REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1545/2024-87

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu tog suda Adeli Turkalj, u pravnoj stvari tužitelja AZ, iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Svjetlani Klobučar, odvjetnici iz [adresa] protiv tuženika HŽ Infrastruktura d.o.o. za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture, Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB-39901919995 radi naknade štete zbog sudskog raskida i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 3. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika NZ, diplomiranog pravnika (generalna punomoć SU-156/19), 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku HŽ Infrastruktura d.o.o. za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture, Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB-39901919995 da tužitelju AZ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana s osnova naknade štete isplati iznos od 10.355,40 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 6.903,62 eur odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tuženiku HŽ Infrastruktura d.o.o. za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture, Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB-39901919995 da tužitelju AZ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 95.598,05 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim:

- na iznos od 550,15 eur od dana 16.8.2009.,

- na iznos od 1.848,61 eur od dana 16.9.2009.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.10.2009.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.11.2009.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.12.2009.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.1.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.2.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.3.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.4.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.5.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.6.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.7.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.8.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.9.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.10.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.11.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.12.2010.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.1.2011.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.2.2011.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.3.2011.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.4.2011.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.5.2011.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.6.2011.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.7.2011.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.8.2011.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.9.2011.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.10.2011.,

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.11.2011. i

- na iznos od 3.451,80 eur od dana 16.12.2011.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu od 95.598,05 eur.

IV Nalaže se tuženiku HŽ Infrastruktura d.o.o. za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture, Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB-39901919995 da tužitelju AZ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana s osnova jednokratnog dodatka na plaću i božićnica isplati iznos od 619,37 eur sa zakonskim zateznim kamatama, od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim

- na iznos od 132,72 eur od dana 1.11.2009.,

- na iznos od 265,45 eur od dana 1.1.2010.,

- na iznos od 99,54 eur od dana 1.11.2010. i

- na iznos od 121,66 eur od dana 1.11.2011.

V Nalaže se tuženiku HŽ Infrastruktura d.o.o. za upravljanje, održavanje i izgradnju željezničke infrastrukture, Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB-39901919995 da tužitelju AZ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 38.726,30 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 15.296,20 eur odbija kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n je

1. Tužitelj je dana 30. rujna 2009. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja nezakonitosti Odluke o otkazu, vraćanja na rad i isplate naknade plaće. U tužbi navodi da je tuženik 30. srpnja 2009. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu kojom mu se otkazuje Ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, bez prava na otkazni rok i otpremninu, te da je navedenu Odluku zaprimio 18. kolovoza 2009. Navodi da se u obrazloženju Odluke o otkazu ističe da ne dolazi na posao i ne izvršava radne obveze od 16. srpnja 2009., te da se nalazi u pritvoru od 15. srpnja 2009., zbog osnovane sumnje u počinjenje kaznenih djela iz čl. 337.st.4. i dr. KZ-a.

Također navodi da tuženik ističe da nemogućnost izvršenja radnih obveza kao posljedica pritvora traje i u vrijeme otkazivanja Ugovora o radu, te da težina kaznenih djela za koje se osnovano sumnja da ih je on počinio, te njegov nedolazak na rad predstavljaju objektivne činjenice kao opravdan razlog zbog kojih i uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Nadalje u Odluci o otkazu tuženik navodi da zbog okolnosti konkretnog slučaja (pritvor i nedolazak na rad) od tuženika nije bilo opravdano očekivati da mu omogući iznošenje obrane te da se sindikalni povjerenik očitovao da se ne protivi takvoj Odluci. Nadalje, navodi da je 31. kolovoza 2009. uložio zahtjev za zaštitu prava sukladno odredbi čl. 126.st.1. Zakona o radu. Naglašava da se u izreci pobijane Odluke ne navodi koji Ugovor o radu mu se izvanredno otkazuje, te da u vrijeme donošenja pobijane Odluke nikakav Ugovor o radu između njega i tuženika nije postojao. Pojašnjava da je 9. veljače 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o radu s predsjednikom Uprave, a isti je sklopljen temeljem Odluke Skupštine tuženika od 18. kolovoza 2006. kojom se on imenuje predsjednikom Uprave tuženika na vrijeme od četiri godine, s time da je s tuženikom sklopio dva aneksa ugovora i to 18. rujna 2008. godine i 13. veljače 2009. Smatra da je po svom sadržaju gore navedeni Ugovor tzv. menadžerski ugovor na koji se primjenjuje ZOO-a, a u čl. 20. tog Ugovora je navedeno da mu prestaje vrijediti postojeći Ugovor o radu. Ističe da je 18. veljače 2009. Skupština tuženika donijela Odluku kojom se opoziva s mjesta predsjednika Uprave tuženika ne navodeći razloge, a kao posljedica opoziva u čl. 14. Ugovora utvrđena je obveza tuženika da mu ponudi novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a koji mu nikada nije ponuđen. Naglašava da je zbog opoziva od 18. veljače 2009. bio bez rasporeda na radno mjesto kod tuženika i bez ikakvog Ugovora o radu, ali još uvijek u radnom odnosu kod tuženika očekujući ponudu novog Ugovora o radu. Nadalje navodi da je postupajući po običajima tuženika obavijestio neposredno nadređene kolege o korištenju godišnjeg odmora s početkom od 16. srpnja 2009. O tome nema pisani trag jer nije praksa tuženika uručivati radniku pisanu obavijest o korištenju godišnjeg odmora niti je praksa od radnika zahtijevati da pisano obavijesti poslodavca o namjeri korištenja godišnjeg odmora. Smatra da kaznena djela koja mu se stavljaju na teret nisu ni u kakvoj vezi sa tuženikom. Također smatra da mu je tuženik neopravdano onemogućio iznošenje obrane sukladno odredbi čl. 110.st.2. Zakona o radu. Ističe da je temeljem odredbe čl. 79. Kolektivnog ugovora tuženika i sindikata tuženika od 06. srpnja 2007., s obzirom na godine života i godine radnog staža kod tuženika po osnovi solidarnosti stekao pravo zadržati plaću iz Ugovora o radu koji je bio na snazi kada je stekao tražene uvjete iz spornog članka.

Tužbenim zahtjevom u podnesku od 14. svibnja 2013. tužitelj potražuje da se utvrdi nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, sudski raskid Ugovora o radu, naknadu štete, te isplatu razlike plaće kao i naknade plaće, te drugih materijalnih prava u periodu od otkaza Ugovora o radu do sudskog raskida Ugovora o radu. U istom navodi kako se od 1. prosinca 2011. nalazi u mirovini te s navedenim danom traži sudski raskid Ugovora o radu. Nadalje navodi da potražuje naknadu štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu u iznosu od 18 prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih mu tri mjeseca prije otkazivanja Ugovora o radu te ističe da mu pripada maksimalni iznos naknade štete određen Zakonom s obzirom na duljinu radnog staža kod tuženika od 35 godina i godina života - 61 godina.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je svojom Odlukom od 30. srpnja 2009. dao tužitelju izvanredni otkaz Ugovora o radu, te da je tužitelj uložio zahtjev za zaštitu prava o kojemu nije u zakonskom roku udovoljio. Navodi da pobijana Odluka ima sve bitne sastojke propisane odredbom čl. 111. Zakona o radu, pa to što ne sadrži broj Ugovora o radu, datum i radno mjesto ne može ju činiti nezakonitom. Nadalje navodi kako je Ugovor o radu s predsjednikom Uprave koji je tužitelj imao zaključen prije opoziva, kombinacija menadžerskog ugovora i Ugovora o radu, te se na njega ne primjenjuje isključivo ZOO, već nužno i odredbe Zakona o radu. Nakon opoziva s mjesta predsjednika Uprave tuženika taj se Ugovor i dalje primjenjivao u njegovu dijelu koji se odnosi na utvrđena međusobna prava i obveze za slučaj opoziva. Ističe da je tužitelj dolazio na rad i primao plaću određenu čl. 14. navedenog Ugovora, a što mu do spornog otkaza nije bio ponuđen novi Ugovor o radu za drugo radno mjesto, samo po sebi ne znači da Ugovor o radu nije postojao, jer je tužitelj bez obzira na činjenicu ne ponuđivanja novog ugovora ostvarivao sva prava iz radnog odnosa. Zbog objektivnih okolnosti tužitelju se odmah nakon opoziva nije mogao ponuditi novi Ugovor o radu, a za što nije niti ugovoren rok u kojem se to treba učiniti. Da nije došlo do pritvora tužitelja navedena obveza tuženika bila bi ispunjena do proteka šestomjesečnog roka u kojem je tužitelj imao pravo na plaću predsjednika Uprave. Smatra da je izvanredni otkaz Ugovora o radu tužitelju opravdan. U konkretnoj situaciji tužiteljev nedolazak na posao i određivanje pritvora treba ocijeniti i povezivati u sklopu cjelokupnih događanja koji su prethodili donošenju osporavane Odluke, a koji su nanijeli veliku štetu njegovom ugledu i doveli do poremećaja u procesu rada, jer ni uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.

Naglašava da tužitelju korištenje godišnjeg odmora nije odobreno, te da IZ takvo odobrenje nije dao niti ga je mogao dati jer ovlaštenje za donošenje odluka o pravima i obvezama iz područja iz radnih odnosa u odnosu na tužitelja nije imao. Navodi da mu je tužitelj bio nedostupan jer prije i u vrijeme donošenja pobijane Odluke nije pouzdano znao gdje se tužitelj nalazi. Sva saznanja o njegovu pritvoru tuženik je imao uglavnom iz medija, a službena obavijest o pritvoru dana mu je tek 30. srpnja 2009. Ističe da se sukladno odredbi čl. 145. Zakona o radu savjetovao sa sindikalnim povjerenikom koji se očitovao da se ne protivi izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju.

Nadalje navodi da odredba čl. 79. Kolektivnog ugovora nije primjenjiva u odnosu na tužitelja jer plaća predsjednika Uprave (kao i članova Uprave) nije određena tim, već posebnim ugovorom, a koja plaća se može ostvarivati samo za vrijeme trajanja navedene funkcije.

3. U podnesku od 03. srpnja 2013. tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenog u podnesku od 14. svibnja 2013., s obzirom da je tužitelj dodatno uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje i jednokratne dodatke na plaću te božićnice za 2009., 2010. i 2011.

4. Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 30. srpnja 2009. (list 10 spisa), zahtjev za zaštitu prava s potvrdom pošte o primitku preporučene pošiljke i povratnicom (list 11- 13 spisa), Ugovor o radu s predsjednikom Uprave od 9. veljače 2007. (list 14-18 spisa), Aneks Ugovora o radu predsjednika Uprave od 18. rujna 2008. (list 19-20 spisa), Aneks Ugovora o radu predsjednika Uprave (II. Aneks) od 13. veljače 2009. (list 21-22 spisa), zapisnik sa Skupštine tuženika o donošenju Odluke o opozivu tužitelju, poslovni broj UO-75/09 od 18. veljače 2009. (list 23-26 spisa), izvadak iz Kolektivnog ugovora tuženika (list 31 i 153 spisa), dopis tuženika sindikalnom povjereniku od 29. srpnja 2009. uz prijedlog Odluke o otkazu Ugovora o radu tužitelju te očitovanje sindikalnog povjerenika od 30. rujna 2009. (list 36-37 spisa), I. Aneks KU HŽ-Holdinga d.o.o. od 29. veljače 2008. s popisom radnih mjesta sa cijenom sata rada (list 38-42 spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu o produljenju istražnog pritvora od 15. siječnja 2010. (list 53-57 spisa), presliku dijela presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-US-46/10 od 30. rujna 2011. (list 74-78 i 114-149 spisa), obračunske liste plaća tužitelja za period od travnja do lipnja 2009. (list 83-85 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-12/17633-2 od 5. studenog 2012. (list 88-89 spisa), rješenje HZMO-a od 1. ožujka 2012. (list 111-113 spisa), obračunske liste plaća tužitelja za srpanj i kolovoz 2009. (list 154-155 spisa), Odluku Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova Uprave trgovačkih društava od 11. srpnja 2009. (list 156 spisa), Odluku Nadzornog odbora tuženika od 6. kolovoza 2009. o utvrđivanju plaće i drugih primanja predsjednika i članova Uprave tuženika do 31. prosinca 2010. (list 157 spisa), evidenciju radnog vremena za srpanj 2009. (list 176-177 spisa).

5. Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka IZ (list 59-60 spisa), LZ (list 68-69 spisa), PZ (list 104-105 spisa) i tužitelja AZ (list 160-161 spisa).

6. Na ročištu održanom 16. studenog 2012., sud je donio rješenje kojim se utvrđuje prekid postupka, s time da će se isti nastaviti kada pravni slijednik pravne osobe (HŽ Hrvatske željeznice holding d.o.o. ) preuzme postupak ili kada ga sud na prijedlog protivne strane pozove da to učini.

Tužitelj je podneskom od 21. studenog 2012. predložio nastavak ovog postupka te je sud 3. prosinca 2012. donio rješenje kojim se postupak nastavlja, te je pozvao pravnog sljednika tuženika HŽ-Infrastruktura d.o.o. da preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari.

7. Na ročištu održanom dana 29. kolovoza 2013. sud je donio rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe budući je to svrsishodno za rješenje ovog spora.

8. Na istom ročištu stranke su učinile nespornim da je tužiteljeva prosječna mjesečna plaća isplaćena mu u prethodna tri mjeseca iznosila 26.007,61 kn, te da je tuženik tužitelju isplatio plaće za srpanj i kolovoz 2009. u visini 75% njegove plaće, a sukladno čl. 97. KU tuženika od 6. srpnja 2007.

9. Na temelju ovako provedenog postupka, sud je dana 10. rujna 2013. donio presudu broj Pr-13/13-37 kojom je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

10. Protiv navedene presude tužitelj je dana 18. rujna 2013. (putem pošte) podnio žalbu, a Županijski sud u Zagrebu je rješenjem broj Gž R-1962/13-2 od 8. ožujka 2016. prihvatio žalbu tužitelja i ukinuo presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje navodeći da se opravdanost otkaza ocjenjuje po okolnostima i činjenicama koje su postojale u vrijeme donošenja odluke o otkazu, a da sumnja u počinjenje kaznenog djela sama po sebi nije mogla biti opravdanim razlogom za otkaz Ugovora o radu obzirom na načelo presumcije nevinosti.

11. Tuženik je u podnesku od 3. veljače 2017. podnio protutužbu kojom traži da se utvrdi da tužitelju radni odnos prestaje sudskom odlukom s danom 18. kolovoza 2009. kao danom kada je tužitelj zaprimio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu.

12. Tužitelj je u podnesku od 21. ožujka 2017. zatražio da se utvrdi nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 30. srpnja 2009., da se sudski raskine Ugovor o radu s danom 1. prosinca 2011. te da mu tuženik naknadi štetu zbog sudskog raskida Ugovora o radu u visini 8 prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih mu prije otkazivanja Ugovora o radu i da mu isplati razlike plaće i naknade plaće i drugih materijalnih prava (božićnice i jednokratne dodatke na plaću) u periodu od otkaza Ugovora o radu do sudskog raskida Ugovora o radu.

13. U ponovnom postupku sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka JZ (list 253-254 spisa), kao i dopunskim saslušanjem svjedoka LZ (list 254-255 spisa).

14. Nadalje sud je izvršio uvid u Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. listopada 2016. (list 227-231 spisa), izvadak iz Kolektivnog ugovora HŽ Hrvatskih željeznica holdinga d.o.o. od 6. srpnja 2007. (list 237-239 spisa), IV Aneks KU HŽ Hrvatskih željeznica holding d.o.o. od 30. lipnja 2010. (list 240 spisa), izvadak iz KU HŽ holdinga d.o.o. od 7. studenog 2011. (list 241-243 spisa), povijesne izvatke iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu za Agit d.o.o. i za HŽ Hrvatske željeznice holding d.o.o. (list 257-268 i 269-283 spisa).

15. Tužitelj je na ročištu održanom 3. travnja 2017. odustao od provođenja dokaza dopunskim saslušanjem svjedoka IZ.

16. Na istom ročištu tuženik je učinio nespornim matematički izračun visine tužbenog zahtjeva postavljenog u podnesku tužitelja od 21. ožujka 2017.

17. Na temelju ovako provedenog postupka, sud je 28. travnja 2017. donio presudu broj Pr-1293/2016-63 kojom je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

18. Protiv navedene presude tužitelj je 4. svibnja 2017. podnio žalbu, a Županijski sud u Zagrebu je 18. veljače 2020. donio presudu i rješenje pod brojem Gž R- 963/2017-4 te je presudom odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrdio presudu ovog suda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom razlike naknade plaće za srpanj i kolovoz 2009., zatim za isplatom naknade plaća za period od otkazivanja Ugovora o radu do 1. prosinca 2011. kao i zahtjev za isplatom jednokratnog dodatka na plaću i božićnicu te je preinačio presudu ovog suda na način da se Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju od 30. srpnja 2009. utvrđuje nezakonitom i nedopuštenom te da tužitelju radni odnos kod tuženika prestaje sudskom odlukom s danom 18. kolovoza 2009. Nadalje, naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova naknade štete zbog sudskog raskida isplati 3 prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, dok je za daljnji iznos od 5 prosječnih mjesečnih plaća odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan. Također je odlučio o troškovima postupka na način da svaka stranka snosi svoje troškove. Rješenjem je Županijski sud u Zagrebu odbacio dopunu žalbe tužitelja od 22. ožujka 2018. kao nepravovremenu.

19. Protiv gore navedene presude Županijskog suda u Zagrebu tužitelj je podnio reviziju 15. srpnja 2020., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Rev- 913/2020-2 od 8. listopada 2024. djelomično prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-963/2017-4 od 18. veljače 2020. u dijelu točke I izreke, kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr- 1293/2016-63 od 28. travnja 2017. u toč. I. , st.4. i st.5. izreke (odnosi se odbijanje tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje isplatu razlike naknade plaće te naknade plaće za utuženi period, kao i isplatu jednokratnih dodataka na plaću i božićnica) te u toč. I. st.3. izreke za iznos od 130.038,05 kn/17.259,07 eur (odnosi se na naknadu štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu) i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, Vrhovni sud RH je djelomično prihvatio reviziju tužitelja i preinačio presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 963/2017-4 od 18. veljače 2020. u toč. II., st. I.2. izreke te je presudio da se određuje sudski raskid Ugovora o radu zaključenog između tužitelja i tuženika tako da tužitelju radni odnos prestaje 1. prosinca 2011. Također je naveo da će se o trošku postupka povodom revizije odlučit konačnom odlukom.

20. Tužitelj je u podnesku od 27. ožujka 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu potražuje iznos od 17.259,02 eur, odnosno pet prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih mu prije otkaza budući mu je već pravomoćno dosuđena naknada štete u iznosu od tri prosječne mjesečne plaće. Nadalje, potražuje razliku naknada plaća za srpanj i kolovoz 2009. (za vrijeme provedeno u istražnom zatvoru), zatim naknadu plaća za razdoblje od otkazivanja Ugovora o radu do sudskog raskida istog u iznosu od 95.598,05 eur, kao i jednokratne dodatke na plaću i božićnice za navedeno razdoblje u iznosu od 619,37 eur.

21. U ponovnom postupku sud je izvršio uvid u potvrdu HZMO-a od 3. ožujka 2025. (list 372-376 spisa) i diplome djece tužitelja ŽZ i ĐZ (list 377-387 spisa).

22. Na ročištu održanom 3. travnja 2025. stranke su učinile nespornim da je tužiteljeva plaća isplaćena mu u posljednja tri mjeseca prije otkaza iznosila 3.451,80 eur.

23. Na istom ročištu tuženik je učinio nespornom visinu postavljenog tužbenog zahtjeva u podnesku od 27. ožujka 2025., s time da smatra da je dosuđena naknada štete u visini tri prosječne plaće isplaćene tužitelju u prethodna tri mjeseca primjerena naknada.

24. Nadalje, tuženik je učinio nespornim da tužitelju treba isplatiti naknade plaće sukladno posljednjem sklopljenom Ugovoru o radu i to Ugovoru o radu s predsjednikom Uprave od 9. veljače 2007. kao i da bi se tužitelju trebala isplatiti naknada plaće za srpanj i kolovoz 2009. (za vrijeme provedeno u istražnom zatvoru) također sukladno gore navedenom Ugovoru.

25. Na temelju ovako provedenog postupka, a cijeneći dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

26. Iz pravomoćne Odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 963/2017-4 od 18. veljače 2020. kao i iz Odluke Vrhovnog suda RH broj Rev 913/2020-2 od 8. listopada 2024. proizlazi da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju od 30. srpnja 2009. utvrđena nedopuštenom, nadalje utvrđen je sudski raskid Ugovora o radu s danom odlaska tužitelja u mirovinu (1. prosinca 2011.) i tužitelju je dosuđen iznos od 10.355,40 eur s osnova naknade štete zbog sudskog raskida u iznosu od tri prosječne mjesečne plaće isplaćene tužitelju u prethodna tri mjeseca.

27. S obzirom na naprijed navedeno, predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu u daljnjem iznosu od pet prosječnih mjesečnih plaća, zahtjev za isplatom razlike naknade plaće za srpanj i kolovoz 2009. kao i naknade plaće od otkazivanja Ugovora o radu do sudskog raskida Ugovora o radu te zahtjev za isplatom jednokratnog dodatka na plaću i božićnica u tom periodu.

28. Uvidom u potvrdu HZMO-a od 3. ožujka 2025. proizlazi da tužitelj nije bio u radnom odnosu u periodu od 19. kolovoza 2009. do 30. studenog 2011. (od otkazivanja Ugovora o radu do dana sudskog raskida Ugovora o radu).

29. Uvidom u diplome djece tužitelja ŽZ (rođen **.**.1990.) i ĐZ (rođene **.**.1985.) proizlazi da su oboje u vrijeme otkazivanja Ugovora o radu tužitelju bili na redovnom školovanju.

30. Odredbom čl. 116. st.1. Zakona o radu ( NN 38/95, 54/95, 64/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05, dalje ZR) propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a zaposleniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev zaposlenika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga zaposlenika, isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete zaposlenika.

31. Sud je utvrdio da je tužitelj u vrijeme otkazivanja Ugovora o radu imao 58 godina života (rođen je 1951.), da je kod prednika tuženika radio nešto više od 2 godine, s time da je radio u društvima povezanim sa prednikom tuženika preko 30 godina te da je imao obvezu uzdržavanja dvoje punoljetne djece koji su bili na redovnom školovanju, te mu je pored pravomoćno dosuđene naknade štete u visini tri prosječne mjesečne plaće (10.355,40 eur) dosudio daljnji iznos od 10.355,40 eur (tri prosječne mjesečne plaće tužitelja) sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Dakle, sud je tužitelju s osnova naknade štete sudskog raskida Ugovora o radu, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja dosudio sveukupno šest prosječnih mjesečnih plaća, dok je kao neosnovan odbio njegov zahtjev za isplatom naknade štete u iznosu od 6.903,62 eur, odnosno za dvije prosječne mjesečne plaće tužitelja.

32. Odredbom čl. 85.st.3. ZR-a propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje zaposlenik nije odgovoran.

Dakle, kada se u sudskom postupku utvrdi da je odluka o otkazu nedopuštena, kao što je to utvrđeno u konkretnom slučaju, radnik – tužitelj se vraća u položaj kao da otkaza nije niti bilo, odnosno dolazi u poziciju kao da mu svojstvo radnika kod tuženika nije prestalo te ostvaruje sva prava koja nije ostvario za vrijeme dok nije radio zbog nezakonitog otkaza.

33. S obzirom da je tužitelju pravomoćno utvrđen sudski raskinut Ugovor o radu s danom 1. prosinca 2011. i s obzirom da je tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva kao i da tužitelju treba isplatiti razliku naknade plaće za srpanj i kolovoz 2009. kao i naknadu plaće za vrijeme od otkazivanja Ugovora o radu do dana sudskog raskida sukladno Ugovoru o radu za Predsjednika Uprave od 9. veljače 2007., sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos od 95.598,05 eur sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od 16. u mjesecu za prethodni mjesec, sukladno odredbi čl. 6. Ugovora o radu, s time da je odbio dio zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem traži zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu od 95.598,05 eur.

34. Naime, bruto plaća sastoji se od neto plaće, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno čl. 22. st.3. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20,138/20) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, pa porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom plaće.

35. Nadalje, sud je tužitelju dosudio i jednokratne dodatke na plaću kao i božićnice u zatraženom iznosu od 619,37 eur sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno pod točkom IV izreke budući je tuženik visinu ovog potraživanja također učinio nespornom.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.2. ZPP-a, a u svezi s čl.155. ZPP-a.

37. Trošak je odmjeren temeljem važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i u okviru zahtjeva za naknadu troškova.

38. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 1.866,00 eur (Tbr. 7/1), troška sastava podnesaka od 11. veljače 2010. (9. veljače 2010.), 20. rujna 2012. i 21. studenog 2012. u iznosu od 50,00 eur za svaki (Tbr. 8/4), troška sastava podnesaka od 20. veljače 2013., 10. siječnja 2017. i 27. ožujka 2025. u iznosu od 1.866,00 eur za svaki (Tbr. 8/1), troška pristupa na ročišta 23. studenog 2009., 7. studenog 2011., 18. rujna 2012., 14. veljače 2013., 11. travnja 2013., 29. kolovoza 2013., 16. veljače 2017., 3. travnja 2017. i 3. travnja 2025. u iznosu od 1.866,00 eur za svako (Tbr. 9/1), troška pristupa na ročište dana 16. studenog 2012. u iznosu od 933,00 eur (Tbr. 9/2), troška sastava žalbe od 19. rujna 2013. i 4. svibnja 2017. u iznosu od 2.332,50 eur za svaku (Tbr. 10/1) i troška sastava revizije u iznosu od 2.799,00 eur (Tbr. 10/5), a što ukupno iznosi 32.805,00 eur.

39. Navedenom iznosu dodan je PDV od 25% u iznosu od 8.201,25 eur pa ukupan trošak tužitelja iznosi 41.006,25 eur.

40. Tužitelj je u ovom postupku uspio 100 % u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a 94,43 % u pogledu visine istog. S obzirom na kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u ovom sporu, sud je ocijenio da je tužitelj uspio u omjeru od 97,22 %.

41. Nadalje, sud je utvrdio da je tuženik uspio u omjeru od 2,78 %. S obzirom na navedeno tužitelju pripada naknada parničnog troška u omjeru od 94,44 %.

42. Dakle, tužitelju je priznat trošak u iznosu od 38.726,30 eur, a s obzirom da je u sporu uspio u omjeru od 94,44 %, dok je dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 15.296,20 eur odbijen kao neosnovan.

43. Naime, sud tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 23. studenog 2009. i 7. studenog 2011. jer su isti predani na ročištima održanim na isti dan, a trošak pristupa na navedena ročišta je tužitelju priznat u cijelosti. Naime, sadržaj navedenih podnesaka tužitelj je mogao iznijeti na zapisnik te s obzirom na navedeno sud je isti ocijenio nepotrebnim.

44. Nadalje, sud mu nije priznao niti trošak sastava podnesaka od 11. veljače 2010. (9. veljače 2010.), 20. rujna 2012. i 21. studenog 2012. u zatraženim iznosima jer ih nije zatražio sukladno važećoj Tarifi.

45. Sud tužitelju nije priznao niti trošak sastava podneska od 14. svibnja 2013. s obzirom da je u istom ponovio navode iz podneska od 20. veljače 2013.

46. Također mu nije priznao niti trošak sastava podneska od 21. ožujka 2017. jer ga je ocijenio nepotrebnim za vođenje ovog postupka.

47. Nadalje, nije priznao trošak sastava podneska od 27. veljače 2025. jer je podneskom od 27. ožujka 2025. ponovno uredio tužbeni zahtjev, a za navedeni podnesak priznat mu je trošak u cijelosti.

48. Također mu nije priznao niti trošak pristupa na ročište 16. studenog 2012. u zatraženom iznosu s obzirom da se radilo o ročištu na kojem je utvrđen prekid postupka, dakle, raspravljalo se o procesnim pitanjima.

49. Sud je tužitelju priznao zatraženu kamatu na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/12) po stopi određenoj odredbom čl. 29. ZOO- a, tekućom od dana presuđenja do isplate.

50. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Sudac:

Adela Turkalj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku