Posl. br. P-1173/2023-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IČ ( nominativ AČ), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Nikola Ivanović, odvjetnik iz OD Zovko, Šimunković i Ivanović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, kojeg zastupa odvjetnik Kruno Knežević i ostali odvjetnici iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 17. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog pun. VČ te zz pun.tuženika TČ, dana 29.travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju IČ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.822,39 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim :

- na iznos od 4,41 EUR od 05.11.2008.,

- na iznos od 7,82 EUR od 09.01.2009.,

- na iznos od 10,98 EUR od 13.02.2009.,

- na iznos od 13,02 EUR od 13.03.2009.,

- na iznos od 7,10 EUR od 10.04.2009.,

- na iznos od 7,45 EUR od 15.05.2009.,

- na iznos od 5,99 EUR od 05.06.2009.,

- na iznos od 6,42 EUR od 10.07.2009.,

- na iznos od 4,78 EUR od 07.08.2009.,

- na iznos od 6,61 EUR od 04.09.2009.,

- na iznos od 4,39 EUR od 09.10.2009.,

- na iznos od 5,22 EUR od 11.11.2009.,

- na iznos od 5,37 EUR od 09.12.2009.,

- na iznos od 9,57 EUR od 08.01.2010.,

- na iznos od 11,63 EUR od 19.02.2010.,

- na iznos od 11,09 EUR od 05.03.2010.,

- na iznos od 15,44 EUR od 09.04.2010.,

- na iznos od 16,32 EUR od 07.05.2010.,

- na iznos od 22,38 EUR od 09.06.2010.,

- na iznos od 26,81 EUR od 13.07.2010.,

- na iznos od 24,30 EUR od 03.08.2010.,

- na iznos od 37,33 EUR od 10.09.2010.,

- na iznos od 29,86 EUR od 12.10.2010.,

- na iznos od 32,70 EUR od 12.11.2010.,

- na iznos od 37,92 EUR od 10.12.2010.,

- na iznos od 46,16 EUR od 07.01.2011.,

- na iznos od 37,07 EUR od 10.02.2011.,

- na iznos od 41,28 EUR od 14.03.2011.,

- na iznos od 37,77 EUR od 13.04.2011.,

- na iznos od 55,46 EUR od 30.05.2011.,

- na iznos od 3.239,74 EUR od 30.05.2011.,pa do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju IČ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškova parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od 29.travnja 2025.godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i podnesku od 30.08.2023. navodi da je dana 17.listopada 2008. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj kreditne partije 7104352196, broj ugovora 321467204 2/08 kojim ugovorom mu je tuženik kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.559,44 CHF, prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan 16.10.2008, a on se tuženiku obvezao kredit vratiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je Ugovorom određena kao promjenjiva.

2.Navodi da njemu prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, već mu je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Navodi da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.

3.Tužitelj dodaje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10, od 14. lipnja 2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditu koje je sklapao i tuženik ugovarala valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.Kako je navedena presuda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to se tužitelj u ovom predmetu poziva na pravna utvrđenja sadržana u navedenoj presudi, te tužitelj smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, te tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 3.815,51 euro, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta, kao i da mu naknadi troškove postupka, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude .

5.Podredno, ukoliko sud smatra da su za donošenje presude nužna prethodna utvrđenja ništetnosti dijelova pojedinih ugovornih odredbi tj. da bez toga nije moguće naložiti tuženiku isplatu, a kako je to tužitelj prethodno predložio, tužitelj temeljem čl. 188. st.2. ZPP-a postavlja i alternativni tužbeni zahtjev, kojim predlaže utvrditi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF a, te postavlja i zatjev za isplatu i troškove postupka kao u prvom tužbenom zahtjevu.

6.Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 30.rujna 2024.g. precizirao tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 3.822,39 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta i ostaje kod zahtjeva za troškove i kod podrednog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti.

7.U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da su stranke 17.listopada 2008. godine sklopile ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila ,kojim je on stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 22.559,44 CHF, ali osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

8.Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, te dodaje da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati svoj status potrošača.

9.Tuženik ističe prigovor zastare, te navodi da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, te dodaje da čak i kad bi se primijenili dulji zastarni rokovi (5 godina), da bi za sva potraživanja dospjela prije 30.08.2018. nastupila zastara.

10.Prema mišljenju tuženika, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što on osporava u cijelosti, cjelokupno potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli ništetnom, odnosno za isplatu navodnih tečajnih razlika, nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2019. godine, te tužitelj podnošenjem podneska kojim je postavljen tužbeni zahtjev na dan 30. kolovoza 2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene tečajne razlike.

11.Nadalje, tuženik smatra da su presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. od 14.06.2018. i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019., poslovni broj Rev 2221/2018. u dijelu u kojem se utvrđuje da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli prema odlukama suda EU isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

12.Tuženik navodi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor s valutnom klauzulom u CHF, te da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora, te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima, te su mu prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile dostupne sve informacije na takav način da je on mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, te je on tužitelja, kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina.

13.Naime, u samom ugovoru je navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB-a za CHF, te je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjena tečaja, te su tužitelju prilikom solemnizacije ugovora pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

14.Nadalje, tuženik osporava i zahtjev za zatezne kamate od dana plaćanja, te smatra da bi u slučaju da sud utvrdi da je zahtjev osnovan, a što on osporava u cijelosti, zatezne kamate trebale teći od dana podnošenja zahtjeva budući je on savjesni stjecatelj. Stoga tuženik predlaže tužitelja u cijelosti odbiti s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

15.U toku postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 17.10.2008. godine, u otplatni plan navedenog kredita, u promet po kreditu, u pregled promjena kamatnih stopa po navedenom kreditu, saslušan je tužitelj i provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

16.Prvi precizirani tužbeni zahtjev je osnovan.

17.Nesporna je činjenica da su tužitelj , kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 17.listopada 2008.g. ugovor o o kreditu za kupnju motornog vozila kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 22.559,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećeg na dan 16.10.2008., dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u 84 mjesečna anuiteta; plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB- a za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnom planu. Isto tako, nije sporno da je u čl.5.navedno da je namjena kredita kupnja vozila Renault Megan i da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze po kreditu, te da je kredit otplaćen.

18.Nadalje, nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita.

19.Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on 2008. g. za svoje privatne potrebe trebao kupiti osobni automobil te se kod tuženika raspitivao o uvjetima kreditiranja. Djelatnica tuženika mu je rekla da je najpovoljniji kredit s valutnom klauzulom u CHF i da je taj kredit najstabilniji te da je bolji od kredita u eurima. Navodi da njemu djelatnica banke nije rekla da bi tečaj mogao nešto značajno rasti, niti mu je ukazala na bilo kakve druge rizike uzimanja kredita s valutnom klauzulom CHF. Dodaje da on s djelatnicom tuženika nije pregovarao o odredbama ugovora već mu je pružen gotov tekst ugovora na potpis. Za vrijeme otplate kredita njemu su rate počele rasti, ali je srećom nekako u to vrijeme imao mogućnosti kredit u cijelosti otplatiti te ga je ranije otplatio. Od 2005. g. zaposlen je u poduzeću Aurel d.o.o. gdje radi i danas, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a ni danas, nije vlasnik ni obrta ni poduzeća.

20.Navedeno vozilo kupio je za privatne potrebe i još uvijek se njime koristi. Dodaje da on ugovor prije potpisivanja nisam pročitao, jer mu je djelatnica banke objasnila što u ugovoru piše i on joj je vjerovao.

21.Sud je prihvatio životan i logičan iskaz tužitelja da su sredstva kredita korištena za njegove privatne, nekomercijalne svrhe, budući je iz dostavljenog ugovora vidljivo da je sredstvima kredita kupljeno osobno vozila, a tužitelj je zaposlenik trgovačkog društva, pa je stoga logično da je vozilo kupio za svoje privatne potrebe, tim više što ga još uvijek koristi, a tuženik ničim nije dokazao suprotno, niti je predložio dokaze na tu okolnost.

22.Stoga su neosnovani navodi tuženika kojima on tužitelju osporava svojstvo potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, jer je uvidom u sporni ugovor o namjenskom kreditu utvrđeno da je isti sklopio AČ kao fizička osoba za kupnju motornog vozila, a prema odredbi članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je vozilo kuipljeno za njegove osobne potrebe, a ne za obavljanje zanimanja ili poslovne aktivnosti, pa se stoga radilo o potrošačkom ugovoru i ovaj sud je stoga u ovome postupku vezan pravnim utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 04.07.2013.

23.Tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, te da se kao prethodno pitanje utvrdi da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, iako je kredit otplaćen, budući da se temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18., 126/21.,114/22.,156/22.,155/23 – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, te je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli , prethodno pitanje da bi sud mogao utvrditi osnovanost zahtjeva za vraćanje iznosa koje je tužitelj preplatio temeljem tih ništetnih odredbi ugovora.

24.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

25.Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.travnja 2005. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno odredbama, Zakona o zaštiti potrošača,te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

28. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

29.Naime, nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljem standardni ugovor o kreditu, dakle i u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru tuženika, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o valutnoj klauzuli.Da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu kakvog je tuženik sklapao s većim brojem potrošača, te da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo, utvrđeno je iz iskaza tužitelja koji navodi da su mu u banci ponudili samo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF,kao najpovoljniji i najstabilniji, te je iz iskaza tužitelja utvrđeno da ga nitko u banci nije upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na kunu izvan nekih uobičajenih granica.

30.Stoga je sud na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koju su stranke dostavile u spis, te iskaza tužitelja utvrdio da su ugovorne odredbe iz čl. 1. i čl.6., kojima se glavnica i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka propustila prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te su iz istih razloga ništetne navedene odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

31.Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, jer je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

32.Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. U navedenom tipskom ugovoru, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a nuđenjem najniže ugovorne kamate ( prilikom sklapanja ugovora) za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

33.Prema mišljenju ovog suda, tužitelj u konkretnom slučaju nije bio informiran o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, jer se radilo o tipskom ugovoru, a u pravomoćnoj sudskoj odluci povodom tužbe za zaštitu potrošača je utvrđeno da je tuženik u navedenim ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

34.S obzirom na sve naprijed navedeno, ocjenjujući ugovorne odredbe čl. 1. i čl.6. predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da su navedene odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljive u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, jer mu nisu na valjan način objašnjene posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, slijedom čega su iste ništetne .

35.Budući su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne, to tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja i izračuna iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate kredita, budući da je tečaj CHF na dan isplate kreditu bio jedini tečaj koji je tužitelju bio poznat.

36.Temeljem čl.323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je stoga tuženik, dužan tužitelju vratiti novčane iznose koje je primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

37.Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan isplate kredita 4,677284 CHF, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. studenog 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.822,39 EUR; (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa ), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1 iz nalaza .

38.Tužitelj nije imao primjedaba na nalaz i mišljenje vještaka Ručevića , te je u skladu s istim precizirao tužbeni zahtjev.

39.Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka.

40.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića jer je isti izrađen od strane stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, te je vještak nalaz i mišljenje izradio prema zadatku suda , a stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještaka.

41.Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

42.Naime, prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

43.Nije sporno da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), te je zastara počela teći 14.lipnja 2018. kada je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača vezano uz valutnu klauzulu postala pravomoćna , a tužba u ovom predmetnu podnesena dana 13.lipnja 2023. godine.

44.Dakle, od dana 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 13.lipnja 2023.g. nije protekao rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega potraživanje tužitelja nije u zastari , a nije u zastari ni zahjev postavljen u podnesku od 30.8.2023., kao niti precizirani tužbani zahtjevod 30.09.2024., jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u ovom predmetu, te je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 3.822,39 eura sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa, pa je presuđeno kao u izreci pod I.

45.Naime, kako se imovina tuženika povećala za iznos od 3.822,39 eura , koji iznos je tuženik primio temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuitete), a kako je to navedeno u podnesku od 30.09. 2024., te pod točkom I izreke ove presude.

46.To stoga što je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima.

47.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

48.Budući je sud o ništetnosti ugovornih odredbi odlučivao kao o prethodnom pitanju te kako je prihvaćen prvi tužbeni zahtjev, to sud o drugom (eventualnom) nije odlučivao.

49.Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. (Narodne novine br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022,155/23-u daljnjem tekstu ZPP-a) , budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.

50.Troškovi tužitelja sastoje se od troška sastava tužbe za što je tužitelju prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (dalje OT- e) odmjereno 200,00 eura, sastava obrazloženih podnesaka od 24.04.2024., 08.05.2024. godine , 30.09.2024. ,svaki prema Tbr. 8. t. 1.OT-e u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištima: 27.06.2024. i 17.04.2025. godine, prema Tbr. 9. t. 1. OT-e, u iznosu od 200,00 eura po ročištu, te sastava podneska od 30.08.2024. prema Tbr. 8. t. 3.OT-e u iznosu od 100,00 eura, pa su troškovi zastupanja 1.300,00 eura, na što je priznat PDV u iznosu od 325,00 eura. Tužitelju je na ime plaćenog predujma za financijsko vještačenje priznato 300,00 eura, te su troškovi dosuđeni u ukupnom iznosu od 1.925,00 eura.

51.Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbi i presudu budući je on od 20.svibnja 2023.g. ,kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( NN 51/2023), oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

52.Odluka o kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP-a.

53.Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru  29.travnja 2025.

S U D A C:

Jelena Habulin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DN-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika