REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2284/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice MS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukadin i Partneri u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 23. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 041-50-4072502 od 30.04.2007. godine koji su sklopili tužitelj MS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, kao kreditor, i to članak 3. u dijelu koji glasi „NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici MS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 372,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. svibnja 2007. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici MS, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.019,91 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 30. travnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 041-50-4072502, kojim Ugovorom joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos 19.054,59 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Dalje navodi da je odredbom čl. 3. Ugovora tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje troškova obrade kredita, bez da joj je jasno predočio i pojasnio strukturu navedenih troškova, zbog čega je navedena odredba nepoštena. Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 372,82 eura (2.809,01 kunu) sa zateznim kamatama koje teku od 4. svibnja 2007. do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno osporio osnovanost zahtjeva u cijelosti. Istaknuo je prigovor zastare. Naveo je da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega smatra da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Također smatra da se ništetnost ne može isticati, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Zaključno je predložio odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u otplatni plan (listovi 6-9 spisa), kontrolni ispis korištenja (list 10 spisa), Ugovor o kreditu broj 041-50-4072502 od 30. travnja 2007. (listovi 11-15 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 12. lipnja 2019. (listovi 16-21 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 64-65 spisa).

3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

4.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 041-50-4072502 od 30. travnja 2007. na iznos 19.054,59 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

4.2. Također nije sporno da je predmetna jednokratna naknada naplaćena u iznosu 372,82 eura dana 4. svibnja 2007.

5. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 3,30% iznosa kredita, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

6. Prema odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu.

7.1. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kupovala auto koji je koristila za osobne potrebe. Navela je da je Ugovor pročitala, a ne sjeća se je li pročitala i spornu ugovornu odredbu, ali može reći da joj je bilo rečeno da se mora platiti naknada za obradu kredita. O spornoj ugovornoj odredbi nije mogla pregovarati i to niti o obvezi plaćanje te naknade, a niti o visini te naknade. Nitko joj nije objasnio na što se odnosi ta naknada, odnosno radi pokrića kojih troškova se ona plaća. O pojedinim ugovornim odredbama nije se moglo pregovarati, već joj je bio predočen gotov ugovor.

7.2. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da joj je bio predočen „gotov“ ugovor te da nije mogla pregovarati o visini odnosno o plaćanju te naknade sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati.

7.3. Sud je prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice da joj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi. Niti tuženik tijekom postupka nije objasnio na što točno se odnosi naplaćena naknada.

7.4. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio prezentiran tužiteljici i standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% iznosa kredita.

7.5. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

7.6. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.7. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.8. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.9. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% iznosa kredita.

7.10. Iako je predmetna odredba (članak 3. Ugovora o kreditu) transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

7.11. Naime, ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

7.12. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 3,30% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene.

7.13. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.14. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

7.15. Za dodati je i da budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužiteljice), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama, a koji sadrže spornu odredbu), ne radi se o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

7.16. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% na iznos kredita (točka I izreke presude).

8. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 3. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. st. 1. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

8.1. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8.2. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je i zatraženo, od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno nakon dana izvršene uplate.

8.3. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

9. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (29. travnja 2025.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

10. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

11. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

11.1. Tako je tužiteljici, priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 11. rujna 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 8. studenog 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 23. travnja 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

11.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 800,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.000,00 eura.

11.3. Tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 6,64 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 13,27 eura.

11.4. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 19. veljače 2024. i 7. siječnja 2025., jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

11.5. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.019,91 eura.

11.6. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

12. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika