REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-1871/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja: AC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku ACU, protiv tuženika:

PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, zastupan po Katarina Prelec, odvjetnik u Zagrebu, radi: isplate, nakon zaključene glavne rasprave od 19. ožujka 2025.godine, a objavljene na ročištu dana 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1.Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 9012138005 od 01.12.2006.g., kojim je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 13.015,32 EUR i to sa zakonskom kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose od po:

-17,69 EUR teče od 6.11.2008.

- 39,22 EUR teče od 13.1.2009.

- 33,45 EUR teče od 18.3.2009.

- 47,06 EUR teče od 2.4.2009.

- 40,08 EUR teče od 8.4.2009.

- 41,46 EUR teče od 6.5.2009.

- 26,58 EUR teče od 4.7.2009.

- 26,58 EUR teče od 4.7.2009.

- 25,93 EUR teče od 10.8.2009.

- 32,43 EUR teče od 7.9.2009.

- 26,99 EUR teče od 6.11.2009.

- 31,64 EUR teče od 19.11.2009.

- 28,25 EUR teče od 16.12.2009.

- 28,25 EUR teče od 16.12.2009.

- 56,35 EUR teče od 1.2.2010.

- 52,19 EUR teče od 22.2.2010.

- 69,25 EUR teče od 31.3.2010.

- 78,25 EUR teče od 12.5.2010.

- 89,29 EUR teče od 8.6.2010.

- 122,01 EUR teče od 30.6.2010.

- 100,97 EUR teče od 3.8.2010.

- 139,75 EUR teče od 31.8.2010.

- 136,85 EUR teče od 27.9.2010.

- 126,96 EUR teče od 14.10.2010.

- 124,23 EUR teče od 11.11.2010.

- 161,03 EUR teče od 19.1.2011.

- 154,41 EUR teče od 9.3.2011.

- 165,67 EUR teče od 16.3.2011.

- 152,21 EUR teče od 22.4.2011.

- 177,85 EUR teče od 20.5.2011.

- 208,62 EUR teče od 1.7.2011.

- 265,12 EUR teče od 29.7.2011.

- 299,17 EUR teče od 13.8.2011.

- 207,25 EUR teče od 12.9.2011.

- 195,69 EUR teče od 10.10.2011.

- 198,20 EUR teče od 10.11.2011.

- 196,09 EUR teče od 14.12.2011.

- 216,60 EUR teče od 12.1.2012.

- 221,91 EUR teče od 9.2.2012.

- 222,20 EUR teče od 13.3.2012.

- 219,83 EUR teče od 3.5.2012.

- 227,15 EUR teče od 21.5.2012.

- 219,93 EUR teče od 11.7.2012.

- 220,93 EUR teče od 10.8.2012.

- 203,00 EUR teče od 10.9.2012.

- 211,16 EUR teče od 10.10.2012.

- 221,40 EUR teče od 9.11.2012.

- 222,65 EUR teče od 1.1.2013.

- 223,20 EUR teče od 10.1.2013.

- 206,55 EUR teče od 12.3.2013.

- 221,48 EUR teče od 11.4.2013.

- 207,40 EUR teče od 9.5.2013.

- 200,41 EUR teče od 12.6.2013.

- 195,58 EUR teče od 1.7.2013.

- 196,41 EUR teče od 4.7.2013.

- 196,41 EUR teče od 4.7.2013.

- 201,53 EUR teče od 12.8.2013.

- 213,48 EUR teče od 11.10.2013.

- 213,42 EUR teče od 13.11.2013.

- 222,36 EUR teče od 11.12.2013.

- 222,85 EUR teče od 12.2.2014.

- 222,39 EUR teče od 13.2.2014.

- 177,79 EUR teče od 13.2.2014.

- 181,86 EUR teče od 12.3.2014.

- 179,14 EUR teče od 10.4.2014.

- 174,24 EUR teče od 20.5.2014.

- 174,12 EUR teče od 11.6.2014.

- 179,31 EUR teče od 11.7.2014.

- 183,30 EUR teče od 11.8.2014.

- 186,32 EUR teče od 31.8.2014.

- 185,29 EUR teče od 30.9.2014.

- 190,82 EUR teče od 11.11.2014.

- 192,71 EUR teče od 1.12.2014.

- 191,09 EUR teče od 31.12.2014.

- 193,26 EUR teče od 12.2.2015.

- 193,26 EUR teče od 10.4.2015.

- 193,26 EUR teče od 10.4.2015.

- 193,26 EUR teče od 1.6.2015.

- 193,26 EUR teče od 1.7.2015.

- 193,26 EUR teče od 10.7.2015.

- 193,26 EUR teče od 1.8.2015.

- 193,26 EUR teče od 11.9.2015.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO- a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.375,00 eura sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana TEKUĆEG polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.”

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da su stranke su sklopile Ugovor o kreditu broj: 9012138005 od 01.12.2006.g.

Temeljem tog ugovora tuženik je odobrio kredit u iznosu od 175.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

Predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (dalje: CHF). Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Naime, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

Tužitelju kao prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u HRK prema tečaju CHF, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlačio potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora.

Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji, te je tužitelj postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Primjena valutne klauzule u CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune je nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula ZOO predviđena.

Tužitelj je i bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

U odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), tužitelj ističe kako nije sporno da je ista ugovorena u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita, ali to ne znači ujedno da se radi o poštenoj ugovornoj odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale.

Naknada zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknadu) predmetnim ugovorom uopće nije određena, već je isključivo ovisila o aktima tuženika, odnosno dužnu činidbu je mogao izračunati samo tuženik.

Tužitelj ističe da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode po formuliranom standardnom obrascu i nije ostavio mogućnost tuženiku da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. To je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba.

Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu prilikom isplate kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao i naplatu prilikom prijevremene otplate kredita sukladno svojim aktima, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje navedenih naknada i zašto visina ulazne naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik je morao određeno popisati što čine troškove obrade kredita, kao i troškovi prijevremene otplate kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, odnosno sukladno svojim aktima, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj. Prema tome, tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetnih odredbi, već ih je je tuženik sam odredio, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Tužitelj ističe da je bila dužnost tuženika prema Zakonu o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) da potrošaču u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kamatnu stopu, valutu, vrstu tečaja, naknade i sve druge podatke koji su potrebni da bi on donio informiranu odluku. Također je obveza i da mu pruži odgovarajuća objašnjenja, a svi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu.

Odredbom iz čl. 81.st..2, 3. i 4. ZZP bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa zakonskom obvezom, nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi dobio informiranu odluku i na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice istog pravnog posla, pa je tužitelj stavljen u neravnopravan u odnosu na tuženika, slijedom čega su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

Tužitelj napominje da je u odnosu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama banaka donio odluku posl.br.Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH, o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa sukladno odredbama čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja CHF došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta, jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, te je propisan direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. (tako i Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2828/2021 od 25.siječnja 2022.g., Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2000/2021 od 06.srpnja 2021.g.).

U konkretnom slučaju između stranaka je zaključen Dodatak/Aneks osnovnom Ugovoru, ali njegovim zaključenjem nije otklonjena posljedica ništetnosti Ugovora u pogledu valutne klauzule, a samim time i gubitak pravnog interesa za podnošenjem tužbe. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se postiže sporazum iz čl.19.c. toč.6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže Zakon.

Prema tome, tzv.konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka/Aneksa Ugovoru između stranaka nije od značaja za tužbeno traženje budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodacima/aneksima, izrijekom spominje način na koji bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču valutne klauzule. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Dodacima/Aneksima Ugovoru uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

Nadalje, na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda RH posl.br.Rev- 2868/2018 od 12.veljače 2019.g. tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda RH posl.br.Gos- 1/2019 od 04.ožujka 2020.g., jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 A protiv Erste Bank HungaryZrt od 14.ožujka 2019.g. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, već se morala uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

Isto tako, Vrhovni sud RH svojom odlukom posl.br.Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018.g. zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koja odluka, između ostalog sadrži tri pravila o učincima ništetnosti iz presuda Europskog suda u predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15.

Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

Tužitelj ističe da je doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav RH gdje je u čl.145.c.st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

Prema tome, sukladno navedenom pravnom shvaćanju potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Slijedom istog stava korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, neovisno što se pristanak na istu tumači dragovoljnim (što je relativno tumačenje kada se sagledaju aspekti odbijanja moguće konverzije i „preostale opcije“ u tom slučaju), ne smiju biti u slabijem položaju (nejednakom) u odnosu na potrošače u CHF kreditima koji iste nisu konvertirali. Učinci u svezi početno ugovorenog tečaja iz ranije navedene kolektivne presude protežu se na sve CHF potrošače, tako i ovdje tužitelja koji je svoj kredit konvertirao.

Da tužitelj ima pravni interes za vođenjem ovog postupka proizlazi i iz kondemnatorno postavljenog tužbenog zahtjeva, kod kojeg tužitelj ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa.

Budući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora sukladno čl.323.st.1.ZOO-a.

Tuženik je temeljem ništetnih ugovornih odredbi nepripadno stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a.

Odredbom čl.1115.ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stoga je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl.1115.ZOO-a, dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate.

Da bi tužitelj u konkretnom slučaju mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, potreban mu je podatak - kreditna dokumentacija vezana uz zaključeni Ugovor o kreditu, a s kojim podacima-kreditnom dokumentacijom tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno raspolaže, slijedom čega su ispunjeni uvjeti propisani čl.186.b.ZPP-a za postavljanjem tzv.stupnjevite tužbe.

2.U podnesku tužitelja od 02.12.2024.godine , a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja,tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev točno onako kao što stoji u izreci.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu od 22.08.2023.godine tvrdi da je tužbeni zahtjev istaknut u tužbi tužitelja upravljen je na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te nadalje ugovorena isplata naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, te na isplatu samog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed rasta tečaja koji se događao za vrijeme otplate kredita i iznosa naplaćenih naknadi, sve temeljeno na tvrdnji o ništetnosti dijela odredaba iz ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom.

Tužitelj zahtjev temelji na presudama Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/17.

U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe prigovor zastare te osporava osnov i visinu utuženog potraživanja.

Prije svega, tuženik ističe kako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012138005 kreditni odnos između stranaka izmijenjen.

Konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate.

Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama.

Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja.

Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u čl. 19.e.st.6. propisano slijedeće:

„…Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c stavka 1.točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima…“

Iz citirane odredbe proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice.

Preplata se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

Nastavno, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. U anuitet su uključeni i dio duga i pripadajuće kamate. Drugim riječima anuitet se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava).

Iz navedenoga Dodatka nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata.

Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovome postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata „preplaćenih kamata po kreditu u CHF“, neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF.

Naime, upravo je iz obrazloženja zakona vidljivo kako je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF, te značajno manje aprecijacije tečaja EUR kao i pada kamatnih stopa na kredite u EUR, donesena odluka o ovakvom zakonskom rješenju, a kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili sa korisnicima kredita u EUR.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku, broj Gos- 1/2019 od 04.03.2020. godine odlučeno je kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Dakle, svi navodi tuženika u odnosu na materiju i pitanje konverzije, potvrđeni su rješenjem i pravnim stavom Vrhovnog suda, te je jasno kako je i tužbeni zahtjev tužitelja u tom smislu u potpunosti neosnovan.

Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove.

Potrošači neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama ZPK ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Budući da je zakonodavac Republike Hrvatske prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju u kojem se ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava, te „kako taj novi sporazum stranaka predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske“, kako navodi i Vrhovni sud u rješenju Gos-1/19, tada svako daljnje tužiteljevo potraživanje u svezi s Dodacima ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire.

Nadalje, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti.

Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete!

Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ- 7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.

Također, a kako je već i ranije istaknuto, tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem.

Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.

Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika.

Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“

Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

Tuženik nadalje ističe se kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.

Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora?

Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.

Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio .

4.Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“

Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti.

Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena.

Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu a uzimajući u obzir stavove koje je VSRH iznio u odluci Gos 1/2019 tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja. Navedeni je dokaz nepotreban i kao takav protivan načelu ekonomičnosti.

Ukoliko sud ipak odredi provođenje financijskog vještačenja potrebno je da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun su uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Naime, zakonodavac je kogentnim propisom - Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) detaljno definirao na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu, niti sucima da naloge za vještačenje daju protivno kogentnim odredbama ZPK-a, a niti je vještacima dopušteno vještačiti na način koji odudara od spomenutog kogentnog propisa.

Naime, novounesenim člankom 19.c ZPK (NN 102/2015) vrlo su detaljno definirani i mjerodavni tečajevi (čl. 19. c st. 1. toč. 1. ZPK) i mjerodavna kamatna stopa (čl. 19. c st. 1. toč. 2. ZPK) koja se ima primijeniti kod izračuna preplate pa se onda samo takvi (kogentnom odredbom propisani) tečajevi i kamatne stope smiju uzeti u obzir kod utvrđivanja iznosa preplate, što vještak mora uzeti u obzir prilikom vještačenja. Zaključno, tuženik ističe kako:

-valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula;

- Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije

- usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, bilo bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda

pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope.

5. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare . Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.

U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredabe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).

Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 – dalje: ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovopredmetnom postupku. Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja.

Tuženik ukazuje kako su naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita (ulazna i izlazna naknada) naknade za uslugu tuženika, na koje isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Tužitelj u prilogu tužbe ne dostavlja dokaz da je platio iznos na ime ugovorenih naknada.

Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja su ugovorene u postotku od iznosa kredita, stoga je tužitelju na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takve naknade iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora.

Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga.

Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen.

Nadalje, nigdje nije propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Pitanje naknade danas je jednako uređeno kao i u vrijeme kada je sam tužitelj sklapao ugovor s tuženikom. Dakle, naknade su dovoljno jasno određene da se na temelju njih može utvrditi njihova konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti.

Nadalje, naknada za obradu kredita plaćena je iz ugovorenog kredita, stoga je nemoguća pretpostavka da tužitelj nije bio upoznat i suglasan s predmetnom ugovornom odredbom. Tužitelj je digao namjenski kredit za određeni iznos i taj je kredit trebao biti dostatan ne samo za iznos kupovnine koju je podmirio iz ugovorenog namjenskog kredita, već i za druge unaprijed komunicirane iznose, kao primjerice iznos same naknade za obradu kredita. Da se o svim predviđenim iznosima koji bi ulazili u iznos kredita nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj ne bi tražio upravo ugovoreni iznos kredita, već bi mu odobreni kredit bio manji. Potpuno je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Na navedenu okolnost Sud Europske unije već je iznio stajalište u presudi C-621/17 od 03.10.2019., a koje je bazirano na tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, citiramo:

„1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Tuženik nadalje ukazuje na činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

Na tu okolnost Županijski sud u Puli u presudi, posl broj Gž-2658/12, jasno ističe da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“

Tužitelj na pogrešan način tumači ulaznu i izlaznu naknadu, pokušava iste podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna.

Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje ovakvih naknada.

Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti Zakon o bankama (NN84/02 i 12/06) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zbranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK).

Upravo je kroz ZOKI i ZPK, zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade i na taj način priznao opravdanim naplatu takvih naknada kao posebnih usluga. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva te naknada za njegovu prijevremenu otplatu. Na ovakav način, naknadama je priznat status posebnih usluga koje su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i one nikada nisu imale kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj.

Slijedom navedenoga, jasno je kako naplata naknade za obradu i osiguranje kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa.

Dakle, ugovorna odredba o naplati naknada ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog njezinog sadržaja, bilo zbog načina ugovaranja.

U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga te solemnizirale po javnom bilježniku, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima.

Završno, tuženik ističe prigovor zastare.

Uvažavajući sve do sada iznesene stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske za kondemnatorni dio tužiteljevog zahtjeva nesporno je nastupila zastara iz kojeg razloga tužitelj niti ne može imati pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi za obradu i prijevremenu otplatu kredita.

Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat veće plaćenog temeljem ništetne odredbe.

Zakon o parničnom postupku u čl. 187. propisuje sljedeće:

„Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno ne istinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.“

Sporne naknade plaćene su 2008. godine, a tužba je podnesena 2023. godine, pa je očito da je kondemnatorni dio tužbe u zastari temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

Dakle, kako je za kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara, nisu ispunjene pretpostavke iz članka 187. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes.

6.I uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja iz podnesak od 02.12.2024.godine, tuženik se protivio iz svih gore iznesenih razloga.

7.U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012138005 od 01.12.2006.godine, solemiziran od strane Javnog bilježnika Teo Karabotić-Milovac pod brojem Ou-543/06 od 04.12.2006.g, pregledao Izvadak iz zemljišne knjige ZU 4211 K. O. [katastarska općina] a označen kao Ki-8445/2006 od 24.10.2006.g, pregledao Dodatak ugovora o kreditu broj 9012138005 od 08.02.2016.g, a ovjeren od strane javnog bilježnika Zoja Puljiz pod brojem Ov- 760/16 od 22.02.2016.g, pregledao Nalaz i mišljenje Centra za financijska vještačenja od 25.10.2024.g, uz pregledanu dokumentaciju, knjigovodstvenu karticu tužitelja kod tuženika,izračun konverzije te promet po kreditu, te je saslušana tužiteljica kao stranka.

8.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavnim odredba o valutnoj klauzuli, a koja je određena Ugovorom o kreditu koji su sklopili dana 01.12.2006.g tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor.

9.Naime, nesporno je da je tužitelj s tuženikom kao kreditorom dana 01.12.2006.g zaključio Ugovor o kreditu a temeljem kojeg ugovora je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunama koji odgovara protuvrijednost od 175.200,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita ( članak 1. Ugovora), u kojem se korisnik kredita to jest tužitelj obvezuje kreditoru odnosno banci platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana a koja na dan sklapanja istog ugovora iznosi 4,75% godišnje i koja se može promijeniti a obračunava se u CHF ( članak 4. Ugovora ), dok je člankom 5. Ugovora određena interkalarna kamata koja se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja kamate, a člankom 7. određeno je da se kredit u iznosu od 175,200,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje u 348 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora te u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

10.Nesporno je da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik u više navrata mijenjao kamatnu stopu što jer razvidno i iz otplatnog plana kao i Nalaza i mišljenja vještaka Ines Lozić.

11.Nesoporno je da je i dana 08.02.2016.g tužitelj zajedno sa tuženikom zaključio Dodatak ugovora o kreditu a temeljem kojeg dodatka je izvršena konverzija kredita iz CHF u Ugovor o kreditu u Eur.

12 Sporno je da li je tuženik dužan isplatiti tužitelju pretplaćene iznose zbog promjene valutne klauzule za utuženo razdoblje jer je tuženik sa tužiteljem temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršio konverziju predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR kojim je regulirano pitanje promjene valute, promjene kamatne stope, utvrđenje preostalog iznosa, odnosno da su sve tužiteljeve uplate po CHF kreditu iskorištene za namirenje kredita u EUR, zbog čega tužitelj nema pravo potraživati utužene iznose.

13. Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa , predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

14. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

15. U ovom postupku tužitelj se pozvao na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda RH Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. stoga nije bilo potrebe provoditi opširni dokazni postupak na raspravljanje o osnovanosti tužbe.

16. Neosnovano tuženik smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na konkretan kredit jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima…Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan oda banaka –tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

17. Slijedom gore iznesenog ovaj sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, budući da su sporne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu nepoštene ugovorne odredbe te ujedno ništetne jer se radi o unaprijed tipiziranim ugovorima o čijim odredbama, odnosno člancima tog ugovora, se nije pojedinačno raspravljalo, a što je utvrđeno i iz iskaza same tužiteljice saslušane kao stranka kada je kazao da kad je došao kod tuženika ostvariti stambeni kredit, tuženik mu je ponudio baš taj ugovor u CHF kao najbolji i najisplativiji, da se radilo o tipskom ugovoru nigdje je bilo rečeno uzmi ili ostavi, odnosno da se nije pojedinačno raspravljalo o odredbama tog ugovora te da nitko od trećih osoba i kod javnog bilježnika nije ju upozorio da će doći do promjene mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečajnoj razlici a da je zbog nemogućnosti plaćanja mjesečnih anuiteta,koji su činili ¾ njene plače zaključila Dodatak ugovora,međutim da ni kod zaključenja tog ugovora nitko joj nije objasnio niti pojasnio odredbe tog dodatka, nadajući se da se tim Dodatkom ugovora neće ponoviti ranija situacija kao što je bila kod ovog Ugovora o kreditu uj CHF. Sve ovo proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018 -2 od 19. ožujka 2019.g. u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati dali su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502 c ZPP-a , a isto tako čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 41/14, 110/15 dalje ZPP/14 ) vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP /14 a slijedom toga i obveze promjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu a to sve zato što ne može postojati utvrđena ništetnosti i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog kredita u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

18. Sukladno čl. 323 st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno čl. 323 st. 2 ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog Ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih Ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno tečajne razlike što bi ostvario da je ostao na snazi tečaj koji je bio i trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa na ime naknade za kredit i tečajne razlike zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a.

19. Za utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, odnosno koliko je tužitelj pretplatio temeljem promjene valutne klauzule, te da li su u Dodatku ugovora o konverziji obuhvaćeni iznosi koje tužitelj tužbom potražuje, to je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Ines Lozić. Ista je u svom Nalazu i mišljenju od 25.10.2024.g iskazala da su dana 01.12.2006.g tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu koji je isplaćen dana 08.12.2006.g i u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 7,45% godišnje, te da se otplata odvija u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 348 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema Planu otplate bio je 31.01.2027.g u iznosu od 928,25 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 4.290,12 kuna te sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja ( članak 7. Ugovora). Dana 08.02.2016.g sklopljen je Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015.g u iznosu 94.763,58 eura što promjenjivim tečajem kreditora na dan 30.09.2015.g iznosi 723.756,84 kune ( tečaj 7,6375 kn za 1 euro). Na temelju dostupne dokumentacije u spisu vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu,knjigovodstvenu karticu te plan otplate ustanovio da se u promatranom razdoblju promjene kamatne stope kretale od 4,75% godišnje do 31.07.2007.g pa 5,75% godišnje do 31.01.2008.g, 6,50 % godišnje do 31.10.2010.g, 6,15 % godišnje do 31.12.2010.g, 6,10 % godišnje do 30.04.2011.g, 5,85% godišnje do 31.07.2011.g, 5,50 % godišnje do 31.12.2012., 5,65 % godišnje do 31.12.2013.g i 3,23 % godišnje do izračuna konverzije kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od inicijalnih 928,25 CHF do 1.116,03 CHF kao najvećeg iznosa. U razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita, tečaj CHF je oscilirao na više u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita, a s obzirom na zadatak koji je vještak dobio, napomenuto je da prilikom otplate tečaj nije bio niži od početnog tečaja, odnosno tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita pa shodno navedenom nema ni negativnih razlika, te je dala i mišljenje da pod pretpostavkom da se tijekom isplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije nije mogao mijenjati tečaj bi ukupan iznos pretplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 13.015,32 eura. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio priliko isplate kredita ukupno iznosi 918,19 eura. Slijedom navedenog sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćeno) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 12.097,13 eura. Glavnica po kreditu u CHF temeljem stvarnog Otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, bi na dan konverzije iznosila 678.157,12 kuna dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 723.756,84 kune. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 6.052,12 eura. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u Eur s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom od 6,05 % te iskazao dodatkom Ugovora o kreditu više uplaćeno od strane tužitelja na dan izračuna konverzije u iznosu od 5.384,34 Eura, navodeći da utvrđenje ovog Nalaza, iznosi ukupno iskazane pretplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u Eur koji je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u KN, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

20.Na ovakav Nalaz i mišljenje tuženik se protivio iz razloga jer bi u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora , koji je sklopljen temeljem ZID ZPP-a bilo protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK-a, protivno volji korisnik kredita koji pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH kao i Europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda, zbog čega se tuženik protivi korištenju rezultat provedenog vještačenja, budući da u kontekstu svega ranije navedenog, predstavlja nepotreban dokaz protivan načelu ekonomičnosti, te je predloženo još jednom odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja.

21.U podnesku tužitelja od 02.12.2024.godine, a glede podneska tuženika, tužitelj je napomenuo da se odredbama ZID ZPK-u i dodatkom/aneksom ugovora ne spominje se način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF niti je tuženik dodatkom/aneksom priznao ( djelomično) ništavost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, niti jer isplatio tužitelju razliku nastalu zbog primjene ništetne ugovorne odredbe a koje razlike predstavljaju predmet postupka. Dodatkom/aneksom Ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njime se ne rješava pitane reparacije tužitelja za utuženi period a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Konverzijom su potrošači izjednačeni sa potrošačima koji su imali Euro kredite ali pri tom im nisu vraćeni pretplaćeni iznosi kamate i tečaja niti su im plaćene zatezne kamate na te iznose,čak štoviše, provedenom konverzijom tužitelj je doveden u još gori financijski položaj jer je konverzijom došlo do trajnog povećanja glavnice kredita i to na iznos od 6.052,12 Eura, pa tužitelj kao potrošač ima pravo n punu restituciju svih neosnovano isplaćenih ( pretplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora bez obzira na provedenu konverziju a tuženik da nema pravo na isplatu ili uračunavanje tkzv negativnih razlika ( primjena nižeg tečaja) zbog nepostojanja pravne osnove u iznosu od 918,19 Eura, pa je sukladno Nalazu Centra za financijska vještačenja tužitelj i uredio tužbeni zahtjev kojim je potraživao isplatu iznosa od 13.015,32 Eur zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita za razdoblje od otplate kredita do dana izračuna konverzije.

22.Kako na ovakav Nalaz i mišljenje stranke više nisu imale primjedbi, te je kao stručno i sukladno pravilima struke prihvatio ovaj sud, te je iznos od 13.015,32 Eur, koliko je tužitelj potraživao nakon provedenog vještačenja, prihvatio i ovaj sud i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za taj iznos jer se radi o iznosu koji je tužitelj više pretplatio zbog promjene valutne klauzule od početka otplate kredita do konverzije, jer iz vještva vještaka Ines Lozić je utvrđeno da taj pretplaćeni iznos nije uzet u obzir u Dodatku ugovora o kreditu od 08.02.2016.godine, posebno što tuženik do zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari,nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja a niti materijalno-pravni prigovor prijeboja a niti protutužbeni zahtjev, zbog čega nije bilo mjesta umanjivanju tužiteljeve tražbine s tkzv potplaćenim iznosima,odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada jer tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita i za koji iznos je ovaj sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u točci 2. izreke jer taj iznos predstavlja iznos više plaćenog, a što nije obuhvaćeno konverzijom i koji tužbeni zahtjev je usvojen primjenom odredbe članka 111. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 94/96, 112/99, 88/01, 35/05, 132/06, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15) koji propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Obzirom da je u postupku zaštite kolektivnih ugovora potrošača utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tužene, sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a, tužena je kao nesavjesna ugovorna strana, koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, dužna isplatiti tužiteljici pripadajuće kamate na pretplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do konačne isplate.

24.Što se tiče prigovora zastare isti nije osnovan jer prema objedinjenim pravnim shvaćanjima donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31.siječnja 2022.godine, izrađeno je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20.ožujka 2018.godine i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.siječnja 2020.godine, koje glasi: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Zaključak iz točke 4 ovog Mišljenja nadalje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastrani rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od ( naknadno) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja odnosi upravo na tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( kredit u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom CHF) i stranke ( tuženike) iz tog postupka, a predmetna tužba je podnijeta 15.05.2023.godine, dok je pravomoćnost sudske odluke kojoj je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu, nastupila dana 14.lipnja 2018.godine ,kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za pretplatu glede valutne klauzule je podnijet u roku propisan odredbom članka 225 ZOO. Dakle, u konkretnom slučaju zastarni rok za potraživanje tužitelja za isplatu temeljem stečenog bez osnova zbog promjene valutne klauzule teče od 14.lipnja 2018.godine kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača a koja nastupa 15.lipnja 2023.godine. Kako je tužba podnesena 15.05.2023.godine za isplatu pretplaćenih odnosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli to je istaknuti prigovor neosnovan budući da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina i koja zastara nastupa kako je već gore rečeno 15.lipnja 2023.godine.

25.Odluka o trošku donesena je sukladno čl. 154 st. 2. Zakon o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91,3 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 125/08 ) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05 ) a odnosi se na trošak punomoćnika tužitelja i to sastav tužbe 200,00 eura, zastupanje na četiri ročišta ( 04.03.2024.g, 21.05.2024.g, 04.12.2024g., 19.03.2025.g) svako po 200,00 eura , sastav dva podnesak od 19.02.2024.g i 02.12.2024.g, svako po 200,00 eura, daje trošak punomoćnika tužitelja od 1.400,00 eura, odnosno uvećano za iznos od 350,00 eura koliko iznosi PDV onda je sveukupni trošak pun tužitelja 1.750,00 eura. Kada se ovim troškovima pridoda trošak vještačenja u iznosu od 625,00 eura , onda je trošak tužitelja 2.375,00 eura, koliko je i dosuđeno u točki 3. izreke presude. Zahtjev za isplatu sudske pristojbe tužbe i presude nije donesen budući da prema Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" broj: 118/18 i 51/23 ) i to članku 11 t.20 od plaćanja sudskih pristojbi su oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

U Trogiru, 28. travnja 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis