Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-347/2022-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A N A T E M E L J U O D R I C A NJ A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima ZOU Iris Šoštarić & Velimira Šoštarića u Rovinju, protiv tužene Erste&Steiermärkische bank d.d. [adresa], OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 29. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe, te dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 10. listopada 2006. godine u Rovinju između tužiteljice OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkischebank d.d. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: 23057039320, broj: 2402006-1031262160/51400607-5103189571, solemniziranog dana 12. listopada 2006. godine kod Davora Dušića javnog bilježnika u Rovinju pod brojem OU-910/06, kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim tuženikovim internim aktima.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu u roku 15 dana plati iznose koje je tužiteljica preplatila po kreditu iz točke I. izreke ove presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos preplate koja kamata teče od dana svake izvršene preplate do isplate u cijelosti po stopi koja se obračunava za razdoblje od 31. prosinca 2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja kamata na iznos troška teče od dana donošenja ove presude do isplate.

3. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u roku 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja kamata na iznos troška teče od dana donošenja ove presude do isplate."

Obrazloženje

1. Dana 13. lipnja 2019. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-1105/2019 zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi odnosno dijelova ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim tuženikovim internim aktima iz Ugovora o kreditu sklopljenog 10. listopada 2006. godine u [adresa] između tužiteljice i tužene te restitucijski zahtjev isplate po osnovi tih ništetnih odredbi.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika kao banke (čl. 1021. ZOO) dana 10. listopada 2006. godine sklopljen u [adresa], Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103189571, koji je ugovor solemniziran dana 12. listopada 2006. godine kod Davora Dušića, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem: OU-910/06;

- da je predmetnim ugovorom tuženik odobrio i isplatio PA, prodavatelju stana koji je kupila tužiteljica, kredit za kupnju stana (čl. 3. Ugovora) (stambeni kredit za kupnju nekretnine) u protuvrijednosti iznosa 175.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj;

- da je kredit isplaćen na račun prodavatelja nekretnine 17. listopada 2006. godine kada je srednji tečaj tuženika za CHF iznosio 4,6499 kuna za 1,00 CHF, tako je u korist prodavatelja stana bilo plaćeno 813.732,50 kuna;

- da je predmetnim ugovorom o kreditu (čl. 16. st. 7. Ugovora) ugovorena mjesna nadležnost prema sjedištu banke, čije sjedište se nalazi u Rijeci, međutim da se radi o nepoštenoj dakle, ništetnoj ugovornoj odredbi obzirom se o istoj prethodno nije pregovaralo, a uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (rješenje Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-2054/2018-2);

- da je prebivalište tužiteljice u [adresa], na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, to ugovorna odredba o ugovorenoj nadležnosti nema nikakvog pravnog učinka. Odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da je u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač ovlašten pokrenuti postupak i pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište pa je stoga nedvojbeno da ovakva ugovorna odredba ide na štetu tužiteljice;

- da je ugovor o kreditu potrošački ugovor koji je unaprijed formulirala tuženica kao trgovac i koji je sklopila sa tužiteljicom kao potrošačem, a da se pri tome o ugovornim odredbama toga ugovora prethodno nije pregovaralo (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. godine, odnosno čl. 81. ZZP/03);

- da je odredbom čl. 8. st. 1. Ugovora ugovorena kamata ugovornim odredbama koje glase: "Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,75% (četiricijelihsedamdesetpetposto) godišnje", "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke";

- da je temeljem odredbe čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu tužena svojim jednostranim odlukama više puta povisivala kamatu;

- da je u točki III. pravomoćne presude Trgovačkog suda RH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (presuda u slučaju "Franak" potvrđena presudom VTSH od 13. lipnja 2014. godine, posl.br. Pž-7129/13-4) utvrđeno da je "trećetužena Erste&Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna";

- da se tužiteljica poziva na to pravno utvrđenje, a koje veže i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a;

- da je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena isplata u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF 868,85 CHF i to odredbama koje glase, stavak 2: "Iznos mjesečnog obroka = 868,85 CHF. Obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta Glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos Ostatka vrijednosti", stavak 3: "Glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice kredita u visini od = 140.000,00 CHF (stočetrdesettisuća CHF). Glavnica u anuitetskoj otplati vraća se u 360 (tristošezdeset) mjesečnih anuiteta. Iznos anuiteta = 730,31 CHF", stavak 4: "Ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od =35.000,00 CHF", stavak 5: "Mjesečni iznos kamate na Ostatak vrijednosti =138,54 CHF" i stavak 11: "Valutna klauzula, povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro - račun banke";

- da obzirom je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, tužena je tužiteljici zaračunavala anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita;

- da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (dio potvrđen presudom VTSRH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine) pod točkom III. presudio: "Utvrđuje se da je trećetužena Erste&Steiermärkischebank d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 69/13) i to člancima 81., čl. 82. i čl. 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da se tužiteljica poziva i na to pravno utvrđenje, koje veže i naslovni sud sukladno odredbama čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a;

- da je tužiteljica dana 27. listopada 2009. godine sa tuženom sklopila Aneks broj 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren poček u trajanju od 12 mjeseci i to od 01. listopada 2009. godine do 01. listopada 2010. godine, za koje vrijeme glavnica kredita miruje, a kamata se obračunava i plaća mjesečno po stopi umanjenoj za 25%;

- da je navedenim Aneksom ugovoren i novi rok vraćanja kredita odnosno za 338 mjeseci, nakon prijenosa kredita u otplatu, uključujući i poček to sukladno s tom odredbom utvrđena nova visina anuiteta - 968,88 CHF;

- da je oslanjajući se na ništetne odredbe tužena u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavala tužiteljici anuitete u znatno većim iznosima, od onih koji bi joj pripali slijedom onih odredaba Ugovora o kreditu koje mogu opstati;

- da je tužena dužna vratiti tužiteljici ono što je na tako opisan način primila bez osnove, i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog previše naplaćenog iznosa, koji tužiteljica ne može utvrditi točno niti postaviti točno određen tužbeni zahtjev obzirom da tužena odbija dostaviti pregled uplata po kreditu pa se predlaže sudu primjenom odredbe čl. 186.b ZPP-a naložiti tuženoj da preda navedenu dokumentaciju.

1.2 Slijedom prednjih navoda tužiteljica u tužbi predlaže sudu utvrditi ništetnima dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 10. listopada 2006. godine u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu mijenjala jednostranom odlukom banke, uz restitucijski zahtjev isplate preplaćenih iznosa osnovom tih ništetnih odredbi, a koju visinu bi uskladila nakon dostave potrebne dokumentacije čime bi utvrdila točno stanje tražbine za što predlaže sudu donijeti odluku sukladno odluci čl. 186.b. ZPP-a.

2. U odgovoru na tužbu od 12. travnja 2019. godine tužena osporava tužbeni zahtjev u cijelosti u bitnome navodeći:

- da je čl. 16.st. 7. Ugovora o kreditu broj 5103189571 od dana 10. listopada 2006. godine za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke čime da su ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a;

- da sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci;

- da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari te da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima;

- da je odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika;

- da stoga cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2019. godine, tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari;

- da tužena smatra da su obje odluke i to VS RH posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine kojom je potvrđena odluka VTS RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, nepravilne i nezakonite te se ne mogu primijeniti na konkretni slučaj što i sam VTS RH istaknuo u svojoj odluci, budući da je on sam ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu;

- da je stoga u ovom postupku potrebno utvrditi da li fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (CHF) za njegove kreditne obveze;

- da su tužitelju bile dostupne informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak;

- da je i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF;

- da tuženik niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF, a tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama;

- da odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju je strogo reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti);

- da je i banka imala obveze u CHF te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita pa i slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama;

- da tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu;

- da je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik, a osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke tako i općenito, a takve obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano;

- da su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja;

- da je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita, a isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta;

- da se ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu već je ona jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama;

- da je deklaratorna zaštita koju tužitelj traži u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržajna ugovornog odnosa jer ukoliko se ukloni način podešavanja visine kamatne stope, ona se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovorno odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja;

- da su parnične stranke u vrijeme zaključivanja ugovora jasno očitovale volju na način da se na njihov odnos primijeni promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa;

- da na strani tužiteljice nije nastupila šteta, a niti je tužena svojim postupanjem izazvala bilo kakvu štetu tužiteljici;

- da se tužitelja ne može prikazivati kao osobu kojoj je moguće "nametnuti" ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo.

2.2. Narednim podneskom od 18. veljače 2020. godine tužena ističe i prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 3.464,12 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća svakog utvrđenog preplaćenog iznosa do isplate to predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika sa tražbinom tužitelja ukoliko bi eventualno njegov zahtjev bio osnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Nakon zaprimljenog pisanog nalaza vještaka Marina Rameše, dipl. oec. od 15. travnja 2023. godine (list 282-290), podneskom od 30. kolovoza 2024. godine pun. tužene se očituje na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti bez prigovora iako i dalje osporava osnovanost potraživanja tužitelja i istovremeno u tom podnesku usklađuje visinu prigovora radi prijeboja sukladno nalazu vještaka u iznosu 427,35 eura.

4. Podneskom od 11. travnja 2025. godine tužiteljica se odriče tužbenog zahtjeva i predlaže da svaka stranka snosi svoje troškove postupka o čemu je izviještena tužena.

5. Sukladno odredbi čl. 331.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP), ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na temelju odricanja). Za odricanje od tužbenog zahtjeva, nije potreban pristanak tuženika.

6. Slijedom svega navedenog valjalo je odgoditi određeno ročište i bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kao u izreci.

U Rovinju, 29. travnja 2025. godine

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude na temelju odricanja stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka.

Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda, a odluku o žalbi donosi nadležni županijski sud.

Presuda na temelju odricanja može se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (čl. 353. st. 3. ZPP-a). Kada se presuda na temelju odricanja pobija zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare, stranka može u žalbi iznijeti i nove činjenice te predložiti nove dokaze koji se tiču tih mana u volji.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tužene