđeno je da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO povrijedivši time kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama banke, drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre, metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske P-7129/13 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva i u skladu sa jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

15. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. Navedenom presudama u cijelosti su potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredbe o jednostrano promjenjivom kamatnoj stopi (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20 st. 1 Zakona o sudovima i čl. 116 st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3 st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o trome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Valja reći da se tužitelj u traženju pravne zaštite u ovom konkretnom slučaju poziva upravo na utvrđenja navedenih odluka. Isto tako ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu tuženik je postupio nepošteno, a posljedica takvih nepoštenih odredbi je ništetnost, budući da kamate moraju biti određene odnosno odredive u smislu odredbe čl. 269 st. 2 i čl. 272 ZOO-a. Naime, ugovorne odredbe gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, dakle jedne ugovorne strane. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba i ona je u ovom slučaju zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa stoga predmetna odredba Ugovora kojom se određuje visina promjenjive kamatne stope uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer je tuženik onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata. Osim toga valja reći i to da su sukladno ZOO-u stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti s druge strane stoga su odredbe ugovora kojima se promjena kamatne stope čini zavisnom samo o odluci banke nepoštene i ništetne. Spomenuta stajališta potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 3.2.2021. godine. Također valja reći i to da je tužitelj kao fizička osoba sklopio kredit za kupnju kuće dakle sklopio posao u osobne nekomercijalne svrhe, radi se o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koji se primjenjuju utvrđenja iz naprijed citiranih odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa time da tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja.

16. Utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 3,88% godišnje (navedeno u konačnici nije predmet potraživanja tužitelja), a isto tako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, a sve sukladno odredbi čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO. Vodeći računa o zauzetom stajalištu sudske prakse o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi valja reći i to da i u okolnostima da švicarski franak nije čitavo vrijeme rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskim ugovorima koji su banke sastavile, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečajne valute švicarski franak, nego ugovorna odredba točnije koja traje i koristi se sve dok nije otplaćen kredit. Neravnotežu nisu prouzročile niti promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope nego ugovorne odredbe. Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu visine postavljenog tužbenog zahtjeva (ročište 3.4.2025., list 391 spisa). Iz nalaza i mišljenja vještaka za financije Darka Prpić iz Darfin d.o.o zaključno proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koju je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 76.135,10 kn odnosno eurska protuvrijednost iznosi 10.104,88 EUR što u konačnici predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja koji zahtjev je tužitelj nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja postavio i uskladio sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Sud je sukladno prijedlogu tuženika proveo dokaz dopunskim usmenim očitovanjem vještaka budući je tuženik predložio usmeno pojašnjenje nalaza. Vještak je u svojem dopunskom usmenom očitovanju dodatno pojasnio i argumentirao svoja utvrđenja iz pismenog nalaza i mišljenja te sud nalazu i mišljenju vještaka te dopunskom usmenom očitovanju vještaka kao stručnom, objektivnom i obrazloženom, datom korištenjem potrebite dokumentacije i elemenata izračuna u cijelosti poklanja vjeru. Vezano uz osporenu visinu naplaćene naknade za obradu zahtjeva u iznosu od 729,73 EUR (5.498,13 kn) valja reći da nije sporna činjenica da je tuženik naplatio tužitelju navedenu naknadu u navedenom iznosu, a što potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka za financije iz kojeg proizlazi da je tužitelju na dan isplate kredita naplaćen trošak naknade obrade kredita u iznosu od 1.187,50 CHF, kunska protuvrijednost 5.498,13 kn odnosno eurska protuvrijednost 729,73 EUR (nalaz vještaka list 376 spisa). Na dosuđene iznose obračunavaju se zatezne kamate za razdoblje od prvog dana nakon datuma svakog pojedinog plaćanja pa do isplate. Imajući u vidu naprijed izloženo zahtjev tužitelja valjalo je usvojiti kao osnovan te odlučiti kao u izreci ove presude. Odluka o kamatama na dosuđeni iznos temeljena je na odredbi čl. 1115 ZOO-a tekuća od dana stjecanja, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu iz čega proizlazi logičan zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, a u svezi s čl. 29 st. 2 ZOO-a kamata je dosuđena po stopama naznačenim u izreci ove presude.

17. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o plaćanju jednokratne naknade sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja. To iz sljedećih razloga.

18. Potraživanje navedene naknade nije u zastari. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti

1 0

jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine.

19. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U odnosu na odredbu ugovora koja se odnosi na plaćanje naknade točnije čl. 5 ugovora koji navodi da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita valja reći da je tijekom postupka utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru sastavljenom od strane tuženika dok tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno. Naime tijekom postupka tuženik je predlagao provođenje dokaza saslušanjem djelatnika banke svjedoka međutim tijekom postupka odustao je od navedenog dokaznog prijedloga. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratne troškove obrade kreditnog zahtjeva očito je da je takva odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

20. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da mu vezano uz plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita nisu data

1 1

nikakva pojašnjenja niti se o navedenome pregovaralo. Navedeno ukazuje da je plaćanje navedene naknade odnosno jednokratnih troškova obrade kredita bilo već unaprijed određeno, da ga je odredila banka, što ukazuje na činjenicu neravnopravnog položaja tužitelja u odnosu na kreditora.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Iako je tuženik, trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita što je isticao tuženik tijekom postupka imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata i sl.) troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita značilo bi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanja kredita "pokriveni" plaćeni stvarni troškovi tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita jer troškovi koje je naveo tuženik kao što su trošak rada djelatnika banke, informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita.

1 2

22. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratnih troškova obrade kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada u iznosu od 1,25% niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba. Navedeno je bio razlog kao što je ranije rečeno dosuđenja tužitelju iznosa o 729,73 EUR na ime jednokratne troškove obrade kredita.

23. U odnosu na toč. IV izreke presude valja reći da je tužitelj prvotno u tužbi isticao tužbeni zahtjev te isplatu vezanu uz ništetnost odredbi koje uključuju valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i ulaznu naknadu da bi u konačnici svojim podneskom od 12.2.2025. godine smanjio tužbeni zahtjev te potraživao preplaćene iznose s naslova valutne klauzule u iznosu od 10.104,88 EUR i naplaćene troškova obrade kredita točnije 729,73 EUR. Tužbeni zahtjev u tužbi glasio je na iznos od 13.102,78 EUR što ukazuje na smanjenje tužbenog zahtjeva. Navedeno je bio razlog odbijanja tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.268,17 EUR. Pri tome valja ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 26. travnja 2021. glasi "smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193 ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika". Imajući u vidu navedeno naprijed spomenuto sniženje tužbenog zahtjeva smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe, na koje tuženik nije pristao, što je bio razlog odbijanja tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva i odluke kao u toč. IV izreke ove presude.

24. Sud je stajališta da nema zakonske osnove da se tužitelju od ukupno utvrđenih preplaćenih iznosa, temeljem utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, odbiju iznosi koje je on tijekom otplate kredita manje platio iz osnova manjeg tečaja od tečaja utvrđenog u vrijeme isplate ugovora o kreditu. Prema nalazu vještaka ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 1.851,41 kn odnosno eurska protuvrijednost iznosi 245,74 EUR. Međutim plaćanjem manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužitelja ne proizlazi da je bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužitelja pa stoga u tim okolnostima sud nalazi neosnovanim prigovore tuženika vezano uz uzimanje u obzir negativne razlike. Tu valja reći i to da je navedeno ujedno i stajalište važeće sudske prakse izraženo u odlukama Vrhovnog Suda Republike Hrvatske (primjerice Rev- 549/23 i Rev-677/23) prema kojem nema postupovnih pretpostavki za bilokakvo odlučivanje o osnovanosti i neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333 ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl.195 i čl.196. ZOO odnosno ako nije podnesena protutužba. U konkretnom predmetu tuženik samo osporava visinu potraživanja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu smatrajući da bi sud trebao uzeti u obzir iznose koje je tuženik manje platio kada je tečaj CHF bio niži, a da pri tome nije stavio prigovor u smislu naprijed izraženog shvaćanja.

1 3

25. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP- a kojim je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je kvalitativno uspio u sporu 100%, kvantitativno 77% pa je njegov uspjeh 88,5% (177% / 2 = 88,5%). Tuženik kvalitativno točnije s osnovom nije uspio dok je s visinom uspio 23% pa je uspjeh tuženika 11,5% (23% / 2 = 11,5%). Kada se od uspjeha tužitelja koji je veći oduzme uspjeh tuženika (88,5% - 11,5% = 77%) tužitelj je u konačnici uspio sa 77%. Trošak tužitelja određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to temeljem Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe 100 bodova, podnesak 17.6.2024. 100 bodova, podnesak 12.2.2025. 100 bodova, ročište 8.7.2024. 100 bodova, ročište 20.2.2025. 100 bodova te ročište 3.4.2025. 100 bodova ili ukupno 600 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 1.200,00 EUR te 25% PDV-a 300,00 EUR ili ukupno 1.500,00 EUR. Imajući u vidu omjer tužitelja uspjeha u sporu od 77% tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.155,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR koji troškovi su bili nužni za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno utvrđen parnični trošak u iznosu od 1.420,45 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.