Poslovni broj P-2962/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Darku Gojaku, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB:81793146560, zastupan po punomoćnici Jeleni Sušilović Barić, odvjetnici u OD Bogdanović, Dolički i partneri u Zagrebu, radi isplate, 28. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, da tužitelju TF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 385,44 eura/2.904,10 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka prema određenju suda sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.", kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je vlasnik nekretnine, i to kčbr. [katastarska čestica] Radočeva strana, oranica od 23112 m2, koja dolazi upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Preko nekretnine tužitelja izgrađena je devedesetih godina dvadesetog stoljeća elektronička komunikacijska infrastruktura, odnosno u zemlju je ukupan elektronički komunikacijski vod u duljini od 72,60 metara. Prema odredbama čl. 63. st. 6. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj 76/2022, dalje: ZEK) upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta te ima pravo na naknadu za pravo puta, koju plaća infrastrukturni operator za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu izgrađenu na općem dobru ili na nekretninama u skladu sa stavkom 1. ovoga članka. Tužitelj je dana 24.10.2022.godine uputio Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (HAKOM) zahtjev za utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu na nekretnini u njegovom vlasništvu. Sukladno čl. 63. st. 10. ZEK-a i čl. 5. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj 152/11, 151/14 i 95/17), HAKOM je utvrdio infrastrukturnog operatora, odredio visinu naknade za pravo puta, te izdao potvrdu o pravu puta broj: 11569 od 3. veljače 2023. infrastrukturnom operatoru, ovdje tuženiku. Iz priložene potvrde o pravu puta i tablice vidljivo je kako tuženik plaća naknadu za korištenje predmetne nekretnine od 24. listopada 2022. i to u iznosu od 96,36 eura / 726,00 kuna godišnje. Tužitelj smatra kako ima pravo na naknadu za korištenje svog zemljišta od strane tuženika na ime stjecanja bez osnove, i to za posljednjih pet godina, odnosno za razdoblje od 2018. do 2021. i to u iznosu od ukupno 385,44 eura / 2.904,10 kn (96,36 x 4). U navedenom periodu od 2018. do 2021. tuženik je koristio nekretnine tužitelja u koje je bila postavljena elektronička komunikacijska infrastruktura, za koji period tužitelju nije plaćena nikakva naknada, a tuženik je korištenjem nekretnina tužitelja stekao korist, tj. stekao je određenu imovinu koja pripada tužitelju. Tužitelj stoga smatra kako su ispunjene pretpostavke iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje:ZOO) kojim je određeno kako kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Predlaže sudu donijeti presudu kojom tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 385,44 eura sa zateznim kamatama tekućima od dana podnošenja tužbe do isplate i troškove postupka sa zateznim kamatama tekućima od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu stavlja prigovor mjesne nenadležnosti. Navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti i po osnovu i po visini. Tuženik se protivi i svim dokaznim prijedlozima tužitelja. U ovom predmetu se ni u kojem slučaju ne može raditi o stjecanju bez osnove, o čemu je Trgovački sud u Zagrebu u sličnim predmetima donio 60-ak presuda, kojima je u cijelosti odbio tužbene zahtjeve tužitelja (jedinica lokalnih samouprava), a i Općinski građanski sud u Zagrebu je donio više takvih odluka u pogledu zahtjeva fizičkih osoba. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je do danas u sličnim predmetima, u svojim pravomoćnim presudama (kojih je dosada 30-ak) donio identične odluke. Poziva se na čl. 28 st. 6 Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 90/11) i odluku VTS-a RH posl.br. Pž-5190/2019. Tuženik želi posebno naglasiti dispozitivnost odnosa, odnosno da primjena prava puta, kao i nastanak obveze naknade za pravo puta, je moguća isključivo (i) ako se stranke nisu sporazumjele drukčije, tj. ako nisu drugačije disponirale svojim pravima i, kumulativno, (ii) ako, i od trenutka kada, se valjano zatraži javnopravna intervencija u vidu primjene prava puta i naknade za pravo puta, a pod pretpostavkom da drukčije disponiranje (sporazum) nema više učinaka na odnos stranaka. U tom smislu, tuženik ukazuje na pozamašnu i ujednačenu, praksu redovnih sudova. Svima je zajedničko i ujednačeno – ništa u primjenjivim zakonskim, pa ni podzakonskim propisima, ne predstavlja prisilnu pravnu normu uslijed koje bi se učinci prava puta i obveza naknade za pravo puta mogli primijeniti mimo dispozicije i volje (zahtjeva) stranaka. Ako postoji sporazum, odnosno dispozitivno uređen odnos, nema mjesta primjeni prava puta i naknade za pravo puta. Ako se pak pravo puta, i obveza naknade za pravo puta, može primijeniti, njegov učinak je tek od kada to stranka zatraži. Nepodnošenje zahtjeva od strane tužitelja se ima tumačiti izjavom volje da ne želi i nije želio plaćanje naknade prije nego što je podnio zahtjev. Ovo tim više što je tužitelj mogao po načelu autonomije volje podnijeti zahtjev HAKOM-u od 2011. sukladno čl. 28 st. 6 Zakona o elektroničkim komunikacijama (primjenom načela da je svakome poznato pravo – neoboriva presumpcija). To što je tužitelj podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (HAKOM) tek 24.10.2022. je odraz upravo dispozitivnosti odredbi ZEK-a i Pravilnika koje su mu to omogućile te se te odredbe jedino mogu tumačiti na način da su ostavile takvu slobodu i da nemaju kogentnu narav po kojoj bi obveza plaćanja nastajala po samom zakonu bez podnošenja zahtjeva HAKOM-u i bez donošenja rješenja HAKOM-a, odnosno zakon nije propisao kategoričnom normom obvezu niti infrastrukturnom operatoru niti vlasniku i/ili upravitelju da bi morali podnositi zahtjev. Odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama (u daljnjem tekstu: ZEK-a) i Pravilnika kojima se uređuju prava i obveze koje proizlaze iz prava puta kao zakonskog ograničenja vlasništva su po svojoj pravnoj naravi dispozitivne pravne norme i one se primjenjuju u onoj mjeri u kojoj stranke svoj međusobni odnos nisu uredile na drugi dopušteni način. Naime, iz dispozitivnih odredbi ZEK-a i Pravilnika proizlazi da one pretpostavljaju mogućnost uređenja međusobnih odnosa između infrastrukturnog operatora i upravitelja i/ili vlasnika zemljišta na obveznopravnoj razini sklapanjem ugovora. Pri tome zakonodavac je ostavio na volju strankama da u okviru zakona odaberu oblik pravnog odnosa kojim će urediti međusobni odnos. U ovoj pravnoj stvari tužitelj i tuženik nisu svoj međusobni odnos uredili ugovorom. Međutim, ZEK i Pravilnik kako je već naprijed navedeno sadrže i dalje dispozitivne odredbe temeljem kojih je ostavljeno autonomiji volja tužitelja i tuženika da iniciraju ili ne iniciraju određivanje plaćanja naknade. Da je zakonodavac htio propisati nastanak bezuvjetne obveze plaćanje naknade (na koju niti infrastrukturni operator - ovdje HT, a niti tužitelj ne bi mogli utjecati svojom voljom i svojim radnjama) tada bi bio propisao da je infrastrukturni operator dužan i u obvezi podnijeti zahtjev u obliku koji bi imao kogentno, nesporno značenje (te bi propuštanje postupanja sukladno kogentnoj normi bilo na odgovarajući način sankcionirano kako bi se prisilnim putem osiguralo postupanje po kogentnoj normi) te u tom slučaju uopće ne bi bilo potrebno niti bi imalo smisla da pored takve obveze ostaje mogućnost da takav zahtjev podnosi upravitelj i/ili vlasnik zemljišta, jer bi tako pravo bilo suvišno pored izričite obveze podnošenja zahtjeva infrastrukturnom operatoru–ovdje tuženiku. Da je to želio zakonodavac ne bi propisivao da se naknada koju HAKOM utvrdi za pravo puta plaća od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da zakonodavac nije kategoričkom normom niti infrastrukturnom operatoru, a niti upravitelju/vlasniku odredio da mora podnijeti zahtjev to proizlazi da je zakonodavac ostavio to na slobodnu i ozbiljnu volju njima da li će ili neće pokretati zahtjev. Temeljem samog ZEK-a i Pravilnika kao podzakonskog akta za njegovu provedbu ne nastaje konkretan građansko-pravni odnos, a tim niti obveza HT-a. Sve dok HAKOM kao zakonom propisano nadležno tijelo ne donese rješenje za pojedinog infrastrukturnog operatora to temeljem samog zakonskog ograničenja (zakonske služnosti – prava puta) nije nastala obveza. Između tužitelja i tuženika temeljem ZEK-a i zakonske služnosti koju on propisuje ne proizlaze subjektivna prava i obveze za određene subjekte na aktivnoj i pasivnoj strani. Rješenje HAKOM-a predstavlja u konstitutivnom smislu nastanak obveze za tuženika i to od dana utvrđenog u rješenju HAKOM-a, ali ne i za vrijeme prije. Tuženik predlaže sudu odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Karlovcu posl.br. P-685/2023-5 od 09. listopada 2024. usvojen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti i predmet ustupljen ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

4. Rješenjem od 25. travnja 2025. odbijen je prijedlog tužitelja za održavanje ročišta.

5. Naime, sukladno odredbi članka 461.a stavak 3., 4. i 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje:ZPP) postupak u sporovima male vrijednosti pisani je postupak. Sud će u postupcima u sporovima male vrijednosti održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Sud će rješenjem odbiti prijedlog stranke za održavanje ročišta ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog stranke za održavanje ročišta nije dopuštena posebna žalba. Na presude donesene u pisanom postupku ne primjenjuju se odredbe o ročištu za objavu presude iz članka 335. stavaka 6. do 12. ZPP-a. Sud će presudu u pisanim postupcima dostaviti strankama i umješačima prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

6. Uvidom u spis i njemu priležeću dokumentaciju sud je nedvojbeno utvrdio kako nema potrebe za održavanjem ročišta u svrhu provođenja dokaznog postupka te se sud poziva na obrazloženje iz rješenja od 25. travnja 2025.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje zemljišta s naslova stjecanja bez osnove, od strane tuženika, a koje je nekretnine tuženik koristio u svrhu pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže, elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme. Dakle, predmet ovog spora jest naplata naknade koristi stečene korištenjem sporne nekretnine u vlasništvu tužitelja u razdoblju od 2018. do 2021. odnosno stjecanje bez osnove korištenjem tuđe stvari.

8. Između stranaka nije sporno da je tužitelj vlasnik predmetne zk.č.br. 3509 Radočeva strana oranica površine 23112 m2 upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

9. Nije sporno da je tuženik kao infrastrukturni operator izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu (dalje:EKI) na predmetnoj nekretnini, da se kao infrastrukturni operator koristi istima u većem dijelu od vremena izgradnje EKI- a i to još od devedesetih godina prošlog stoljeća te da je sagrađenu EKI koristio bez sudskog spora s tužiteljem kao vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura. Također, nije sporno da je tužitelj ishodio izdavanje potvrde o pravu puta od 03. veljače 2023. niti da tuženik tužitelju u utuženom periodu od 2018. do 2021. nije platio nikakvu naknadu.

10. Sporne su osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je da li je tuženik koristio predmetnu nekretninu u vlasništvu tužitelja bez valjane pravne osnove.

11. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je neosnovanim u cijelosti.

12. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: dopis Hakom-a od 02. veljače 2023. (list 6-7 spisa), potvrdu broj 11569 (list 8- 9 spisa), izvadak iz tablice (list 10 spisa), dopis tuženika od 12. prosinca 2022. (list 11 spisa).

13. Ovaj sud nije izveo dokaz uvidom u dostavljene preslike presuda (list 22-162, 166-173 spisa) iz razloga što sud prilikom donošenja odluke nije vezan pravnim shvaćanjima sadržanim u tim sudskim odlukama.

14. Uvid u ostale isprave kao što su zk. izvadak te uviđaj na licu mjesta i građevinsko-geodetsko vještačenje sud nije izvodio, jer isto nije bilo potrebno budući da su činjenice u vezi predmetnih isprava između stranaka u tijeku postupka postale nesporne.

15. Čitanjem gore navedenih isprava utvrđeno je da je Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (dalje:HAKOM) utvrdila infrastrukturnog operatora, odredila visinu naknade za pravo puta te izdala potvrdu o pravu puta tuženiku kao infrastrukturnom operatoru. Tuženik plaća naknadu za korištenje predmetne nekretnine od 24. listopada 2022. u iznosu od 96,36 eura godišnje.

16. Naime, prema odredbi čl. 2. t. 52. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72,17, dalje:ZEK) pravo puta jest pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema. Sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZEK-a operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatora na cijelom području Republike Hrvatske, što obuhvaća gradnju, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture na općem dobru, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, u skladu s ZEK-om i posebnim propisima.

17. Smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. ZEK-a, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta:

–da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika,

–da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja (čl. 28. st. 1. ZEK-a).

18. Pravo puta, u smislu gore navedene odredbe čl. 2. t. 52. ZEK-a predstavlja teret nekretnine na kojoj postoji, odnosno zakonsko ograničenje prava vlasništva.

19. Nadalje, odredbom čl. 185. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje:ZVDSP), a koji se odnosi na zakonske služnosti, propisano je da određuje li neki posebni zakon da pod određenim pretpostavkama neke služnosti terete one stvari glede kojih su te pretpostavke ispunjene (zakonske služnosti), to su zakonska ograničenja prava vlasništva, pa se na njih ne primjenjuju pravila o služnostima, ako zakonom nije drukčije određeno.

20. Dakle, pravo puta koje pod pretpostavkama propisanim odredbom čl. 28. st. 1. ZEK-a tereti nekretnine u vlasništvu javnopravnih osoba i privatnopravnih osoba, kao i opća dobra predstavlja zakonsku služnost, odnosno zakonsko javnopravno ograničenje prava vlasništva te načina i opsega korištenja općeg dobra koje ne može biti ni u čijem vlasništvu.

21. Imajući u vidu gore navedene zakonske odredbe, kao i nespornu činjenicu da je tuženik na spornim nekretninama prije stupanja na snagu ZEK-a imao sagrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu kojom se koristio bez sudskog spora s tužiteljem kao vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja, to je tuženik na nekretninama za koje tužitelj potražuje plaćanje naknade stekao pravo puta u trenutku stupanja na snagu ZEK-a, odnosno 1. siječnja 2008.

22. Nadalje, odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje:ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (čl. 1111. st. 2. ZOO-a).

23. Prema ocjeni ovog suda, a imajući u vidu da je utvrđeno kako tuženik na predmetnoj nekretnini za koje tužitelj potražuje plaćanje naknade koristi ima zakonom ustanovljeno pravo puta, tuženik predmetne nekretnine koristi na temelju valjane pravne osnove i to na temelju ZEK-a, pa stoga tužitelj neosnovano potražuje od tuženika plaćanje naknade koristi stečene bez pravne osnove.

24. Valja naglasiti i da tuženik korištenjem predmetne nekretnine u razdoblju od 2018. do 2021., a za koje razdoblje tužitelj zahtijeva plaćanje naknade koristi, nije stekao korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta.

25. Naime, Zakonom o elektroničkim komunikacijama koji je bio na snazi od 1. srpnja 2008. do 10. kolovoza 2011. (''Narodne novine'' broj: 73/2008.; dalje: ZEK/08) bilo je propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. tog Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 27. ili 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije (HAKOM-a), pri čemu visina naknade ne može predstavljati nerazmjeran teret za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga i razvoj tržišta elektroničkih komunikacija (čl. 29. st. 1. ZEK-a).

26. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama (''Narodne novine'' broj: 90/2011) izmijenjena je odredba čl. 29. st. 1. ZEK/08 na način da ista od tada glasi da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. ovoga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije (HAKOM-a), pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija (čl. 29. ZID ZEK-a/11). Navedena odredba bila je na snazi sve do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama (''Narodne novine'' broj: 72/2017) 22. srpnja 2017., kojim je izmijenjen čl. 29. st. 1. na način da se riječi ''naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta'' zamjenjuju riječima ''naknada za pravo puta'' (čl. 15. ZID ZEK-a/17).

27. Slijedom gore navedenog, do 22. srpnja 2017. ZEK je propisivao da je infrastrukturni operator dužan plaćati naknadu za pravo puta na temelju izdane potvrde o pravu puta, a iz koje je potvrde infrastrukturni operator bio upoznat s visinom svoje novčane obveze. Iz navedenog proizlazi da infrastrukturni operator naknadu za pravo puta prije izdavanja takve potvrde nije bio dužan plaćati.

28. Nadalje, odredbom čl. 6. st. 5. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (''Narodne novine'' broj: 31/2009 i 89/2010) bilo je propisano da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se naknada mora isplatiti u roku petnaest dana od dana zaprimanja potvrde. Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta (''Narodne novine'' broj: 152/2011) koji je stupio na snagu 4. siječnja 2011., odredbom čl. 6. st. 7. propisao je da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu ZEK-a/08 te je navedena odredba bila na snazi do 4. siječnja 2011., odnosno do stupanja na snagu novog Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (''Narodne novine'' broj: 152/2011) koji je odredbom čl. 6. st. 7. propisao da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu ZEK-a/08.

29. Valja naglasiti da je odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta iz 2011. bila u koliziji s tadašnjom odredbom čl. 29. st. 1. ZEK-a, s obzirom da je ZEK tada propisivao da se naknada za pravo puta plaća tek na temelju izdane potvrde o pravu puta. Naime, Pravilnikom iz 2011. bilo je propisano da obveza plaćanja predmetne naknade nastaje u trenutku dok još nije poznata njena visina.

30. U slučaju kada postoji kolizija zakonske i podzakonske norme valja neposredno primijeniti zakon (argumentum a contrario iz odredbe čl. 35. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske – ''Narodne novine'' broj: 99/1999 i 29/2002).

31. Nadalje, Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (''Narodne novine'' broj: 151/2014) koji je stupio na snagu 27. prosinca 2014. brisana je gore navedena odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta iz 2011. te je izmijenjena odredba čl. 4. st. 4. istog na način da stavak 4. postaje stavak 3., jer je nekadašnji stavak 3. brisan, te isti glasi da infrastrukturni operator mora vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostaviti presliku potvrde o pravu puta i izvadak iz Tablice 1 koji se na njega odnosi u roku od 30 dana od zaprimanja potvrde te početi plaćati naknadu utvrđenu u Tablici 1. te se određuje da se obveza plaćanja računa od dana izdavanja potvrde o pravu puta.

32. Zaključno, Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (''Narodne novine'' broj: 95/2017) koji je stupio na snagu 2. listopada 2017. izmijenjena je odredba čl. 4. st. 3. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta iz 2014. na način da se određuje da je infrastrukturni operator obvezan bez odgode obavijestiti vlasnika nekretnine, odnosno upravitelja općeg dobra o izdanoj potvrdi o pravu puta i obvezi plaćanja naknade te započeti plaćati naknadu za pravo puta. Isto tako, u cijelosti je izmijenjena odredba čl. 5. predmetnog Pravilnika koja uređuje postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta po zahtjevu upravitelja općeg dobra ili vlasnika nekretnine na način da je odredbom čl. 5. st. 4. određeno da će HAKOM, za razdoblje od zaprimanja zahtjeva, rješenjem utvrditi infrastrukturnog operatora, količinu i vrstu elektroničke komunikacijske infrastrukture koja je izgrađena na nekretninama iz st. 1. te visinu godišnje naknade za pravo puta.

33. Dakle, od stupanja na snagu ZEK-a (1. siječnja 2008.) pa sve do 22. srpnja 2017., odnosno do stupanja na snagu ZID ZEK-a/17, ZEK-om je bilo određeno da se naknada za pravo puta plaća tek na temelju odnosno nakon izdavanja potvrde o pravu puta, dok ZID ZEK-a/17 o tome više ne sadrži nikakvu odredbu, već određuje da se naknada za pravo puta plaća prema Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta.

34. Kako je već gore navedeno, svi Pravilnici o potvrdi i naknadi za pravo puta (do Pravilnika koji je stupio na snagu 4. siječnja 2011.) propisivali su obvezu plaćanja naknade za pravo puta suglasno ZEK-u, odnosno da ta obveza nastaje u trenutku izdavanja ili zaprimanja potvrde o pravu puta od strane infrastrukturnog operatora, dok je Pravilnik iz 2011., suprotno ZEK-u propisivao da obveza plaćanja predmetne naknade nastaje od dana stjecanja prava puta, a što je u odnosu na postojeću elektroničku komunikacijsku infrastrukturu najčešće dan stupanja na snagu ZEK-a, 1. siječnja 2008. Navedena je odredba brisana Pravilnikom koji je stupio na snagu 27. prosinca 2014.

35. Uzimajući u obzir citirane zakonske i podzakonske propise, prema ocjeni ovog suda obveza plaćanja naknade za pravo puta u razdoblju od 1. kolovoza 2008. do 22. srpnja 2017., odnosno od stupanja na snagu ZEK-a/08 do stupanja na snagu ZEK-a/17 za infrastrukturnog operatora nastajala je tek izdavanjem potvrde o pravu puta. Navedena obveza za razdoblje nakon 22. srpnja 2017. sukladno Pravilniku koji je stupio na snagu 2. listopada 2017. nastaje od dana podnošenja zahtjeva HAKOM-u.

36. Prema ocjeni ovog suda iz gore navedenih zakonskih i podzakonskih odredaba proizlazi da infrastrukturni operater nije dužan plaćati naknadu za pravo puta prije nego li je imao priliku upoznati se s njenom visinom i to u slučaju kada je on pokrenuo postupak izdavanja potvrde o pravu puta, od primitka potvrde o pravu puta, a u slučaju kada je vlasnik pokrenuo postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, od trenutka kada je HAKOM zaprimio takav zahtjev.

37. U svakom slučaju, u utuženom razdoblju od 2018. do 2021. tuženik nije stekao na teret imovine tužitelja korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta, jer istu u tom razdoblju nije bio dužan niti plaćati.

38. Nadalje, između stranaka, a kako je već ranije navedeno, nije sporno da je tuženik podnio zahtjev HAKOM-u za izdavanjem potvrde o pravu puta tek 24. listopada 2022.

39. Dakle, tuženik je u utuženom razdoblju bio ovlašten dostaviti HAKOM-u zahtjev za izdavanjem potvrde o pravu puta sukladno navedenoj odredbi Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta. Isto tako, i sam je tužitelj bio ovlašten podnijeti HAKOM-u zahtjev za utvrđenjem infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.

40. Valja naglasiti da iako je tuženik bio ovlašten temeljem svih Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta podnijeti HAKOM-u zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta u kojoj bi se utvrdila i visina naknade za pravo puta, a izdavanjem, odnosno primitkom te potvrde za tuženika bi nastala obveza plaćanja naknade za pravo puta tužitelju, tuženik nije bio dužan podnijeti takav zahtjev pa se nepodnošenje istog ne može smatrati protupravnim.

41. Slijedom svega navedenog, kako je tuženik u utuženom razdoblju imao zakonsku osnovu za korištenje sporne nekretnine, a obveza plaćanja naknade nije nastala po samom zakonu stjecanjem prava puta, već ista nastaje od dana podnošenja zahtjeva za izdavanjem potvrde o pravu puta (u konkretnom predmetu 24. listopada 2022.), sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, pa ostale prigovore i navode stranaka nije raspravljao niti posebno obrazlagao.

42. Tužitelj nije uspio u postupku, pa je slijedom toga odbijen njegov zahtjev za naknadu troška u smislu članka 154 st. 1 ZPP-a, dok tuženik nije postavio određeni zahtjev za naknadu troška.

43. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu dana 28. travnja 2025. godine

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3.

DNA:

1. Punomoćnik tužitelja

2. Punomoćnik tuženika

3. Spis