REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-6158/2018-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja UV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupan po punomoćniku Zvonimiru Raiću, odvjetniku iz Zagreba, Dalmatinska 18/II, protiv tuženika AKD – Zaštita d.o.o., Zagreb, Savska cesta 28, OIB: 09253797076, zastupan po punomoćniku Igoru Svilaru, odvjetniku iz Zagreba, Gredička 23, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Luke Kipe, odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika Olivera Obrovca, odvjetnika, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 28. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  je

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja UV koji glasi: „1. Utvrđuje se kako je nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom o redovitom – poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 12.XI.2018.g. te se utvrđuje kako radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao temeljem navedene odluke.

2. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad u roku od petnaest dana.

3. Utvrđuje se kako je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao s danom donošenja ove presude.

4. Nalaže se tuženiku platiti u roku od petnaest dana tužitelju iznos od 10.000,00 EUR po osnovi naknade štete, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope (tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište određuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja aktualne godine.

5. Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana isplatiti tužitelju troškove ovog postupka, zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope (tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište određuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja aktualne godine.“

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 829,50 eura, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 829,50 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj UV (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 28. prosinca 2018. navodi da je bio zaposlen kod tuženika AKD – Zaštita d.o.o. (dalje u tekstu: tuženik), na radnom mjestu stručnog suradnika za logistiku i upravljanje voznim parkom, a sve na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. lipnja 2017. Tuženik je odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 12. studenoga 2018. tužitelju otkazao ugovor o radu uz obrazloženje da je kod tuženika prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta tužitelja. Tužitelj ističe da je odluka o otkazu nezakonita već zbog činjenice što tuženik prije donošenja iste nije proveo postupak ishođena suglasnosti sindikata za takvu odluku, sve sukladno odredbi čl. 188 Zakona o radu. Naime, tužitelj tvrdi da je u trenutku otkazivanja ugovora o radu obnašao funkciju sindikalnog povjerenika Republičkog sindikata radnika Hrvatske. S obzirom da je tuženik o tome obaviješten 25. svibnja 2018., isti je trebao ishoditi suglasnost sindikata prije donošenja odluke o otkazu, a budući da to nije učinio, odluka o otkazu je nezakonita. Tužitelj dalje navodi da je odluka o otkazu nezakonita i iz razloga jer nije prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta tužitelja, budući da se ti poslovi i dalje obavljaju kod tuženika i to u okviru radnog mjesta referent nabave, na kojem je zaposlena nova osoba. Nadalje, tužitelj ističe da je odluka o otkazu rezultat ne slaganja tužitelja s direktorom tuženika u trenutku kada je tužitelj zatražio isplatu prekovremenih sati, a na što je direktor tuženika reagirao na način da je rekao tužitelju da to zaboravi, odnosno da ustraje na isplati, ali da u tom slučaju tuženik neće zaboraviti to da je tužitelj tražio zaštitu radničkog vijeća, te da će uslijediti nevolje za tužitelja. Tužitelj je potom direktoru tuženika rekao da neka on odluči, nakon čega je tuženik tužitelju isplatio naknadu za prekovremene, međutim uslijedila je izmjena Pravilnika i odluka o otkazu. Tužitelj tvrdi da u suštini nije ukinuto njegovo radno mjesto, da se ti poslovi obavljaju na radnom mjestu referenta nabave, a što je vidljivo iz opisa poslova tog radnog mjesta koji su identični u odnosu na tužiteljevo radno mjesto. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u podnesku od 19. rujna 2024. u kojem predlaže utvrditi odluku o otkazu nezakonitom, traži vraćanje na rad, te potom sudski raskid ugovora o radu s danom donošenja ove presude te isplatu naknade štete uslijed sudskog raskida u iznosu od 10.000,00 eura, sve kako je to navedeno u izrijeci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor prekluzije te predlaže odbaciti tužbu, navodeći da je ista podnesena izvan prekluzivnog roka. Nadalje, osporava navode tužitelja da je isti u trenutku otkazivanja bio sindikalni povjerenik Republičkog sindikata radnika Hrvatske, budući da je tuženik, nakon što je zaprimio dopis Republičkog sindikata radnika Hrvatske, zatražio očitovanje samog sindikata o toj činjenici, te je u dopisu od 1. lipnja 2018. obaviješten da nisu točni navodi iz dopisa od 25. svibnja 2018., te da je taj dopis potpisan od strane neovlaštene osobe, te ujedno da tužitelj nije sindikalni povjerenik Republičkog sindikata radnika Hrvatske. Dakle, tuženik je obaviješten od samog sindikata da tužitelj ne uživa zaštitu kao sindikalni povjerenik, te da stoga tuženik nije bio u obvezi ishoditi suglasnost sindikata prije donošenja odluke o otkazu. Također, budući da je tužitelj bio član radničkog vijeća, tuženik je prije donošenja odluke o otkazu zatražio suglasnost radničkog vijeća, koju je i dobio. Tuženik navodi da su razlozi za donošenje izmjena Pravilnika isključivo poslovne naravi, osporava navode tužitelja u pogledu isplate prekovremenih sati i nesuglasica sa direktorom tuženika, te ističe da je radno mjesto tužitelja ukinuto, a da opis poslova radnog mjesta referent nabave i tužiteljevog nisu identični. Osporava navode tužitelja da se poslovi tužiteljevog radnog mjesta obavljaju na radnom mjestu referenta nabave. Slijedom iznesenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka izvedeni su sljedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o radu (str. 4-5 spisa), u odluku o otkazu (str. 5-7 spisa), u zahtjev za zaštitu prava (str. 8 spisa), u opise poslova radnih mjesta (str. 9-12 spisa), u dopis radničkog vijeća (str. 21 spisa), u dopis Republičkog sindikata radnika Hrvatske od 1. lipnja 2018. (str. 22-24 spisa), u dopis radničkog vijeća (str. 25 spisa), u Statut Republičkog sindikata radnika Hrvatske (str. 31-52, 67-77 spisa), u Odluke Republičkog sindikata radnika Hrvatske (str. 53-58 spisa), u zahtjev za preuzimanjem poslovnog prostora (str. 59-60 spisa), u dopis HP d.d. (str. 61 spisa), u izvadak iz registra udruga (str. 78, 87 spisa), u Presudu i Rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. P-170/2018 od 31. siječnja 2019. (str. 79- 86 spisa), u Ugovor o poslovnoj suradnji (str. 88-90 spisa), u odjavu HZMO-a (str. 91 spisa), u izvanredni otkaz MV (str. 92 spisa), u dopis Republičkog sindikata radnika Hrvatske od 25. svibnja 2018. (str. 98 spisa), u Ugovor o radu ŽV (str. 112-113 spisa), u Presudu i Rješenje Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-725/2019 od 9. rujna 2020. (str. 127-131 spisa), u Rješenje Ministarstva rada od 29. listopada 2020. (str. 133-134 spisa), u izračun plaće i isplatne liste (str. 198-203 spisa), saslušani su svjedoci UVA (str. 108-109 spisa), VV (str. 109-110 spisa), ŠV (str. 185-186 spisa), ŽV (str. 206 spisa), te direktor tuženika OV (str. 146-147 spisa) i tužitelj UV kao parnična stranka (str. 147-148 spisa).

4. Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz sljedećih razloga.

5. Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora 12. studenoga 2018.

6. U odnosu na pitanje dopuštenost tužbe, na koju činjenicu sud pazi po službenoj dužnosti, iz spisa proizlazi da je tužitelj odluku o otkazu zaprimio dana 16. studenoga 2018. Činjenicu o datumu primitka odluke o otkazu od strane tužitelja tuženik nije osporio. S obzirom na datum primitka odluke, tužitelj je pravovremeno, dana 30. studenoga 2018., protiv iste odluke uložio zahtjev za zaštitu prava. Navedeno proizlazi iz prijemnog pečata na samom zahtjevu koji prileži spisu. S obzirom da tuženik nije odgovorio na podneseni zahtjev za zaštitu prava, za tužitelja je dana 16. prosinca 2018. počeo teći rok za podnošenje tužbe sudu, koja tužba je podnesena dan 28. prosinca 2018., odnosno unutar roka iz čl. 133 st. 2 Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, dalje u tekstu: ZR). Iz navedenog proizlazi da je tužba tužitelja pravodobna i dopuštena, a prigovor prekluzije istaknut od strane tuženika neosnovan.

7. U odnosu na činjenicu provedenog savjetovanja sa radničkim vijećem prije donošenja odluke o otkazu, a na koju sud također pazi po službenoj dužnosti, sud je izvršio uvid u dopis (e-mail poruku) radničkog vijeća od 5. studenoga 2018. iz koje proizlazi da je isto suglasno s namjeravanom odlukom o otkazu u odnosu na tužitelja. Navedeno je potvrdio i svjedok UVA koji u svom iskazu navodi da je obnašao funkciju predsjednika radničkog vijeća u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelju, te potvrđuje da je radničko vijeće dalo suglasnost na drugi otkaz. Naime, tuženik je prvotno tužitelju samo otkazao ugovor o radu bez ponude novog ugovora o radu, kojoj odluci se radničko vijeće usprotivilo, međutim kada je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, radničko vijeće dalo je svoju suglasnost. S obzirom da je radničko vijeće svoju suglasnost dalo 5. studenoga 2018. a odluka je donesena 12. studenoga 2018. sud je utvrdio da je tuženik prije donošenja odluke o otkazu ishodio suglasnost radničkog vijeća u smislu odredbe čl. 151 ZR-a, budući da je tužitelj bio član radničkog vijeća. Iz navedenog je sud utvrdio da odluka o otkazu nije ništetna iz razloga navedenog u čl. 150. st. 12 ZR-a.

8. U odnosu na navode tužitelja da je odluka o otkazu donesena protivno odredbi čl. 188 ZR-a, budući da je tužitelj bio sindikalni povjerenik, te da je stoga apriori nezakonita, jer nedvojbeno nije ishođena suglasnost sindikata za donošenje odluke o otkazu, sud je prije svega izvršio uvid u dopis Republičkog sindikata radnika Hrvatske (dalje u tekstu: RSRH) od 1. lipnja 2018. iz kojeg proizlazi da RSRH obavještava tuženika kako navodi iz dopisa od 25. svibnja 2018. nisu istiniti te da je taj dopis potpisan od strane neovlaštene osobe, a da tužitelj nije sindikalni povjerenik RSRH niti uživa zaštitu prema čl. 188 ZR-a na temelju toga. U dopisu se dalje obrazlaže da se ne može pristupiti izboru novih sindikalnih povjerenika dok još nisu razriješeni raniji, te da su od strane RSRH valjano imenovani sindikalni povjerenici UVA i KV, čiji mandat još traje. Nadalje, iz dopisa proizlazi da osoba po imenu IV nema nikakvih zakonskih niti statutarnih ovlasti zastupati RSRH, da je ista osoba isključena iz članstva RSRH, da joj je prestao ugovor o radu kod RSRH, te da RSRH ima saznanja da se ta osoba lažno predstavlja kao „osoba ovlaštena za zastupanje RSRH“, radi čega je RSRH podnio kaznenu prijavu protiv istog. Dopisom se dalje izvješćuje tuženik da su osobe koje su ovlaštene zastupati RSRH ZV i VV, te da dopise koji nisu potpisani od tih osoba ne treba uzeti u obzir. Dopis je potpisan od strane ZV, predsjednika IO (izvršnog odbora) RSRH te VV, potpredsjednika IO RSRH.

9. Nadalje, spisu prileži i dopis RSRH od 25. svibnja 2018. iz kojeg proizlazi da novu listu sindikalnih povjerenika kod tuženika čine SV i tužitelj UV, a koji dopis je potpisan od strane IV, uz napomenu da je isti Predsjednik Vijeća RSRH-Zaštita i član IO RSRH.

10. Spisu dalje prileže i izvaci iz registra udruga od 3. rujna 2018. i 1. travnja 2019. iz kojih suglasno proizlazi da su osobe ovlaštene za zastupanje RSRH ZV, VV i MV. U oba izvatka stoji napomena da se pred ovim Ministarstvom vode upravni postupci po prijavama RSRH za upis promjene osobe ovlaštene za zastupanje, a koji postupci su prekinuti do okončanja sudskih postupaka. Navedeni postupak okončan je donošenjem Rješenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike od 29. listopada 2020. koje prileži spisu, iz kojeg proizlazi da je došlo do promjene osoba ovlaštenih za zastupanje RSRH te su to sada HV, ĐV i MV, dok ZV i VV to više nisu, odnosno njima prestaje ovlaštenje za zastupanje RSRH. Buduću da je to rješenje doneseno 29. listopada 2020., tuženik u trenutku otkazivanja ugovora o radu nije mogao znati za sadržaj Rješenja Ministarstva koje tada još nije doneseno, te se stoga na njega ne odnosi, odnosno ne tiče ga se. Naime, tuženik je u postupku otkazivanja ugovora o radu bio dužan postupiti sukladno informacijama iz dopisa kojeg je potpisala osoba koja je u sporno vrijeme bila ovlaštena zastupati RSRH (a to su između ostalih bili VV i ZV prema izvacima od 3. rujna 2018. i 1. travnja 2019.), a izmjene u pogledu ovlaštenih osoba koje su nastupila nakon otkaza ga se ne tiču, niti utječu na zakonitost odluke o otkazu. Zakonitost odluke o otkazu ocjenjuje se prema postupku kojeg je tuženik proveo prije donošenja odluke o otkazu, a ne nakon nje.

11. Tužitelj je u spis dostavio Presudu i Rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu posl. br. P-170/18 od 31. siječnja 2019. iz koje proizlazi da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja RSRH kojim se traži da se utvrdi da HV i MV nisu ovlaštene zastupati RSRH, a koja presuda je potvrđena Presudom i Rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-725/2019 od 9. rujna 2020. Budući da se navedena presuda ne odnosi na ZV i VV (koji su potpisali dopis od 1. lipnja 2018.) niti na IV (koji je potpisao dopis od 25. svibnja 2018.) sadržaj tih presuda ni na koji način na utječe na odluku u ovom sporu, Naime, tužitelj je u spis dostavio jedino dopis od 25. svibnja 2018. iz kojeg navodno proizlazi da je on sindikalni povjerenika RSRH, a koji dopis je potpisao IV, osoba koja niti u jednom trenutku nije bila navedena kao ovlaštena osoba za zastupanje RSRH. Također, spomenute presude Općinskog suda u Novom Zagrebu i Županijskog suda u Rijeci ne odnose se na IV, niti je isti bio stranka tog postupka. Stoga je za zaključiti da je dopis RSRH od 25. svibnja 2018. potpisan od osobe koja nije bila ovlaštena zastupati RSRH, a čemu u prilog govore i Odluka RSRH od 21. lipnja 2017. prema kojoj je IV opozvan s funkcije člana Izvršnog odbora RSRH, te Odluka RSRH od 14. rujna 2017. prema kojoj je isti isključen iz članstva RSRH. Nadalje, iz odjave HZMO- a koja prileži spisu proizlazi da IV više nije u radnom odnosu kod RSRH od 11. prosinca 2017. na temelju odluke o izvanrednom otkazu. Iz svega navedenog proizlazi da IV nije bio ovlašten zastupati RSRH dana 25. svibnja 2018. kada je potpisan dopis na kojeg se poziva tužitelj.

12. Budući da tužitelj ne raspolaže dopisom kojeg bi eventualno potpisala MV, odnosno HV, odluke koje se odnose ne te osobe (odluke RSRH o isključenju iz članstva i Presuda i Rješenje OS u Novom Zagrebu odnosno ŽS u Rijeci) nisu relevantne za rješenje ovog spora, jer u spisu ne postoji niti jedan dokument koji je potpisan od strane tih osoba, a koji bi govorio o statusu tužitelja kao sindikalnog povjerenika.

13. U prilog navedenom govore i suglasni iskazi svjedoka MVA i VV iz kojih proizlazi da tužitelj nije bio sindikalni povjerenik RSRH imenovan kod tuženika. Svjedok UVA u svom iskazu navodi da su sindikalni povjerenici bili on i kolegica KV, a da je bio imenovan od neovlaštenih osoba na krivi način. Svjedok VV u svom iskazu navodi da je bio potpredsjednik Izvršnog odbora RSRH od 2012. a ZV predsjednik Izvršnog odbora RSRH. Navodi da tužitelj nije bio sindikalni povjerenik kod tuženika. Potvrđuje činjenicu da su se očitovali dopisom od 1. lipnja 2018. na dopis koji je tuženik dobio od IV, kao i to da IV nije bio ovlaštena zastupati RSRH niti je bio ovlašten za komunikaciju prema trećima. Svjedok također navodi da sve do okončanja sudskih postupaka još uvijek vrijede navodi o zastupanju RSRH koji proizlaze iz Rješenja Ministarstva rada iz 2016. a prema kojem RSRH zastupaju ZV, predsjednik IO RSRH, zatim u slučaju njegove spriječenosti VV, potpredsjednik IO RSRH, te ako su oni spriječeni glavna tajnica MV, a redoslijed zastupanja određen je Statutom RSRH. Iskaz svjedoka u tom dijelu sukladan je odredbi čl. 25 - A Statuta RSRH od 3. lipnja 2015. koji prileži spisu, a prema kojem RSRH zastupa predsjednik Izvršnog odbora, zatim potpredsjednik, te potom glavna tajnica.

14. S obzirom na suglasna utvrđenja koja proizlaze iz dopisa RSRH od 1. lipnja 2018., zatim iz izvadaka iz registra udruga koji prileže spisu, te iz Odluka RSRH o isključenju IV iz članstva istog, a što je bilo prije potpisivanja dopisa od 25. svibnja 2018., te suglasnih iskaza svjedoka MVA i VV, sud je utvrdio da tužitelj u trenutku otkazivanja ugovora o radu nije obnašao funkciju sindikalnog povjerenika RSRH kod tuženika, niti je uživao zaštitu iz čl. 188 ZR-a, te da stoga odluka o otkazu nije nezakonita uslijed povrede obveze ishođenja prethodne suglasnosti sindikata. Naime, kao što je navedeno, tužitelj nije obnašao funkciju sindikalnog povjerenika, niti je tuženik ima obvezu postupiti sukladno odredbi čl. 188 ZR-a.

15. Iz odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 12. studenoga 2018. proizlazi da se tužitelju otkazuje ugovora o radu budući da je kod tuženika prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta stručnog suradnika za logistiku i upravljanje voznim parkom zbog organizacijskih razloga. Istom odlukom tužitelju se nudi sklapanja ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima za radno mjesto zaštitara. Iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da je kod tuženika smanjen opseg poslovanja što se odražava na smanjenje prihoda te se javila potreba za reorganizacijom i optimizacijom poslovanja. Kod tuženika je došlo do organizacijskih promjena te je dana 4. lipnja 2018. stupio na snagu Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta prema kojem je ukinuto radno mjesto tužitelja. S obzirom da je tužiteljevo radno mjesto ukinuto, tuženik je primoran donijeti odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu. Budući da je radno mjesto tužitelja ukinuto u cijelosti, a tužitelj je bio jedini izvršitelj tog radnog mjesta, nije bilo mjesta primjeni kriterija iz čl. 115. st. 2 ZR-a i kriterija utvrđenih između poslodavca i radničkog vijeća. U odluci o otkazu se dalje navodi da je tužitelj koristio pravo na roditeljski dopust u periodu od 1. kolovoza 208. pa do 29. rujna 2018. te godišnji odmor. Budući da je radno mjesto tužitelja ukinuto te ne postoji potreba za poslovima tog radnog mjesta tužitelju se nudi sklapanje ugovora o radu za radno mjesto zaštitara.

16. Među strankama nije sporno, a ujedno proizlazi iz ugovora o radu od 30. lipnja 2017. da je tužitelj u vrijeme otkaza obavljao poslove radnog mjesta stručnog suradnika za logistiku i upravljanje voznim parkom.

17. Tuženik je u spis dostavio Pravilnike o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika koji su bili na snazi prije donošenja organizacijskih promjena, nakon toga kao i Pravilnik koji je stupio na snagu 4. lipnja 2018. Uvidom u Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika od 1. srpnja 2017. je utvrđeno da je tužiteljevo radno mjesto sistematizirano u okviru organizacijske jedinice službe nabave i logistike. U okviru te organizacijske jedinice sistematizirano je šest radnih mjesta i to: voditelj službe nabave i logistike, stručni suradnik za logistiku i upravljanje voznim parkom, skladištar, stručni suradnik za nabavu, referent nabave i sistem administrator. Uvidom u Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 4. lipnja 2018. je utvrđeno da je prema tom Pravilniku u službi nabave i logistike sistematizirano ukupno četiri radna mjesta i to: voditelj službe nabave i logistike, referent nabave, skladištar i sistem administrator. Iz navedenog proizlazi da prema organizacijskim promjenama iz Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji iz lipnja 2018. u službi nabave i logistike više nije sistematizirano tužiteljevo radno mjesto. Nadalje, uvidom u Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 12. rujna 2018. je utvrđeno da u organizacijskoj jedinici službe nabave i logistike nije sistematizirano radno mjesto tužitelja, već su sistematizirana četiri radna mjesta koja su navedena u Pravilniku iz lipnja 2018. Iz navedenog proizlazi da je tuženik promjenom u organizaciji i to u organizacijskoj jedinici službe nabave i logistike ukinuo radno mjesto tužitelja koje više nije sistematizirano kod tuženika.

18. Sud je također izvršio uvid u ispis e-mail poruke od 24. svibnja 2018. iz koje proizlazi da je radničko vijeće suglasno s prijedlogom novog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika, a koji je ranije prema e-mail poruci od 21. svibnja 2018. dostavljen na savjetovanje radničkom vijeću. Iz navedenog je utvrđeno da je tuženik i prije donošenja odluke o organizacijskoj promjeni proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem, što znači da i iz tog razloga sud nije utvrdio da bi posljedično tome odluka o otkazu bila ništetna.

19. Uvidom u Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 1. srpnja 2017. sud je utvrdio da se, suprotno navodima tužitelja iz spisa, opisi poslova radnih mjesta stručnog suradnika za logistiku i upravljanje voznim parkom te referenta nabave razlikuju te se ne radi o istovrsnim poslovima. Naime, iz opisa poslova tužiteljevog radnog mjesta proizlazi da je isti zadužen između ostalog za brigu o održavanju službenih vozila, za vođenje evidencije o registracijama i osiguranjima, za vođenje evidencije o popravcima, zavođenje evidencije o potrošnji goriva, da je odgovoran za stanje tehničkih sredstava i voznog parka tuženika te ostale poslove vezane uz vozni park, a koji radni zadatci čine 80% radne angažiranosti tužitelja. Nadalje, uvidom u opis poslova radnog mjesta referenta nabave vidljivo je da se poslovi tog radnog mjesta ne odnose na vozni park niti su tom radnom mjestu dodijeljeni radni zadatci vezani uz održavanje voznog parka te vođenje svih evidencija za koje je bio zadužen tužitelj. I radna opterećenost radnog mjesta referenta nabave utvrđena je na različit način u odnosu na radno mjesto tužitelja pa je tako referent nabave 60% radnog vremena zadužen sa radnim zadatcima vezanim uz samu nabavu, 10% se odnosi na komunikaciju s dobavljačima, 25% na suradnju s drugim organizacijskim dijelovima te ostale poslove 5% radnog vremena. Kod tužiteljevog radnog mjesta radna opterećenost podijeljena je na način da se 80% radnog vremena odnosi na poslove vezane uz logistiku i upravljanje voznim parkom, a 20% za druge poslove kao što su sudjelovanje u radu stručnih povjerenstava, kontrola provedbe poslova i slično.

20. Sud je također izvršio uvid u ugovor o radu djelatnika ŽV te je utvrdio da je isti zaposlen na radnom mjestu referenta nabave počevši od 4. lipnja 2018., a da se nalazi u radnom odnosu kod tuženika počevši od 1. veljače 2018.

21. Iako već iz opisa poslova radnih mjesta tužitelja i referenta nabave proizlazi da se ne radi o istim poslovima niti o istim radnim mjestima, sud je na tu okolnost izveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽV, ŠV te direktora tuženika i tužitelja kao parničnih stranaka.

22. Svjedok ŽV u svom iskazu u bitnome navodi da je radio poslove referenta nabave, a to znači da je obavljao poslove nabave za cijelog tuženika za cjelokupnu nabavu od igle do lokomotive. Tužitelj nije radio poslove nabave prema saznanju svjedoka, radio je poslove logistike za vozni park i poslove dostave. Svjedok nije radio na poslovima održavanja voznog parka, koje poslove je radio tužitelj. Tužitelj je u okviru svog posla dostavio po vani, a svjedok je većinom radio uredske poslove.

23. Svjedok ŠV u svom iskazu u bitnome navodi da je u vrijeme otkaza obnašao funkciju predsjednika uprave tuženika. Došao je na tu funkciju početkom 2017. i njegov zadatak bio je dovesti tvrtku na pozitivnu nulu. Po dolasku u firmu tužitelj je već radio i to u odjelu nabave i bavio se segmentom upravljanja voznim parkom i vozilima. Tuženik je imao vozni park od oko 55 vozila, vozila su bila različitih brendova i gotovo svako je imalo preko 300000 km. Odmah je zamijetio da redovito stižu veliki računi za popravak tih vozila. Sjeća se osobne frustracije kada je jednom prilikom stigla faktura za popravak vozila, prema sjećanju svjedoka radilo se o vozilu marke Peugot, ne zna točno koliko starom, ali dosta starom i račun je iznosio 25.000,00 kn, a vozilo je prešlo 500000 km. Brzim pregledom na Njuškalu vidio je da se za manje novca može kupiti isti takav auto sa manje prijeđenom kilometražom, takvi su se mogli kupiti već za 15.000,00 kn. Tada je shvatio da održavanje vozila na taj način više uopće nema smisla, računi su se gomilali, a vozni park je bio previše star. Stoga je donesena odluka da se firma rebrendira i da se na tržištu potraži 55 novih vozila, da se može obratiti nekom brendu, koji za takvo traženje uvijek daje senzacionalnu ponudu jer se nabavlja istodobno više vozila. U okviru te nabave zaključili su ugovor o kupnji novih vozila različitih rangova kod autokuće Zubak, a ujedno je s njima dogovoreno i servisiranje vozila, održavanje, zamjena guma i sve što spada u održavanje vozila. Znači obnovili su vozni park i praktički imali najnoviji vozni park u branši, a još je uspio tih 55 starih vozila prodati autokući Zubak, u okviru tog posla za iznos od 300.000,00 kn. Nabavom novih vozila putem leasinga tuženik je na neki način outsourcao poslove održavanja voznog parka, jer se radilo o novim vozilima čije održavanje je preuzela autokuća Zubak, koja je vozila servisirala, mijenjala gume i tu praktički više nije bilo posla oko tih vozila. Tako je došlo do toga da je prestala potreba za poslovima radnog mjesta koje je tužitelj radio i promjenom Pravilnika je ukinuto to radno mjesto. Postojao je još jedan stariji djelatnik koji je radio poslove kao i tužitelj, međutim on je otišao iz firme puno prije tužiteljevog otkaza, tako da je u trenutku tužiteljevog otkaza jedino tužitelj obavljao poslove vezano uz vozni park i održavanje voznog parka. Djelatnik ŽV došao je kasnije u firmu i radio je poslove nabave, on je radio poslove generalne nabave i uopće se nije bavio autima i voznim parkom i on uopće nije radio iste poslove kao i tužitelj niti približno preklapajuće poslove. Prošao je period od možda godinu i pol vremena da se obavio posao zamjene voznog parka o kojem je iskazivao, taj posao se nije mogao odviti za jedan dan, jer je prvo trebalo zaustaviti curenje novca u drugim segmentima, a nakon toga pristupiti zamjeni vozila. Misli da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika za vrijeme procesa zamjene vozila. Misli da ne postoji vozni park po kojeg bi dolazila neka autokuća vezano uz obavljanje servisa, sigurno da su se vozila odvozila na servis po dogovorenom terminu. Misli da su aktualni korisnici vozila dobivali nalog da odvedu vozilo na servis u roku koji je bio dogovoren sa autokućom. Ne može se točno sjetiti brojke, ali misli da je nabavljeno oko 40-ak novih vozila. Ta vozila su odvožena na servis na način da bi ih oni vozači, odnosno skup osoba koja koriste ta vozila u svom poslu vozili na servis. S obzirom da se radilo o različitim vrstama vozila za različitu namjenu, bilo je i različito vrijeme u koja su ta vozila vožena na servis. Bila su još dva manja vozila opće namjene koja su bila na raspolaganju odjelu nabave, upravo zato da se pokriju "rupe" te da se ode po osobu na servis ili da se zamijeni neko vozilo koje je eventualno na popravku duži period. Sukladno zakonu na vozilima su također mijenjane gume. Ta vozila su nabavljena segmentno prema dijelovima poslovanja, pa su tako postojala mini gradska vozila za interventne zaštitare, koje su svakodnevno koristili interventni zaštitari i vozili ih, oni su tada to vozilo i servisirali, odnosno vozili na zamjenu guma. Postojala su i dva vozila koja su bila kao podrška za sve druge segmente, u slučaju da je neko vozilo na servisu i slično. Automobili su se prali u autopraonici koja je udaljena od firme nekih 17 metara, imali su plaćenu uslugu pranja, vozila su na pranje vozili korisnici. Vozila su raspodijeljena sukladno funkcionalnoj nabavi po odjelima, za odjel tjelesne zaštite, za odjel tehničke zaštite, za odjel CDS-a, a jedno vozilo zadužilo je više korisnika.

24. Direktor tuženika OV saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je na toj funkciji od veljače 2019. Upoznat je s predmetom ovog spora te navodi da je tužiteljevo radno mjesto ukinuto i više nije sistematizirano kod tuženika. Navodi da je tijekom 2018. tuženik imao relativno stari vozni park te je donesena odluka da se kupi nova flota vozila koja su kupljena putem leasinga. S kućom kojom je realiziran leasing automatski je ugovoreno i održavanje tih vozila, registracija, servisiranje, zamjena guma pa je stoga uprava donijela odluku da se radno mjesto tužitelja ukine. Reorganizacijom su postignute uštede, smanjeni su troškovi popravka i održavanja vozila, a vozila su u svakom slučaju morala biti zamijenjena. Leasing ugovor i dalje je na snazi i pozitivno se odrazio na financijsko poslovanje tuženika. Uz vozni park se i danas obavljaju određeni poslovi, jedan dio vezan je uz poslove voditelja službe nabave i logistike, dio poslova se odrađuje kroz aplikacije i ne postoji osoba koja je direktno zadužena samo za vozni park.

25. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kod tuženika bio u radnom odnosu devet godina. Bio je jedini izvršitelj radnog mjesta stručni suradnik za logistiku i upravljanje voznim parkom. Nije prihvatio ponudu tuženika za poslove zaštitara. Poslovi nabave obavljali su se i u vrijeme dok je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika. ŽV je dolaskom nove uprave bio novo zaposleni radnik. Dalje navodi da je imao sukob sa tadašnjim direktorom ŠV, a problemi su nastali kada su odbili tužitelju platiti radne sate koje je odradio. Tužitelj je putem maila tražio isplatu radnih sati, pribavio je potvrdu računovodstva i predložio da se ti sati plate, a direktor ŠV prekrižio je tužiteljevo ime i zabranio isplatu tih sati, te je tužitelj potražio zaštitu radničkog vijeća. U konačnici su ti sati plaćeni, ali su nakon toga krenuli problemi, odnosno prijetnje pred svjedocima što je završilo donošenjem odluke o otkazu nakon određenog vremena.

26. U prilog navoda svjedoka ŠV i direktora OV tuženik je u spis dostavio Ugovor o poslovnoj suradnji na prodaji i održavanju vozila Primatelja leasinga broj 56/2018, koji je zaključen 31. kolovoza 2018., a prema kojem je ugovoreno i to da izvršitelj, odnosno dobavljač između ostalog je zadužen za registraciju vozila, koordinaciju ugovaranja termina za servis, koordinaciju rada servisne mreže, redovne servise, korištenje zamjenskog vozila, nabava, izmjena i balansiranje ljetnih i zimskih guma, izmjena tih guma, usluge hotela za gume, usluga dovoza i odvoza sa servisa na udaljenosti do 35 km i još čitav niz ostalih obveza. Iz tog ugovora proizlazi da su istiniti navodi svjedoka ŠV i direktora OV o tome da su nabavom većeg broja vozila i zaključenjem ugovora o poslovnoj suradnji poslovi vezani za servis i održavanje vozila prebačeni na autokuću kod koje je ostvarena nabava vozila. S obzirom da su poslovi vezani uz servis i održavanje vozila bili dio opisa poslova radnog mjesta tužitelja, i to veći dio, zaključenjem ovog ugovora ti poslovi preneseni su na dobavljača, odnosno na davatelja leasinga autokuće kod koje su nabavljena vozila.

27. Iz izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženik izmjenom Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika izvršio organizacijske promjene na način da je ukinuo radno mjesto tužitelja, da je tužitelj bio jedini izvršitelj tog radnog mjesta u vrijeme otkaza, da djelatnik ŽV zaposlen na radnom mjestu referenta nabave nije obavljao iste poslove kao i tužitelj, da je tuženik zaključenjem ugovora o poslovnoj suradnji dio tužiteljevih poslova prenio na autokuću kod koje je izvršena nabava vozila, a da su ostali radni zadatci dodijeljeni voditelju nabave i logistike, odnosno samim korisnicima pojedinih vozila. Iz navedenog je stoga utvrđeno da se poslovi tužitelja više ne obavljaju kod tuženika na zasebnom radnom mjestu, a onaj dio zadataka koji se još obavlja kod tuženika dodijeljen je radnicima koji te poslove obavljaju uz svoje postojeće radne zadatke. Niti iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi on obavljao poslove radnog mjesta referenta nabave, odnosno da je radio cjelokupnu nabavu za tuženika kao što to proizlazi iz iskaza svjedoka ŽV, čime nisu dokazani navodi tužitelja da je on suštinski obavljao poslove referenta nabave te da je stoga trebao dobiti ponudu ugovora za to radno mjesto. Iako sud u postupku koji se vodi povodom odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora ne ulazi u adekvatnost ponude novog ugovora, za ovaj spor bi bili relevantni navodi tužitelja o stvarnim poslovima koje je obavljao, međutim isti nisu dokazani niti je iz izvedenih dokaza utvrđeno da bi tužitelj suštinski obavljao poslove referenta nabave.

28. Slijedom navedenog sud je iz svih izvedenih dokaza utvrdio da je kod tuženika došlo do organizacijske promjene u okviru koje je ukinuto tužiteljevo radno mjesto, da je za to postojao opravdan poslovni razlog u vidu zaključenja ugovora o poslovnoj suradnji, da je tužitelj bio jedini zaposleni djelatnik na tom radnom mjestu, te da su se stoga ostvarili opravdani razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu iz čl. 115 st. 1 t. 1 ZR-a. Ranije je utvrđeno da je tuženik prije donošenja odluke o otkazu proveo zakonit postupak savjetovanja s radničkim vijećem kao i savjetovanje u odnosu na organizacijske promjene koje su prethodile odluci o otkazu.

29. S obzirom na sve navedeno sud je utvrdio da je odluka o otkazu dopuštena i zakonita, radi čega je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu odbiti u cijelosti. S obzirom da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu, nema zakonske osnove da se usvoji zahtjev koji glasi na vraćanje na rad, sve sukladno odredbi čl. 124 st. 1 ZR-a, odnosno zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete, sve sukladno odredbi čl. 125 st. 1 ZR-a. Stoga je valjalo u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

30. Odluka o parničnom trošku donesena je sukladno odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a koja propisuje da stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu je dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina troška tuženika određena je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), budući da je tuženik zastupan po odvjetniku. Sukladno odredbi čl. 52 st. 4 Tarife propisano je da se za postupke iz Tbr. 7/2 primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan. S obzirom na navedeno sud je visinu troška tuženika utvrdio na temelju odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje u tekstu: OT), budući da je postupak započet 31. prosinca 2018.

31. Trošak tuženika odnosi se na trošak jednokratne nagrade u visini od 200 bodova za što tuženik potražuje iznos od 265,44 eura (Tbr. 7/2 u svezi sa Tbr. 50 OT) te nakon isticanja novčanog potraživanja od strane tužitelja tuženiku pripada pravo na trošak za sastav podneska od 19. studenoga 2024. u iznosu od 132,72 eura (Tbr. 8/1 u svezi sa Tbr. 7/1 i Tbr. 50 OT) te trošak za zastupanje na dva ročišta u iznosu od 132,72 eura za svako ročište (Tbr. 9/1 u svezi sa Tbr. 7/1 i Tbr. 50 OT), što sveukupno iznosi 663,60 eura, kojem iznosu valja pridodati iznos od 165,90 eura na ime 25% PDV-a (Tbr. 42), što sveukupno iznosi 829,50 eura, koji trošak je tužitelj dužan naknaditi tuženiku.

32. U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška nije osnovan, budući da nema osnova da se trošak tuženika u cijelosti određuje kao za procjenjive sporove, budući da je tužitelj tek podneskom od 19. rujna 2024. postavio tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu.

U Zagrebu 28. travnja 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku od 15 dana računajući od dana primitka pisanog otpravka ove presude.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.