Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Katice Lučić, kao predsjednice vijeća te Jasne Momirović i Ivane Bosnić-Kovačić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Vorel Mikša, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika TM, kojeg brani Lidija Gepert, odvjetnica u Vukmir i suradnici odvjetničko društvo d. o. o. u Zagrebu, zbog prekršaja iz članka 77. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 5. i dr. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj 62/17, 130/17, 14/19, 30/23), odlučujući o žalbi okrivljenika TM, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, pod poslovnim brojem: Pp-1399/2023 od 26. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Žalba okrivljenika TM odbija se kao neosnovana i potvrđuje se pobijana presuda.

II Okrivljenik je dužan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 70,00 (sedamdeset) eura, u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom presudom okrivljenik TM proglašen je krivim i kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 1.580,00 eura, zbog prekršaja iz članka 77. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 5. i članka 78. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 3. Zakona o morskom ribarstvu, činjenično opisanih u izreci pobijane presude, uz pravilno upozorenje da će se, ako dvije trećine izrečene novčane kazne plati u roku za plaćanje, sukladno članku 152. stavku 3. Prekršajnog zakona smatrati da je kazna u cjelini plaćena.

1.1. Za pojedine prekršaje okrivljeniku su utvrđene novčane kazne u iznosima od 1.320,00 eura i 260,00 eura.

1.2. Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 70,00 eura.

2. Protiv navedene presude okrivljenik je pravodobno putem braniteljice podnio žalbu iz svih zakonom propisanih osnova.

2.1. Žalitelj predlaže da se, iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati kao osnovana.

3. Žalba nije osnovana.

4. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), uz ocjenu navoda žalbe okrivljenika, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske utvrdio je da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zatim da nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, kao i da je prvostupanjski sud na temelju potpuno i točno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djela koja se okrivljeniku stavljaju na teret te ga pravilno proglasio krivim i kaznio za inkriminirana djela.

5. Žalitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. i 7. Prekršajnog zakona, obrazlažući svoj stav time da su radnje koje je tužitelj kvalificirao kao prekršaj počinjene na teritoriju Republike Slovenije, uslijed čega prvostupanjski sud nije stvarno nadležan postupati u predmetnom postupku, kao i da, s obzirom na mjesto počinjenja prekršaja, optužni prijedlog nije izdao ovlašteni tužitelj, uslijed čega se hrvatsko prekršajno pravo primjenjuje nezakonito i ekstrateritorijalno, te se prvostupanjski sud bio dužan proglasiti nenadležnim i odbiti optužbu.

5.1. Naime, na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6. i 7. Prekršajnog zakona ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te nije utvrdio da bi iste bile počinjene, slijedom čega taj žalbeni navod nije prihvaćen.

5.2. Točno je, kako se to u žalbi ističe, da je odredbom članka 12. Prekršajnog zakona propisana primjena prekršajnog prava Republike Hrvatske za prekršaje počinjene na području Republike Hrvatske, njezinom brodu ili zrakoplovu, te se prekršajno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje na svakoga tko počini prekršaj na njezinom području, međutim, iz provedenih dokaza proizlazi da su prekršaji počinjeni na teritoriju Republike Hrvatske, tako da je prekršajne naloge izdalo stvarno nadležno tijelo, a prekršajni postupak po prigovorima okrivljenika zbog poricanja prekršaja proveo nadležan sud.

6. Žalitelj dalje ukazuje na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, navodeći da je presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi, te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su isti nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

6.1. Suprotno stavu žalitelja, po ocjeni ovog suda nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka koja se ističe, već je pobijana presuda razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama te su isti jasni i nisu proturječni razlozima presude.

7. Nadalje, žalitelj ukazuje i na povredu odredaba prekršajnog materijalnog prava te iznosi svoje viđenje i tumačenje propisa o tome da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti odluku Arbitražnog suda, kao i koje je pravo relevantno, međutim obrazloženje prvostupanjskog suda u skladu je s odredbama Prekršajnog zakona, Zakona o morskom ribarstvu, propisima međunarodnog prava i praksom Visokog prekršajnog suda.

7.1. Naime, odredbom članka 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, propisano je da se suverenost obalne države proteže izvan njezinoga kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda i, ako se radi o arhipelaškoj državi, njezinih arhipelaških voda na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem, te da se suverenost proteže na zračni prostor iznad teritorijalnog mora i na njegovo dno i podzemlje, a suverenost nad teritorijalnim morem ostvaruje se prema odredbama te Konvencije i prema drugim pravilima međunarodnog prava. U smislu odredbe članka 10. Konvencije u svrhe iste, zaljev je jasno istaknuta uvala koja zadire u kopno u takvu omjeru prema širini svog ulaza da sadržava vode zatvorene kopnom, a nije samo obična krivina obale. Uvala se neće smatrati zaljevom ako njezina površina nije jednaka ili veća od površine polukruga kojemu je promjer crta povučena preko ulaza u tu uvalu. U svrhu mjerenja, površinom uvale smatra se površina obuhvaćena između crte niske vode uzduž obale uvale i crte povučene između crte niske vode na njenim prirodnim ulaznim točkama. Ako, zbog postojanja otoka, uvala ima više od jednog ulaza, polukrug se povlači tako da se kao promjer uzme ukupna duljina crta koje zatvaraju pojedine ulaze. Površina otoka unutar uvale računa se kao dio morske površine uvale, te ako razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva nije veći od 24 morske milje, može se povući granična crta između tih dviju crta niske vode, a vode koje su njome zatvorene smatraju se unutrašnjim vodama, a ako je razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva veći od 24 morske milje, povlači se ravna polazna crta od 24 morske milje unutar zaljeva, tako da se crtom te duljine zatvori najveća moguća površina vode. Člankom 300. Konvencije propisano je: „Države stranke u dobroj vjeri ispunjavaju obveze preuzete ovom Konvencijom i ostvaruju prava, jurisdikciju i slobode priznate u Konvenciji na način koji ne dopušta zloupotrebu prava.“.

7.2. Pravilnikom o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 5/11), donijetom na temelju članka 7. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj 56/10 i 127/10), koji preuzima i novi Zakon o morskom ribarstvu („Narodne novine“ broj 62/17), propisane su granice ribolovnog mora Republike Hrvatske odnosno morski prostor nad kojim se prostire suverenitet Republike Hrvatske, te je odredbom članka 5. Pravilnika propisano da se ribolovna zona A nalazi u unutarnjem ribolovnom moru i vanjskom ribolovnom moru Republike Hrvatske, a obuhvaća teritorijalno more Republike Hrvatske koje u sjevernom dijelu utvrđuje graničnu crtu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, koja granična crta je detaljno opisana, čime je podzakonskim aktom Republike Hrvatske utvrđen prolazak državne granice na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

7.3. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali i na crti sredine u Tršćanskom zaljevu, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svog Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora. Republika Slovenija svojim teritorijalnim vodama ne izlazi na otvoreno more, tako da prema međunarodnom pravu nema svoj epikontinentalni pojas, pa ni pravo na gospodarski ili bilo koji drugi pojas.

7.4. Nadalje, žalitelj pogrešno presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementira u pravni sustav Republike Hrvatske, budući da je Vlada Republike Hrvatske na 241. sjednici 30. srpnja 2015. pokrenula postupak izlaska iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, čime je provela odluku Sabora o izlasku iz arbitraže i pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog povrede odredaba Sporazuma iz točke I. te Odluke od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma, čime su se stekli uvjeti za njegov prestanak, sukladno pravilima međunarodnog prava te od datuma upućivanja spomenute note Republika Hrvatska prestaje primjenjivati Sporazum iz točke I. te Odluke, koja Odluka Vlade obvezuje i ovaj sud.

7.5. Zbog navedenih razloga, a kako je opće poznata činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma, neosnovano navodi žalitelj da nije odgovoran za navedene prekršaje zbog postojanje okolnosti koje ga ispričavaju krivnje, već je isti u smislu članka 29. stavka 3. Prekršajnog zakona počinitelj koji je s obzirom na svoje zvanje, zanimanje ili službu bio dužan upoznati se s odgovarajućim propisom te je kao osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost ribolova trebao s posebnom pažnjom voditi računa da prilikom obavljanja iste neovlašteno ne ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske, pa neutemeljeno žalitelj ističe da bi kritičnih zgoda postupao u zabludi, što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio. Stoga je okrivljenik, kao vlasnik brodice kojom obavlja gospodarski ribolov, morao biti svjestan navedene problematike i činjenice da prelaskom preko središnje crte u Savudrijskoj vali ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske. Osim toga, okrivljenik je imao pratnju patrolnog broda policijskih službenika Republike Slovenije, čega ne bi bilo da je okrivljenik doista bio u zabludi o protupravnosti prekršaja, a upozoravan je od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, da se nalazi u teritorijalnom moru Republike Hrvatske.

8. Nadalje, prvostupanjski sud detaljno je obrazložio činjenično stanje koje je utvrđeno analizom i ocjenom svih u postupku provedenih dokaza i argumentirano odgovorio na sve prigovore okrivljenika iznesene u pisanoj obrani.

8.1. Analizom provedenog postupka utvrđeno je da je prvostupanjski sud ispitao kao svjedoka pomorskog policijskog službenika te napravio uvid u službeni registar Republike Slovenije s podacima o vlasniku plovila, zatim u snimke tehničkog sustava za nadzor državne granice na moru s pozicijama plovila i u CD na kojem je vidljivo postupanje policijskih službenika prema plovilu zastave Republike Slovenije, pa na temelju pravilne ocjene dokaza zaključio da je okrivljenik počinio prekršaje na teritoriju Republike Hrvatske na način i pod uvjetima kako je to opisano u izreci pobijane presude.

8.2. Za svoj zaključak o krivnji okrivljenika za terećena djela prvostupanjski sud dao je dostatne i relevantne razloge, budući da je uvidom u izvadak registra plovila utvrđeno da je okrivljenik vlasnik plovila oznake 30-IZ, naziva „Jež“, kao i da isti nije imao povlasticu u skladu s propisima Republike Hrvatske, koje okolnosti okrivljenik ne osporava te navodi da u obavljanju gospodarskog ribolova koristi upravo to plovilo, pa slijedom navedenog okrivljenik, kao fizička osoba obrtnik, dakle kao osoba koja obavlja određenu gospodarsku djelatnost, a kritičnih je zgoda u okviru obrta okrivljenika obavljana djelatnost gospodarskog ribolova, što je utvrđeno u tijeku prvostupanjskog postupka, odgovara za obavljanje takve djelatnosti bez propisane povlastice u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, jednako kao i za obavljanje gospodarskog ribolova pridenom povlačnom mrežom koćom u zatvorenom području unutar 3 nautičke milje od obale gdje takva vrsta ribolova nije dozvoljena, neovisno o tome je li isti bio na brodu ili ne. Naime, odredbom članka 22. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano je da je počinitelj prekršaja osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili posredstvom druge osobe počini prekršaj, a člankom 4. Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 143/13, 127/19 i 41/20) propisano je da je obrtnik u smislu tog Zakona osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz članka 2. stavka 1. tog Zakona u svoje ime i za svoj račun, pri čemu se može koristiti i radom drugih osoba. S obzirom na prethodno navedene odredbe, te s obzirom da Prekršajni zakon, kao i Zakon o morskom ribarstvu, propisuju kao počinitelja prekršaja i fizičku osobu obrtnika, to je za zakonitost obavljanja gospodarskog ribolova, koji se obavlja u okviru djelatnosti obrta, odnosno u ime i za račun obrta, odgovoran vlasnik obrta, pa je irelevantna okolnost da policijski službenici nisu utvrdili identitet osoba na plovilu niti identificirali plovilo važećim dokumentima.

8.3. Jednako tako nisu prihvaćeni niti žalbeni navodi okrivljenika da prilikom obavljanja nadzora nisu poduzete sve potrebne moguće radnje za utvrđivanje identiteta osoba koje su počinile prekršaj, jer iz iskaza svjedoka proizlazi jasno i određeno postupanje u nadzoru državne granice na moru u Savudrijskoj vali, a jednako tako iz video snimke događaja utvrđeno je da je plovilo oznake 30-T, naziva „Z“, sa zastavom Republike Slovenije, prešlo crtu razgraničenja u Savudrijskoj vali, kako to proizlazi iz vjerodostojne izjave svjedoka.

9. Slijedom navedenog, činjenično stanje u prvostupanjskom postupku u potpunosti je i pravilno utvrđeno, te je prvostupanjski sud provedbom i analizom dokaza navedenih u obrazloženju prvostupanjske odluke pravilno zaključio da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva zakonska obilježja prekršaja iz primijenjenih odredbi zakona, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

10. Razmatrajući odluku o kazni te imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravne oznake djela, ovaj sud utvrdio je da je izrečena novčana kazna okrivljeniku za navedena djela u granicama zakona i da je primjerena težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te da ista nije prestroga, time više što su pojedinačne novčane kazne utvrđene u iznosima koji su jednaki Zakonom o morskom ribarstvu („Narodne novine“, broj: 30/23) propisanim najnižim novčanim kaznama za fizičku osobu obrtnika kao počinitelja prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu (propisana novčana kazna u rasponu od 1.320,00 do 1.990,00 eura) i članka 78. stavka 1. točke 3. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu (propisana novčana kazna u rasponu od 260,00 do 530,00 eura), koje je odredbe, kao odredbe najblaže za počinitelja prekršaja, akceptirajući i odredbe Zakona o morskom ribarstvu koje su sada na snazi („Narodne novine“, broj: 14/24) sa strožim kaznama, pravilno primijenio prvostupanjski sud, pa kako u postupku nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika, kao niti otegotne okolnosti, to nema zakonske osnove za ublažavanje utvrđenih novčanih kazni.

10.1. Odluku o mjeri novčane kazne prvostupanjski sud valjano je obrazložio te naveo odgovarajuće razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

11. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik obvezan na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

12. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Ivana Vorel Mikša, v. r.

Katica Lučić, v. r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.