Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-170/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o., Prilaz Gjure Deželića 60, Zagreb, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 42078/06 od 12. svibnja 2006. godine zaključenog između tužitelja KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao pravni slijednik HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61), kao kreditora koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2,00% (slovima: dva posto) od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 944,24 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 21. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

1.1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je s tuženikom 12. svibnja 2006. sklopio ugovor o kreditu br. 42078/06 kojim mu je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 12.200,00 EUR obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 84 mjeseci, a kredit je korišten za kupnju osobnog automobila.

1.2. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbom članka 5. predmetnog ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje svih naknada i svih troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Temeljem sporne odredbe, tužitelju je prilikom odobrenja kredita naplaćena, tj. – ustegnuta, od ugovorenog iznosa kredita, naknada za obradu kredita u iznosu od 244,00 EUR ili 2 % od iznosa odobrenog kredita.

1.3. Ugovor o kreditu bio je standardizirani ugovor koji je kao takav unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te se o odredbama nije moglo pregovarati, a tužitelju nije niti predočena odredba članka 5. pod nazivom "naknada za obradu kreditnog zahtjeva", uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika.

1.4. Tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakav utjecaj na sadržaj navedene odredbe, kao niti na sadržaj ostalih odredbi ugovora o kreditu. Tužitelju također prilikom sklapanja ugovora nije dana mogućnost pregovaranja jer je tuženik navedenu odredbu uvrstio u tipski ugovor. Tužitelj, nadalje, ističe da odredba ugovora o kreditu o naknadi ne sadrži nikakve parametre pomoću kojih bi tužitelj bio u mogućnosti saznati koji se troškovi i koje usluge i u kojim iznosima naplaćuju od strane tuženika kao kreditora.

1.5. Tužitelj se u tužbi poziva na povredu načela savjesnosti i poštenja te nadalje navodi u tužbi da je prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, navedenim postupanjem odnosno postavljanjem nejasnih i nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.6. Stoga tužitelj smatra, da je predmetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik je u cijelosti osporio tužbene zahtjeve tužitelja, smatrajući ih neosnovanima kako u pogledu pravne osnove, tako i u pogledu činjeničnog stanja i razloga navedenih u tužbi. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja te ističe da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za vođenje predmetne stvari, naime, tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, a kojim je ugovorena tužiteljeva obveza od 2 % od iznosa odobrenog kredita. Smatra da bi tužbu trebalo odbaciti iz razloga što je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev bez da je dokazao svoj pravni interes u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Nadalje, tuženik je osporio navode tužitelja o nepoštenosti, odnosno ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik je istaknuo da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz u prilog svojim tvrdnjama, smatrajući da bi tužbeni zahtjev trebao biti odbijen primjenom načela o teretu dokazivanja.

2.1. Tuženik, osim toga, ukazuje na stanje propisa u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ističući da nije postojalo zakonsko ograničenje za banku da ugovori i naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Prema navodima tuženika, deklaratorna tužba se može podnijeti samo u slučajevima predviđenim posebnim propisima, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, istinitost ili neistinitost isprave prije dospijeća zahtjeva za činidbu iz istog odnosa, ili kada tužitelj ima neki drugi pravni interes za podizanje tužbe. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu ističe da u konkretnom slučaju ukoliko ne postoji glavni zahtjev, ne može opstati niti prejudicijalni deklaratorni zahtjev, jer deklaratorni zahtjev služi glavnom i nije od njega nezavisan.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 5. Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača.

2.3. Tuženik smatra da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. I upravo je predmetnom odredbom Ugovora o kreditu propisano da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.

2.4. Tuženik ističe kako je tužitelj o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara, koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijenta s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a obveza naknade je propisana i Općim uvjetima poslovanja banke koji određuju da je klijent dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.

2.5. Tuženik smatra da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a pogotovo ne znatnu neravnotežu između stranaka. U slučaju da naslovni sud ipak smatra da navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, tuženik prvenstveno ističe, da bi bilo odlučno utvrditi je li predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

2.6. U slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, sud je dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice iznos kredita i iznos naplaćene naknade, te odnos ta dva iznosa i nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao i pružene usluge, te po mišljenju tuženika ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. Predmet spora je ništetnost ugovorne odredbe kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

4. Nesporno je tijekom postupka da je tužitelj 12. svibnja 2006. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu u kojem je u čl. 5. ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 2 % od odobrenog kredita.

5. Sporno je između stranaka da li je odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a temeljem koje je naplaćena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba. Sporno je i da li je uopće dopušteno ispitivati poštenost navedene ugovorne odredbe.

5.1. Sporno je i da li je potraživanje tužitelja u zastari te da li postoji pravni interes tužitelja za podnošenje postavljanog deklaratornog tužbenog zahtjeva.

5.2. Nadalje je među strankama sporno da li je tužitelj potrošač te da li je uopće aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u dopis (str. 4), u ugovor o kreditu (str. 5-6), u sudsku praksu (str. 30-62), te je saslušan tužitelj (str. 64).

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 12. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu,

- da tužitelj s tuženikom nije pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisao već sačinjen tipski ugovor,

- da odredba čl. 5. Ugovora o kreditu određuje da je korisnik kredita u obvezi platiti naknadu za obradu kredita od 2 % od iznosa odobrenog kredita,

- da je tužitelju kao korisniku kredita na ime predmetne naknade (prilikom isplate kredita) naplaćen iznos od 244,00 EUR.

9. Tužitelj tvrdi da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita, nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva te ekonomski razumljiva tužitelju.

9.1. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, obzirom da je ugovorni odnos nastao 12. svibnja 2006., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9.2. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle i one kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a). Navedene odredbe ZOO-a ujedno predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a koja propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranke kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužitelj ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

9.3. Obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva upravo takva odredba, odnosno ona koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja te nakade putem osobnog bankara, čime je tužitelj upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, sud je našao da je prvotno bilo nužno utvrditi da li ta odredba uopće podliježe testu poštenosti. U skladu sa citiranom odredbom članka 84. ZZP/03 nadzor nepoštenosti može biti ograničen samo ukoliko se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija, tj. na "predmet ugovora" ili "cijenu".

9.4. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

9.5. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.6. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.7. Iz citiranih odluka Suda EU slijedi da Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9.8. U okviru ocjene poštenosti, sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.9. Pri ocjeni da li je ugovorna odredba bila poštena, sud je, sukladno odredbi članka 83. ZZP/03, sud je uzeo u obzir narav usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe. Tako je sud uzeo u obzir da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu i odobravanje kredita, dio unaprijed sastavljenog ugovora, da je njezina visina određena dodatnom odlukom – Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, da se plaća jednokratno, tj. prije korištenja kredita.

9.10. Tužitelj je u odnosu na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu i ugovaranje ove naknade iskazivao da prilikom sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti pregovarati jer mu je unaprijed bio predočen već sačinjen tipski ugovor, no da nije bio obaviješten da će biti dužan platiti predmetnu naknadu niti je bilo kakve riječi o drugim troškovima ni o tomu na što se odnosi naknada za obradu, koliko iznosi i što se njome podmiruje. Unaprijed sastavljeni ugovor mogao je prihvatiti ili ne prihvatiti, stvarne mogućnosti pregovaranja nije bilo.

9.11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu i sa u spis priloženim ugovorom iz kojeg je vidljivo da se radi o standardnom, unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru, što tuženik tijekom postupka nije niti osporio.

9.12. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o komu se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/14 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.13. Iz provedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako ni o naknadi za obradu i odobravanje kredita, već je tužitelj samo potpisao unaprijed sastavljeni (gotov) ugovor.

9.14. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije bio informiran da će biti dužan platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz tog iskaza sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu temeljem koje je naplaćena sporna naknada za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, niti je tuženik tijekom postupka dokazivao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju s time da se ugovaraju u postotku odobrenog iznosa kredita.

9.15. Tuženik, iako je na njemu bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pregovarao o naknadi za obradu i odobravanje kredita i visini te naknade (tako da ona odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima) nije na predmetne okolnosti predložio nikakva dokazna sredstva. Tuženik je samo tijekom postupka tvrdio da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade jer je ista bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu, ne dokazuje da je doista tužitelju bilo jasno i razumljivo za koju protučinidbu se naplaćuje predmetna naknada.

9.16. Stoga je jasno, uzevši u obzir sadržaj ovih informacija, da tužitelj nije bio obaviješten o razlozima niti svrsi komu služi ova naknada, koje usluge, odnosno koji troškovi ulaze u tu naknadu niti o tomu koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga. Iako je tuženik naveo da su službenici informirali tužitelja da postoji obveza plaćanja te naknade te kao dokaz tomu dostavili izvadak iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, sud nalazi da predmetni izvadak nije prikladno dokazno sredstvo iz kojeg bi slijedilo da je tužitelj tijekom pregovaranja o uvjetima kredita bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, njezinoj visini i troškovima koji se njime podmiruje. Sukladno predmetnoj uputi naknada za obradu kredita mogla se platiti vlastitim sredstvima ili sredstvima kredita, no ni iz predmetne upute nije razvidan razlog zbog kojeg se plaća ta naknada, svrha za koju služi niti usluge koje su izvršene kao protučinidba za predmetnu naknadu.

10. Prilikom ocjene savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, odlučno je utvrditi bi li tuženik, pod uvjetom da je na savjestan i pošten način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužitelju, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

10.1. S druge strane, kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža može proizaći iz činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

10.2 Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovore o kreditu (odredbe članka 1021. do 1024.) niti odredbama tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002), sud nalazi, da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Naime, nije sporno da konkretni ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi, niti su to troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobravanje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenje energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Stoga je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Pa iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja koja potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom pravu.

11. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženika, treba navesti da je Zakonom o obveznim odnosima uređen pravni institut zastare odredbama članka 214. - čl. 246. ZOO/05, kojima je, između ostalog, uređeno opće pravilo zastare, nastupanje zastare, vrijeme potrebno za zastaru te prekid zastare, dok su odredbama čl. 322. - čl. 328. ZOO/05 uređene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovora i pravne posljedice ništenosti ugovora, kao i pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi, odnosno isto je neograničeno.

11.1. Stoga, neosnovano tuženik navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, jer tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ugovora, sukladno odredbi članka 328. ZOO-a, ne gasi, a tek nakon eventualno pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je utvrđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva počinje teći rok za zastaru kondemnatornog tužbenog zahtjeva tako da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila radi čega je sud prigovor zastare potraživanja tuženika odbio kao neosnovan.

12. Među strankama je sporno da li je tužitelj uopće potrošač te da li kao takav ima pravo na pravnu zaštitu.

12.1. Na tu okolnost izvedeno je saslušanje tužitelja (str. 64), iz kojeg proizlazi da je tužitelj u vrijeme podizanja kredita imao status potrošača s obzirom da je kredit podigao u osobne svrhe za kupnju automobila, a u vrijeme podizanja kredita, tj. od 2002. godine pa do danas, je zaposlen u gradu [adresa] te nikada nije imao svoju firmu, obrt ili OPG tako da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru o kreditu u smislu Zakona o zaštiti potrošača, kojim je definirano da je potrošač " svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke, ili profesionalne djelatnosti. "

13. Među strankama je bilo sporno postojanje aktivne legitimacije tužitelja jer je u odgovoru na tužbu navedeno da li je tužitelj uopće uplatio ulaznu naknadu prema ugovoru o kreditu u iznosu od 244,00 EUR.

13.1. Sud je utvrdio na temelju uvida u dostavu podataka tuženika od 24. prosinca 2024. (str. 4), da je naknada za obradu kredita u konkretnom slučaju naplaćena 16. svibnja 2006. u iznosu od 244,00 EUR, a što je tijekom postupka učinila nespornom i tužena strana navodeći na ročištu od 29. travnja 2025. (str. 63), da visinu naknade čini nespornom.

13.2. Iz naprijed navedenoga proizlazi da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku, jer je sud prigovor nedostatka aktivna legitimacije odbio kao neosnovan, te je donio odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu kako je to navedeno u točci I. izreke ove presude.

14. Među strankama je također sporno da li tužitelj ima pravni interes na podnošenje samo deklaratornog tužbenog zahtjeva.

14.1. Sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva, radi čega nije odbacio tužbu tužitelja kao nedopuštenu, jer u slučaju da tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži utvrđenje ništetnosti čl. 5 predmetnog ugovora o kreditu bude usvojen, tužitelj može potraživati od druge strane sve ono što je platio po osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu, tj. može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa od 244,00 EUR.

14.2. Iz naprijed navedenoga proizlazi postojanje pravnog interesa tužitelja, radi čega sud nije odbacio tužbu kao nedopuštenu, već je meritorno odlučio o glavnoj stvari.

15. Tužitelj je uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

15.1. Obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,23 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe - 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za obrazloženi podnesak od 2. travnja 2025. - 100 bodova te za zastupanje na ročištu od 29. travnja 2025.- 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), te za sastav podneska od 22. siječnja 2025. – 25 bodova, odnosno ukupno 325 bodova, što pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 650,00 EUR, čemu treba dodati PDV (25%) u iznosu od 162,50 EUR, što ukupno iznosi 812,50 EUR.

15.2. Tužitelju su priznati troškovi sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u zatraženom iznosu od 53,09 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13) ili ukupno 79,64 EUR.

15.3. Tužitelju su priznati troškovi dopisa tuženiku od 23. studenoga 2024. u iznosu od 52,10 EUR.

15.4. Prema tome, tužitelju pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 944,24 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, zbog čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

15.5. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 EUR, jer isto ročište nije niti održano.

U Virovitici 29. travnja 2025.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja: Odvjetnik Predrag Kralik, Ferde Rusana 4, Bjelovar

2. Za tuženika: Odvjetničko društvo Vukina & partneri, Prilaz Gjure Deželića 30, Zagreb