REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-8551/2020-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D U

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Jasminki Galešić, u pravnoj stvari tužitelja SZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Krajinović i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje OIB: 84397956623 Zagreb, Mihanovićeva 3, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Crnkić Gotovac & Erceg iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 01. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja RZ, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika Tamare Crnkić Gotovac, odvjetnice, dana 29. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I. Utvrđuje se da je Odluka o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od dana 29.09.2020. godine KLASA: 112-01/20-05/97, URBROJ: 341- 99-01/15-20- tuženika HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 nedopuštena i da radni odnos tužiteljice LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nije prestao s danom dostave Odluke o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od dana 29.09.2020. godine.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 da tužiteljicu LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati na položajno radno mjesto šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu Područne službe u Zagrebu na kojem je zaposlena temeljem Ugovora o radu za položajno radno mjesto KLASA: 112- 02/20-01/7, URBROJ: 341-99-01/15-20-2 od dana 12.03.2020. godine, s danom pravomoćnosti presude.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 isplatiti tužiteljici SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime neostvarene plaće mjesečne iznose plaće koje bi tužiteljica LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ostvarila na temelju Ugovora o radu za položajno radno mjesto KLASA: 112-02/20-01/7, URBROJ: 341-99-01/15-20-2 od dana 12.03.2020. godine, a koje bi tužiteljica ostvarila da je radila u navedenom razdoblju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana kada je svaki pojedini iznos plaće trebao biti isplaćen prema Ugovoru o radu za položajno radno mjesto KLASA: 112- 02/20-01/7, URBROJ: 341-99-01/15-20-2 od dana 12.03.2020. godine pa do isplate, kao i uplatiti sve zakonom propisane doprinose na plaću i iz plaće, počevši od 07.10.2020. godine pa do vraćanja na posao.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 da tužiteljici SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena".

II Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 625,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovom sudu dana 09. studenog 2020. podnijela tužbu protiv tuženika radi nedopuštenosti otkaza. U tužbi je navela da je bila zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme za položajno radno mjesto od 12. ožujka 2020. temeljem kojeg je obavljala poslove šefa Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu Područne službe u Zagrebu. Ugovorom o radu ugovoren je probni rad od šest mjeseci koji je trajao do 13. listopada 2020. godine. Odlukom od 29. rujna 2020. tuženik je otkazao tužiteljičin ugovor o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu. Navedena odluka dostavljena je tužiteljici 30. rujna 2020., protiv navedene odluke tužiteljica je 12. listopada 2020. podnijela zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio. Tužiteljica tvrdi da otkaz nije dopušten jer je isti posljedica diskriminacije i šikaniranja tužiteljice koje je trajalo od dana zasnivanja radnog odnosa do otkaza.

2. Tužbenim zahtjevom naznačenim u tužbi tužiteljica predlaže da sud utvrdi da odluka o otkazu od 29. rujna 2020. nije dopuštena, da tužiteljičin radni odnos kod tuženika nije prestao, da sud naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na položajno radno mjesto šef Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplataka za djecu Područne službe u Zagrebu te da sud naloži tuženiku da joj isplati neostvarenu plaću koju bi ostvarila kod tuženika u razdoblju od 07. listopada 2020. do vraćanja na posao te da joj naknadi parnični trošak.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da nezadovoljavanje na probnom radu predstavlja posebno opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu temeljem ocjene poslodavca o nezadovoljavanju radnika na probnom radu. Tuženik tvrdi da otkaz nije posljedica diskriminacije te da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi otkaz bio uvjetovan nekom od diskriminatornih osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije. Tuženik je naveo da tužiteljica za vrijeme radnog odnosa kod tuženika nije podnosila pritužbe na šikanozan odnos nadređenog ili bilo kojeg drugog radnika prema njoj. Tuženik je donio odluku o razrješenju tužiteljice s položajnog radnog mjesta koju tužiteljica pobija u sporu pred Općinskim radnim sudom pod brojem Pr-8681/2020.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u e-mail korespondenciju (list 13- 19, 96-104, 109-123 spisa), odluku o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu od 29. rujna 2020. (list 20-22), pritužbu na odluku o otkazu od 12. listopada 2020. (list 23-24), zahtjev za zaštitu prava od 12. listopada 2020. (list 25-29), ugovor o radu za položajno radno mjesto od 12. ožujka 2020. (list 30-32), Pravilnik o položajnim radnim mjestima u HZMO-u od 29. svibnja 2014. (list 33-37), Pravilnik o radu tuženika od 26. siječnja 2024. (list 38-67), dozvolu za izlazak (list 68), dokumentaciju (list 69-70, 124-152), odluku o razrješenju od 05. listopada 2020. (list 71), izvješće o probnom radu od 25. rujna 2020. (list 82-84), potvrdu HZMO-a od 19. studenog 2024. (list 173-177), IP-obrazac (list 180). Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka NZ (list 182-187).

5. Cijeneći provedene dokaze sukladno članku 8 ZPP-a, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Tužbenim zahtjevom naznačenim u tužbi tužiteljica je predložila da sud utvrdi da otkaz nije dopušten, da sud naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na rad i da joj isplati plaću za razdoblje od 07. listopada 2020. do vraćanja na posao.

7. Na ročištu za glavnu raspravu 01. travnja 2025. tužiteljica je povukla tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje plaće za razdoblje od 07. listopada 2020. na dalje, a tuženik se na istom ročištu usprotivio djelomičnom povlačenju tužbu.

8. Člankom 193 stavak 2 ZPP-a, propisano je da se tužba može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Iz navedenog proizlazi da je za povlačenje tužbe nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban pristanak tuženika.

9. Prema pravnom shvaćanju sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/21) od 26. travnja 2021., smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) je djelomično povlačenje tužbe iz članka 193 ZPP-a, za koje je potreban pristanak tuženika.

10. S obzirom da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, sud je ovom presudom odlučio o tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi.

11. Uvidom u ugovor o radu od 12. ožujka 2020. utvrđeno je da je tužiteljica kod tuženika zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme na položajnom radnom mjestu šef Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu. Člankom 3 ugovora o radu ugovoren je probni rad od šest mjeseci koji će trajati do 13. listopada 2020. godine.

12. Dana 29. rujna 2020. tuženik je donio odluku o otkazu tužiteljičinog ugovora o radu sklopljenog 12. ožujka 2020. za radno mjesto šef Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu Područne službe u Zagrebu zbog nezadovoljavanja na probnom radu. U obrazloženju navedene odluke tuženik je naveo da je 25. rujna 2020. Ured za upravljanje i razvoj ljudskih potencijala zaprimio pisano izvješće NZ, predstojnika Područne službe u Zagrebu, o probnom radu radnice SZ u kojem je navedeno da radnica LZ nije zadovoljila na probnom radu te ne postoji mogućnost daljnje suradnje i nastavka radnog odnosa.

13. Člankom 53 Zakona o radu (Narodne novine 93/2014) propisano je da se prilikom sklapanja ugovora o radu može ugovoriti probni rad, a nezadovoljavanje radnika na probnom radu, predstavlja posebno opravdan razlog za otkaz ugovora o radu. Na navedeni otkaz ne primjenjuju se odredbe Zakona o radu o otkazu ugovora o radu, osim članka 120, 121 stavak 1 i 125 Zakona o radu. Otkazni rok kod ugovorenog probnog rada je najmanje sedam dana.

14. Institut probnog rada daje poslodavcu ovlaštenje da na temelju svoje vlastite procjene utvrdi da li je određeni radnik zadovoljio na probnom radu odnosno da li je ispunio zahtjeve i očekivanja poslodavca u pogledu obavljanja poslova preuzetih ugovorom o radu.

15. Nezadovoljavanje na probnom radu predstavlja poseban zakonom propisan razlog za otkaz pa ukoliko poslodavac za određenog radnika procijeni da nije zadovoljio na probnom radu, poslodavac može otkazati ugovor o radu za vrijeme probnog rada pozivajući se na članak 53 stavak 3 Zakona o radu.

16. U slučaju otkaza iz članka 53 stavak 3 Zakona o radu sud nije ovlašten utvrđivati da li je radnik zadovoljio na probnom radu jer tu procjenu ima pravo izvršiti samo poslodavac, a u suprotnom, institut probnog rada izgubio bi svoj smisao.

17. S obzirom da je tuženik na temelju svoje procjene zaključio da tužiteljica nije zadovoljila na probnom radu, sud je utvrdio da navedena činjenica predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu iz čega proizlazi da je otkaz dopušten.

18. Tuženik je donio odluku o otkazu u pisanoj formi, otkaz je obrazložio u pisanoj formi, odluka o otkazu je dostavljena tužiteljici i u odluci o otkazu je utvrđeno da tužiteljica ima pravo na otkazni rok od sedam dana, što znači da je tuženik prilikom otkazivanja primijenio odredbe Zakona o radu koje se sukladno članku 53 stavak 4 Zakona o radu primjenjuju na otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu.

19. Na ročištu održanom 01. travnja 2025. sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice koja je izjavila da joj je kod tuženika nadređen bio NZ koji se prema njoj neprimjereno ponašao i obraćao joj se neprimjerenim tonom tako što se za sva pitanja koja mu je tužiteljica trebala postaviti, morala najaviti kod tajnice i dobila bi termin za tri dana, a radilo se o pitanju koje je trebala riješiti odmah. Navedeno se dogodilo jednom, a nije joj poznato da li su i drugi zaposlenici morali preko tajnice dogovarati sastanak s nadređenim. Navela je da joj se nadređeni jednom prilikom (kada ju je pozvao na razgovor) neprimjereno obraćao, vikao je, pokazalo joj je srednji prst, rekao joj je "ti si super šefica, a ja ispadam loš", vikao je ali joj nije upućivao neprimjerene riječi. Nadređeni ju je uznemiravao tako što je od tužiteljice tražio da nosi zaštitnu masku na sastanku na kojem on i njegova zamjenica nisu nosili zaštitnu masku. To je bio jedini slučaj kada je nadređeni od nje zahtijevao nošenje zaštitne maske. Navela je da ju je na navedenom sastanku prekidao u govoru, nije joj dozvolio da govori i rekao joj je da mu se mora obraćati sa predstojniče, a ne sa šefe. Navela je da nije puno kontaktirala sa svojim nadređenim. Izjavila je da smatra diskriminacijom način na koji ju se uvodilo u poslovni proces. Poslodavac joj nije osigurao evidencijsku karticu koja je služila za evidentiranje dolazaka i odlazaka s posla, za skeniranje, printanje i kopiranje dokumenata te nije imala ugrađen sustav u kompjutor koji je omogućavao prisustvovanje online sastancima. Nije imala aplikaciju ESUD koja joj je bila potrebna za rad i koju je dobila nakon dva i pol mjeseca. Zbog činjenice što nije imala evidencijsku karticu, dovedena je u nepovoljan položaj jer je svaki puta morala zamoliti nekoga od zaposlenika da ide s njom radi printanja i kopiranja isprava. S obzirom da nije imala evidencijsku karticu, kada je trebala izaći s posla, morala je od nadređenog tražiti izlaznicu koju je i dobivala, dok su se drugi zaposlenici prilikom izlaska s posla javili nadređenom i provukli karticu, a nisu dobivali izlaznicu. Osobni animozitet i podcjenjivački stav nadređenog prema tužiteljici sastojao se u tome što nadređeni nije želio s njom kontaktirati, upućivao ju je na druge osobe i nije joj želio osigurati osnovne alate za rad. Navela je da je za vrijeme probnog rada trebala imati mentora, a to je bila gospođa MZ, ali ona s tužiteljicom nije radila, nitko ju nije uvodio u rad već je tužiteljica zamolila kolegice da joj pokažu kako se radi. Izjavila je da je nadređeni od nje zahtijevao da ona od svojih podređenih traži rješavanje zaostataka u nerealnom roku od dva tjedna, što je za tužiteljicu predstavljalo diskriminaciju jer bi u tom slučaju trebala poslati na disciplinsku zaposlenike koji su radili kod tuženika za vrijeme ranijeg vodstva. Poslodavcu nije podnijela pritužbu za zaštitu dostojanstva i zaštitu od diskriminacije jer nije željela za vrijeme probnog rada podnijeti zahtjev za zaštitu dostojanstva. Navela je da je diskriminirana po osnovi nepravednog ponašanja prema njoj jer nije imala isti tretman kao ostali djelatnici.

20. Svjedok NZ je prilikom saslušanja naveo da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu predstojnik Područne službe u Zagrebu i bio je nadređen tužiteljici. Nikada se nije neprimjereno ponašao prema tužiteljici, nikada nije na nju vikao i nije joj se obraćao neprimjerenim povišenim tonom. Od svih zaposlenika tražio je da nose zaštitnu masku za vrijeme epidemije korona virusa i to na isti način kao i od tužiteljice. Svi zaposlenici su morali nositi zaštitnu masku i nije postojala situacija u kojoj bi tužiteljica morala nositi zaštitnu masku, a drugi zaposlenici to nisu morali. Naveo je da nikada nije tužiteljicu prekidao u govoru i onemogućavao ju da nešto kaže, ali je moguće da ju je prekinuo ukoliko je njezin elaborat trajao duže. Tužiteljici je rekao da se treba uklopiti u uhodani poslovni proces i sustav te ju je uputio da s bivšom šeficom Odsjeka vidi koje su specifičnosti posla. Naveo je da se ne sjeća da li je tužiteljica odmah prilikom zapošljavanja dobila osnovna sredstva za rad te je dodao da nitko ne dobije osnovna sredstva za rad već to traje 15 do 30 dana. Bilo je još zaposlenika koji nisu imali evidencijsku karticu jer je tuženik velik sustav pa je bilo potrebno vrijeme za izradu kartica. Kartica je služila za kopiranje i skeniranje, ali kod tuženika je postojao skener i kopirni aparat na kojima se moglo raditi bez kartice. Tužiteljica je imala pristup sustavu ESUD, ali svjedok je naveo da ne zna kada ga je dobila. Izjavio je da je od tužiteljice tražio da obavlja svoj posao i vodi brigu o ažurnosti i tražio je rješavanje zaostataka, a zaposlenici su u radu imali normu. Naveo je da je od svih rukovoditelja pa tako i od tužiteljice jednako tražio obavljanje poslova. naveo je da ne zna da li je tužiteljici za navedeno odredio rok. Tužiteljica formalno nije imala mentora ali su za potrebe uvođena u rad tužiteljici bile na raspolaganju bivša šefica Odsjeka FZ i MZ. Naveo je da pristup aplikaciji ESUD omogućuje informatička služba.

21. Tužiteljica tvrdi da je otkaz posljedica diskriminacije, šikaniranja i uznemiravanja za vrijeme probnog rada od strane nadređenog NZ.

22. Člankom 1 stavak 1 i 2 Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine 85/08 i 112/12) propisana je zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po navedenim osnovama.

23. Člankom 3 stavak 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije propisano je da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1 stavak 1 ovog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

24. Da bi neželjeno ponašanje predstavljalo uznemiravanje u smislu članka 3 stavak 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije potrebno je dokazati da se radi o ponašanju koje je uzrokovano nekim od osnova iz članka 1 stavak 1 tog Zakona (a tužiteljica nije navela temelj diskriminacije) te da se radi o ponašanju koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe koje uzrokuje strah te neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

25. Tužiteljica nije navela temelj diskriminacije u smislu članka 1 stavak 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije.

26. Tužiteljica je prilikom saslušanja navela da diskriminacijom smatra način na koji ju se uvodilo u poslovni proces.

27. Okolnost što se tužiteljica jednom morala najaviti kod tajnice radi razgovora s nadređenim NZ, okolnost što je NZ na jednom sastanku za vrijeme epidemije korona virusa tražio od tužiteljice da nosi zaštitnu masku, okolnost što ju je nadređeni na tom sastanku prekinuo u govoru, okolnost što tužiteljica nije dobila evidencijsku karticu i okolnost što je nadređeni NZ od tužiteljice zahtijevao rješavanje zaostataka, prema mišljenju ovog suda ne predstavljaju diskriminaciju niti uznemiravanje tužiteljice u smislu članka 1 i 3 Zakona o suzbijanju diskriminacije. Sud je pri tom imao u vidu da je za vrijeme epidemije korona virusa postojala obveza nošenja zaštitne maske u zatvorenim prostorima za sve građane pa okolnost što je tužiteljičin nadređeni od tužiteljice zahtijevao nošenje zaštitne maske na sastanku, ne predstavlja diskriminaciju. Sud nije povjerovao tužiteljici da je diskriminirana zato što nije dobila evidencijsku karticu jer tužiteljica nije navela niti jednog konkretnog zaposlenika u usporedivoj situaciji koji je, za razliku od tužiteljice, dobio evidencijsku karticu. Osim toga, tužiteljica zbog činjenice što nije imala evidencijsku karticu nije bila u nepovoljnom položaju u odnosu na druge zaposlenike jer je mogla dolaziti na posao i odlaziti s posla, a okolnost što je u slučaju kada je trebala za vrijeme radnog vremena izaći s posla, morala tražiti izlaznicu od nadređenog, koju je i dobivala, ne ukazuje na diskriminaciju tužiteljice. Naime, i tužiteljica i drugi zaposlenici su se morali javiti nadređenom ukoliko su za vrijeme radnog vremena trebali izaći s posla iz čega proizlazi da je tužiteljica bila u jednakom položaju kao i ostali zaposlenici u istoj situaciji. Sama činjenica što je tužiteljica u takvim slučajevima dobivala izlaznicu, a drugi zaposlenici su provlačili evidencijsku karticu, prema ocjeni ovog suda ne predstavlja diskriminaciju. Tužiteljica nije navela niti jednog zaposlenika koji je mogao doći na razgovor kod nadređenog NZ bez prethodne najave kod tajnice iz čega proizlazi da tužiteljica nije dokazala da je u vezi navedenog stavljena u nepovoljan položaj u odnosu na druge zaposlenike. Sud je pri tom imao u vidu da se tužiteljica jednom morala najaviti kod nadređenog NZ preko tajnice, što znači da se nije radilo o uobičajenom postupanju nadređenog prema tužiteljici. Okolnost što je NZ od tužiteljice zahtijevao rješavanje zaostataka, prema ocjeni ovog suda ne predstavlja diskriminaciju jer je nadređeni ovlašten od zaposlenika zahtijevati obavljanje poslova i radnih zadataka. Okolnost što je nadređeni NZ upućivao tužiteljicu na druge zaposlenike u svrhu uvođenja u posao, ne predstavlja diskriminaciju niti uznemiravanje jer je poslodavac ovlašten odlučiti koja osoba će obavljati određene radne zadatke.

28. Sukladno članku 20 stavak 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije propisano je da ako stranka u sudskom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

29. Prema ocjeni ovog suda, tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, odnosno da je diskriminirana za vrijeme probnog rada kod tuženika. Sud je zaključio da otkaz tužiteljičinog ugovora o radu nije posljedica diskriminacije, uznemiravanja i šikaniranja tužiteljice.

30. Polazeći od utvrđenja da je tuženik prilikom otkazivanja postupio sukladno članku 53 Zakona o radu sud je zaključio da je otkaz dopušten jer je tuženik ocijenio da tužiteljica nije zadovoljila na probnom radu, što predstavlja opravdan razlog za otkaz.

31. Iz navedenog razloga sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica predlaže da sud utvrdi da otkaz nije dopušten, da tužiteljičin radni odnos kod tuženika nije prestao te da sud naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na rad.

32 . Sukladno članku 95 stavak 3 Zakona o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

33. S obzirom da je tužiteljičin radni odnos kod tuženika prestao temeljem zakonitog otkaza, razdoblje nakon prestanka rada kod tuženika ne predstavlja razdoblje prekida rada u smislu članka 95 stavak 3 Zakona o radu. Iz navedenog razloga sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje neostvarenu plaću za razdoblje od 07. listopada 2020. do vraćanja na posao. Tužiteljica nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na potraživanje plaće i nije predložila izvođenje niti jednog dokaza radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva iako je to bila dužna učiniti sukladno članku 219 stavak 1 ZPP-a.

34. Sud je odbio prijedlog tužiteljice i tuženika za saslušanje svih predloženih svjedoka jer je zaključio da je činjenično stanje u ovom postupku dovoljno utvrđeno za donošenje odluke u smislu članka 220 ZPP-a.

35. Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbi članka 154 stavak 1 u vezi članka 155 ZPP-a, a sastoji se od troška zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

36. Tuženiku je priznata jednokratna nagrada u iznosu od 500,00 eur, sukladno Tbr. 7/2, a navedenom iznosu je dodan PDV od 25% u iznosu od 125,00 eur pa je tuženiku na ime parničnog troška ukupno dosuđeno 625,00 eur.

37. Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci presude.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Sudac:

Jasminka Galešić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 5 (pet) istovjetnih primjeraka, putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćnik tužitelja

2. Punomoćnik tuženika