- 1 -              Revd 3527/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3527/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J., OIB … iz T., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB … , Ministarstvo pravosuđa, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-183/2023-3 od 12. rujna 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-90/2019-33 od 12. svibnja 2023., u sjednici održanoj 22. studenoga 2023.,

 

r i j e š i o j e:

 

I. Prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbijaju.

 

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-183/2023-2 od 12. rujna 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog  suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-90/2019-33 od 12. svibnja 2023.

 

2. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja pravna pitanja koje smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

„1. Je li je poslodavac (tužena ) u obvezi dostaviti dokaze o evidencijama radnog vremena državnog službenika pa tako i o tome je li državni službenik iskoristio pauzu (stanku) u propisanom trajanju od 60 minuta kako bi se državni službenik odmarao od rada u turnusu koji traje 12 sati u utuženom razdoblju te je li za rješenje ove stvari relevantno je li radnik (službenik) koristio ili nije mogao koristiti svoje pravo, a koje činjenice se utvrđuju u postupku svim adekvatnim dokaznim sredstvima?

2. Je li poslodavac dužan dokazati da je radniku omogućio korištenje pauze (stanke)?

3. Može li se dokazivati negativna činjenica odnosno je li radnik dužan dokazati da nije mogao koristiti pravo na stanku te kojim se dokazima utvrđuje ta činjenica?

4. Je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje slobodnih dana zbog nemogućnosti korištenja pauze (stanke) ili je to poslodavac dužan omogućiti (ponuditi) radniku i bez njegova zahtjeva, sve sukladno članku 42. Kolektivnog ugovora za državne službenika i namještenike (Narodne novine 112/17, 12/18, i 2/19, dalje: KU)?

5. Smatraju li se troškovi za „gablec“ (topli obrok) i „kantina“ dokazima da je radnik iskoristio pauzu (stanku) u cijelosti ili djelomično?

6. Je li poslodavac u smislu čl. 8. stavka 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine 32/15, 97/15, i 73/17, Pravilnik) dužan voditi evidenciju o satima korištenja pauze (stanke) te podatke o tome tko zamjenjuje radnika koji obavlja poslove u kaznionicama i odgojnim zavodima u slučaju nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena zbog korištenja pauze (stanke)?

7. Je li tužena bila dužna državnom službeniku osigurati zamjenu drugog državnog službenika kako bi mogao koristiti pauzu u situacijama kada se radi o poslovima na radnom mjestu koji se ne smije prekidati i čije radno vrijeme traje od 00:00 do 24:00 sati?

8. Je li sud dužan pribaviti podzakonske propise kaznionica i odgojnih domova koji među inim uređuju postupanje u vezi s korištenjem stanke radnika?

9. Isključuje li članak 42. KU pravo na naknadu plaće koju radnik ima zbog toga što je radio u vrijeme kada nije bio obvezan?“

 

3. U odnosu na postavljena pitanja tužitelj kao razlog važnosti navodi neujednačenost prakse županijskih sudova ističući da je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda neujednačeno sa praksom drugih županijskih sudova i to presudama Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R-107/2022-2 od 27. prosinca 2022., Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-763/2022-2 od 27. prosinca 2022. i Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-69/2016-2 od 5. listopada 2018. U odnosu na prijedlog iz članka 385. a stavka 2. ZPP-a tužitelj povredu ljudskog prava nalazi u povredi prava na pravično suđenje zbog toga što smatra da su sudovi proturječni u zaključku da tužitelj nije dokazao da nije mogao koristit stanku i daje ustavnopravno neprihvatljivo tumačenje koje sudovi dali u primjeni članka 42. KU.

 

4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

 

5. Prijedlog je neosnovan u odnosu na postavljena pravna pitanja, a nedopušten u odnosu na istaknutu povredu temeljnih prava.

 

6. Postupajući na temelju odredbe članka 385. a i 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,m 70/19, 80/22 - dalje: ZPP-a) prema ocjeni revizijskog suda, prvih sedmih postavljenih pitanja tužitelja nisu pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o odgovoru na ta pitanja ne ovisi odluka u sporu. Naime, činjenicu da je tužitelj kao radnik koristio dnevni odmor nije nužno utvrđivati na temelju evidencije o radnom vremenu, već svim prikladnim dokaznim sredstvima koje stranke predlože, a sud je upravo na temelju dokaza koje su stranke predložile i utvrdio pravno odlučne činjenice na temelju kojih je izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Glede četvrtog pitanja valja reći da razlozi važnosti ne ukazuju da pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda odstupa od pravnog shvaćanja u tim odlukama jer se te odluke nisu ni bavile pitanjem je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje stanke, već su utvrđivale činjenicu je li tuženik kao poslodavac radniku omogućio korištenje dnevnog odmora ili nije. U tim je postupcima utvrđeno da je poslodavac onemogućio radnicima korištenje dnevnog odmora, dok je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj dnevni odmor neometano koristio uz specifičnosti njegova posla. S tim u vezi ni o odgovoru na sedmo postavljeno pitanje ne ovisi odluka u sporu budući da je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj dnevnu stanku neometano koristio, posebno stoga što u ovom postupku nije ni utvrđeno da je tužitelja netko mijenjao za vrijeme korištenja stanke. U vezi s osmim i devetim pitanjem tužitelja razlozi važnosti nisu odgovarajući zato što se u tim odlukama sudovi nisu bavili ovim pitanjima pa se utoliko ne može ni zaključiti da je u vezi s tim pitanjima praksa drugostupanjskih sudova neujednačena (tako i u Revd-2784/2023-2 od 28. rujna 2023.)

 

7. Budući da u odnosu na postavljena pitanja iz prijedloga tužitelja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom članka 385. a stavka 1. ZPP-a, revizijski sud je na temelju odredbe članka 389. b stavaka 1. i 2. ZPP-a odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

 

8. Prema ocjeni revizijskog suda, tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog suda i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe članka 385. a stavka 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljenih ljudskih prava u osnovi se svode na povredu prava na pravično suđenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Revizijski sud  ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje.

 

9. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavaka 1. i 2. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP-a, riješeno kao u izreci pod točkom I., odnosno na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP-a, riješeno kao u izreci pod točkom II.

 

U odnosu na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika:

 

10. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv točke II. izreke drugostupanjske presude, a u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja slijedeća pravna pitanja:

„1. Da li pravno shvaćanje o „prekomjernom teretu“ zauzeto u presudi Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu ESLJP) Klauz protiv Hrvatske isključuje primjenu članka 154. st.1. Zakona o parničnom postupku i u slučaju kada Republika Hrvatska kao stranka u postupku nije inicirala parnični postupak, a uspjela je u sporu u cijelosti, ili je u svakom pojedinom slučaju potrebno provesti test razmjernosti u analizu odluke domaćeg suda u svjetlu ukupne prakse Europskog suda za ljudska prava o „prekomjernom teretu“ i povredi čl. 1. Protokola br. 1 . uz Konvenciju?

2. Da li se svaki dosuđeni parnični trošak, u iznosu koji prelazi iznos neto plaće stranke kojoj je naložena isplata istog, treba smatrati „prekomjernim teretom“ za tu stranku, odnosno povredom zaštite vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju?“

 

11. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

 

12. Prijedlog je neosnovan.

 

13. Postupajući na temelju odredbe članka 385. a i 387. stavka 1 ZPP-a prema ocjeni revizijskog suda, postavljena pravna pitanja se odnose na kriterije za odmjeravanje troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu prema odredbi članka 154. stavka 1. u vezi s odredbom članka 163. ZPP-a. O kriterijima naknade parničnog troška u postupcima u kojima je stranka Republika Hrvatska koju zastupa državno odvjetništvo , ovaj sud se već izjasnio u rješenju broj Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021. pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske te Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske , a o kojoj praksi je drugostupanjski sud vodio računa. Stoga postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

14. Stoga u odnosu na postavljena pitanja tuženice nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom članka 385. a stavka 1. ZPP-a, revizijski sud je na temelju odredbe članka 389. b stavaka 1. i 2. ZPP-a odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 22. studenoga 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Đuro Sessa, v.r.