Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagrebu

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-2702/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sandi Jeromeli, u pravnoj stvari tužitelja: ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., OIB 61238079664, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, kojeg zastupa Marin Domjanović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika:

GRAD ZAGREB, OIB: 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 31. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, s danom objave 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 563366, klasa: 363-02/2012-016/304, urbroj: 251-13-32- 5-12-2, od 15.1.2013., zaključen između tužitelja, kao korisnika, i tuženika, kao grada, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku GRADU ZAGREBU, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1 OIB: 61817894937, isplatiti tužitelju ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB: 61238079664, iznos od 5.568,43 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. prosinca 2022. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku:

- na iznos od 3.089,84 EUR od 14. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 1.377,90 EUR od 10. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 1.078,01 EUR od 3. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 22,68 EUR od 3. ožujka 2017. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 852,14 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja 28. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim parničnim troškovima u iznosu od 250,00 EUR, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodi da su tužitelj, kao korisnik, i tuženik, kao Grad, zaključili Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 563366, klasa: 363-02/2012-016/304, urbroj: 251-13- 32-5-12-2, od 15.1.2013., te kako je tim ugovorom ugovoreno plaćanje naknade tuženiku za postavljanje velikog reklamnog panoa reklamne površine 64,50 m2, na zemljištu u privatnom vlasništvu – z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u iznosu od 1.068,12 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (141,76 eura /EUR/ po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1.1.2023. godine), a temeljem članka 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (,,Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 4/08). Nakon sklapanja tog ugovora tuženik je donio Rješenje klasa: UP/I-363-02/12- 01/2150, urbroj: 251-13-31/100-13-4-SM, od 18.1.2013., kojim je odobreno postavljanje reklamnog panoa. Poziva se i na čl. 5. Ustava Republike Hrvatske, te čl. 39. Odluke o komunalnom redu (dalje: OKR 2008.) kojim je određeno da za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu. Navodi da taj članak ne razlikuje, situaciju kad se reklama postavlja na privatnom zemljištu (zemljištu u vlasništvu fizičke ili pravne osobe) od situacije kad se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. Navodi kako naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatno zemljište nikako ne može ući u djelokrug komunalnog reda niti to proizlazi iz bilo koje odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu (,,Narodne novine,, broj: 36/95 i dr.), kao niti iz Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (,,Narodne novine,, broj 33/01 i dr.), te Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (,Narodne novine,, broj 117/93 i dr.). Nadalje ističe kako čl. 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i čl. 3., st. 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uređuju prihode jedinica lokalne samouprave, a niti u jednoj odredbi nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknade za reklame postavljene na privatnom zemljištu. Navodi kako članak 39. OKR 2008., nije u suglasnosti sa Zakonom o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koji su bili na snazi u vrijeme njezina donošenja te kako je taj članak OKR 2008. neustavan i nezakonit. Poziva se na sudsku praksu u predmetu broj: Usoz-118/20 Visoki upravni sud Republike Hrvatske u kojem je ukinuo istovjetnu odredbu općeg akta Grada Velike Gorice, te presude Trgovačkog suda u Zagrebu u broj: Povrv-158/23 od 23.5.2023., P- 3224/2023 od 18.10.2024. i P-2334/2023 od 3.12.2024., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1736/2024 od 18.9.2024. u kojima je zauzet stav da se radi o ugovor koji je u cijelosti ništetan i ne proizvodi pravne posljedice. Navodi kako su jedinice lokalne samouprave u prikupljanju prihoda ograničene zakonom pa nisu ovlaštene kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama koje nisu u njihovom vlasništvu. Nadalje, navodi kako je odredba da je plaćanje naknade tuženiku preduvjet za dobivanje odobrenja za postavljanje reklame na privatnom zemljištu u svakom slučaju nezakonita i istovremeno neustavna. Navodi kako je odredbom članka 49., stavak 1 Ustava propisano da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske, a stavkom 2 istog članka da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu, čl. 50. st. 2 Ustava propisano je da se poduzetnička sloboda može iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Nadalje, navodi kako odredba članka 39. OKR 2008., ograničava poduzetničku slobodu, a s obzirom da je ugovor iz točke I tužbe sklopljen temeljem tog članka, u cijelosti ništetan i ne proizvodi pravne posljedice, slijedom odredbe članka 322., stavak 1 Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj platio tuženiku temeljem ništetnog ugovora iznos od 5.568,43 EUR, to je tuženik po ništetnom ugovoru potražuje navedeni iznos koji je stekao bez prave osnove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je predmetni Ugovor prestao otkazom tužitelja i ne egzistira od 12. srpnja 2015. U odnosu na čl. 39. Odluke o komunalnom redu iz 2008., nije nikada bio pokrenut zakonom propisani postupak za ocjenu zakonitosti i ustavnosti te odredbe, niti je u za to propisanom postupku bila donesena odluka Visokog upravnog suda RH ili Ustavnog suda RH kojim se taj članak utvrđuje nezakonitim ili neustavnim. Poziva se u tužbi na nepravomoćne sudsku odluke dok je postojeća sudska praksa riješila sličnu pravnu situaciju na način da sud nije ovlašten utvrđivati ustavnost i zakonitost određenog podzakonskog akta, mimo za to propisanog postupka. Ne spori sklapanje predmetnog Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame te kako je predmetni Ugovor sklopljen u skladu s propisanim postupkom za postavljanje reklame temeljem čl. 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 17/09, 17/10 i 5/11 – u daljnjem tekstu: Odluka) i temeljem odredaba tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa (Sl. glasnik Grada Zagreba 8/08, 9/09 i 25/09 - u daljnjem tekstu: Pravilnik). Navodi kako je Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame tužitelj sa tuženikom sklopio svojevoljno i dobrovoljno, čime je iskazao volju za postupanje po istom u smislu korištenja reklame i prihvaćanje obveze na plaćanje naknade za istu sve dok se reklama nalazi na zemljištu te ukoliko je tuženik smatrao da ugovor ograničava njegova prava mogao ga je raskinuti u svakom trenutku. Navodi kako Odluka o komunalnom redu donesena je sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine 36/95, 70/97, 128/99, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) koji jasno upućuje na ovlaštenje i obvezu donošenja provedbenih propisa kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom i niti jedna odredba navedene Odluke ne dovodi u pitanje niti krši odredbe navedenog Zakona niti drugih propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja navedene Odluke, niti je čl. 39. predmetne Odluke ikada i u jednom postupku utvrđen nezakonitim ili neustavnim. Nadalje, navodi kako je tuženikovo ovlaštenje za naplatu utužene naknade proizlazilo i proizlazi iz važećih pravnih propisa, odredbe kojih do danas nisu ukinute niti poništene ni odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao niti odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u čijoj su nadležnosti ocjena zakonitosti i ustavnosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Navodi kako OKR 2008. više nije na snazi i nije moguće isticati pitanje njene zakonitosti u ovom postupku niti je Sud ovlašten preispitivati zakonitost akta koji više ne proizvodi pravne učinke što proizlazi iz činjenice daje Ugovor raskinut 2015. Poziva se na odluku Rev-2390/2019 u kojoj je zauzet stav da Grad Zagreb ovlašteno naplaćuje naknadu za postavljanje reklame na tuđoj nekretnini te da tako sklopljen ugovor nije protivan Ustavu RH niti prisilnim propisima. Kako ugovor temeljem kojeg je tužitelj vršio plaćanja na ime postavljene reklame nije niti može biti utvrđen ništetnim, jer je isti sklopljen temeljem tada važećeg pravnog propisa, to tužitelj pogrešno zaključuje da tuženik nema pravnu osnovu za naplatu potraživanja koje je predmet ovoga spora.

3. Tijekom postupka stranke su dostavljale u spis i pozivale se na sudske odluke navodeći da se radi o istovrsnoj pravnoj stvari u bitno ponavljajući iznesene navode, pri čemu je tuženik pozvao na odluke Rev-2169/19 od 1. ožujka 2023. i Rev-901/22 19. listopada 2022 koji potvrđuju pravo redovnih sudova da ocjenjuju zakonitost podzakonskog akta koji je prestao važiti te pravno mišljenje prof.dr.sc. ĐZ od 15. siječnja 2022. a tužitelj na rješenje VUS Rh Usoz-43/2024 kojim je obustavljeno izvršenje odredbi Odluke o komunalnom redu identičnih ovdje primijenjenoj Odluci o komunalnom redu.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 563366, klasa: 363-02/2012-016/304, urbroj: 251-13-32-5-12-2, od 15.1.2013, zaključenog između tužitelja kao korisnika i tuženika te za isplatu iznosu od 5.568,43 EUR zajedno sa zateznim kamatama koji je iznos tužitelj platio tuženiku temeljem tog Ugovora.

7. Između stranaka nije sporno da su sklopile predmetni Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje velikog reklamnog panoa reklamne površine 64,50 m2, na zemljištu u privatnom vlasništvu – z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kako je tim ugovorom ugovoreno plaćanje naknade tuženiku za postavljanje u iznosu od 1.068,12 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (141,76 eura /EUR/ po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1.1.2023. godine), temeljem čl. 39. Odluke o komunalnom redu te nije sporna visina tužbenog zahtjeva na isplatu.

8. Nesporno je daje temeljem tog Ugovora izvršeno plaćanje naknade za reklamu postavljenu na nekretnini u privatnom vlasništvu.

9. Između stranaka je sporno je li predmetni Ugovor ništetan, odnosno da li je isti sklopljen sukladno zakonu i tada važećim propisima.

10. Ovaj sud ovlašten je ispitivati zakonitost Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 17/09, 17/10 i 5/11 – u daljnjem tekstu: Odluka) koja je sporna među strankama, u situaciji kad više nije na snazi. Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem U-II-5157/2005 i dr. od 5. ožujka 2012., "Narodne novine" broj 41/2012.) a u pravnom sporu ocjenjuje se zakonitost općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, te ako sud utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, presudom će ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe a sve navedeno propisano je Zakonom upravnim sporovima. Međutim, kako su propisani zakonski rokovi za pokretanje postupka ocjene zakonitosti takvog akta, nedvojbeno je da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka u situaciji kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti. Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti u skladu s. Navedeno proizlazi i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-150/2012 od 30. lipnja 2014. kojom je obustavljen postupak za ocjenu zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji zahtjev je prvotno bio podnesen Ustavnom sudu Republike Hrvatske te je rješenjem pod brojem U-II-2493/2011 od 5. ožujka 2012. ustupljen na rješavanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

11. Da ovaj sud ima ovlaštenje (i dužnost) preispitati zakonitost općeg akta u situaciji kad navedeni opći akt više nije na snazi, odnosno u situaciji kad se opći akt ne može preispitivati pred nadležnim Visokim upravnim sudom prema odredbama Zakona o upravnim sporovima iz razloga što isti više nije na snazi, ali njegov sadržaj ima učinak na valjanost pravnog posla koji je temeljem njega sklopljen, izraženo je pravno stajalište u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023., kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III- 4026/2019 od 14. srpnja 2021. Svako suprotno tumačenje dovelo bi do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu (čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.).

12. Slijedom navedeno ovaj sud preispitao je zakonitost Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 17/09, 17/10 i 5/11 ) na osnovu koje je sklopljen ugovor između stranaka, a koja je u međuvremenu prestala važiti stupanjem na snagu Odluke o komunalnom redu/14.

13. Spornom Odlukom o komunalnom redu propisan je komunalni red i mjere za njegovo provođenje radi uređenja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, skupljanja, odvoza i postupanja sa skupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba (čl. 1. navedene Odluke).

14. Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 14. Zakona o komunalnom gospodarstvu kojom je propisano da u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

15. Čl. 29. Odluke o komunalnom redu reklame su reklamne zastave, reklamna platna (na građevinskim skelama, ogradama i građevinama u rekonstrukciji, sanaciji ili gradnji), transparenti, reklamni ormarići, oslikane reklamne poruke (na zidovima građevina, ogradama, tendama, prometnicama i slično), reklamni natpisi i drugi predmeti koji služe reklamiranju, osim reklamnih panoa. Način postavljanja reklama određuje pravilnikom gradonačelnik na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uz prethodno pribavljenu suglasnost gradskog upravnog tijela nadležnog za uređenje javnih gradskih prostora i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Zabranjeno je postavljanje reklama suprotno navedenom pravilniku.

16. Nadalje, za postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. Odluke o komunalnom redu potrebno je rješenje gradskoga upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, a zahtjevu za izdavanje tog rješenja podnositelj je dužan priložiti: idejni projekt izrađen od ovlaštenog projektanta; fotomontažu mjesta na kojem se predmet postavlja; za svjetleće reklame opis priključka na elektromrežu (za veće reklame elektroenergetsku suglasnost); dokaz o pravu korištenja nekretnine (dokaz o vlasništvu nekretnine na koju se predmet postavlja, suglasnost vlasnika ili drugi akt o pravu korištenja nekretnine); drugu potrebnu dokumentaciju, a idejni projekt treba sadržavati: tehnički opis reklame, skicu reklame, položaj reklame u prostoru prikazanu u mjerilu ili kotiranu, prikaz položaja reklame na kopiji katastarskog plana u mjerilu 1:1000, a po potrebi i statički proračun (čl. 30. Odluke o komunalnom redu).

17. Čl. 32. Odluke o komunalnom redu određeno je da se rješenjem iz čl. 30. st. 1. navedene Odluke određuje mjesto, način postavljanja, izgled reklame, veličina reklame, vrijeme na koje se reklama postavlja, te drugi uvjeti ovisno o tipu reklame i mjestu postavljanja. Zabranjeno je postavljanje reklama iz čl. 29. st. 1. navedene Odluke bez rješenja ili suprotno rješenju.

18. Čl. 39. Odluke o komunalnom redu, čiju zakonitost tužitelj spori, za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje gradonačelnik, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu, pri čemu podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade i to prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju.

19. Iz citiranih odredbi proizlazi da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tuženik iz Zakona o komunalnom gospodarstvu crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.

20. Sporno je pitanje ima li tuženik pravo odnosno ovlaštenje da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku. Iz Zakona o komunalnom gospodarstvu, Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave niti niti kojeg drugog propisa ne proizlazi takvo ovlaštenje tuženika kao jedinice lokalne samouprave da općim aktom uredi pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos. U odnosu na ovlaštenje tuženika za plaćanje ovakve naknade i Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod brojem Revd- 2054/2020 od 15. rujna 2020. dopustio podnošenje revizije, dok je u ranije donesenim odlukama izrazio je shvaćanje da je sud dužan ispitati zakonitost podzakonskih akata kada upravni akt više nije na snazi- Rev 2550/2019-3 od 29. kolovoza 2023., Rev 2169/2019 od 1. ožujka 2023. i Rev 901/2022-2 od 19. listopada 2022.

21. Obzirom na navedeno, stav je ovog suda da je Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom.

22. S obzirom da je odredbom čl. 322. ZOO određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a imajući u vidu naprijed navedene zaključke, ocijenjeno je da je predmetni Ugovor ništetan i da kao takav ne proizvodi pravne učinke. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

23. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).

24. Kako je predmetni ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je znao, odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama. Pritom se napominje da nije od utjecaja nesporna činjenica da je ugovor otkazan budući da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

25. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, već o plaćanju s osnove stečenog bez osnove.

26. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155. i čl. 164. ZPP. Tužitelju su, kao potrebni za vođenje ovog spora odmjereni troškovi u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa), na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife), troškovi sastava podneska od 4. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife) i troškovi zastupanja na ročištu 31. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 750,00 EUR. Također priznat mu je trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od po 51,07 EUR odnosno ukupno priznat trošak iznosi 852,14 EUR.

28. Tužitelju nije priznat trošak sastava drugog podneska od 4. ožujka 2024. budući da nije bio potreban za vođenje spora u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

29. Slijedom navedenog o troškovima postupka odlučeno je kao u točki III. i IV. izreke.

U Zagrebu, 28. travnja 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 102,14 EUR

2. Tuženiku