Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Posl.br. P-722/2024-45

Rovinj, Obala P. Budicin 4

(ranije posl.br. P-733/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužitelja ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tužene Addiko banke d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. ožujka 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tužene, dana 29. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu broj 346-75/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 6. prosinca 2004. godine, i to: čl. 3.II. toč. 2. "… kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke. "; čl. 6. "Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune." pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 346-75/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 6. prosinca 2004. godine kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2.2. koja glasi: "… važećem na dan korištenja kredita.", u odredbi čl. 3.II. toč. 2. i 3. koje glase: "... obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ..." čl. 3.II. toč.3. "Kamata se obračunava u CHF … po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća." pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka sadržane u Aneksu br.1. Ugovoru o kreditu broj: 346-75/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28. lipnja 2013. godine.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova preplaćene kamate, u roku od 15 dana isplati iznos od 9.749,39 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 23,29 eura od 1. listopada 2007. do isplate,

- na iznos od 23,21 eura od 2. studenoga 2007. do isplate,

- na iznos od 23,47 eura od 4. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 23,31 eura od 2. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 23,70 eura od 31. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 23,90 eura od 29. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 91,56 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 89,18 eura od 3. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 88,16 eura od 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 89,12 eura od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 87,39 eura od 4. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 87,33 eura od 1. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 88,14 eura od 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 95,16 eura od 3. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 90,22 eura od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 142,00 eura od 5. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 143,16 eura od 2. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 143,55 eura od 2. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 141,62 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 141,71 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 138,88 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 136,72 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 137,00 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 137,77 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 137,45 eura od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 136,19 eura od 2. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 137,84 eura od 7. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 139,11 eura od 5. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 141,01 eura od 19. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 140,25 eura od 19. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 142,90 eura od 19. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 142,08 eura od 19. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 142,87 eura od 19. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 151,86 eura od 19. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 149,65 eura od 19. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 155,16 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 152,83 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 184,82 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 192,82 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 175,28 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 168,39 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 170,51 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 167,23 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 167,38 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 179,15 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 179,91 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 189,59 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 183,95 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 177,84 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 154,66 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 153,89 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 155,82 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 157,44 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 157,29 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 155,45 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 155,96 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 156,16 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 154,62 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 154,46 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 153,19 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 151,03 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 152,40 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 152,81 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 151,70 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 147,77 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 84,62 eura od 6. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 82,50 eura od 15. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 81,59 eura od 15. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 79,36 eura od 19. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 79,03 eura od 15. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 79,45 eura od 30. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 80,15 eura od 2. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 81,15 eura od 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 80,55 eura od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 80,88 eura od 30. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 81,25 eura od 31. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 8,64 eura od 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 8,67 eura od 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 8,63 eura od 31. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 8,54 eura od 30. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 8,49 eura od 31. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 8,48 eura od 30. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 8,53 eura od 4. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 8,57 eura od 12. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 8,54 eura od 14. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 8,57 eura od 13. studenoga 2014. do isplate,

- na iznos od 8,58 eura od 15. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 8,53 eura od 14. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 8,52 eura od 12. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 8,50 eura od 13. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 8,47 eura od 15. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 8,45 eura od 14. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 8,42 eura od 15. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 8,40 eura od 15. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 8,38 eura od 13. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 8,35 eura od 14. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 8,33 eura od 14. listopada 2015. do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. godine (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnove preplaćenog CHF tečaja, u roku od 15 dana isplati iznos od 21.434,68 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 3,79 eura od 5. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 12,08 eura od 2. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 15,82 eura od 2. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 5,50 eura od 31. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 7,48 eura od 30. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,51 eura od 5. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 16,80 eura od 19. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 13,76 eura od 19. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 31,82 eura od 19. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 28,40 eura od 19. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 35,08 eura od 19. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 92,91 eura od 19. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 81,04 eura od 19. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 117,45 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 104,91 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 83,60 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 125,79 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 181,18 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 142,89 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 157,71 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 140,62 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 143,80 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 216,46 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 223,62 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 284,42 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 253,34 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 219,28 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 217,30 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 214,73 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 231,25 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 245,67 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 247,69 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 237,86 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 244,66 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 249,35 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 241,73 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 243,85 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 238,16 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 225,91 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 239,37 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 245,88 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 241,31 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 216,19 eura od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 12.447,73 eura od 1. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 56,21 eura od 6. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 120,64 eura od 15. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 116,46 eura od 15. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 103,35 eura od 19. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 65,50 eura od 15. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 67,57 eura od 30. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 70,88 eura od 2. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 75,46 eura od 30. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 73,12 eura od 31. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 74,80 eura od 30. studenoga 2013. do isplate

- na iznos od 76,71 eura od 31. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 70,45 eura od 31. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 72,71 eura od 28. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 71,98 eura od 31. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 69,49 eura od 30. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 68,70 eura od 31. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 69,06 eura od 30. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 71,90 eura od 4. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 74,28 eura od 12. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 73,79 eura od 14. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 75,86 eura od 13. studenoga 2014. do isplate

- na iznos od 77,27 eura od 15. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 76,45 eura od 14. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 76,68 eura od 12. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 76,69 eura od 13. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 76,69 eura od 15. travnja 2015. do isplate

- na iznos od 76,70 eura od 14. svibnja 2015. do isplate

- na iznos od 76,70 eura od 15. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 76,71 eura od 15. srpnja 2015. do isplate

- na iznos od 76,72 eura od 13. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 76,72 eura od 14. rujna 2015. do isplate

- na iznos od 76,73 eura od 14. listopada 2015. do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena za period do 31. srpnja 2015. godine (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Anex uz Ugovor o kreditu broj 346-75/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21. ožujka 2016. godine.".

VII. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.126,66 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VIII. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 781,25 eura odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 06. lipnja 2019. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-733/2019 zaprimljena je tužba tužitelja protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti ugovorne odredbe o deviznoj klauzuli u CHF uz zahtjev isplate preplaćenih iznosa po tom osnovu.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su dana 06. prosinca 2004. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopile Ugovor o kreditu broj: 346-75/2004, kojim ugovorom je tuženica odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 209.000,00 CHF;

- da su dana 28. lipnja 2013. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili Aneks br. 1 Ugovoru o kreditu broj 346-75/2004, kojim aneksom je produžen rok otplate kredita do 31. prosinca 2035. godine;

- da ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika;

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014.god. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, pa obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica stoga predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke;

- da obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom;

- da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 209.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 1.378,15 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja;

- da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženica propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je na dan sklapanja predmetnog ugovora (06. prosinca 2004. godine) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iznosio 4,956235, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;

- da, obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;

- da su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine sklapali anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu;

- da je anexima/dodacima provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima što je za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u euru;

- da se u cilju, da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u eurima valuti, simulacijom kroz konverziju utvrdilo se da bi korisnik kredita bio u povoljnijoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezan uz euro, temeljem čega je u velikom broju kredita utvrđena „preplata“ (dakle preplaćeni iznos u konverziji predstavlja razliku između simuliranog euro kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita);

- da ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc dakle, od trenutaka kada je ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetene ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje, a to nadalje znači da u trenutku sklapanja Anexa/dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanja Anexa/dodatka – da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u euru;

- da iz svega navedenog razvidno je da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost cijelog Anexa/dodatka;

- da su tužitelj i tužena zaključili Anex uz Ugovor o kreditu broj: 346-75/2004 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima;

- da je u odredbi čl. 2. navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 38.570,29 eura, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 294.631,97 kuna.

- da obzirom su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. godine preostala neotplaćena glavnica kredita bila je znatno manja nego što je prikazano u anexu ugovora;

- da obzirom ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog dodatka valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, da je u dodatku ugovora o kreditu netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak anexa ugovora, stoga predmetni Aneks ugovoru u cijelosti da je ništetan;

- kako bi tužitelj ostvario pravo na punu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja predmetnog anexa, isti postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog anexa ugovora o kreditu.

- da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, što ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa;

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke;

- da su sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivniku kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača);

- da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da se prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora (06. prosinca 2004. godine) bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. - 4,956235, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora;

- da obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja, ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije mogao postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva;

- da na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate;

- da se tužitelj prije pokretanja ovog parničnog postupka obratio tuženici radi pribave dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva te je banci dana 30. travnja 2019. godine platio naknadu za pribavu dokumentacije u iznosu od 350,00 kuna, no tužena nije udovoljila zahtjevu tužitelja za izdavanjem dokumentacije;

- da kako tuženica nije udovoljila zahtjevu tužiteljice uz obrazloženje da se predmetni kredit u poslovnim knjigama banke vodi kao zatvoren, tužiteljica nije raspolagala odgovarajućom dokumentacijom bez koje nije mogla utvrditi visinu koji iznos tuženica mora vratiti, stoga tužiteljica ukazuje da nije mogla postaviti uređeni tužbeni zahtjev prije nego sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju primjenom članka 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku, i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje;

- da tužiteljica uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a počevši od 25. kolovoza 2005. godine, a koje će se također naknadno precizno odrediti.

2. Dana 19. ožujka 2020. godine tuženica dostavlja odgovor na tužbu (list 34-54) u kojem prvotno ukazuje da je po rješenju suda tužena postupila i dostavila svu traženu dokumentaciju te nastavno se očituje na tužbene navode ističući prigovor zastare i nedostatka pravnog interesa kako slijedi:

- da nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopio ugovor o kreditu 06. prosinca 2004. godine, a kasnije i aneks uz Ugovor o kreditu 31. ožujka 2016. godine, kojim su konvertirali osnovni kredit sukladno prisilnim odredbama ZID ZPK ZID ZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača;

- da je navedenim ZID ZPK, u čl. 19.b određeno načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR;

- da se u tom smislu ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu;

- da je ZID ZPK u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom;

- da stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu;

- da je sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik pristao da ukupan iznos kojega tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena;

- da tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc;

- da tuženik ovdje posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona;

- da pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja);

- da je kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, jer je upravo iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZID ZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR;

- da kako je zakonodavac prisilnim propisom ZID ZPK uredio način potpune restitucije potrošača, pa je stoga tužiteljičino pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvarila konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristala, tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka;

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZID ZPK s Ustavom Republike Hrvatske kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja;

- da tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZID ZPK;

- da tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja i s obzirom na to da se počevši od 1. siječnja 2014. godine na predmetni Ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 142/2013, dalje: ZPK);

- da je tuženik nakon stupanja na snagu ZPK-a u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način određen čl. 11.a citiranog Zakona;

- da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku;

- da se bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne);

- da u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete, slijedom čega pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno;

- da je tuženik postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona;

- da je tuženik sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. godine objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“;

- da se tuženik u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača/03 koji određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“;

- da predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, a tuženik je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika;

- da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno članku 269. st. 2 i čl. 272. toga Zakona;

- da se odredivost kamatne stope ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu;

- da je ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužiteljica nesumnjivo pristala na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope;

- da tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača;

- da tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost;

- da je poslovna praksa tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora;

- da je tužitelju još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze;

- da je javni bilježnik provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi;

- da je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja;

- da je javni bilježnik prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;

- da je volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika;

- da je tužiteljica očito dobrovoljno pristala na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama;

- da se i o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača;

- da je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja;

- da i u slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe;

- da tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano cit. „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti;

- da predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna;

- da tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države;

- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično);

- da je iracionalno stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli;

- da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF;

- da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF;

- da mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika;

- da tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 11,16%;

- da svako drugo postupanje izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama i dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka;

- da se prigovara i zastari potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi ništetnosti sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora;

- da budući bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa;

- da tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku;

- da ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate;

2.1. Slijedom prednjih navoda, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tužene podneskom od 24. srpnja 2020. godine, u bitnome navodeći da je sud vezan za utvrđenje iz kolektivnih presuda na koje se tužitelj poziva i da iste imaju direktan učinak i za sudove u posebnim postupcima koji se vode radi ostvarenja prava potrošača za naknadu koji se mogu pozvati na ta utvrđenja iz pravomoćnih presuda kojima je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbu iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Kondemnatorni tužbeni zahtjev da se temelji na institutu ništetnosti i obvezi kako bi se ostvarila svrha ništetnosti. Konverzijom da nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja, a činjenica da je sklopljen dodatak ugovoru nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, a sve kako konverzijom ništetan ugovor ili ništetna ugovorna odredba ne mogu konvalidirati. Tužitelj se poziva na brojne odluke nacionalnih sudova, ali i na presude suda EU i to konkretno na predmet broj C-118/17 u predmetu Dunai protiv Erste bank Hungary, u kojoj se izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima. Također se ukazuje da u trenutku konverzije kredita još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti što da je moglo utjecati i na samu konverziju koja je provedena prije toga, imajući u vidu da je banka u obračun uzela i sve promjene kamatnih stopa a koje su bile donesene jednostrano od strane banke, na koji način banka ponovno ne uvažava interese potrošača i ponovno ne postupa kao svjestan gospodarstvenik. Tužitelj ukazuje na sve propuste tuženice prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kada nije prenijela tužiteljici kao potrošaču sve bitne informacije da bi ona mogla procijeniti ekonomske posljedice koje iz njega mogu proizići odnosno nije ukazala na dodatne rizike kod valutne klauzule u švicarskim francima, a sve kako su banke znale i bile svjesne koji su specifični rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u CHF. Konačno, da se kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji na institutu ništetnosti i obvezi restitucije, pa radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. U odnosu na prigovor zastare ukazuje se na neosnovanost istog pozivom na odredbu čl. 215. i 323. ZOO-a te u nastavku podneska određeno postavlja visinu tužbenog zahtjeva kako je prethodno tužena dostavila potrebnu dokumentaciju.

4. Podneskom od 27. kolovoza 2020. godine tuženica se očitovala na navode iz podneska tužitelja od 24. srpnja 2020. godine, protiveći se preinaci tužbenog zahtjeva, a sve kako pored kondemnatornog dijela tužitelj u tome podnesku po prvi puta traži utvrđenje ništetnih odredbi o promjeni kamatne stope i valutne klauzule sadržanih i u Aneksu 1 Ugovora dakle, da je tužitelj povećao zahtjev te istaknuo drugi pored postojećeg. Ponavlja se navod u odnosu na nedostatak pravnog interesa tužitelja za ovakvu tužbu nakon provedene konverzije te ukazuje na odredbu čl. 6. Ugovora kojom da je ugovoreno kako se tužitelju za prve tri godine otplate kredita odobrava pravo na akcijsku kamatnu stopu koja je za 0,26% niža od komercijalne stope. Iz toga da proizlazi kako je tužitelj unaprijed bio upoznat i s ovim parametrom promjene kamatne stope i da je na isto povećanje pristao prilikom sklapanja ugovora odnosno da je pristao da se od 01. siječnja 2008. godine kamata poveća od 4,99% na 5,25%. Slijedom navedenog, ukoliko bi sud proveo dokaz financijskim vještačenjem trebalo bi vještaku odrediti zadatak na način da je kao početna kamatna stopa određena od 5,25%. Konačno tuženica se poziva i na rješenje broj Gos-1/2019-36 u kojem je Vrhovni sud RH u odnosu na sklopljene sporazume o konverziji kakav je i predmetni Aneks osnovnog ugovora o kreditu dao više neko jasan odgovor da imaju pravne učinke i valjani su u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga da, osim što tuženica ponavlja kako tužitelj nema pravni interes za ovu tražbinu zbog činjenice da je provedena konverzija ugovora, ukazuje se i na činjenicu da je tuženica eventualni višak raspodijelila kao preplatu koju je onda koristila za namirenje budućih anuiteta pa da je tražbina tužitelja iz ovog postupka sklapanjem Aneksa već ispunjena te se predlaže tužbeni zahtjev odbiti.

5. Rješenjem od 29. travnja 2021. godine određen je prekid postupka do pravomoćnog okončanja postupka kojeg je Vrhovni sud RH pokrenuo pred sudom EU pod brojem C-474/20 odnosno do pravomoćnog okončanja postupka kojeg je OGS u Zagrebu pokrenuo pred istim sudom a pod brojem C-567/20, te je nastavak postupka određen rješenjem od 06. lipnja 2022. godine.

6. U odnosu na osporeni pravni interes, podneskom od 16. studenog 2022. godine (list 370-374) tužitelj ukazuje da se tužena pogrešno poziva na odluku VS RH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019, a sve kako u navedenom postupku se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom ugovora o kreditu ugovorne strane da su uredile svoj odnos pro futuro odnosno da tek od sklapanja Aneksa tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom. Pitanje pravnog interesa potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredit s euro valutom da je raspravio Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 2868/18 od 12. veljače 2019. godine, kojom odlukom je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem ZPK zaključili dodatak ugovora o kreditu, a kojim su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, nisu izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa. Tužitelj opetovano ukazuje i na praksu iz presuda EU suda, a poglavito u odnosu na provedenu konverziju na odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužitelj smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute pa da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka, rješenjem ovoga suda posl.br. P-733/2019-34 od 22. ožujka 2024. godine dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 25. siječnja 2024. godine, a presudom usvojen tužbeni zahtjev utvrđenja ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule u CHF te odlučeno o kondemnatornom dijelu zahtjeva iz eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva uz odbijeni dio utvrđenja ništetnim Aneksa uz ugovor o kreditu od 21 ožujka 2016. godine.

8. Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl.br. Gž-440/2024-4 od 05. studenoga 2024. godine odbijena je žalba tužene i potvrđeno ovosudno rješenje kojim je dopuštena preinaka, te usvojene žalbe stranaka u odnosu na donesenu presudu zbog čega je predmet u cijelosti vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

9. U ponovnom suđenju radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem zahtjev za izdavanje dokumentacije (list 6);

- uvidom u tečajnu listu na dan 04. prosinca 2004. godine (list 8);

- čitanjem Ugovora o kreditu od 06. prosinca 2004. godine (list 9-16);

- čitanjem Aneksa broj 1 od 28. lipnja 2013. godine (list 22-24);

- čitanjem Aneksa od 21. ožujka 2016. godine (list 25-26);

- čitanjem obavijesti o provedenoj konverziji (list 27, 192-193);

- uvidom u otplatni plan (list 28-29, 194-205, 207, 209-211, 213, 215-217, 226-229);

- uvidom u promidžbeni materijal za CHF kredite (list 125-140);

- uvidom u izračun konverzije kredita (list 179-181);

- uvidom u simulirani otplatni plan u EUR (list 182-188);

- uvidom u popis uplata (list 189-191);

- uvidom u obavijest o promjeni kamatne stope (list 206, 208, 212, 214, 230-231);

- uvidom u prihvat izračuna konverzije (list 232);

- uvidom u pregled promjena za klijenta (list 233-252);

- uvidom u specifikaciju uplata (list 253-258);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića (list 359-428)

- čitanjem dopune nalaza vještaka (list 449-472).

- čitanjem zapisnika o saslušanju svjedokinje ŠZ na ročištu od 03. veljače 2023. godine (list 378-380);

- čitanjem zapisnika o saslušanju tužitelja na ročištu od 03. veljače 2023. godine (list 380);

- čitanjem zapisnika o saslušanju vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. na ročištu od

02. veljače 2024. godine (list 488).

10. Tužbeni zahtjev (glavni) je osnovan.

11. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 06. prosinca 2004. godine između tužitelja i pravne prednice tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te utvrđenje ništetnim i dijelove odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbi kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka sadržane u Aneksu 1 Ugovora o kreditu sklopljenog 28. lipnja 2013. godine kao i utvrditi u cijelosti ništetnim Aneks uz Ugovor o kreditu sklopljenog 21. ožujka 2016. godine kojim je provedena konverzija i naložiti tuženici da tužitelju isplati s osnova preplaćene kamate iznos od 9.749,39 eura i s osnova preplaćenog CHF tečaja iznos od 21.434,68 eura, što iznosi ukupno 31.184,07 eura, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa. Ukoliko sud smatra da nije osnovan glavni tužbeni zahtjev postavlja i eventualni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi ugovora o kreditu, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po tom ugovoru mijenjala u skladu s jednostranom odlukom prednika tužene i drugim internim aktima banke, te utvrđenje ništetnim i dijelova odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbi kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, sadržane u Aneksu broj 1 Ugovora o kreditu sklopljenog 28. lipnja 2013. godine, zatim da se u cijelosti utvrdi ništetnim Aneks uz Ugovor o kreditu sklopljen 12. ožujka 2016. godine kojim je provedena konverzija, kao i da se naloži tuženoj da tužitelju isplati iznos od 31.184,07 eura sa zateznim kamatama tekući od 01. listopada 2015. godine do isplate, kao i iznos od 3.806,16 eura.

12. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su tužitelj i pravna prednica tuženice dana 06. prosinca 2004. godine sklopile ugovor o kreditu br. 346-75/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (stambeni kredit) za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 209.000,00 CHF-a s rokom otplate do 31. prosinca 2024. godine s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom 4,99% godišnje, s time da banka odobrava i pravo na akcijsku kamatnu stopu koja je za 0,26 postotnih poena niža od komercijalne kamatne stope za prve tri godine;

- da su stranke sklopile Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu br. 346-75/2004 dana 28. lipnja 2013. godine kojim je utvrđeno stanje nedospjele glavnice na dan 31. svibnja 2014. godine u iznosu od 75.889,43 CHF te je istim produžen rok otplate kredita do 31. prosinca 2035. godine;

- da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 346-75/2004 dana 06. travnja 2016. godine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja kao korisnika kredita kojim Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu utvrđeno da je na dan 30. rujna 2015. godine utvrđeno stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima u iznosu od 38.570,29 eura i visina iznosa preplate od 609,96 kuna;

- da se početna kamatna stopa mijenjala u više navrata i to povećanjem od početne ugovorene 4,99% na 5,24% od 31. kolovoza 2007. godine; na 5,94% od 29. veljače 2008. godine; na 6,40% od 30. studenoga 2008. godine; na 6,75% od 30. rujna 2010. godine; na 6,50% od 30. travnja 2010. godine, na 6,30% od 30. rujna 2011. godine, na 3,23% od 31. prosinca 2013. godine do 30. rujna 2015. godine kada je sačinjena konverzija.

13. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu uz naknadno zaključen Aneks tom ugovoru od 06. travnja 2016. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji mu iznos obeštećenja pripada;

- da li tužitelj ima status potrošača;

- da li je osnovan prigovor zastare.

14. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks/Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

14.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa/Dodatka kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

14.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužitelj smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

14.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao potpunog obeštećenja po osnovi ništetnih odredbi o vezanju glavnice uz valutu CHF iz predmetnog ugovora o kreditu, o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

15. Prigovor zastare nije osnovan.

15.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

15.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je tužbu podnio 06. lipnja 2019. godine, zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

16. U odnosu na osporeni status potrošača tužitelju, zaključak je ovoga suda da tužitelj ima status potrošača jer da to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba sklopio s tuženom kao davateljem kredita i to radi kupnje terena za gradnju obiteljske kuće.

17.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

17.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

17.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

17.4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražio radi kupnje stana za stanovanje njegove obitelji, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženoj, koja suprotno nije ni dokazala tijekom postupka, odnosno da tužitelj predmetni kreditni iznos nije iskoristio u ugovorenu svrhu. Okolnost koju tužitelj ističe, da je kupljeni stan nakon par godina prenamijenio u poslovni prostor, a potom prodao da bi vratio konvertirani kredit, nije od utjecaja na njegovo svojstvo potrošača, odnosno za ocjenu da je riječ o potrošačkom ugovoru.

18. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

19. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 06. prosinca 2004. godine.

20. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

21. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

22. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 06. prosinca 2004. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

23. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

24. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

25. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

26. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

27. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

28. U odredbi čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu te čl. 3. Aneksa broj 1 zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

29. Da je tome tako, proizlazi ne samo iz stranačkog iskaza tužitelja već i osobne bankarice ŠZ koja je obrađivala njegov kreditni zahtjev i supotpisala Ugovor za banku pa u bitnome je potvrdila sve njegove navode glede okolnosti u kojima se odlučio za kredit u CHF.

29.1. Naime, svjedokinja ŠZ učinila je nespornim da je kao zaposlenica u razdoblju od 2002. godine do 2006. godine tadašnje Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. obradila tužiteljev zahtjev za odobrenje kredita u CHF kojega je i prepoznala u raspravnoj dvorani, a isto tako na predočeni ugovor o kreditu iz spisa (list 9-16) prepoznala i svoj potpis. Svjedokinja navodi da je u vrijeme sklapanja ovih ugovora bila jaka kampanja za CHF kredite pa je vrijedila preporuka i za njih kao službenike da nude te kredite iako je bilo i kredita u EUR. Međutim za ove posljednje da je kamatna stopa bila 9%, a iznos limitiran do 20.000,00 eura tako da je za vrijeme dok je ona radila kod prednika tuženika obradila samo jedan kredit u EUR, dok su svi ostali bili u CHF, a ona osobno obrađivala cca. 100 ugovora o kreditu u CHF godišnje i to otprilike 10-ak na mjesec. Navodi da za ove kredite u CHF nije bilo posebne edukacije već da su oni kao službenici dobivali letke s uvjetima kreditiranja i to predavali klijentima. Osobno tvrdi da je uglavnom svima govorila isto, odnosno da je to sada jedini kredit koji nude i da je najpovoljniji. Za kamatnu stopu da jedino što je svima govorila jeste, da je promjenjiva no, da nikada nikome nije objašnjavala što utječe na promjenu kamatne stope. Navedeno uz napomenu da je ona znala u suštini, općenito kako se mijenja kamatna stopa ali konkretno uvjeti za CHF, da joj nisu bili poznati niti ih je u svezi toga netko posebno educirao. Za valutu CHF navodi da je tada bila stabilna i da je ona doista s povjerenjem klijentima to iznosila bez ikakvog rizika, a banka i njima kao zaposlenicima nudila samo te kredite. U svezi pregovaranja o kamatnoj stopi pojasnila je, da je takva mogućnost postojala samo za određene korisnike i ovisilo je o bonitetu korisnika kredita odnosno o samoj procjeni banke. Konkretno ovaj klijent da je pitao sve moguće povlastice i tražio najpovoljniji kredit i zato se ona konzultirala sa voditeljem banke Đ, ali da se tu ništa nije moglo pa je dobio one uvjete iz letka. Sastavljeni ugovor po pravnoj službi ona da bi dobila i nosila kod javnog bilježnika koji bi odredio termin solemnizacije gdje bi klijent prvi put vidio ugovor. Tada bi javni bilježnik podijelio ugovore i istoga pročitao ali nikada doslovce jer bi se bilježnik uglavnom najviše zadržao na hipoteci, pitanju vlasništva, rekao iznos kredita, kolika je kamatna stopa i da je promjenjiva pri čemu nikada nije obrazložio što znači da je kamatna stopa promjenjiva i o čemu ovisi promjena. Svjedokinja tvrdi da ona nije imala nikakve informacije o tome kako će se ubuduće kretati tečaj CHF nakon sklapanja ugovora ali isto tako ukazuje i to, da su oni kao referenti dobivali plan plasiranja tih vrsta kredita, a onda ih morali prodavati da bi sačuvali radno mjesto i plaću. Kod prodaje da je ona kao i ostali nudila najpovoljniji kredit, a to da je tada bio CHF s time da doista ni ona osobno nije vidjela nikakav rizik i nije očekivala ovakav rasplet.

30. Tužitelj je potvrdio sve navode saslušane svjedokinje prepoznavši ju kao službenicu banke koja bi obrađivala njegov kredit kao i navod da je razgovarao sa voditeljem poslovnice ako je moguće ishoditi povoljnije uvjete od onih iz letka što nije ostvario. Odobrenim kreditom da je kupio stan u [adresa] u kojem je stanovao s obitelji, a onda nakon par godina ga prenamijenio u poslovni prostor i konačno prodao 2013/2014. da bi vratili taj kredit. Tužitelj čini nespornim da je prihvatio sve rečeno po kreditnom referentu prezentirajući kredit kao najpovoljniji jer je tada imao kamatu 4,94% što mu je odgovaralo za visinu plaće. Međutim, ubrzo su počele stizati obavijesti o promjeni kamatne stope, kada je odmah reagirao i tražio mogućnost refinanciranja, što mu nije odobreno sve dok se nije ukazala mogućnost konverzije koju je prihvatio kao spas. Prihvaćajući konverziju da nije odustao od svog potraživanja jer mu je tada rečeno, da si to pravo može ishodovati bez obzira na konverziju.

31. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušane svjedokinje i tužitelja kao uvjerljive i životno logične, a oboje potvrdili utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena (pravna prednica) kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužitelj bio uvjerenja da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenica banke nije upozorila na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.

32. Dakle, iz navedenog ali i iz sadržaja naredno sklopljenog Aneksa ugovora o konverziji proizlazi da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

33. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

34. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu i Aneksa broj 1 su koncipirani nedovoljno odredivo, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

35. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa broj 1 glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

36. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

37. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 99. i 100. ZZP/07.

38. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njemu iskazano, kako je istom ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr. 39. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovoru o kreditu i Aneksu broj 1 unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužiteljica kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,99% i da će trajati prve tri godine otplate kredita jer da predstavlja akcijsku kamatnu stopu koja je za 0,26 postotnih poena niža od komercijalne kamatne stope, međutim i ovu se jednostrano mijenjalo odlukom banke ne znajući točno kako će se i u budućnosti mijenjati i očito očekivajući da je to jedina promjena koja bi uslijedila. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade to ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje međutim, banka je prilikom sklapanja takvih ugovora bila dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu

40. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ali i Aneksa broj 1 koji je uslijedio zbog istupa sudužnika i produljenja roka vraćanja, tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

41. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, na što bi tužitelj bezuvjetno pristao, ništavan, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

42. Nadalje, ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu i Aneksa broj 1 kojima se glavnica veže za valutu CHF (u članku 3.) i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz eura (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema eura-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kuna nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

43. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

44. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

45. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

46. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

47. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 3. toč. 2. i 3. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

48. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala, pa niti predloženom svjedokinjom ŠZ. Naprotiv, njezin iskaz u cijelosti je potvrdio tužiteljeve navode.

49. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF. Slijedom takva stava ovoga suda odlučeno je odbiti dokazni prijedlog saslušanja javnog bilježnika Rina Zujića iz [adresa] na predloženu okolnost njegova pojašnjenja spornih ugovornih odredbi, a sve kako i sama svjedokinja ŠZ koja je pratila klijente na potpis ugovora kod javnog bilježnika tvrdi upravo naprijed navedeno.

50. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

50.1. Osim toga, pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, stoga i nije iznenađujuće, da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

52. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz ugovor od 21. ožujka 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

53. Tužitelj u tijeku postupka, a napose nakon provedenog vještačenja kojeg je prihvatio u cijelosti, nije osporio matematički izračun provedene konverzije, pa kako je isti sklopljen sukladno ZID ZPK sud nije našao osnovu za utvrđenje ništetnosti koja se odnosi na sklopljeni Aneks uz Ugovor o kreditu od 21. ožujka 2016. godine kojim je provedena konverzija, to je tužbeni zahtjev u tom deklaratornom dijelu odbijen kao u točki VI. izreke ove presude. Osim toga, valja ukazati da neosnovano tužitelj tvrdi da je tuženica i Aneksom ugovora kojim je provedena konverzija opetovano na isti način postupila kod ugovaranja kamatne stope na način da nije definirala pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati jer je to vrlo precizno određeno u čl. 3. sklopljenog Aneksa, u kojem se jasno uređuje da je promjenjivi dio kamatne stope vezan za šestomjesečni EURIBOR u skladu s kojim će se usklađivati odnosno mijenjati, pa se nastavlja s pojašnjenjem po obračunskim razdobljima kako bi se visina promjenjivog dijela kamatne stope utvrđivala, a nastavno pojašnjavala i promjene u odnosu na fiksni dio kamatne stope. Dakle, ovaj sud smatra da je odredbom čl. 3. Aneksa tužena dala dovoljno podataka pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, a sve na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) na temelju kojeg se konverzija provela.

54. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe i to onih koje je sud utvrdio ništetnima ovom presudom, pristupilo se odlučivanju o kondemnatornim zahtjevima redom kako je iste tužitelj i postavio u vidu eventualne kumulacije (podnesak od 25. siječnja 2024. godine – list 476-482).

55. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima, a uvažavajući priznatu preplatu iz Aneksa ugovora o kreditu provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, mag. oec.

55.1. Vještaku je naložen zadatak da izračuna razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračuna razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate povećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu; dodatno za razdoblje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje iskaže razlike u plaćenoj kamati primjenom zakonske kamatne stopu od 3,23% na početni otplatni plan, sukladno Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 01. siječnja 2014. godine kojim je propisano da se na sve stambene kredite u CHF valuti ima se primijeniti kamatna stopa od 3,23% te izračuna razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita (uz prikaz i negativnih tečajnih razlike, te neto potraživanja, odnosno prikaz koji uvažava pozitivne i negativne tečajne razlike). Nadalje, da utvrdi je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate), na način da: utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30. rujna 2015. godine iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. godine i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. godine obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita (i u varijanti primljene kamatne stope od 3,23% od 01. siječnja 2014. godine do konverzije); utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30. rujna 2015. godine i u kojem iznosu; te da izradi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30. rujna 2015. godine na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti (točke 1 i 2), eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka i pri tom najprije zatvori međusobna potraživanja koja proizlaze kao rezultat konverzije, a potom sukladno ZOO čl. 171. red uračunavanja i čl. 172. uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30. rujna 2015. godine obračunata i zakonska zatezna kamata. Da izradi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30. rujna 2015. godine na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka i pri tom najprije od iznosa ukupno obračunatih zateznih kamata na preplatu po valuti i kamati (točke 1 i 2) oduzme iznos preplate utvrđen Aneksom o konverziji, a potom utvrdi ostatak potraživanja na dan 30. rujna 2015. godine, koji uključuje i ostale efekte konverzije (razliku glavnice). Izračuna zakonske zatezne kamate na sve pojedinačne iznose preplate na osnovu preplaćenih kamata i pozitivne tečajne razlike od dana svakog preplaćenog iznosa pa do dana konverzije kredita.

55.2. Vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 21. srpnja 2023. godine u kojemu je postupajući po naloženom zadatku suda, izradio konačno mišljenje po dvije varijante traženoga, pa utvrdio u 1. varijanti gdje je za početni otplatni plan cijelo vrijeme korištena kamata navedena u ugovoru o kreditu:

- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala do konverzije kredita uplatio više iznos od 9.570,80 eura i to prikazano u pregledu tablice 5 njegova nalaza (list 411);

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.897600 za 1 CHF) više uplatio iznos od 21.475,40 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 6 njegova nalaza (list 413-414);

- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4. 897600 za 1 CHF), iznosi 2.634,55 eura kako je to prikazano u tablici 7 nalaza vještaka (list 416);

- da neto više plaćenog na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 18.840,87 eura kako je to prikazano u pregledu tablice

8 nalaza vještaka (list 416-417);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 6.898,10 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 9 nalaza vještaka (list 419);

- da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 80,96 eura na dan 30. rujna 2015. godine, kako je to prikazano u tablici 10 (list 421);

- da nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 9.570,80 eura i iznosa preplate po osnovi tečajne razlike (uz prijeboj negativnih razlika) u iznosu od 18.840,87 eura, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice 6.898,10 eura i utvrđene preplate u iznosu od 80,96 eura) preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 31.341,65 eura od čega 28.411,67 eura predstavlja glavnicu na koju teče pripadajuća zatezna kamata od 01. listopada 2015. godine te iznos od 2.929,98 eura na ime dospjelih zateznih kamata na dan 30. rujna 2015. godine.

55.3. U 2. varijanti gdje je za početni otplatni plan korištenja kamata navedena u ugovoru o kreditu do 31. prosinca 2013. godine te zakonska kamata od 3,23% nakon 01. siječnja 2014. godine, vještak je utvrdio:

- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora, te zakonska kamata od 3,23% nakon 01. siječnja 2014. godine, uplatila više iznos od 9.749,39 eura i to prikazano u pregledu tablice 5a njegova nalaza (list 412);

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.897600 za 1 CHF), primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% na početni otplatni plan od 01. siječnja 2014. godine više uplatio iznos od 21.434,68 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 6a njegova nalaza (list 414-415);

- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4. 897600 za 1 CHF), iznosi 2.634,55 eura kako je to prikazano u tablici 7 nalaza vještaka (list 417);

- da neto više plaćenog na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% na početni otplatni plan iznosi 18.800,15 eura kako je to prikazano u pregledu tablice 8a nalaza vještaka (list 417-418);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 6.898,10 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 9 nalaza vještaka (list 419);

- da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 80,96 eura na dan 30. rujna 2015. godine, kako je to prikazano u tablici 10 (list 420);

- da nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 9.749,39 eura i iznosa preplate po osnovi tečajne razlike (uz prijeboj negativnih razlika) u iznosu od 18.800,15 eura, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice 6.898,10 eura i utvrđena preplata u iznosu od 80,96 eura) preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 31.492,29 eura od čega 28.549,54 eura predstavlja preplatu po kamati na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate i iznos od 2.942,75 eura na ime dospjelih zateznih kamata na dan 30. rujna 2015. godine.

56. Podneskom od 22. rujna 2023. godine (list 437-443) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka analizirajući dobivene izračune po obje varijante, te predložio da vještak dopuni rekapitulaciju stanja na dan 30. rujna 2015. godine uzevši u obzir pozitivne tečajne razlike koje nije prikazao u tablici broj 6 odnosno 6a nalaza, kao i da obračuna zateznu kamatu na svaki utvrđeni preplaćeni iznos pozitivnih tečajnih razlika iz tabele broj 6 i 6a. Navedeni prijedlog je sud prihvatio s obzirom je u rekapitulaciji obje varijante vještak izračun izvršio prebijanjem negativnih razlika, pa je stavke 4. i 11. završnog mišljenja uzimao kao jedinu varijantu u rekapitulaciji, a tužena doista do zaključenja prethodnog postupka nije prigovorila prijeboju negativnih razlika već je to samo nakon zaključenja prethodnog postupka isticala u vidu prijedloga zadatka vještaku, što je kao takvim i prikazano.

57. Podneskom od 06. listopada 2023. godine (list 461-463) tužena se očitovala na zaprimljeni nalaz vještaka u bitnome navodeći da je nalazom vještaka potvrđeno da je konverzija ugovora o kreditu provedena sukladno odredbama ZID ZPK, što da je odlučna činjenica u ovom postupku, to da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev za povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. Konačno, tužena izričito navodi da nalaz vještaka ne spori u dijelu u kojem je potvrđena pravilnost provedene konverzije i uopće ne spori matematički izračun vještaka već ga osporava prigovorima pravne prirode o kojima odlučuje sud. Međutim u odnosu na pristup vještačenju i naloženom zadatku ukazuje da učinci ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, ne bi bili takvi da se ima primijeniti početno ugovorena stopa i tečaj, nego bi uspostava ravnoteže među ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama.

58. Dana 03. siječnja 2024. godine zaprimljena je dopuna nalaza vještaka (list 467- 472) u kojoj je vještak dopunio rekapitulacije stanja na dan 30. rujna 2015. godine tablicama broj 12 i 12a, odnosno završno mišljenje točkama 7a i 14a i to uzevši u obzir pozitivne tečajne razlike koje iznose je prikazao u tablici 6 odnosno 6a nalaza i zatezne kamate obračunate na svaki utvrđeni preplaćeni iznos pozitivnih tečajnih razlika iz istih tablica.

59. Podneskom od 25. siječnja 2024. godine tužitelj se očitovao i na dopunu nalaza vještaka prihvativši izračun u cijelosti koji da potvrđuje da unatoč provedenoj konverziji i dalje postoji znatna preplata po kreditu, koja da je posljedica ništetnih ugovornih odredbi, a ništetne ugovorne odredbe nisu bile predmetom konverzije. U nastavku podneska, tužitelj je precizirao glavni tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani, pa je redoslijedom postavljenih zahtjeva sud i odlučio.

60. Podneskom od 31. siječnja 2024. godine (list 483-486) tužena se očitovala na dopunu nalaza vještaka kao i na podnesak tužitelja u kojem je precizirao tužbeni zahtjev protiveći se preinaci tužbe. U bitnome prigovara se izračunu iz dodane rekapitulacije u kojoj vještak uzima u obzir samo pozitivne tečajne razlike uz ustrajanje na prigovore pravne prirode te smatra kako je potrebno uzeti u obzir manje plaćene iznose i po pitanju kamatne stope i po pitanju negativne tečajne razlike. U dijelu gdje tužitelj smanjuje tužbeni zahtjev (točka V. osnovnog zahtjeva) izjavljuje da pristaje na djelomično povlačenje i u tom dijelu potražuje razmjerni trošak kojeg i precizira u tom podnesku. Konačno ustraje se kod dopune vještačenja na način da se primjeni kamatna stopa koja je vrijedila na kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu kao i da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak koji je tuženici nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

61. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 02. veljače 2024. godine (list 487-488) koje je održano u odsutnosti uredno pozvane tužene kada je isti potvrdio na temelju zaprimljenog podneska tužitelja da je isti svoju tražbinu precizirao u točki V. zahtjeva temeljem podataka iz pregleda tablice 5a, odnosno prema pregledu više plaćene kamate na dan plaćanja primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% na početni otplatni plan od 01. siječnja 2014. godine, dok je zahtjev iz točke VI. glede pretplate po valuti utemeljio na podacima iz tablice 6a, odnosno prema pregledu pozitivnih tečajnih razlika na dan plaćanja primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% na početni otplatni plan od 01. siječnja 2014. godine U odnosu na zaprimljen podnesak tuženice od 26. listopada 2023. godine i 31. siječnja 2024. godine, vještak potvrđuje da isti ne osporava matematički izračun čak štoviše izričito se u prvom podnesku pod točkom 10. navodi da ne spori nalaz u financijskom smislu već da su svi prigovori pravne prirode i o njima odlučuje sud. Vještak konstatira da ni u narednom podnesku nema primjedbi na matematički izračun već se također ukazuje na prigovore pravne prirode u točkama 12 i 13 očitovanja pa je vještaku preostalo se očitovati na posljednju alineju točke 16 gdje tužena predlaže dopunu vještačenja u HRK. U odnosu na taj prijedlog vještak ukazuje da prema njegovom dosadašnjem iskustvu u svojim vještačenjima predmetna banka nije imala odgovarajući kunski kredit u ponudi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pa se uglavnom predlaže da se vještačenje učini prema prosječnoj kamatnoj stopi kunskih kredita koja je vrijedila u navedenom razdoblju, a prema službenoj tablici HNB-a (tablica G1 sa stopama), vještak poziva banku da ukoliko je takve kredite imala da dostavi podatke poradi izračuna u cilju usporedbe dobivenih obračuna. Navedeno nije uslijedio, niti je najavljeno kao moguće, jer takvih kredita u valuti HRK u spornom razdoblju nije bilo, o čemu je iskazivala svjedokinja ŠZ.

62. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno budući je dano na jasan i određeni način, a izrađen u skladu sa dokumentacijom priležećoj spisu i po mišljenju suda valjano i logično obrazloženim. Tužitelj se opredijelio u glavnom tužbenom zahtjevu za izračun prihvaćajući samo pozitivne tečajne razlike, u kojem bi se obračun radio prema kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13), čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite sa valutnom klauzulom u CHF od 3,23% sa primjenom od 01. siječnja 2014. godine. Varijanta iz glavnog zahtjeva temelji se na izračunu svakomjesečne preplate sa pripadajućom zateznom kamatom po oba osnova (kamata i valuta).

62. U odnosu na negativne tečajne razlike i prigovor tužene da se imaju uzeti u obzir kod izračuna prigovarajući na taj način nalazu vještaka, ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

62.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

63. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

64. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

65. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

66. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

67. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

68. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu.

69. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

70. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

71. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

72. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 7.907,91 eura sastojeći od troškova zastupanja na ime: sastava tužbe (250 bodova), zastupanja na održana ročišta od 23. studenoga 2022. godine, 03. veljače 2023. godine, 02. veljače 2024. godine i 19. ožujka 2025. godine (svako po 250 bodova), sastava obrazloženih podnesaka od 24. srpnja 2020. godine, 22. rujna 2023. godine i 25. siječnja 2024. godine (za svako po 250 bodova), nadalje od 16. studenoga 2022. godine i 11. ožujka 2025. godine ( za svaki po 100 bodova) i od 31. ožujka 2023. godine (25 bodova) uz naknadu od 200 bodova za izbijanje iz pisarnice radi pristupa na četiri održana ročišta, pa za sveukupni zbroj od 2.737,50 bodova (2,00 eura vrijednost boda) potražuje iznos od 5.475,00 eura uz pripadajući iznos PDV-a od 1.368,75 eura, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 eura, trošak vještačenja od 592,35 eura te trošak korištenja osobnog automobila za putovanje radi pristupa na ročišta (relacija [adresa], 4x70 km= 280 km) u iznosu od 140,00 eura.

72.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve nastale troškove zastupanja izuzev zatraženog troška izbivanja iz pisarnice radi pristupa na ročišta (200,00 eura) i traženi trošak sudske pristojbe na tužbu za koju nema dokaza niti je evidentirano da bi bila plaćena (a za istu ne postoji obveza).

72.2. Slijedom navedenog sud je usvojio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u visini iznosa od 7.126,66 eura kao u točki VII. izreke ove presude, a u preostalom dijelu u iznosu od 781,25 eura odbijen je kao u točki VIII. izreke, a sve sukladno odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, primjenjivih tarifa o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 29. travnja 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije odnosno, u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.