Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-324/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenika NC i dr., zbog kaznenih djela iz članka 118. stavka 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku te okrivljenika UC i VC, protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovnog broja K-259/2017-87, u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaćaju se žalba okrivljenika NC djelomično i žalba okrivljenika VC u cijelosti te se ukida presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem su okrivljenici NC i VC proglašeni krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. KZ/11 pa se u tom dijelu pobijana presuda upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

p r e s u d i o  j e

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenika NC preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se okrivljeniku NC za kaznena djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11 i članka 235. stavka 1. KZ/11, za koja je proglašen krivim u izreci pobijane presude prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora za ta djela, i to u trajanju od po 4 (četiri) mjeseca za dva kaznena djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11 i u trajanju od 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo iz članka 235. stavka 1. KZ/11, nakon čega se, na temelju članka 51. KZ/11 okrivljeni NC osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci. Nakon toga, na temelju članka 56. KZ/11, prema okrivljeniku NC se izriče uvjetna osuda te se kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci neće izvršiti, ako okrivljenik, u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine, ne počini neko novo kazneno djelo. U slučaju opoziva uvjetne osude, na temelju članka 54. KZ/11, okrivljeniku NC se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme lišenja slobode od 16. kolovoza 2016. u 9,35 do 17. kolovoza 2016.

III. U preostalom dijelu žalba okrivljenika NC, kao i žalba Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Dubrovniku proglasio je krivim okrivljenika NC, zbog počinjenja kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11, dva kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 te kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. KZ/11. Za počinjena kaznena djela sud mu je prethodno utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako od tih kaznenih djela i to za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11, na temelju te odredbe, kaznu zatvora u trajanju od 7 mjeseci, za dva kaznena djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11, na temelju te odredbe, kazne zatvora u trajanju od po 4 mjeseca za svako kazneno djelo te za kazneno djelo iz članka 235. stavka 1. KZ/11, na temelju te odredbe, kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca, nakon čega je, na temelju odredbe članka 51. KZ/11, okrivljenik NC osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Nakon toga, na temelju odredbe članka 56. KZ/11, okrivljeniku NC je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti, ako isti u roku provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

2. Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim i okrivljenik VC, zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11 te je isti, na temelju te odredbe, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, nakon čega je, na temelju članka 56. KZ/11, prema okrivljeniku JC izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti, ako isti u roku provjeravanja od dvije godine od pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo.

3. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11, okrivljenicima NC i JC je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 16. kolovoza 2016. u 9,35 do 17. kolovoza, za slučaj da uvjetna osuda bude opozvana.

4. Na temelju odredbe članka 56. stavka 4. i članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11, okrivljeniku NC određena je i posebna obveza da u roku od 3 mjeseca od pravomoćnosti presude popravi štetu počinjenu kaznenim djelom i to na način da oštećenom RC plati iznos od 1.393,59 Eur. Na temelju odredbe članka 58. stavka 5. KZ/11, određeno je da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne osuđeniku koji bez opravdanog razloga, u roku koji mu je određen, ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri obveze navedene u članku 62. KZ/11 ili ih teško i uporno krši.

5. Na temelju odredbe članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), dosuđen je imovinskopravni zahtjev oštećenom RC u iznosu od 1.393,59 Eur te je naloženo okrivljeniku NC da taj iznos plati oštećenom u roku od 3 mjeseca od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

6. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1., u vezi članka 145. stavka 2. točke 1.-8. ZKP/08, okrivljenici su obvezani platiti troškove kaznenog postupka u paušalno određenom novčanom iznosu od po 132,72 Eur te su dužni naknaditi i troškove svjedoka BC u iznosu od po 20,72 Eur, troškove svjedoka ČC u iznosu od po 6,63 Eur, kao i troškove vještačenja po vještaku dr. Igoru Boriću u iznosu od po 173,71 Eur, koje su dužni podmiriti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, uplatom na račun državnog proračuna RH te dostaviti sudu primjerak uplatnice, a dužni su naknaditi i troškove opunomoćenika oštećenog AC, Dubravka Arapovića odvjetnika iz Dubrovnika, o čemu će biti doneseno posebno rješenje.

7. Protiv ove presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se okrivljenicima izreknu "bezuvjetne kazne zatvora".

8. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je okrivljenik NC, po svom branitelju Branimiru Roziću odvjetniku u Dubrovniku i to zbog onog dijela presude koji se odnosi na kaznena djela iz članka 118. stavka 1. i članka 139. stavka 2. KZ/11, a zbog "svih zakonom propisanih razloga, a osobito zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredbi kaznenog postupka", s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

9. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je okrivljenik VC osobno, zbog "svih zakonom propisanih razloga, a osobito zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredbi kaznenog postupka", s prijedlogom da ga se oslobodi optužbe.

10. Odgovor na žalbe okrivljenika podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, s prijedlogom da se iste odbiju i prihvati žalba državnog odvjetnika.

11. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

12. Žalba okrivljenika VC je osnovana, žalba okrivljenika NC je djelomično osnovana, dok je žalba Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku neosnovna.

13. Što se tiče kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11, u tom dijelu je prvostupanjski sud proglasio krivim obojicu okrivljenika, da bi zajednički i dogovorno počinili navedeno kazneno djelo na štetu oštećenog AC i u točki 17.1. i 17.2. obrazloženja iznio je razloge zbog kojih drži da bi bilo nedvojbeno dokazano da su to kazneno djelo okrivljenici počinili s izravnom namjerom. Pri tome prvostupanjski sud navodi kako su obojica okrivljenika fizički napali oštećenog, "uslijed čega je isti srušen na tlo", što da je u uzročno posljedičnoj vezi s teškom tjelesnom ozljedom koju je oštećenik pretrpio. Nadalje, sud obrazlaže kako nije bilo moguće u postupku utvrditi koji od okrivljenika je srušio na tlo oštećenog, ali da za postojanje supočiniteljstva nije nužan detaljan prethodni dogovor, već da je dovoljan i prešutan sporazum, odnosno takvo zajedničko postupanje počinitelja iz kojeg na nedvojben način proizlazi volja svakog od njih da sudjeluje u počinjenju kaznenog djela pa da se događaj odvio upravo na način kako to opisuje oštećeni AC, dijelom svjedoci RC i ĐC te materijalna dokumentacija priložena spisu.

13.1. Međutim, prvostupanjski sud ni u jednom trenutku nije izričito naveo je li smatra da je lom noge kod oštećenog nastao uslijed mehanizma pada, kako bi se to dalo zaključiti iz vještačenja sudskog vještaka dr. Igora Borića ili pak uslijed toga što su nakon pada okrivljenici njemu skakali po nozi, kako je to kazao sam oštećenik, a čiji iskaz je sud, kako je to izričito naveo u potpunosti prihvatio. Ako bi se radilo o situaciji da je ozljeda kod oštećenika nastala uslijed pada, zbog forsirane rotacije stopala u odnosu na potkoljenicu, koja ozljeda, po iskazu vještaka, najčešće nastaje indirektnim djelovanjem sile pa i hrvanjem u kojem osoba pada na pod, tada je očito da je tešku tjelesnu ozljedu oštećeniku prouzročio upravo onaj okrivljenik koji ga je oborio na tlo. Kod takvog stanja stvari, ne može se prihvatiti stav prvostupanjskog suda da je irelevantno koji od okrivljenika je oštećenog srušio na tlo, a pogotovo ne navod da okolnost tko je srušio oštećenog na tlo nije moguće točno utvrditi.

13.2. Naime, u pogledu okolnosti pada oštećenika na pod, u postupku su kazivali i okrivljenici, pojedini svjedoci, a i sam oštećenik. Tako je okrivljeni NC u svojoj obrani rekao da je oštećeni skočio na njegovog brata, da su se njih dva "uhvatila i pala na pod", a onda da je išao prema njima malo ih odgurnuo i "uzeo brata". Okrivljeni VC je u svom iskazu naveo kako je AC krenuo prema njemu, da ga je krenuo udarati, a onda da ga je uhvatio i da su "oba dvojica pala na pod", dok njegov brat da ga nije udarao te je iskazao kako je moguće da je noga pukla u hrvanju. Svjedok ĐC je naveo kako je VC udario ili gurnuo AC, dok nije siguran da li ga je NC udarao i konačno sam oštećeni AC je u svom iskazu naveo kako se on hrvao s JC kada su pali na pod, a ZC da je nakon toga skakao po njegovim nogama. Dakle, svi neposredni sudionici ovog događaja (oba okrivljenika i oštećeni AC), kao i svjedok ĐC potpuno jasno ukazuju upravo na VC kao na osobu koja se hrvala s oštećenikom, kada su pali na pod pa se u takvoj situaciji ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da nije bilo moguće točno utvrditi tko je od okrivljenika oštećenog srušio na tlo.

13.3. Nastavno na to za kazati je kako je točan navod prvostupanjskog suda da za postojanje supočiniteljstva nije nužan detaljan prethodni dogovor, već da je dovaljan i prešutan sporazum, odnosno takvo zajedničko postupanje počinitelja iz kojeg na nedvojben i očit način proizlazi volja svakog od njih da sudjeluje u počinjenju kaznenog djela, međutim, u situaciji kada je upravo okrivljenik VC oborio na tlo oštećenika, bilo je nužno obrazložiti razloge zbog čega prvostupanjski sud drži da se postupanje drugog okrivljenika, NC koji tom prigodom nije sudjelovao u obaranju na tlo oštećenog, može okarakterizirati kao nedvojbeno i očito postupanje u cilju teškog tjelesnog ozljeđivanja oštećenog, što je prvostupanjski sud propustio učiniti. U takvoj situaciji za sada se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o zajedničkom i dogovornom postupanju oba okrivljenika u cilju teškog tjelesnog ozljeđivanja oštećenog AC, radi čega je valjalo prihvatiti žalbu okrivljenika NC u tom dijelu, kao i žalbu okrivljenika VC u cijelosti te na temelju odredbe članka 483. stavka 1. ZKP/08 ukinuti prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11 i u tom dijelu predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

14. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će za osnovu uzeti onaj dio optužnice koji se odnosi na kazneno djelo teške tjelesne ozljede na štetu oštećenika AC te će izvesti ponovno sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge, ako to budu zahtijevali probici kaznenog postupka. Pri tome se ukazuje nužnim u potpunosti raščistiti pitanje tko je hrvajući se s oštećenikom istog oborio na tlo te kakva je u tome bila uloga okrivljenika NC. Osim toga ukazuje se nužnim ponovno ispitati vještaka dr. Igora Borića, s obzirom na određene nejasnoće u njegovom iskazu i pisanom nalazu i mišljenju, koji bi trebao potpuno decidirano i jasno se odrediti o tome može li teška tjelesna ozljeda koju je zadobio oštećenik nastati na onaj način na koji je on to opisao, da su mu okrivljenici skakali na nogu dok je on ležao jer je upravo u odnosu na tu okolnost vještak dao kontradiktorna objašnjenja, koja mogu biti zbunjujuća. Pri tome se ne traži od vještaka da iznese teorijsku mogućnost nastanka ovakve tjelesne ozljede kod oštećenika u nekoj od verzija skakanja druge osobe na njegovu nogu, već je nužno da, uzimajući u obzir konkretni iskaz oštećenika izrijekom navede je li održiv takav mehanizam nastanka ove ozljede i je li on uopće vjerojatan, u situaciji kada nesporno iz svih iskaza proizlazi da je oštećeni pao na tlo hrvajući se s okrivljenikom. Tek potom, nakon što se u potpunosti razjasniti mehanizam nastanka ozljede kod oštećenika, treba utvrditi koji je od okrivljenika svojim postupanjem ozljedu prouzročio i je li onaj drugi okrivljenik kod takvog stanja stvari htio nastanak upravo takve posljedice, je li i na koji način doprinio nastanku te posljedice i jesu li okrivljenici uopće postupali po izričitom ili prešutnom dogovoru.

14.1. Ako bi sud utvrdio postojanje neke vrste takvog dogovora da bi se moglo govoriti o supočiniteljstvu, tada je potrebno dati jasne, uvjerljive i logične razloge na temelju čega to sud smatra dokazanim, s time što se prvostupanjskom sudu, u slučaju dvojbe oko postojanja okolnosti koje tvore obilježja ovog kaznenog djela za nekog od okrivljenika, skreće pozornost na odredbu članka 3. stavka 3. ZKP/08. Također, u ponovljenom postupku potrebno je razmotriti i pitanje oblika krivnje kod počinjenja ovog kaznenog djela, poglavito je li se radi o izravnoj namjeri ili možda o nekom drugom obliku namjere pa čak i nehaja, odnosno jesu li okrivljenici baš htjeli ili bili sigurni u nastanak teške tjelesne ozljede kod oštećenog, o čemu je također potrebno dati jasne razloge, vodeći pri tome računa o odredbi članka 449. stavka 2. ZKP/08.

15. Što se tiče kaznenih djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11, okrivljeni NC je pokušao opovrgnuti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja prvenstveno time što navodi kako nitko drugi osim oštećenika nije potvrdio da je kritične prigode čuo da bi on izrekao riječi prijetećeg sadržaja oštećenicima, međutim nije na taj način s uspjehom osporio utvrđenja prvostupanjskog suda iznesena u tom pravcu. Naime, u točki 18.1. obrazloženja, prvostupanjski sud je dao detaljne i uvjerljive razloge o tome zbog čega smatra da su se u postupanju tog okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje na štetu oštećenika RC i FC, koje, budući da imaju potporu u stanju u spisu, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15.1. U tom pravcu, oštećenici su jasno i nedvosmisleno iskazali koje riječi im je okrivljenik NC uputio kritične prigode te je potpuno nesporno da te riječi imaju karakter ozbiljne prijetnje i da su objektivno prikladne da budu ozbiljno shvaćane te da kod njih izazovu strah i uznemirenost. Okolnost da drugi svjedoci, prvenstveno oni koji su sumještani okrivljenika, nisu čuli riječi prijetećeg sadržaja, nema utjecaja na vjerodostojnost iskaza oštećenika AC, RC i svjedoka ĐC jer je neupitno da ostali svjedoci dobro poznaju okrivljenike i da očigledno iz tog razloga ne žele teretiti okrivljenika NC te mu takvim iskazima pokušavaju omogućiti povoljniju procesnu situaciju u ovom postupku.

15.2. S druge strane, kada se sagledaju sve nesporno utvrđene okolnosti ovog događaja, da su se okrivljenici NC i VC, zbog odbijanja oštećenika da nastave svirati, potukli s oštećenicima, a da je NC porazbijao i njihovu opremu, tada je potpuno logično za zaključiti da je tom prigodom oštećenicima uputio i riječi prijetećeg sadržaja, upravo onako kako su oni to naveli, jer se to životno i logički u potpunosti uklapa u opisanu situaciju. Stoga je pravilno okrivljenik ZC proglašen krivim zbog dva kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 te su neosnovani njegovi žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu.

16. Vezano za odluku o kaznenopravnoj sankciji, državni odvjetnik je u svojoj žalbi naveo kako uvjetna osuda na koju su okrivljenici osuđeni neće ostvariti svrhu kažnjavanja propisanu zakonom jer se takvom sankcijom ne postiže ni specijalna ni generalna prevencija i ne izražava se u dostatnoj mjeri društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, kojom bi se jačalo povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Sud da je pri tome propustio cijeniti izrazitu bezobzirnost i brutalnost okrivljenika zbog počinjenja kaznenih djela, budući da je napad usmjeren na osobe znatno starije dobi od njihove, koji su samo obavljali svoj posao i ničim realno nisu izazvali okrivljenike, a uz to da su okrivljenici uništili njihovu opremu i da im je NC prijetio smrću.

17. S druge strane, okrivljeni NC u pogledu odluke o kaznenopravnoj sankciji u žalbi navodi kako je odluka u tom pravcu pogrešna jer je on neosnovano proglašen krivim zbog počinjenja kaznenih djela iz članka 118. stavka 1. i 139. stavka 2. KZ/11, što da ima za posljedicu kako je izrečena sankcija određena "suviše strogo".

18. S obzirom na činjenicu da je u odluci pod točkom I. ukinuta prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11, valjalo je prvostupanjsku presudu preinačiti u dijelu odluke o kazni u odnosu na okrivljenika NC koji je, uslijed te odluke, u konačnici osuđen samo zbog dva kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 i kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. KZ/11. U tom smislu za navesti je kako je prvostupanjski sud potpuno pravilno utvrdio i odgovarajuće vrednovao sve okolnosti vezane uz počinjenje ovih kaznenih djela te je tako kao olakotnu okolnost ispravno okrivljeniku NC uzeo dosadašnju kaznenu neosuđivanost, a isto tako pravilno je ocijenio kako nije bilo otegotnih okolnosti na strani ovog okrivljenika. U takvoj situaciji i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je okrivljeniku za dva kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 prethodno utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po 4 mjeseca za svako djelo, a za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca.

18.1. S obzirom na to da je prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu koji se odnosio na kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11, a i djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenika NC u pogledu odluke o kazni, valjalo je odrediti novu jedinstvenu kaznu tom okrivljeniku te je isti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Međutim ocjena je ovog drugostupanjskog suda kako se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11 u konkretnoj situaciji s uspjehom može ostvariti i primjenom uvjetne osude, tako da je, na temelju članka 56. KZ/11, prema okrivljeniku NC izrečena uvjetna osuda, na način da se kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci na koju je osuđen neće izvršiti, ako okrivljenik u roku provjeravanja od dvije godine ne počini neko novo kazneno djelo. Prosudba je ovog suda da je upravo ovakva kaznenopravna sankcija adekvatno prilagođena stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovih kaznenog djela, kao i njegovim osobnim i obiteljskim prilikama te da će se okrivljenik ubuduće suzdržati od činjenja novih kaznenih djela. Naime, okrivljenik do sada nije bio osuđivan, a od počinjenja kaznenih djela prošlo je već skoro 9 godina, u kojem razdoblju se on nije pojavljivao kao počinitelj novih kaznenih djela pa je opravdano za zaključiti da je ovo bio jedan izolirani incident u njegovom životu pa, bez obzira na izraženu bezobzirnost u postupanju kritične prigode, ne bi bilo opravdano nikakvo teže kažnjavanje, kako to predlaže državni odvjetnik u svojoj žalbi. Stoga je žalba državnog odvjetnika odbijana kao neosnovana, dok je djelomično prihvaćena žalba okrivljenika NC te je preinačena prvostupanjska presuda u pogledu odluke o kazni.

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci na temelju članka 483. stavka 1., članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.

Split, 29. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić