Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-4/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužiteljice RC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Vedrani Švedl Blažeka, odvjetnici u Odvjetničkom uredu Željko Švedl i RCF iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 9. travnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice Vedrane Švedl Blažeka i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srba, odvjetnika iz Osijeka, odlukom objavljenom 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 528- 50-3419926 od 21.04.2006. g. zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) tj. kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak i koja glasi: «kunska protuvrijednost CHF 15,701.60 (petnaesttisućasedamstojedan švicarskih franaka i šezdeset centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.» te se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba čl. 7. tog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:

» Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku....».

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da isplati tužiteljici RC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 2.236,12 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do konačne isplate i to od dospijeća do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. g. do 29.12.2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja;

-na iznos od 168,88 EUR od 01.01.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 48,51 EUR od 01.02.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 27,82 EUR od 01.06.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 60,72 EUR od 01.07.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 61,32 EUR od 01.08.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 62,12 EUR od 01.09.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 63,84 EUR od 01.10.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 64,06 EUR od 01.11.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 64,38 EUR od 01.12.2009. g. do konačne isplate,

-na iznos od 65,09 EUR od 01.01.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 65,58 EUR od 01.02.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 9,81 EUR od 01.07.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 9,49 EUR od 01.08.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 9,31 EUR od 01.09.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 8,98 EUR od 01.11.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 9,31 EUR od 01.12.2010. g. do konačne isplate,

-na iznos od 8,43 EUR od 01.01.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 8,57 EUR od 01.02.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 9,59 EUR od 01.03.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 74,76 EUR od 01.06.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 74,85 EUR od 01.07.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 75,39 EUR od 01.08.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 75,48 EUR od 01.09.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 60,34 EUR od 01.10.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 36,13 EUR od 01.11.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 57,52 EUR od 01.12.2011. g. do konačne isplate,

-na iznos od 52,36 EUR od 01.01.2012. g. do konačne isplate,

-na iznos od 64,65 EUR od 01.02.2012. g. do konačne isplate,

-na iznos od 108, 97 EUR od 01.03.2012. g. do konačne isplate

-na iznos od 145,07 EUR od 01.08.2012. g. do konačne isplate,

-na iznos od 152,18 EUR od 01.09.2012. g. do konačne isplate,

-na iznos od 153,39 EUR od 01.10.2012. g. do konačne isplate,

-na iznos od 93,95 EUR od 01.11.2012. g. do konačne isplate,

-na iznos od 185,26 EUR od 09.11.2012. g. do konačne isplate sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici RC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 2.589,52 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka, iznad dosuđenog iznosa od 2.589,52 eura do zatraženog iznosa od 3.411,80 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu dana 21. veljače 2020. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila dana 21. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 528-50-3419926, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.701,60 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obvezala navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 84 mjesečna obroka u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbe Ugovora u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula tužiteljica smatra u cijelosti ništetnim jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužiteljici omogućio da o istima pregovara niti je tužiteljici pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tome se poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u djelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u djelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli. Navodi da je citiranim presudama utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi tužiteljica smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatila dugovani iznos. Zbog svega navedenog ista traži da joj tuženik isplati preplaćeni iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja o predmetu spora istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti te je predložio da sud o istom odluči prije zakazaivanja pripremnog ročišta. Nadalje, u bitnom je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Mišljenja je da odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene i nedopuštene pa samim tim smatra da nisu niti ništetne. Naglasio je da je tuženik tužiteljici omogućio izbor između više predloženih ugovora, što tuženik smatra da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe. Tužiteljica je nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužiteljica preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Na kraju je istakao prigovor zastare.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Sud je odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, koji je istaknuo tuženik, rješenjem broj: P-120/2020-9 od 3. veljače 2021. (str. 103-104 spisa). Navedeno rješenje povodom žalbe tuženika potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-879/2021-2 od 5. svibnja 2021. (str. 133-137 spisa). Tužiteljica je konačni tužbeni zahtjev postavila nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom

15. ožujka 2022. (str. 271-274 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu te je izvršio uvid u dokumentaciju koju su stranke tijekom postupka dostavile na sudski spis.

5. Temeljem opisanog dokaznog postupka dana 28. srpnja 2022. ovaj Sud donio je i objavio presudu poslovni broj: P-120/2020-34, kojom je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Postupajući po žalbi tuženika Županijski sud u Dubrovniku presudom i rješenjem broj: Gž-813/2022-2 od 11. prosinca 2024. potvrdio je navedenu presudu u točki II. izreke u djelu u kojem je utvrđena ništetnost dijela odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. U preostalom dijelu, koji se odnosi na utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, da je tuženik tužiteljici temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli dužan isplatiti preplaćeni iznos od 16.848,02 kuna, kao i u odluci o troškovima postupka presuda je ukinuta te je predmet vraćen sudu na ponovni postupak. Iz drugostupanjske presude i rješenja proizlazi da je prvostupanjska presuda u naprijed navedenom djelu ukinuta zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući nije proveden dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka NC, koje su dokaze stranke pravovremeno predložile.

5.1. U ponovljenom postupku tužiteljica je podneskom od 20. siječnja 2025. (str. 469-470 spisa) uredila tužbeni zahtjev na način da je razliku preplate u ukupnom iznosu te u pojedinačnim iznosima iskazala u valuti euro primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK. Na matematički izračun tuženik nije imao primjedbi. Nastavno je sud saslušao tužiteljicu na okolnost ima li ista svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, je li ista dobila pojašnjenja o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli i rizicima koji iz iste proizlaze, kao i je li pregovarala i mogla utjecati na sadržaj sporne odredbe. Sud je na glavnu raspravu zakazanu za 9. travnja 2025. pozvao u svojstvu svjedoka zaposlenika tuženika UC, koji nije pristupio na raspravu. Punomoćnik tuženika na glavnoj raspravi 9. travnja 2024. povukao je dokazne prijedloge za saslušanjem u svojstvu svjedoka UC i NC, a što je razvidno iz raspravnog zapisnika str. 479-480 spisa. Na kraju dokaznog postupka pročitana je materijalna dokumentacija i to: Ugovor o kreditu str. 9-13 spisa, oglas javnog bilježnika Mirjane Borić str. 14 spisa, prijepis knjigovodstvene kartice za sud na dan 20. prosinca 2019. str. 15-20 spisa, informativni izračun efektivne kamatne stope str. 21 spisa, otplatna tablica – kredit, informativni izračun str. 22-24 spisa, izračun više plaćenih kamata str. 25-26 spisa, financijsko-knjigovodstveni nalaz tvrtke DV Consulting d.o.o. Osijek (vještak D. Vuković) od 17. siječnja 2022. str. 151-164 spisa, s prilogom – prijepisom knjigovodstvene kartice… str. 165-170 spisa i s prilogom – otplatnim planom na str. 171-172 spisa, podnesak vještaka – očitovanje na podnesak tuženika od 10. veljače 2022., str. 184 spisa, očitovanje vještaka s dopunom nalaza str. 258-270 spisa, drugostupanjska presuda i rješenje str. 461-467 spisa.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Među strankama nije sporno da je između stranaka dana 21. travnja 2006. sklopljen predmetni Ugovor (str. 9-13 spisa) te da je isti potvrđen 22. travnja 2006. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod poslovnim brojem: OU-862/06. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita za kupnju osobnog vozila u iznosu 15.701,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 84 mjeseca. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća. Nesporno je i da je tužiteljica u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatila te da kredit nije konvertiran.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

9. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla radi kupnje osobnog automobila. U auto kući Viola uputili su je na tuženika kao banku preko koje se obavljala kupnja putem kredita. Rekli su joj da tuženik ima najpovoljnije kredite. Sjeća se da je obišla i Zagrebačku banku i druge banke te je tuženik stvarno imao najpovoljnije uvjete. Cjelokupni iznos kredita utrošila je za kupnju automobila. Automobil je koristila zajedno sa suprugom za osobne potrebe, nisu ga koristili radi obavljanja neke poslovne aktivnosti, bilo da je riječ o obrtu ili nekoj drugoj poslovnoj aktivnosti. U banci joj nisu pojašnjavali moguće rizike, dali su joj da pročita ugovor. Nisu upozoravali da bi moglo doći do znatnije promjene u tečaju iako je znala što znači sklopiti ugovor s valutnom klauzulom. Naglasila je da joj je automobil bio potreban i da joj je ponuđen samo kredit u CHF pa da je isti odbila ne bi mogla kupiti automobil. Tijekom otplate došlo je do znatnijeg povećanja anuiteta, obraćala se tuženiku, međutim nikakvo konkretno rješenje ili odgovor nije dobila. U početku je otplatna rata bila oko 930,00 kn te je ista tijekom otplate rasla do oko 1.600,00 kn. Navedeno je znatno utjecalo na kućni budžet i predstavljalo je za tužiteljicu znatno opterećenje. Kredit je u međuvremenu otplatila. Nije provođena nikakva konverzija. Kredit je otplaćivali zajedno sa suprugom.

11. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka DV consulting d.o.o. od 20. siječnja 2022. (str. 151-172 spisa) i Dopune istog od 8. ožujka 2022.(str. 258-270 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Na taj način, a vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta, koja je predmet ovog spora bez umanjenja za negativne razlike kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog, tuženik je od tužiteljice po kreditu naplatio 16.848.02 kuna više od utvrđenog početnim otplatnim planom (str. 264 spisa). Kad se navedeni iznos preračuna iz valute kuna u valutu euro prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7,53450 kuna proizlazi da prelata iznosi 2.236,12 eura. Pojedinačni iznosi preplate po mjesecima iskazani u valuti kuna razvidni su iz tabelarnog prikaza str. 265-269 spisa. Kad se navedeni iznosi preračunaju prema naprijed navedenom fiksnom tečaju konverzije kune u euro dobiju se iznosi koje je tužiteljica naznačila u svom konačno uređenom tužbenom zahtjevu str. 469-470 spisa. Nalaz i Dopunu Nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Osim toga prigovora, tuženik se nije posebno očitovao o Nalazu vještaka pa je sud zaključio da isti nema primjedbi na matematički izračun preplate.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužiteljica poziva u tužbi, utvrđeno je da je i ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija tuženika.

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

16. Budući je tužiteljica pokrenula ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, ista je ovlaštena temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužiteljica u ovoj parnici nije niti trebala dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru koji je ona kao potrošač zaključila sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužiteljica kredit otplatila u cijelosti nije zapreka da se ista poziva na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru temeljem utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužiteljica, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

17. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužiteljica nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupnje osobnog automobila, koji su tužiteljica i njen suprug koristili isključivo za osobne potrebe, a iz čega proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, tužiteljica je izjavila da joj djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, rizike i slično te da su joj rekli da je kredit sa valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji za nju. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužiteljici sporne odredbe i rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužiteljici takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužiteljice istoj predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužiteljica odbila potpisati tad ne bi realizirala kredit i ne bi mogla adaptirati nekretninu. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

18. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Stoga je sud odlučio kao u izreci pod točkom I.

19. Ništetnost djela odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbi bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu. Konačno tužiteljica je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st.2 ZPP-a pravilno postavila tužbeni zahtjev.

20. Utvrđeni preplaćeni iznos od 2.236,12 eura, koji predstavlja ono što je tuženik od tužiteljice primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužiteljici temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužiteljice koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. stavkom 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci pod II..

21. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To s obzirom na navode o pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu iz točke 12. obrazloženja ove Presude znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužiteljica je podnijela 21. veljače 2020.. Dakle tražbina tužiteljice nije u zastari jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

22. U odnosu na tuženikovo protivljenje preinaci tužbenog zahtjeva, koju je preinaku tužitelj naznačio u podnesku od 15. ožujka 2022. (str. 271 – 274), treba naglasiti da je takva preinaka dozvoljena jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Naime, treba naglasiti da je sudska praksa u vrijeme podnošenja prvobitne tužbe bila malobrojna i neujednačena, kako u pogledu pitanja zastre za istovrsne sporove tako i u pogledu osnovanosti meritornih zahtjeva. U takvim okolnostima, a što je općepoznata činjenica, pred sam istek roka zastare općinskim sudovima u Republici Hrvatskoj podneseno je na desetke tisuća istovrsnih tužbi od strane potrošača, s tim da do današnjeg dana nije u cijelosti ujednačena sudska praksa. Zbog svih tih okolnosti, kao i zbog činjenice da tužiteljici nije bila dostupna sva dokumentacija vezana za predmetni kredit, ista nije mogla u vrijeme podnošenja tužbe postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, koji je postavila tek po zaprimanju dokumentacije te nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Stoga se navedeni razlozi zbog kojih je tužiteljica u konačnici preinačila tužbu ne mogu pripisati krivnji tužiteljice već naprijed navedenim okolnostima na koje ista nije mogla utjecati. Osim toga treba naglasiti da je navedena preinaka svrsihodna u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a za konačno rješenje svih spornih pitanja među strankama koji proizlaze iz predmetnog ugovornog odnosa. Postavljajući tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka tužiteljica je postupila koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st. 2 ZPP-a. S navedenim u vezi treba naglasiti da je i prema stavu zauzetom na sastanku Predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova, broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., dopuštena preinaka u predmetima po tužbama korisnika kredita nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

23. U odnosu na tuženikovo prigovaranje da se u obzir trebaju uzeti iznosi kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja te da se za te iznose treba umanjiti preplata, treba naglasiti da bi takav prigovor bio osnovan samo u okolnostima kad bi tuženik točno određene iznose, kada je tečaj bio niži, potraživao protutužbom ili prigovorom radi prebijanja ili materijalno pravnim prigovorom prijeboja, a što isti nije učinio. Naime, isti je tek paušalno istaknuo te prigovore općenito ih navodeći bez navođenja konkretnih iznosa koje prebija/potražuje po tim osnovama. Stoga je njegov prigovor u tom dijelu u cijelosti neosnovan, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem istaknutim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023..

24. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje R. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 18. lipnja 2020. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura jer se u tom podnesku tužiteljica očitovala na tuženikove navode iz odgovora na tužbu, sastav podneska od 14. ožujak 2022. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, jer se tužiteljica tim podneskom očitovala o Nalazu vještaka te je prema istom postavila konačni tužbeni zahtjev, sastav podneska od 17. lipnja 2022. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, jer se tužiteljica tim podneskom argumentirano očitovala o tuženikovom protivljenju preinaci tužbe, sastav podneska od 20. siječnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, jer je u tom podnesku tužiteljica izvršila uređenje tužbenog zahtjeva preračunom novčanih iznosa iz valute kuna u valutu euro, troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 3. veljače 2021. (Tbr. 9.2. Tarife) u iznosu od 100,00 eura jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima te je isto odgođeno do donošenja odluke o prigovoru mjesne nenadležnosti, troškovi zastupanja po punomoćniku na glavnoj ročištima održanim 24. prosinca 2021., 01. srpnja 2022. i 9. travnja 2025. u iznosima od po 200,00 eura za svako ročište temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife. Prema tome tužiteljici su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.700,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 2.125,00 eura. Tužiteljici je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 331,80 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu, a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Nadalje priznat je i iznos za plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura. Slijedom navedenog tužiteljici je priznat ukupni trošak u iznosu od 2.589,52 eura (2.125,00 eura - trošak punomoćnika + 331,80 eura- stvarni trošak vještačenja + 132,72 eura- trošak plaćenih sudskih pristojbi).

25. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova sastava po punomoćniku odvjetniku podnesaka od 19. siječnja 2021., 26. siječnja 2022. i 10. veljače 2022. jer ti podnesci po ocjeni ovog Suda nisu bili od nikakvog utjecaja na konačni uspjeh tužiteljice u ovoj parnici. To stoga što je tužiteljica u bitnom u istim ponovila navode koje je već ranije istaknula u tužbi. Također ista je odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova zastupanja na pripremnom ročištu održanom 3. veljače 2021., iznad priznatog iznosa od 100,00 eura bez PDV-a do zatraženog iznosa od 200,00 eura bez PDV-a, jer se na navedenom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima.

26. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 29. travnja 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku