Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], ČM

Poslovni broj: P-277/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja UM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin,odvjetnici u Varaždinu protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate , nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 26.ožujka 2025., u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29.travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj:146-252/2006 sklopljen između tužitelja DM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877,Slavonska avenija 6, Zagrebu čl. 5. a koji glasi:„prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 136-53080163 sklopljen između tužitelja DM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagrebu čl. 8. a koji glasi: „Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe Adria Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom u Informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6,Zagrebu da tužitelju DM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos u visini od 957,76€

(slovima:devetstopedesetsedameura i sedamdesetšestcenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.07.2006.g. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena pa do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine pa do 30.12.2023.g. isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 31.12.2023. pa do isplate uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,te isplata iznosa od 276,24 € (slovima: dvjestosedamdesetšesteura i dvadesetčetiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.11.2018.g. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje do 30.12.2023.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 31.12.2023. pa do isplate uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana .

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 829,65 eura, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 8 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 19.srpnja 2006. godine s tuženikom kao davateljem kredita sklopio potrošački Ugovor o kreditu, broj ugovora 146-252/2006. Odredbom čl. 20. ugovorena je nadležnost Općinskog suda u Čakovcu. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 125.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 146-252/2006. ugovorena je naknada od 1,25 % od iznosa kredita jednokratna koja se naplaćuje odbijanjem od iznosa kredita prije isplate kredita. O navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, slijedom čega je stavljen u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane te je temeljem odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 (dalje: ZZP) takva ugovorna odredba nepoštena, a ugovorne odredbe koje su protivne Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva su temeljem odredbe čl. 322 Zakona o obveznim odnosima( dalje: ZOO) ništetne. Odredbom čl.81. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

2. Dakle, iznos koji je tužitelj platio kao ulaznu naknadu u visini od 957,76€ predstavlja iznos koji ovom tužbom traži vraćanje, zbog stjecanja iznosa od strane tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe. Navedena ugovorna odredba koja sadrži obvezu tužitelja na plaćanje naknade, dakle ugovorna odredbe unaprijed sastavljena u tipskom ugovoru o kojoj tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja. Vrhovni sud u odluci Rev 673/23 obrazlaže ništetnost ugovorne odredbe primjenom čl.81. 83. i 85. ZZP-a „26.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), „ a identična situacija bila je i kod tužitelja.

3. Tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom dana 18.05.2016.g. sklopio i potrošački ugovor o kreditu broj: 136-53080163 koji je otplatio 2018.g. U Ugovoru o kreditu broj: 136-53080163 odredbom čl. 8. ugovorena je mogućnost vraćanja kredita prijevremeno pri čemu je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Banke d.d. u iznosu pobliže navedenom u Informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj je prijevremeno zatvorio kredit 2018.g. a tuženik mu je obračunao naknadu u iznosu od 276,24 €. Ni o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita tužitelj nije mogao pregovarati, a tuženik nije ugovorio pravo ni obračunavao naknadu štete, niti štetu prilikom obračuna naknade za prijevremeno zatvaranje nije tužitelju kao potrošaču dokazao, nego je ugovorio naknadu prema svojoj Odluci, a što primjenom odredbe čl.1024. ZOO-a nije bio ovlašten. Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, pri čemu tužitelj kao potrošač nije imao uvida u sadržaj tuženikove odluke o naknadama, je ništetna.

4. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5. Temeljem pravnog shvaćanja VSRH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga tužitelj ovim tužbenim zahtjevom pod toč. I. traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena ulazna i izlazna naknada i toč. II. isplatu zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba sa zateznom kamatom od dana plaćanja.

6. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je u vezi s predmetnim ugovorom o kreditu tužitelj pokrenuo parnični postupak protiv tuženika pred Općinskim sudom u Čakovcu pod poslovnim brojem P-212/19, a u kojem parničnom postupku tužitelj potražuje isplatu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je 19.srpnja 2006. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj: 146-252/2006. i da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćen iznos naznačen u tužbi. Međutim, ističe da je u ugovoru jasno , lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita uslijed čega sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti ( čl.84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički ispravna već ispunjava uvjet predvidvljivosti i daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje proizlaze za njega iz sporne odredbe. Ujedno tužitelj je predmetni ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili usluge. Tuženik kao i svaka druga kreditna institucija prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Troškovi obrade zajedno s ugovorenom kamatom predstavljaju cijenu predmetnog kredita. Tuženik smatra da ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovan opis poslova zaposlenika banke ne umanjuje to pravo niti predmetnu odredbu čini ništetnom. Djelatnost tuženika je puno šira od samog kreditiranja , te bi on svaku uslugu koju pruži morao, smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade. Da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ( ZZP/03) i to da se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi da nije sporno da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru što ne dovodi do zaključka da se o ugovornim odredbama nije moglo pregovarati. Pregovaračka moć potrošača ogleda se u njegovom pravu da odabere između različitih proizvoda tuženika, njihove cijene, da usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade , očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tužitelj je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu , te ga upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade kredita odmah naplatiti. Pri tome se tuženik poziva na presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, broj: P-517/2018 od 5.ožujka 2020. , te presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj : Gž-1215/2020 kojom je potvrđena navedena prvostupanjska odluka. Nadalje, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Predmetnim ugovorom odobren je i isplaćen iznos od 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je sporna naknada naplaćena u iznosu od 1,25 % slijedom čega je razvidno da ista ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu.

7. Tuženik ističe da su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova odnosno od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena i ništetna. Navodi da sud EU zauzima jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

8. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik navodi da je nesporno da je sa tužiteljem 18.svibnja 2016. sklopio ugovor o kreditu,broj: 136- 53080163, te da je tužitelju prilikom prijevremenog zatvaranja kredita naplaćena naknada u iznosu od 274,80 eura. Sporna ugovorna odredba sukladna je tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, te se poziva na čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. U slučaju prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje šteta radi čega je ugovorena predmetna naknada jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano sa nerazmjernim troškovima. Tuženik sredstva koja isplaćuje, dakle iznos kredita osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom i nema mogućnosti prijevremenog povrata sredstava , već je do kraja ugovorenog razdoblja dužan plaćati kamatu čime mu nastaje šteta. Nadalje, uslijed prijevremene otplate tuženik ostvaruje neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati, s obzirom na hiper likvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod City Bank ili Deutsche Bank i za to plaćati negativnu kamatu čime mu nastaje šteta. S obzirom na promjenu tržišnih okolnosti tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kakvi su bili u predmetnom ugovoru o kreditu. Stoga tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu da prijevremeno otplati kredit. Naknada zbog prijevremene otplate kredita ne predstavlja buduću nedospjelu ugovornu naknadu koju bi tužitelj plaćao da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Tuženik smatra da poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati, tuženik je postupao sukladno propisima , te mu je nastala šteta , a sporna naknada predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete. Nadalje, tuženik prigovara postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetnih naknada , pa do isplate, te ističe prigovor zastare navodeći da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove , pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Slijedom navedenog bilo bi bez predmetno tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak građanskog odjela VS RH od 30.siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj: 146- 252/2006. ( list 7-13 spisa), solemnizaciju istog ( list 14-15 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita broj: 136-53080163 (list 16 spisa), ugovor o kreditu broj: 136-53080163 ( list 18-23 spisa), specifikaciju isplate kredita, pregled prometa za klijenta, odluku VS RH, broj: Rev-43/22, presudu VS RH broj. Rev-112/2018-2 i Rev-673/23-2 presudu Županijskog suda u Puli, broj: Gž-633/2022-2 ( list 24-46 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 52 -228 spisa), podnesak tužitelja od 12.11.2024. (list 234-235 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

10. Tužitelj je izjavio da vezano uz kredit koji je s tuženikom sklopio 19.srpnja 2006.godine s djelatnikom banke prije sklapanja ugovora o kreditu razgovarao je o osnovnim stvarima , dakle o iznosu kredita i kreditnoj sposobnosti. Tražio je kredit u CHF koji je u to vrijeme bio najpovoljniji odnosno bile su najpovoljnije kamate. O ulaznoj naknadi nije se raspravljalo, no zna da je bila jako visoka, čini mu se da se radilo o nekih 1.000,00 eura. S tuženikom nije mogao raspravljati o visini iste. Kada mu je odobren kredit i kada je došao u banku isti je već bio sastavljen, no nije siguran da li je ugovor prvi put vidio kod javne bilježnice Jasenke Crnčec, koja je izvršila solemnizaciju ugovora. Javna bilježnica je pročitala ugovor i tada je uočio visinu ulazne naknade. Kod javnog bilježnika nije imao koga pitati vezano uz razlog visine te naknade. Da nije potpisao takav ugovor pretpostavlja da ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu s tuženikom. Djelatnik banke mu prilikom pregovaranja o konkretnom kreditu kao niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije spominjao niti objašnjavao na što se odnosi ulazna naknada , niti je objašnjavao za njega tada važnije stvari kao što je valutna klauzula u CHF , valutni rizik , što to znači , a niti mu je objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope , niti mu je predočena odluka ili bilo kakav drugi akt banke u kojem bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Ulazna naknada bila je oduzeta od isplate kredita. S djelatnikom banke razgovarao je o osnovnim stvari, dakle kakva će biti kamata, koliko iznosi rata kredita i da li takvu ratu može plaćati s obzirom na svoje prihode. Pitao je za visinu kamatne stope jer je ista bila bitna za ratu kredita. Ulazna naknada uopće nije bila predmet razgovora između njega i službenika banke s kojim je razgovarao o predmetnom kreditu. Procjenio je da je kredit u CHF najpovoljniji za njega, s obzirom na njegove mogućnosti da pod danim uvjetima plaća rate kredita , a prilikom sklapanja predmetnog ugovora na isto je imalo utjecaj njegova mladost, neiskustvo i lakovjernost. Nije dobio nikakve brošure vezano uz kredite u CHF , o kreditu je razgovarao s djelatnikom banke i smatrao je da je to najvjerodostojnije. Djelatnik banke nije mu prezentirao nikakve rizike vezano uz CHF, nije bio spominjan termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači, a niti je bilo napomenuto od strane tuženika koju valutu i na koji način u RH štiti HNB. Nije sumnjao da mu djelatnik banke nudi najbolji proizvod.

11. Vezano uz kredit koji je s tuženikom sklopio dana 18.5.2016. djelatnik banke nije mu ništa govorio o tzv. izlaznoj naknadi niti je objašnjavao istu , a u ugovoru se ne navodi visina izlazne naknade , niti o čemu ista ovisi. Djelatnik banke nije mu napomenuo da u slučaju ukoliko želi prijevremeno otplatiti kredit da mora platiti izlaznu naknadu , niti je bila navedena visina iste, niti mu je usmeno obrazloženo o čemu ovisi visina izlazne naknade. Čini mu se da je izlazna naknada iznosila oko 200,00 eura. Prilikom pregovora o predmetnom kreditu nije mu predočena niti uručena Odluka o visini naknade banke u slučaju prijevremene otplate kredita. Kada je došao u banku pitati za prijevremenu otplatu kredita pitao je koliko mu je preostala glavnica, te mu je bilo pobrojano sve što treba platiti ako želi prijevremeno otplatiti kredit, time da o tome nije mogao pregovarati, već se mogao ili složiti s istim, ili odustati od prijevremene otplate. Pun. tužitelja naveo je da u obavijesti o prijevremenoj otplati kredita tuženik navodi iznos od 0,50 % za izlaznu naknadu na što je tužitelj iskazao da u ugovoru o kreditu nije bila navedena visina izlazne naknade , da o istoj nije mogao pregovarati, a kada je primio navedenu obavijest tada je prvi put imao informaciju koji iznos mora platiti za prijevremenu otplatu kredita.

12. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificiran tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

13. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 146-252/2006, od dana 19.srpnja 2006. i ugovora o kreditu broj: 136- 53080163 od 18.5.2016.

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl.5. Ugovora o kreditu broj: 146-252/2006 i odredbe čl.8. Ugovora o kreditu broj: 136- 53080163 u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev tužitelja za povrat iznosa plaćenih po navedenoj osnovi.

15. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

19. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

20. Prema odredbi čl. 96.st.1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno Načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca , te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, odnosno koje usluge i troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih. Nesporno je da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali nije imao informaciju o svrsi te naknade.

22. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

23. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

24. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

25. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

26. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

27. Iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom razgovora o predmetnom kreditu nije raspravljao s djelatnikom banke o ulaznoj naknadi , da mu djelatnik banke prilikom razgovora o kreditu nije spominjao ulaznu naknadu , nije objašnjavao na što se ista odnosi, time da mu nije objasnio niti za njega tada važnije stvari kao što je valutna klauzula u CHF , valutni rizik, što to znači, niti mu je objasnio o čemu ovisi promjena o kamatnoj stopi. Ugovor o kreditu vidio je prvi put, čini mu se kod javnog bilježnika gdje je tada uočio visinu ulazne naknade, te pretpostavlja da nije potpisao takav ugovor da ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu. S obzirom da je visina naknade u ugovoru navedena u postotku razumno je da je tužitelj mogao izvesti zaključak o visini naknade ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa je shodno tome mogla pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

28. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru , da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, kao niti o bilo kojoj odredbi predmetnog ugovora, može se zaključiti da banka, tuženik, o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te naknade od strane tužitelja kao potrošača ista bila ograničena u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu) ili nametanjem neke druge obveze ili naknade.

29. Neosnovano je pozivanje tuženika na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5.3.2004. jer se isto odnosi na nesavjesnost ugovornih strana iz Ugovora o zajmu, te nije relevantno u ovoj pravnoj situaciji.

30. Glede naknade za prijevremenu otplatu kredita nesporno je da je odredbom čl. 1024.st.2. Zakona o obveznim odnosima kao mjerodavnog prava obzirom na vrijeme sklapanja ugovora propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje ali da je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. Prema st. 3. istog članka korisnik kredita u tom je slučaju dužan nadoknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, time da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti kako je to propisano odredbom čl. 1024.st.4. ZOO. Dakle, iz navedenog slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate ( neostvarene kamate). Tuženik je obrazlagao visinu naplaćene naknade radi prijevremene otplate kredita navodeći da je ista obračunata sukladno odluci o naknadama za usluge tuženika. Naveo je da je u općim odredbama definirano utvrđivanje visine naknade, a da naknada sadržava stvarne troškove koje je tuženik imao. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpjele štete odnosno svih onih troškova koji bi mu kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita, ali ta naknada ne bi se smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela kamate, niti na troškove likvidnosti. Tuženik se poziva na troškove likvidnosti odnosno negativne kamate koje je platio i koje plaća inozemnim bankama na sredstva koja je zaprimio prilikom prijevremene otplate kredita, odnosno troškovi likvidnosti predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita, a koja je tužitelju uz administrativne troškove uračunata u naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Troškovi likvidnosti koje tuženik navodi nisu po stavu ovog suda osnov za tzv. izlaznu naknadu na što upućuje i recentna sudska praksa ( odluka U-III-3231/22). Ujedno shvaćanje da banke nemaju prava zahtijevati naknadu za prijevremeno ispunjenje obveze klijenta iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kao što je i ovdje slučaj potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ( NN 101/17) kojim se zakonom u pravni poredak RH prenjela Direktiva 2014/17 EU, Europskog parlamenta , vijeća od 4.2.2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite i o izmjeni Direktive 2008/48 EZ , 2013/36 CU i uredbe EU broj 1093/10. Iako se taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom na dan sklapanja ugovora o kreditu evidentno je da su istim otklonjeni nedostatci do tada važećeg zakonskog uređenja , te je onemogućeno bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje ugovornih obveza. Banka bi imala pravo na naknadu troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita prije svega administrativnih troškova, ali ne i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je naveo da postoje administrativni troškovi vezani uz prijevremenu otplatu kredita, no iste nije specificirao na način da navede o kakvim se stvarno troškovima radi i koliko ti troškovi iznose. S obzirom na navedeno sud smatra da je odredba čl. 8. st.2. predmetnog ugovora o kreditu suprotna prisilnim propisima, gore navedenom zakonu i odlukama radi čega sud smatra da je ista ništetna. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja koja povreda povlači ništetnost predmetne ugovorne odredbe , a ugovor može opstati bez iste koja nije bila uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

31. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

32. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

33. Prema presudi Europskog suda pravde broj: C-26/13 od 30.travnja 2014. čl.4.st.2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da se istome trebalo na precizan , razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

34. Iz utvrđenog proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno da je bio informiran nakon što je pročitao ugovor o kreditu, te da je s obzirom da je visina naknade u ugovoru navedena u postotku razumno za očekivati da je mogao izvesti zaključak o visini naknade, ali ne i o krajnjoj svrsi naknade. Isto tako nesporno je da u ugovoru o kreditu koji je s tuženikom sklopio 18.5.2016. nije bila navedena visina tzv. izlazne naknade , da mu djelatnik banke prilikom razgovora o sklapanju ugovora o kreditu nije ni na koji način objašnjavao izlaznu naknadu , visinu iste, i od čega se ista sastoji odnosno da je o visini izlazne naknade dobio informacije tek kad se odlučio na prijevremenu otplatu kredita. Banka nije dokazala koja je izravno nastale troškove pretrpjela prijevremenom otplatom kredita , niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita , pa ovaj sud smatra da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje djela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ( izmakle dobiti).

35. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve odredbe i tijekom pojedinačnih pregovora odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača i sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takve ugovorne odredbe. U konkretnim slučajevima radilo se o tipskim ugovorima , pa se može zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

36. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

37. Kako je dio ugovora broj: 146-252/2006 koji se odnosi na ugovaranje naknade za odobrenje kredita ništetan, kao i dio ugovora broj: 136-53080163, koji se odnosi na tzv izlaznu naknadu ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ugovora, odnosno dijela konkretnih ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

38. Tuženik je dužan temeljem odredbi čl.1111. u vezi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 115. Zakona o obveznim odnosima, a s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl.29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

39. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

40. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (Tbr.

7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023, dalje Tarife), sastav podneska od 12.11.2024. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 150,00 eura, zastupanje na ročištu dana 20.2.2025. i 26.3.2025. ( Tbr.9.1. Tarife), za svako zastupanje u iznosu od 150,00 eura, što ukupno iznosi 600,00 eura, pripadajući PDV u iznosu od 150,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 eura, što sveukupno iznosi 829,65 eura.

Čakovec, 29.travnja 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.