Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-12671/2022

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Jasne Momirović kao predsjednice vijeća, te Katice Lučić i Ivane Bosnić-Kovačić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Hane Bogović kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I okrivljenika JOAN d.o.o., kao pravne osobe i II okrivljenika AĆ, kao odgovorne osobe u pravnoj osobi, zbog prekršaja iz čl. 229. st. 1. t. 3. i st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19), odlučujući o žalbi I okrivljenika JOAN d.o.o. i II okrivljenika AĆ podnesenoj putem branitelja Petra Macure, odvjetnika iz Zagreba, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, broj: 10. Pp-10944/2022, od 10. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba I okrivljenika JOAN d.o.o. i II okrivljenika AĆ i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda, u pobijanom dijelu.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22 – dalje PZ), I okrivljenik JOAN d.o.o. i II okrivljenik AĆ dužni su platiti trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eura (trideset eura), svaki, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni novčanom kaznom u iznosu od 9.000,00 kuna / 1.194,51 eura, I okrivljenik i od 300,00 kuna / 39,82 eura, II okrivljenik, zbog prekršaja iz članka čl. 229. st. 1. t. 3. i st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19), činjenično opisanog pod točkom a) izreke, uz pravilno upozorenje da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ako u roku za plaćanje plate dvije trećine izrečene novčane kazne.

2. Istom presudom okrivljenici su dužni naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 300,00 kuna / 39,82 eura, svaki.

3. Navedenom presudom protiv okrivljenika je na temelju čl. 181. t. 5. Prekršajnog zakona, odbijena optužba, zbog prekršaja iz čl. 172. st. 2. t. 5. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19), činjenično opisanog pod točkom b/ izreke.

4. Protiv osuđujućeg dijela navedene presude okrivljenici su putem branitelja pravodobno podnijeli žalbu, zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog prekršajnog prava, odluke o kazni i odluke o troškovima postupka.

5. U žalbi žalitelji u bitnom navode da su jednom radnjom tj. neizdavanjem pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu pa posljedično tome i nemogućnosti prijave na HZMO počinjeni istovrsni prekršaji, a koji uzimajući u obzir način njihovog počinjenja i njihovu vremensku povezanost i prema drugim stvarnim okolnostima čine jedinstvenu cjelinu, jer da bez pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu koji nije sklopljen u pisanom obliku okrivljenici nisu ni mogli prijaviti radnicu na HZMO, pa smatraju da je sud propustio utvrditi da se radi o prividnom stjecaju jer da se jednom radnjom okrivljenika ispunilo biće dvaju prekršaja, a da je pritom trebalo postupak voditi samo za jedan prekršaj, pa kako su za isti činjenični supstrat već (administrativno) kažnjeni u postupku kod Državnog inspektorata i to za prekršajnu radnju (neprijavljivanje na osiguranje), smatraju da je za iste propuste odnosno za isti činjenični supstrat već izrečena kazna rješenjem od strane Državnog inspektorata, pa da bi vođenjem prekršajnog postupka u ovom slučaju došlo do povrede načela „ne bis in idem“.

6. Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

7. Žalba je neosnovana.

8. Odlučujući u okviru žalbenih navoda i čl. 202. st. 1. PZ ovaj sud je utvrdio da u predmetu nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. PZ, da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na što ovaj sud pazi po službenoj dužnost, te da je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno i djelo okrivljenika pod točkom a) izreke pravilno pravno označeno kao prekršaj iz primijenjenog propisa.

9. Naime, na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su okrivljenici počinili inkriminirani prekršaj pod točkom a) izreke, za koji su pravilno i zakonito proglašeni krivima i kažnjeni, o čemu je prvostupanjski sud dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a iznesenim žalbenim navodima žalitelji nisu doveli u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja niti pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Nadalje, pobijanom presudom pod točkom a) izreke okrivljenici su proglašeni krivima zbog prekršaja iz čl. 229. st. 1. t. 3. i st. 2. Zakona o radu, što nisu prije početka rada GĆ istoj uručili pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, kako je opisano u izreci, a pod točkom b/ izreke protiv okrivljenika je primjenom načela ne bis in idem, odbijena optužba zbog prekršaja iz 172. st. 2. t. 5. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, da bi propustili istu radnicu prijaviti na mirovinsko osiguranje, kako je opisano u izreci.

11. Dakle, radi se o dva zasebna prekršaja propisana različitim zakonima i niti jedna radnja evidentno ne predstavlja nekažnjivo prateće djelo, pa se ne radi o prividnom stjecaju i presuđenoj stvari, te okolnost da je za djelo pod točkom b/ izreke, primjenom načela ne bis in idem, protiv okrivljenika optužba odbijena, nema utjecaja na utvrđenu prekršajnu odgovornost okrivljenika za djelo pod točkom a) izreke, pa su žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.

12. Izrečena kazna okrivljenicima za djelo pod točkom a) izreke u granicama je zakona, valjano je obrazložena i nije prestroga, tim više što je primjenom čl. 37. PZ i I okrivljeniku i II okrivljeniku znatno ublažena ispod donje granice propisane kazne za predmetni prekršaj, a koja kazna je i po ocjeni ovog suda primjerena težini prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika, opasnosti djela, kao i ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. PZ.

13. Treba napomenuti da je nakon počinjenja predmetnog prekršaja pod točkom a) izreke i donošenja pobijane presude, dana 1.1.2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 151/22) kojim je za predmetni prekršaj u čl. 229. st. 1. t. 3. i st. 2. Zakona o radu propisana novčana kazna pravnoj osobi u iznosu od 8.090,00 do 13.270,00 eura, te odgovornoj osobi u pravnoj osobi u iznosu od 920,00 do 1.320,00 eura, dok je Zakon o radu („Narodne novine“, broj 93/14,127/17, 98/19), koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za te prekršaje novčanu kaznu pravnoj osobi u iznosu od 61.000,00 do 100.000,00 kuna, te odgovornoj osobi u pravnoj osobi u iznosu od 7.000,00 do 10.000,00 kuna, dakle nešto strožu novčanu kaznu. Sukladno načelu primjene blažeg propisa iz čl. 3. Prekršajnog zakona, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se najblaži propis za počinitelja. Međutim, ovaj sud prilikom donošenja drugostupanjske presude nije izmijenio pravnu kvalifikaciju djela pod točkom a) izreke i primijenio izmijenjene odredbe Zakona o radu kao blažeg propisa, s obzirom da je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno odmjerio kaznu okrivljenicima i istima već znatno ublažio novčanu kaznu ispod zakonom propisane za taj prekršaj propisom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, Zakonom o radu („Narodne novine“, broj 93/14,127/17, 98/19), a koja ujedno predstavlja ublaženu novčanu kaznu i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 151/22). Stoga, prema načelu konkretnosti nema mjesta primjeni tog blažeg propisa jer po stavu ovog suda, „novi zakon“, odnosno, navedene izmjene i dopune Zakona o radu ne dovode do povoljnijeg rezultata za okrivljenike.

14. Slijedom navedenog, iako je u odnosu na pravomoćne odluku o prekršaju na koju se poziva prvostupanjski sud, cijeneći raniju kažnjavanost okrivljenika kao otegotnu okolnost, za okrivljenike nastupila rehabilitacija, jer je od pravomoćnosti istih proteklo više od tri godine (čl. 77. PZ), ovaj sud nije našao uvjeta za izricanje blaže kazne.

15. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika i određen je u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13), a s obzirom na složenost i trajanje postupka pred ovim sudom.

16. Iz navedenih razloga trebalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Hana Bogović, v.r.

Jasna Momirović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.