Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-89/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Dedić Golić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama poslovni broj: P-1738/2021-59 od 12. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.

p r e s u d i o j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama poslovni broj: P-1738/2021-59 od 12. srpnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka koji se odnosi na troškove sastava žalbe.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu br. 306-599/2007 od dana 19.12.2007. godine koju je zaključio prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa prednikom tužiteljice KŽ, koja glasi:

„Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude isplati tužiteljici s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci

tuženika

preplaćeni

iznos

645,21

EUR

(šestočetrdesetpeteuraidvadesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 8,18 EUR od 15.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 8,11 EUR od 15.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 8,04 EUR od 19.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,98 EUR od 30.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,91 EUR od 27.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,85 EUR od 27.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,78 EUR od 30.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,71 EUR od 19.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 7,65 EUR od 17.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 10,06 EUR od 17.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,97 EUR od 10.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,87 EUR od 28.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,78 EUR od 28.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,64 EUR od 29.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,50 EUR od 27.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,36 EUR od 07.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,23 EUR od 07.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,10 EUR od 09.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,95 EUR od 24.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,82 EUR od 11.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,67 EUR od 11.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,52 EUR od 31.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 12,38 EUR od 26.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 12,23 EUR od 30.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 12,09 EUR od 30.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 11,94 EUR od 30.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 11,78 EUR od 31.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 11,63 EUR od 28.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 11,47 EUR od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 11,31 EUR od 22.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 11,15 EUR od 22.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,99 EUR od 09.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,83 EUR od 07.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,67 EUR od 31.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 10,50 EUR od 21.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 10,33 EUR od 30.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 10,16 EUR od 26.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 9,98 EUR od 19.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 9,81 EUR od 22.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 9,64 EUR od 22.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 9,46 EUR od 20.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 9,28 EUR od 21.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 9,09 EUR od 21.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 8,91 EUR od 24.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 8,72 EUR od 27.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 8,54 EUR od 27.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 8,35 EUR od 14.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 8,15 EUR od 20.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 7,96 EUR od 24.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 7,76 EUR od 24.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 7,57 EUR od 15.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 7,37 EUR od 17.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 7,16 EUR od 17.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 6,96 EUR od 18.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 6,75 EUR od 22.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 6,54 EUR od 19.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 6,33 EUR od 17.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 6,11 EUR od 12.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 5,90 EUR od 12.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 5,68 EUR od 22.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 5,46 EUR od 20.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 5,24 EUR od 16.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 5,02 EUR od 21.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 4,79 EUR od 08.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 4,56 EUR od 12.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 4,32 EUR od 16.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 4,10 EUR od 16.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 3,86 EUR od 26.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 3,61 EUR od 18.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 3,37 EUR od 20.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 3,13 EUR od 17.02.2014. godine do isplate

- na iznos od 2,89 EUR od 20.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 2,63 EUR od 18.04.2014. godine do isplate

- na iznos od 2,38 EUR od 23.05.2014. godine do isplate

- na iznos od 2,13 EUR od 08.08.2014. godine do isplate

- na iznos od 1,87 EUR od 21.08.2014. godine do isplate

- na iznos od 1,61 EUR od 21.08.2014. godine do isplate

- na iznos od 1,35 EUR od 09.09.2014. godine do isplate

- na iznos od 1,08 EUR od 02.10.2014. godine do isplate

- na iznos od 0,82 EUR od 12.11.2014. godine do isplate

- na iznos od 0,55 EUR od 19.12.2014. godine do isplate

- na iznos od 0,28 EUR od 09.01.2015. godine do isplate

i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 306 599/2007 od dana 19.12.2007. godine koju je zaključio prednik tuženika Hypo Alpe Adria-Bank d.d. sa prednikom tužiteljice KŽ, koja glasi:

„Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.070,00 CHF (devetnaesttisućasedamdeset švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima.

kao i odredba čl. 4. stavak 2. Ugovora o kreditu br. 306-599/2007 od dana 19.12.2007. godine koju je zaključio prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa prednikom tužiteljice KŽ, koja glasi:

Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 274,95 CHF (dvjestosedamdesetčetiri švicarskih franaka i 95/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

oboje u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF) kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika na dan plaćanja.

IV Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude isplati tužiteljici s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni

iznos

4.119,98

EUR

(četiritusućestodevetnaesteuraidevedesetosamcenti) zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,99 EUR od 31.01.2008. godine do isplate

- na iznos od 5,60 EUR od 29.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,21 EUR od 15.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,65 EUR od 15.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 2.89 EUR od 19.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,73 EUR od 30.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,04 EUR od 27.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 18,67 EUR od 30.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 21,23 EUR od 19.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 22,57 EUR od 17.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,93 EUR od 17.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,53 EUR od 10.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 20,15 EUR od 28.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,93 EUR od 29.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,21 EUR od 27.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,09 EUR od 07.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 17,17 EUR od 09.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,98 EUR od 24.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,09 EUR od 11.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 20,23 EUR od 31.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 22,62 EUR od 26.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 26,18 EUR od 30.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 25,72 EUR od 30.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 27,19 EUR od 31.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 34,06 EUR od 28.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 42,20 EUR od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 40,17 EUR od 22.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 41,43 EUR od 09.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 49,50 EUR od 07.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 59,49 EUR od 31.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 51,76 EUR od 21.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 50,34 EUR od 30.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 50,76 EUR od 26.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 80,46 EUR od 19.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 76,66 EUR od 22.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 84,91 EUR od 20.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 69,49 EUR od 21.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 63,23 EUR od 21.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 65,29 EUR od 24.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 72,39 EUR od 27.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 72,63 EUR od 14.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 71,19 EUR od 20.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 73,18 EUR od 24.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 73,24 EUR od 15.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 70,09 EUR od 17.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 65,65 EUR od 18.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 71,06 EUR od 22.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 71,91 EUR od 19.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 70,48 EUR od 17.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 68,41 EUR od 12.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 70,24 EUR od 22.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 71,70 EUR od 20.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 63,76 EUR od 16.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 64,40 EUR od 21.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 64,33 EUR od 08.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 65,54 EUR od 12.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 66,97 EUR od 16.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 67,93 EUR od 16.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 70,42 EUR od 26.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 71,60 EUR od 18.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 69,02 EUR od 20.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 72,15 EUR od 17.02.2014. godine do isplate

- na iznos od 73,07 EUR od 20.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 71,99 EUR od 18.04.2014. godine do isplate

- na iznos od 71,08 EUR od 23.05.2014. godine do isplate

- na iznos od 72,87 EUR od 08.08.2014. godine do isplate

- na iznos od 72,99 EUR od 21.08.2014. godine do isplate

- na iznos od 74,33 EUR od 09.09.2014. godine do isplate

- na iznos od 74,62 EUR od 02.10.2014. godine do isplate

- na iznos od 76,36 EUR od 12.11.2014. godine do isplate

- na iznos od 76,24 EUR od 19.12.2014. godine do isplate

- na iznos od 76,81 EUR od 09.01.2015. godine do isplate

V Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.602,94 eur (dvijetisućešestodvaeuraidevedesetčetiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 12. srpnja 2024.g. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbija.“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) kada je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe u fazi glavne rasprave, iako isto sukladno ZPP nije dopušteno, a sve s obzirom da tužiteljica isključivo svojom krivnjom nije prije zaključenja prethodnog postupka u cijelosti odredila tužbeni zahtjev kako je to učinila podneskom u fazi glavne rasprave i to nakon provođenja financijskog vještačenja, a kojoj preinaci se tuženik protivio; da je automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja, počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP te članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 502.c ZPP, dok je jednako tako na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo; da sve i da se može uzeti da tražbina postoji, bezrezervnim oslanjanjem na izračun iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prvostupanjski sud je pogrešno odlučio o visini tražbine tužiteljice, kao i doveo do neravnoteže među ugovornim stranama na štetu tuženika; da je odbijanjem provođenja dopune nalaza i mišljenja bez obrazloženja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP; da je ocjenom da tužiteljici zakonske zatezne kamate pripadaju od svakog pojedinog stjecanja, počinjena povreda pogrešne primjene materijalnog prava i to odredbe sadržane u članku 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO); da je ocjenom da restitucijski zahtjev tužiteljice nije zastario obrazloženjem kako je tijek zastarnog roka prekinut podnošenjem kolektivne tužbe, pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to odredba sadržanih u člancima 216., 225. i 241. ZOO; da budući da je odredbom članka 154. stavka 1. ZPP određeno da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, jasno je da bi pravilnom primjenom odredaba parničnog postupka, bilo potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo te bi sukladno navedenom i odluka o troškovima sadržana u presudi bila drugačija, odnosno istom bi imalo biti naloženo tužiteljici da naknadi tuženiku prouzročene troškove postupka.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

4. U odgovoru na žalbu, tužiteljica predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu. Ujedno zahtijeva naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno ni nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.1. U odnosu na žalbene navode žalitelj u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 190. ZPP, valja istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tužiteljica postavila svoju tužbu sukladno odredbama čl. 186.b i da obzirom na utvrđenu činjenicu da joj tuženik nije dostavio sve isprave potrebne za postavljanje točno određenog iznosa za isplatu i da je u konkretnomu slučaju osnovano dopustiti preinaku tužbe sukladno odredbi članka 190. stavka 2. ZPP jer tužiteljica sve do trenutka dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke nije mogla pravilno označiti visinu svog tužbenog zahtjeva budući ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, a niti je prethodno raspolagala podacima tuženika temeljem kojih je to ranije mogla učiniti, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje. Pri tomu u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2001 od 26. studenog 2021., radi čega je žalbu tuženika, kao neosnovanu valjalo odbiti i u ovomu dijelu.

7.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe 502.a i c ZPP jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnomu slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da je tužiteljica u ovomu postupku dokazala da je njezin sada pokojni pravni prednik DŽ imao status potrošača i da se u konkretnomu slučaju radi o potrošačkom kreditu pa da se, posljedično tomu, ima primijeniti navedena zakonska odredba članka 502.c ZPP.

7.3. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu, u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, u cijelosti neosnovana.

8. Uzimljući u obzir da pobijana presuda nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da, u bitnomu, sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanja na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske), povredu prava na jednakost oružja, a niti da se radi o arbitrarnoj odluci.

9. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

10. U ovomu postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 306- 599/2007 sklopljenom 19. prosinca 2007. između sada pokojnog pravnog prednika tužiteljice DŽ, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe- Adria Bank d.d., kao kreditora i tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa od 645,21 eura i 4.119,98 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ove iznose naplatio od njezinog sada pokojnog pravnog prednika DŽ temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

12. U ovomu postupku nije sporno da je između sada pokojnog pravnog prednika tužiteljice DŽ i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. 19. prosinca 2007., sklopljen Ugovor o kreditu broj: 306-599/2007, temeljem kojeg je prednik tuženika, kao kreditor stavio na raspolaganje sada pokojnom pravnom predniku tužiteljice iznos od 19.070,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine osobnog vozila, da je odredbom članka 6. ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d., a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,60 % godišnje (članak 3. Ugovora) te da se kamata obračunava u švicarskim francima i naplaćuje u kunama po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja (članak 3. točka 2. Ugovora). Nesporno je i da je taj kredit otplaćen.

13. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora prednik tuženika postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i, posljedično tomu, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njezinog sada pokojnog pravnog prednika DŽ, kao korisnika kredita, naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost prigovora zastare, koji je tijekom postupka istaknuo tuženik.

14. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnomu, da osnovanost takvog zahtjeva tužiteljice proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u spomenutim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, na koja se pravna shvaćanja tužiteljica i poziva, kao i provedenih dokaza - sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice kao parnične stranke pa, posljedično tomu, zaključuje da su u konkretnomu slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje budući se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su one bile razumljive prosječnom potrošaču, zbog čega je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, a na što potrošači, korisnici kredita, prigodom sklapanja ugovora nisu bili upozoreni pa je, posljedično tomu, prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Posljedično tomu, a cijeneći i sadržaj odredbi odredbe članka 502.c ZPP iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da su ove ugovorne odredbe ništetne i da posljedično tomu, tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe članaka 1111. i 1115. ZOO. Pri tomu je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je u konkretnomu slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare (članak 241. ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe dakle, u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014. prema odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 odnosno 14. lipnja 2018. prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017, a obzirom da je u konkretnomu slučaju tužba podnesena 13. lipnja 2019., dakle unutar zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO, to da nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja.

15. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a za što je prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

16. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi u Ugovoru o kreditu broj: 306-599/2007 od 19. prosinca 2007., sklopljenog između sada pokojnog pravnog prednika tužiteljice DŽ, kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača, na koja se poziva i tužitelj, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tomu prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tomu je prvostupanjski sud, i neovisno o tomu, svoj zaključak o valjanosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – navedenog Ugovora o kreditu, koji je odobren za kupovinu osobnog vozila i iskazu tužiteljice kao parnične stranke, dakle, temeljeći svoj zaključak i na samom sadržaju navedenog Ugovora i okolnostima pod kojima je isti sklopljen pa je posljedično tomu i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

17. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tomu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

18. U odnosu, pak, na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pogrešan zaključak suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorene valutne klauzule valja istaknuti da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, budući je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tomu da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadržajno sadrži odredbe o tomu da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnomu slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na pravnog prednika tužiteljice, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO. Posljedično tomu, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno pa je, posljedično tomu, a cijeneći pri tomu i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud pravilno zaključio i o ništetnosti ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

19. U konkretnomu se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za pravnog prednika tužiteljice, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao osnovanim, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao pravnom predniku tužiteljice, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu pravnog prednika tužiteljice, kao potrošača, pa se i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda radi o ništetnim ugovornim odredbama, uzimljući pri tomu u obzir i da je saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su u konkretnomu slučaju ugovorne odredbe koje ovlašćuju banku na promjenu kamatne stope po vlastitoj odluci za pravnog prednika tužiteljice, koji nema specifična znanja o financijama, nejasna i da je tuženik stoga bio dužan objasniti kakve posljedice takva odredba kroz naročito dugo vremensko razdoblje može imati na visinu anuiteta i objasniti parametre promjene ugovorene kamatne stope, a kako je tuženik uskratio takve obavijesti takva ugovorna odredba je nepoštena i ništetna, a isto tako je i odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak pravnom predniku tužiteljice kao prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tomu i ništetna jer je banka prije i u vrijeme sklapanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB) o tomu da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

20. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbi članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03, koje su zapravo u osnovi identične odredbama članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07), a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati (a što ovdje nije bio slučaj) te odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o tužiteljičinom zahtjevu za isplatu navedenih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, tuženik nezakonitim ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tomu taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate dužan platiti tužiteljici, a koji zaključak niti žalitelj svojom žalbom nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu.

21. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnomu slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO) jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tomu ništetne te da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovomu dijelu.

22. Suprotno žalbenim navodima tuženika, visina tužbenog zahtjeva pravilno je utvrđena osnovom u postupku provedenog financijskog vještačenja, uzimljući pri tomu u obzir početnu ugovorenu visinu kamatne stope pa je žalba žalitelja (koji tijekom prvostupanjskog postupka nije doveo u pitanje sam matematički izračun vještaka već je samo neosnovano ukazivao da bi trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za kredite u kunama, a ne početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj) neosnovana i u tomu dijelu.

23. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014, odnosno 14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnomu slučaju, zastara nije nastupila jer do podnošenja tužbe u ovomu postupku 13. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina (članak 225. ZOO). Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prigodom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tomu što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tomu da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, obzirom da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer, u protivnomu, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvomu slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP). Osim toga, prigodom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tomu valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

24. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnomu slučaju, valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu. Osim toga, ovaj tuženikov prigovor zastare nije osnovan obzirom i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV47/2020-2 od 30. siječnja 2020., a koje je dodatno pojašnjeno pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

25. Suprotno paušalnim žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 1. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka pa je, posljedično tomu, žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

26. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

27. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev toga žalitelja za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP) i odlučeno kao u izreci pod točkom II ove presude.

28. Tijekom žalbenog postupka tužiteljica je zahtijevala naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav njezinog odgovora na žalbu tuženika, ali je taj njezin zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (članak 155. stavak 1. ZPP).

U Puli – Pola 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte