Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1306/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marijana Miletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i II. tužiteljice ŽF, ranije TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Anki Jakovljević Grizelj, odvjetnici u Đakovu, protiv tuženog B2 Kapital d.o.o., OIB: 57509775367, Zagreb, Radnička cesta 41, zastupanog po punomoćniku Luki Maroku, odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 98 P-74/2020-33 od 1. ožujka 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 98 P-74/2020-33 od 1. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Proglašava se da ovrha na nekretnini u vlasništvu tužitelja na ravne dijelove i to: u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], oranica [adresa] površine 13944 m2, kč. br. [katastarska čestica] [adresa] površine 2150 m2 (kuća površine 220 m2, zgrada površine 90 m2, dvorište površine 1840 m2) ukupno površine 16094 m2, zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine te namirenjem ovrhovoditelja iz novčanog iznosa dobivenog prodajom koja je određena u predmetu broj: Ovr-1897/2018 kod Općinskog suda u Osijeku u kojem predmetu je ovrhovoditelj B2 Kapital d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 41, OIB: 72090799734 ovdje tuženik, a ovršenici TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ovdje tužitelji, nije dopuštena.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi trošak ovoga parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3 postotna poena (članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima), sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se I. tužitelju TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i II. tužiteljici ŽF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknaditi tuženom B2 Kapital d.o.o., OIB: 57509775367, Zagreb, Radnička cesta 41, prouzročeni parnični trošak u iznosu 7.490,00 eura (slovima: sedam tisuća četiristo devedeset eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žale se tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima na način da u cijelosti usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, odbije tuženika s troškom postupka te tužiteljima dosudi parnične troškove prema troškovniku, uvećano za trošak žalbe, podredno usvoji žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje uz naknadu parničnih troškova tužitelju kao i troškova radi sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe, određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-1897/2018-2 od 3. listopada 2018., zbog zakonskih žalbenih razloga iz članka 50. stavka 1. točka 9., 10. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17. – dalje u tekstu: OZ).

6. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je sud odbio prijedlog tužitelja za uvidom u spis, posl.br. K-245/2022, a u kojem je u tijeku kazneni postupak protiv predstavnika Domovina zadruge i dr., na okolnosti navoda iz tužbe, i to iz razloga što su činjenični navodi iz tužbe dovoljno raspravljeni tijekom postupka,

- da je 20. rujna 2018. B2 kapital d.o.o. Zagreb, kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu protiv I. ovršenika TF i II. ovršenice ŽF TF temeljem ovršne isprave Ugovora o kreditu broj: 011-409/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. rujna 2007. i Anexa br. 1. tom Ugovoru o kreditu od 26. studenoga 2007., ovrhom na nekretninama u suvlasništvu ovršenika (ovdje tužitelja) i to: k. č. br. [katastarska čestica], oranica [adresa] površine 13944 m2 i kč. br. [katastarska čestica] [adresa] površine 2150 m2 (kuća površine 220 m2, zgrada površine 90 m2, dvorište površine 1840 m2) ukupno površine 16094 m2, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], svakog u ½ dijela,

- da je Općinski sud u Osijeku 3. listopada 2018. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1897/2018-2 na nekretninama ovršenika,

- da su ovršenici protiv rješenja o ovrsi posl. br. Ovr-1897/2018-2 od 3. listopada 2018., 13. listopada 2018. izjavili žalbu navodeći da je tražbina na temelju koje je određena ovrha prestala postojati, odnosno da nikada nije niti nastala, da kredit za koji su ovršenici dali u zalog nekretninu koja je predmet ovrhe nije realiziran, odnosno nije isplaćen u cijelosti uslijed čega ukazuju na ništetnost ugovora o kredetu, da je ugovor o kreditu formalno raskinut 11. kolovoza 2009. te je istoga dana dug dospio na naplatu, da je glavni dužnik predmetnog kredita prestao postojati, brisan je iz sudskog registra, ali ovrhovoditelj odnosno njegovi pravni prednici da nije dug prijavio u stečajnu masu, da ovrhovoditelj potražuje i kamate, a nije dostavio obračun kamata, da ističu prigovor zastare, da je kredit dignut radi podizanja plastenika te je sukladno dogovoru sa Hypo Alpe Adria bank d.d. nakon što se izvrši parcelacija zemljišta ista trebala dati brisovno očitovanje na dio čestice gdje se nalazi kuća i zgrada, a parcele na kojoj se trebali bit podignuti plastenici trebale su i dalje služiti kao zalog radi povrata kredita, da su ovršenici izvršili cijepanje založene nekretnine, ali pravni prednik ovrhovoditelja da nije nikada izdao brisovno očitovanje sukladno dogovoru, da je osim toga, II. ovršeniku predmetna nekretnina jedina nekretnina u kojoj živi s dvoje maloljetne djece, pa da stoga ovrha nije dopuštena,

- da su zaključkom Općinskog suda u Osijeku posl. br. Ovr-1897/2018-13 od 9. siječnja 2020. ovršenici upućeni da protiv ovrhovoditelja pokrenu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (točka I.), u roku od 15 dana od dana dostave ovoga zaključka (stavak II.), da iz obrazloženja navedenog zaključka proizlazi da su ovršenici upućeni u parnicu u odnosu na žalbene razloge iz članka 50. stavak 1. točka 9., 10. i 11. OZ,

- da se tražbina odnosi na ispunjenje ugovorne obveze iz Ugovora o kreditu broj: 011-409/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 19. rujna 2007. između Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, kao banke, Agro-Atar d.o.o., Semeljci, kao korisnika kredita i založnog dužnika, Domovina poljoprivredno uslužne zadruge branitelja, Osijek, kao jamca platca, te ČF i TF kao založnih dužnika, po kojem je banka odobrila korisniku kredita kunski kredit u iznosu 750.000,00 kn,

- da su se tužitelji i Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. suglasili da se radi osiguranja tražbina iz navedenog Ugovora zasnuje založno pravo u korist Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na nekretninama u suvlasništvu ovdje tužitelja, i to: k. č. br. [katastarska čestica] kuća, zgrada, dvorište i oranica ukupne površine 162221 m2, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], svakog u ½ dijela,

- da je založno pravo uknjiženo u zemljišnim knjigama,

- da je došlo do cijepanja k. č. br. [katastarska čestica] kuća, zgrada, dvorište i oranica upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na nove čestice i to: k. č. br. [katastarska čestica], oranica [adresa] i kč. br. [katastarska čestica] kuća, zgrada, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da je predmetni Ugovor o kreditu raskinut s 11. kolovoza 2009.

- da je uvidom u spis posl. broj: Ovr 1897/2018 utvrđeno da je uz prijedlog za ovrhu ovrhovoditelj (ovdje tuženik) priložio Sporazum o prijenosu osiguranja zaključen 30. lipnja 2014. između Hypo Alpe-Adria-bank d.d. kao cedenta i H-abduco d.o.o. kao cesionara, kojom je Hypo Alpe-Adria-bank d.d. ustupila društvu H-abduco d.o.o. svoju nenamirenu tražbinu iz Ugovora o kreditu broj: 011-409/2007 od 19. rujna 2007. i Anexa br. 1. tom ugovoru od 16. studenoga 2007., da je priložio i Ugovor o ustupu tražbine sklopljen 17. prosinca 2014. između H-abduco d.o.o. kao cedenta i B2 kapital d.o.o. kao cesionara, kojim je H-abduco d.o.o. svoju nenamirenu tražbinu iz Ugovora o kreditu broj: 011-409/2007 od 19. rujna 2007. i Anexa br. 1. tom ugovoru od 16. studenoga 2007. ustupio društvu B2 kapital d.o.o.,

- da je tuženik dokazao prijenos tražbine pa da se prigovor promašene aktivne legitimacije ukazuje neosnovanim,

- da su na ročištu 5. prosinca 2023. tužitelji naveli kako iz dokumentacije koju je dostavila Addiko bank d.d. proizlazi da je Hypo Alpe-Adria-bank d.d. u cijelosti isplatila ugovoreni iznos kredita, u smislu isplate dobavljačima, pa da su učinili nespornom isplatu kredita, a kako je to uređeno člankom 2. Ugovora o kreditu, da su odustali od provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost isplate kredita, da su na istom ročištu odustali i od prigovora kojim osporavaju obračun zakonske zatezne kamate, te ostalih kamata iz ugovora o kreditu, te su i radi utvrđenja visine dospjele kamate odustali od predloženog financijsko knjigovodstvenog vještačenja,

- da tuženik odnosno njegovi pravni prednici nisu prijavili svoje potraživanje u stečajnu masu dužnika Agro-Atar d.o.o., Semeljci, budući da je stečajni postupak nad tim subjektom otvoren i istovremeno zatvoren (proizlazi iz izvatka iz sudskog registra i rješenja Trgovačkog suda u Osijeku posl. broj Tt-14/2072-2 od 24. travnja 2014.), pa da nije niti došlo do namirenja potraživanja istih na taj način,

- da nije osnovan prigovor zastare,

- da između tužitelja i pravnog prednika tuženika nije postojao dogovor da će tužitelji izvršiti parcelaciju čestice koju su dali u zalog, pa da će banka dati brisovno očitovanje za brisanje zaloga na novonastaloj čestici na kojoj se nalazi kuća tužitelja,

- da svjedok OF navodi da prilikom podizanja kredita nije razgovarao s bankom u vezi izdvajanja i zaloga katastarske čestice na kojoj je počeo graditi kuću, a I. tužitelj se ne sjeća jesu li supruga i on upoznali banku da žele izparcelizirati navedenu česticu i pod zalog dati samo dio čestice na kojoj se nalazi oranica,

- da predmetni Ugovor o kreditu nije zelenaški ugovor a time ni ništetan.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da prilikom zaključenja Ugovora o kreditu s korisnikom kredita, odnosno založnim dužnicima, nije bilo nikakvih sumnji u sam projekt. Svi korisnici kredita, uključivo i založni dužnici su upoznati s uvjetima korištenja kredita, prezentiran im je projekt za koji su trebala biti iskorištena sredstva odobrenog kredita, pojašnjena financijska konstrukcija glede otplaćivanja kredita, pa da su sve znali i razumjeli. U tom kontekstu da nije vidljivo da je postojala namjera banke da iskoristi tužitelje radi stjecanja koristi koja je u očitom nerazmjeru s onim što je banka dala. Okolnosti koje su se dogodile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, a zbog kojih nije došlo do realizacije projekta za koji su utrošena sredstva kredita, evidentno nisu ovisile o banci kao kreditoru. Stoga da ne nalazi utvrđenim da bi Ugovor o kreditu predstavljao zelenaški ugovor. Ujedno tužitelji ističu da kuća sagrađena na kč. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavlja jedinu nekretninu II. tužiteljice u kojoj ona živi s djecom, pa da iz tog razloga ta čestica ne može biti predmet ovrhe. Pri tome sud napominje da se radi o žalbenom razlogu iz članka 50. stavka 1. točka 6. OZ, ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na koje kojem je mogućnost ovrhe ograničena, a zbog kojeg tužitelji nisu niti upućeni u parnicu. U konkretnom slučaju, tužitelji da su upravo u ovršnoj ispravi – ugovoru o kreditu i to člankom 11. Ugovora dali suglasnost da se na temelju te ovršne isprave može neposredno provesti ovrha prodajom predmetne nekretnine zbog čega da se tužitelji ne mogu pozivati na taj žalbeni razlog s obzirom da su dali izjavu kojom su dozvolili da se ovrha provede na nekretnini koja predstavlja njihovu jedinu nekretninu u kojoj stanuju. Neosnovan je i prigovor tuženika da tužitelji nisu pravovremeno podnijeli tužbu, jer da su zaključkom posl. br. Ovr-1897/2018-13 upućeni u parnicu protiv Eos matrix d.o.o., a ne ovdje tuženika. Prema stavu suda evidentno je da se radi o omašci suda prilikom pisanja predmetnog zaključka, budući je iz uvodnog dijela zaključka vidljivo tko su stranke, pa se iz tog razloga ne može uzeti da bi tužba bila nepravovremena. Obzirom na iznijeto sud utvrđuje da tužitelji nisu dokazali postojanje niti jednog od razloga za proglašenje ovrhe nedopuštenom, a zbog kojeg su upućeni u parnicu, slijedom čega da je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP, ovaj sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP, kao ni povrede iz odredbe članak 354. stavak. 2. točka 11. ZPP na koje ukazuju žalitelji.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika. Žalbenim navodima tužitelja ničim se ne dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, a istima je za odgovoriti da je osnovano prvostupanjski sud, primijenio i materijalno pravo kada je utvrdio da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

10. U konkretnim okolnostima najprije valja reći da iz zaključka Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Ovrv-1897/2018 od 9. siječnja 2000. proizlazi da je sud prvog stupnja tužitelje uputio na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog postojanja razloga iz čl. 50. stavak 1. točka 9., 10. i 11.

11. Odredbom članka 50. stavka 1. OZ propisano je da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu: ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave (točka 9.); ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave (točka 10.); ili ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (točka 11.).

12. U utvrđenim okolnostima pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare. Zastarni rok od deset godina računa se od ovršnosti javnobilježničkog akta pa kako je ovršnost nastupila 2. siječnja 2013., a prijedlog za ovrhu podnesen 20. rujna 2018. to nije nastupio zastarni rok od deset godina. Naime, potraživanje tuženika potječe iz ugovora o kreditu temeljem kojega je pokrenuta ovrha, a koji sukladno potvrdi javnog bilježnika, po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta koji je postao ovršan, pa stoga navedeno potraživanje iz isprave koja je javnobilježnički akt ima snagu isprava navedenih u odredbi članka 379. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – dalje u tekstu: ZOO/91) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje jer je obvezni odnos nastao u vrijeme važenja tog Zakona (identično shvaćanje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2301/13 i presudi ovoga suda Gž-1053/18) pa se stoga glede zastare tražbine primjenjuje desetogodišnji zastarni rok, kako to i pravilno navodi prvostupanjski sud.

13. Tužitelji tvrde da je postojao dogovor između njih i banke da će se čestica kč. br. [katastarska čestica] na kojoj su se nalazile kuća, dvorište, zgrada i oranica, cijepati i da će po provedenom cijepanju biti brisano založno pravo na novonastaloj čestici na kojoj se nalazi kuća, pa da tuženik ne može tražiti ovrhu na novonastaloj čestici kč. br. [katastarska čestica] na kojoj se nalazi kuća. Naime, iz rezultata postupka ne proizlazi da bi između tužitelja i pravnog prednika tuženika postojao dogovor da će tužitelji izvršiti parcelaciju čestice koju su dali u zalog, pa da će banka dati brisovno očitovanje za brisanje zaloga na novonastaloj čestici na kojoj se nalazi kuća tužitelja, kao što to nije vidljivo ni iz Ugovora o kreditu, odnosno postojanje tog dogovora ne proizlazi niti iz iskaza svjedoka te tužitelja.

14. Također je osnovano prvostupanjski sud smatrao da se ne radi o zelenaškom ugovoru a time i nišetnom, niti su tužitelji iz tog žalbenog razloga upućeni u parnicu. Kredit je ugovoren u kunama a kamatna stopa je jasna i određena, pa se tužitelji ne mogu pozivati da im odredbe ugovora nisu bile jasne tim više što isti predstavlja javnobilježnički akt kojeg su stranke potpisale pred javnim bilježnikom koji im je isti i protumačio a kako to i proizlazi iz dodatka ugovora o kreditu (list spisa 26. i 27). Dakle, iz rezultata postupka proizlazi da su svi korisnici kredita, uključivo i založni dužnici bili upoznati s uvjetima korištenja kredita, prezentiran im je projekt za koji su trebala biti iskorištena sredstva odobrenog kredita, pojašnjena financijska konstrukcija glede otplaćivanja kredita. Nije postojala namjera banke da iskoristi tužitelje radi stjecanja koristi koja je u očitom nerazmjeru s onim što je banka dala. Okolnosti koje su se dogodile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, a zbog kojih nije došlo do realizacije projekta za koji su utrošena sredstva kredita, evidentno nisu ovisile o banci kao kreditoru.

15. Tužitelji u tužbi i tijekom postupka tvrde da je ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi nedopuštena iz razloga što je određena na nekretnini koja predstavlja jedini dom II tužitelja, pozivajući se pritom na čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te odredbe čl. 34. st. 1. i čl. 16. Ustava RH. Međutim, niti jedan od tih činjeničnih navoda ne predstavlja žalbeni razlog iz članka 50. stavak 1. točka 9. 10. i 11. OZ radi kojeg su tužitelji upućeni na pokretanje parničnog postupka i radi kojeg se, ako se osnovnost tog žalbenog razloga utvrdi u parničnom postupku, ovrha može proglašavati nedopuštenom.

16. Osim toga, iz analize provedenog postupka jasno i nedvojbeno proizlazi da su tužitelji dobrovoljno koristili predmetne nekretnine kao instrument osiguranja kredita te su na taj način izričito pristali da banka svoju tražbinu može namiriti prodajom založenih nekretnina, a kako to proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige. Isto tako, tužitelji nisu tvrdili niti dokazivali da bi pred redovnim sudovima pokrenuli postupak radi ispitivanja ugovora o kreditu na temelju kojega je doneseno rješenje o ovrsi, slijedom čega je jasno da su tužitelji dobrovoljno sklopili Ugovor o kreditu i dobrovoljno pristali da se kredit osigura njihovim nekretninama kao instrumentom osiguranja tako da su bili svjesni mogućnosti pokretanja ovršnog postupka ukoliko taj kredit ne otplate. Slijedom navedenog a imajući u vidu i činjenicu da su tužitelji dozvolili da tuženik svoje potraživanje može namiriti iz založenih nekretnina, ovaj sud je stava da se ne bi radilo o narušavanju pravične ravnoteže među strankama i da nije povrijeđeno pravo na dom II tužiteljice. (tako i Ustavni sud u odluci USRH U-III- 2930/2019 od 14. studenoga 2019.)

17. Također, treba ukazati na praksu Suda Europske unije (ESLJP), u predmetu, zahtjev broj 43777/13 od 12. srpnja 2016. - Vrzić protiv Hrvatske, u kojem je izražen stav da kada dužnik dobrovoljno koristi kuću kao instrument osiguranja plaćanja kredita, a vjerovnik nepodmireni dug naplati prodajom te kuće, tada nema povrede prava na poštivanje doma. Stoga se može zaključiti da su podnositelji zahtjeva pristali i prihvatili da se plaćanje njihovih nepodmirenih dugova izvrši prodajom njihove kuće, a navedena razmatranja su dovoljna da bi sudu omogućila zaključak kako nije došlo do povrede članka 8. Konvencije.

18. Dakle, tužitelji tijekom prvostupanjskog postupka nisu dokazala postojanje razloga zbog kojih su upućeni da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odnosno nisu dokazali da bi ovrha bila nedopuštena iz razloga propisanih odredbom članka 50. stavak 1. točka 9., 10 i 11. Ovršnog zakona zbog kojih je žalba izjavljena.

19. Pravilna je i odluka o trošku postupka koja je valjano utemeljena na odredbi članak 154. stavak 1. i 155. ZPP, koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

20. Budući da nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, te nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP, a na ispravno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je pravilno primijenjeno, pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (članak 368. stavak 1. ZPP

U Splitu, 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac