Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7, 31000 Osijek
Stalna služba u Valpovu
31550 Valpovo, K.P. Krešimira IV br. 3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zdravku Mamiću, u
pravnoj stvari tužitelja B.F. iz V., OIB
…, zastupanog po pun. S.M., odvjetniku iz B., protiv
tuženika Z.b. d.d. sa sjedištem u Z.,OIB … Poslovnica O., zastupanog po odvjetnicima iz OD M,
K. & P.d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i
zaključene glavne rasprave 3. studenog 2023. u nazočnosti tužitelja osobno uz
punomoćnika S.M. te pun. I.L. odvjetničke vježbenice iz OD
M., K. & P. d.o.o. Z., a na ročištu za objavu presude 16.
studenog 2023.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj ...,
sklopljenog dana 10.04.2007. godine između tužitelja B.F. i tuženika
Z.b. d.d., koji je potvrđen kod javnog bilježnika M.B. iz O.,
pod brojem OV-11423/07 dana 10.04.2007. godine, a koja u čl.1.st.1. glasi: „…u
kunskoj protuvrijednosti… CHF….obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske
narodne banke.“, u čl.2.st.1. glasi: „… redovnu kamatu koja je tijekom postojanja
obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a
temeljem Odluke o kamatnim stopama Z.b. d. d….,sve u kunskoj
protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan
plaćanja.“, u čl. 6.st.1. glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti…obračunatoj po srednjem
tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, u čl.6.st.2. glasi:
„Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama
Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz
prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“, u čl. 18.J) glasi:
„Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima
poslovanja Z.b. d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te izrijekom potvrđuju
da im je pri sklapanju ovog Ugovora uručen primjerak istih. Ugovorne strane pristaju
da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Z.b. d.d. na ovoj ugovorni
odnos primijene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu
donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“ te u čl.18.K) glasi: „Potpisom ovog
Ugovora Korisnik kredita potvrđuje da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom
kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom,…“.
II. Nalaže se tuženiku Z.b. d.d. sa sjedištem u Z. OIB: …, isplatiti tužitelju B.F. iz V., OIB:… novčanu tražbinu u iznosu od 714,31 EUR1 /
5.381,98 kn, na ime razlike više plaćene kamate sa zateznim kamatama tekućim od
dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.7.2008.godine po stopi od 15%,a od
1.8.2008.godine do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet
postotnih poena, a od 1.8.2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023.
pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3
postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne
isplate, i to na:
- iznos od 60,36 kn s danom dospijeća 01. studeni 2007. godine,
- iznos od 60,27 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2007. godine,
- iznos od 59,68 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2008. godine,
- iznos od 60,00 kn s danom dospijeća 01. veljače 2008. godine,
- iznos od 90,12 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2008. godine,
- iznos od 90,29 kn s danom dospijeća 01. travnja 2008. godine,
- iznos od 86,64 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2008. godine,
- iznos od 84,75 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2008. godine,
- iznos od 84,85 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2008. godine,
- iznos od 81,99 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2008. godine,
- iznos od 81,20 kn s danom dospijeća 01. rujna 2008. godine,
- iznos od 81,32 kn s danom dospijeća 01. listopada 2008. godine,
- iznos od 87,14 kn s danom dospijeća 01. studenog 2008. godine,
- iznos od 80,94 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2008. godine,
- iznos od 85,27 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2009. godine,
- iznos od 84,77 kn s danom dospijeća 01. veljače 2009. godine,
- iznos od 83,88 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2009. godine,
- iznos od 81,76 kn s danom dospijeća 01. travnja 2009. godine,
- iznos od 80,36 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2009. godine,
- iznos od 77,79 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2009. godine,
- iznos od 75,39 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2009. godine,
- iznos od 127,65 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2009. godine,
- iznos od 126,86 kn s danom dospijeća 01. rujna 2009. godine,
1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
- iznos od 123,89 kn s danom dospijeća 01. listopada 2009. godine,
- iznos od 120,93 kn s danom dospijeća 01. studeni 2009. godine,
- iznos od 120,36 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2009. godine,
- iznos od 119,61 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2010. godine,
- iznos od 118,86 kn s danom dospijeća 01. veljače 2010. godine,
- iznos od 116,05 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2010. godine,
- iznos od 116,20 kn s danom dospijeća 01. travnja 2010. godine,
- iznos od 113,05 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2010. godine,
- iznos od 111,77 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2010. godine,
- iznos od 116,01 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2010. godine,
- iznos od 111,74 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2010. godine,
- iznos od 114,51 kn s danom dospijeća 01. rujna 2010. godine,
- iznos od 108,75 kn s danom dospijeća 01. listopada 2010. godine,
- iznos od 103,79 kn s danom dospijeća 01. studeni 2010. godine,
- iznos od 107,09 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2010. godine,
- iznos od 107,73 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2011. godine,
- iznos od 101,93 kn s danom dospijeća 01. veljače 2011. godine,
- iznos od 99,14 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2011. godine,
- iznos od 94,19 kn s danom dospijeća 01. travnja 2011. godine,
- iznos od 91,54 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2011. godine,
- iznos od 93,86 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2011. godine,
- iznos od 91,15 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2011. godine,
- iznos od 93,31 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2011. godine,
- iznos od 87,53 kn s danom dospijeća 01. rujna 2011. godine,
- iznos od 80,82 kn s danom dospijeća 01. listopada 2011. godine,
- iznos od 77,08 kn s danom dospijeća 01. studeni 2011. godine,
- iznos od 73,09 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2011. godine,
- iznos od 70,30 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2012. godine,
- iznos od 67,46 kn s danom dospijeća 01. veljače 2012. godine,
- iznos od 63,58 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2012. godine,
- iznos od 59,10 kn s danom dospijeća 01. travnja 2012. godine,
- iznos od 55,36 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2012. godine,
- iznos od 51,63 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2012. godine,
- iznos od 47,29 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2012. godine,
- iznos od 43,22 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2012. godine,
- iznos od 38,88 kn s danom dospijeća 01. rujna 2012. godine,
- iznos od 34,39 kn s danom dospijeća 01. listopada 2012. godine,
- iznos od 30,61 kn s danom dospijeća 01. studeni 2012. godine,
- iznos od 26,48 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2012. godine,
- iznos od 22,14 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2013. godine,
- iznos od 17,49 kn s danom dospijeća 01. veljače 2013. godine,
- iznos od 13,34 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2013. godine,
- iznos od 8,97 kn s danom dospijeća 01. travnja 2013. godine,
- iznos od 4,48 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2013. godine,
sve to u roku od 15 dana.
lll. Nalaže se tuženiku Z.b. d.d. sa sjedištem u Z. OIB: …, isplatiti tužitelju B.F.iz V.
OIB:…, novčanu tražbinu u iznosu od 2.527,63 EUR2/
19.044,43 kuna, na ime tečajne razlike, sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća
svakog pojedinog iznosa do 31.7.2008.godine po stopi od 15%, od 1.8.2008.godine
do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena,
a od 1.8.2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. po
stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3
postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne
isplate, i to na:
- iznos od 11,21 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2009. godine,
- iznos od 41,60 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2009. godine,
- iznos od 59,89 kn s danom dospijeća 01. rujna 2009. godine,
- iznos od 52,88 kn s danom dospijeća 01. listopada 2009. godine,
- iznos od 46,12 kn s danom dospijeća 01. studeni 2009. godine,
- iznos od 69,02 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2009. godine,
- iznos od 90,92 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2010. godine,
- iznos od 113,94 kn s danom dospijeća 01. veljače 2010. godine,
- iznos od 110,91 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2010. godine,
- iznos od 148,26 kn s danom dospijeća 01. travnja 2010. godine,
- iznos od 141,75 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2010. godine,
- iznos od 161,89 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2010. godine,
- iznos od 263,85 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2010. godine,
- iznos od 243,95 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2010. godine,
- iznos od 331,86 kn s danom dospijeća 01. rujna 2010. godine,
- iznos od 289,79 kn s danom dospijeća 01. listopada 2010. godine,
- iznos od 258,78 kn s danom dospijeća 01. studeni 2010. godine,
- iznos od 364,87 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2010. godine,
- iznos od 431,87 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2011. godine,
- iznos od 388,63 kn s danom dospijeća 01. veljače 2011. godine,
- iznos od 398,61 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2011. godine,
- iznos od 368,34 kn s danom dospijeća 01. travnja 2011. godine,
- iznos od 381,86 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2011. godine,
- iznos od 499,29 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2011. godine,
- iznos od 518,82 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2011. godine,
- iznos od 649,21 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2011. godine,
- iznos od 606,87 kn s danom dospijeća 01. rujna 2011. godine,
- iznos od 538,61 kn s danom dospijeća 01. listopada 2011. godine,
- iznos od 540,39 kn s danom dospijeća 01. studeni 2011. godine,
- iznos od 536,19 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2011. godine,
- iznos od 566,20 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2012. godine,
- iznos od 599,00 kn s danom dospijeća 01. veljače 2012. godine,
- iznos od 603,78 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2012. godine,
2 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
- iznos od 589,43 kn s danom dospijeća 01. travnja 2012. godine,
- iznos od 600,81 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2012. godine,
- iznos od 615,78 kn s danom dospijeća 01. lipnja 2012. godine,
- iznos od 608,01 kn s danom dospijeća 01. srpnja 2012. godine,
- iznos od 613,12 kn s danom dospijeća 01. kolovoza 2012. godine,
- iznos od 606,28 kn s danom dospijeća 01. rujna 2012. godine,
- iznos od 590,10 kn s danom dospijeća 01. listopada 2012. godine,
- iznos od 619,08 kn s danom dospijeća 01. studeni 2012. godine,
- iznos od 632,37 kn s danom dospijeća 01. prosinca 2012. godine,
- iznos od 633,05 kn s danom dospijeća 01. siječnja 2013. godine,
- iznos od 600,89 kn s danom dospijeća 01. veljače 2013. godine,
- iznos od 630,56 kn s danom dospijeća 01. ožujka 2013. godine,
- iznos od 640,77 kn s danom dospijeća 01. travnja 2013. godine,
- iznos od 634,02 kn s danom dospijeća 01. svibnja 2013. godine,
sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog
postupka u visini od 1.114,85 eur3 / 8.399,84 kn, s pripadajućim zateznim kamatama
tekućim od donošenja prvostupanjske presude dana 16. studenog 2023. do isplate,
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za 3% poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. po stopi koja se
obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve
to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika 9. studenog 2021. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate.
2. U tužbi tvrdi da su dana 10.04.2007. godine, tužitelj i tuženik sklopili Ugovor
o kreditu za kupnju motornog vozila, broj Ugovora …koji je potvrđen
kod javnog bilježnika M.B. iz O. pod brojem OV-11423/07 dana
10.04.2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita
odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.529,59 CHF u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate
kredita.
3. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 72 mjeseca.
Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na
HRK, početno ugovoreni anuiteti (1.433,00 kn) povećavali naspram početnog plana
otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 19.529,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti,
3 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu
kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva, te koja se tijekom postojanja obveze po
Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim Odlukama tuženika, a na dan sklapanja
Ugovora ona je iznosila 5,20 % godišnje. Porastom kamatne stope i tečaja CHF tijekom
otplate anuiteta, početno ugovoreni iznos od oko 1.433,00 kn je tijekom otplate kredita
porastao do oko 2.080,00 kn mjesečno. Predmetni ugovor je dana 01.05.2013. godine
redovito otplaćen u cijelosti.
4.Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od
13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni
broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom
se utvrđuje da je, između ostalih, I-tuženik Z.b. d.d. u razdoblju od 10.
rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje,
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u
potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom
Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je
dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u
predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene
kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5
god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim
parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13.06.2014.),
kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa
koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nakon
toga je dana 30.01.2020. godine Vrhovni sud RH na svojoj sjednici Građanskog odjela
zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2, prema kojemu zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve što su primile na ime ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz čl. 323. st. 1. ZOO/05
kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke
kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.”
5. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-
6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6.
i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih I-tuženik Z.b. d.d., u
razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći
u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih
ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima
bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom
pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali
suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.
6. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost
ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom
banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između
10.09.2003.-31.12.2008. g., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o
potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.-31.12.2008. god.,
to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što
primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl.
1046. ZOO-a.
7.Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,
58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i
89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za
naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi
iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem,
uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni
kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti
vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“
Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka
suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale
sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je
uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14
i 110/15).
8. S obzirom da je tužitelj laik koji ne raspolaže ekonomskim znanjem da bi
mogao precizno izračunati razliku kamate unutar svakog anuiteta između početno
ugovorene i stvarno otplaćene, tužitelj predlaže i provođenje knjigovodstveno-
financijskog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, nakon
čega će tužitelj specificirati tužbeni zahtjev, uvažavajući i poštujući načelo
„ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na
predloženi dokaz provođenja vještačenja, a ujedno radi poštivanja načela
ekonomičnosti, efikasnosti i svrsishodnosti postupka.
9. S obzirom da je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano
promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim
presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje
izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno
kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen u kunama
nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet
plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih
anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio
je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna
vratiti zajedno sa zzk.
10. Naime, čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano
je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno
izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj
predlaže da sud donese presudu kao u tužbi, s tim da je tužitelj nakon provedenog
financijsko knjigovodstvenog vještačenja , podneskom od 13. studenog 2022. (str. 182-
186 spisa), podnio konačan tužbeni zahtjev, kao u podnesku i izreci ove presude.
11. U pisanom odgovoru na tužbu od 13. prosinca 2021. (str. 27-38 spisa)
tuženik ističe da je s tužiteljem sklopio 10. travnja 2007. Ugovor o kreditu za kupnju
motornog vozila broj … (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju
na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 19.529,59.
Tuženik ističe da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na
utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu
klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih
odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 25.000,00 zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama.
12. Prije svega, tuženik ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno
određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u
tekstu: ZPP).
Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja.
Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je
pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može
materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u
slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP.
Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži
tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos
kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom
zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.
Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne
tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da
osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u
nastavku i obrazloženo.
13. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.
Naime, na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok
imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu
odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP), u svezi odredbe
čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za
zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu
postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona
obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete
koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači
osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti
trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.
Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana
08.11.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja
je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u
zastari.
Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare
(pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 08.11.2016. godine
nastupila zastara.
14.Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog
postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida
zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo
u zastari.
Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem
ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne
stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu
za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019.
godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 08.11.2021. nema pravo potraživati
navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.
15. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se automobil
kupljen sredstvima kredita, koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon
ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret
dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje,
da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje
trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze
koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.
Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja
iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva
na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne
parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta
utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.
Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li
fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog
odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo
savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom
trošenju sredstava.
16. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike
Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena
odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.
lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su B.(pa tako i tuženik) povrijedile
kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski
franak.
Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke
nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19,
iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista
odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.
U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o
ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je
refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi
ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po
tečaju na dan isplate.
17. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita
mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti
CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji
propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti
brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije
roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu
i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.
Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i
potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.
Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:
• da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili
pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom
primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija
rješenja?
18. Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je
odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o
nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da
ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i
odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica
stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.
Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano
činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac
uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je
ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim
ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.
19. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o
valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe
čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga
isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se
i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac
uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao
trgovca.
Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne
ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno
nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.
20. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi
okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na
raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi
iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.
Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za
vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti
ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu
švicarski franak.
Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.
Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i
nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem
tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te
da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a
koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije
Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i
potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim
rizicima tečaja.
21. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi
tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz
švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku
intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.
Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen
materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem
je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja
ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno
bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni
tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se
potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.
22. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu
je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je
dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti
Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu
prema stranoj valuti.
Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19
(NG OH c/a SC B.T. S.) ta je odredba isključena od ispitivanja
poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva
tužitelja s te osnove.
23.Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj
je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik
prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski
franak.
Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se
predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji
i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da
je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je
svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga,
donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno
novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog
prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod B. tako i općenito, a takve obavijesti je
Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.
Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno,
prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je
razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s
valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite
uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja
odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj
tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.
24. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest
općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već
sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na
temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD,
EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan,
pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu
obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi
ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja.
Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i
upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom
kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav
ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne
otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se
svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i
druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.
25. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz
valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja
poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije
nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja
nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a
tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da
je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.
Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo
prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne
primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili
na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno
prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan
obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana
prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni
otplatni plan.
Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio.
26.Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme
sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća
Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.
Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba
koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu
čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.
No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i
slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje
ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor
bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima
pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti
kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od
pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem
mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga
Direktive).
27. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga
pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem
određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge
nema utjecaj.
Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se
prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili
usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.
Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl.
145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o
nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje
pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj
ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije
nepošteno.
28.Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o
potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK
112/12).
Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u
obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji
promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i
kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih
kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra
donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su
referentna razdoblja).
Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete
promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim
fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći
uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos.
29. U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta – “Krediti – načini određivanja visine
promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio
kamatne stope, navedeno je:
“Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela.
Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više
njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima.
Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena,
koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.”
U odnosu na CHF kredite, navedeno je slijedeće:
“U usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu,
ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez
određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj
protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primjeniti će se šestomjesečni L.za
CHF.”
Dakle, počevši od 01.01.2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra,
a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope.
30. Nesporno je da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope
za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o
utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja
sastoji od:
- Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M L., za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena; te
- Fiksnog dijela koji iznosi 7,485 postotnih poena.
Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih
kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i
20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine,
a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio kao i da na
dan 1. srpnja 2013, koji je prvi Dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta
poslovanja te na Dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu kamatne
stope primijeniti eventualni porast vrijednosti LIBOR-a za CHF u odnosu na njegovu
vrijednost na dan 31.12.2012, već jedino njen eventualni pad.
Tuženik je dakle udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12.
31. Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno
zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena
kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2013. mogao definirati navedene elemente
promjenjive kamatne stope, odnosno izmjeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s
promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio.
Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke
regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa
tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.
Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija
potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna
banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br.
FPž-139/18 od 29.03.2018. godine).
32. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja
sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu
da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope,
i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je
ustanovljen ZPK.
Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno
povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope,
te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti
dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije.
Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način
podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati
promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav
dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor
pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa
primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih
odredbi ugovora.
Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne
strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 6,55 %
godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine
početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora
ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.
33. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji
može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti
do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi.
Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u
ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.
Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane
izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu
kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost
inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos
primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.
34. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju
na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna
stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.
U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati
onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička
namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog
prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod
njime podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom vodom
odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos…"
35.Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelja.
Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne
postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i
bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode
ugovaranja.
36. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13
potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu,
razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba
kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom
standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da
sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.
Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je
propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je
ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio
pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna
novčana sredstva.
37. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u
smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj
mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao
pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući
da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i
da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego
očigledan.
Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno
138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno
definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog
spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude
donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.
Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj
kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom
zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.
38. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne
kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju
kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim
postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu
na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.
Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list
SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94.,
111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna
odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove,
vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana
stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske
iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog
ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa
stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16.
ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz
razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti
treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju
zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“
39. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim
tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi
eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od
podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj
postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku
stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu
odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
40. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci
tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži
tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
41. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu u spisu,
i to: uvid u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila na str. 7-10 spisa, s ovjerom
jav. bilježnika M.B. iz O. na str. 11, izvršen je uvid u efektivnu kamatnu
stopu /realna godišnja kamatna stopa od 12.6.2021. na str. 12-14 spisa, uvid u pregled
promjena kamatnih stopa na str. 15 te promet po kreditu / specifikacija uplata na str.
16-22 spisa. Sud je izvršio uvid u prosječnu funderiranu kamatnu stopu … HNB-a od
9. prosinca 2013. na str. 39, odabir valute na str. 40, priopćenje za javnost Ministarstva
financija RH od 14.01.2014. na str. 42, pročitano je priopćenje za javnost od HNB od
14.01.2014. na str. 47-48 spisa, obavijest o novostima o utvrđivanju visine kamatne
stope – prijepis od 8.01.2013. na str. 49 spisa, pregled promjena kamatnih stopa po
kreditu…od 15.11.2021., str. 56 spisa. Izvršen je uvid u opće uvjete promjene kamatnih
stopa Z.b. d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim, stranim fizičkim
osobama na str. 59-64 spisa, izvršen je uvid u promet po kreditu / specifikacija uplata
na str. 95-101 spisa, potom uvid u račun br. … tvrtke A.c.P. d.o.o. na str. 105 spisa. Pročitan je nalaz i mišljenje financijsko - knjigovodstvenog
vještaka F. L. d.o.o. B. za usluge od 27.09.2022. na str. 112-120 spisa, a
također, na prijedlog tužitelja, proveden je i personalni dokaz njegovim saslušanjem
kao stranke na ročištu od 3.studenog 2023. (str. 196 spisa), tako da je sud je na istom
ročištu nakon saslušanja tužitelja i uvida u dokumentaciju zaključio glavnu raspravu i
odredio ročište za objavu presude.
42. Tijekom prethodnog postupka, sud je raspravnim rješenjem na
pripremnom ročištu od 6. lipnja 2022. (str. 103-104 spisa), prvo odbio prijedlog tuženika
za saslušanjem tužitelja kao stranke, da bi ga tijekom postupka, na prijedlog tužitelja,
ipak uvažio, nalazeći da bi to bilo svrsishodno za pravilno utvrđivanje činjeničnog
stanja kao podloge za donošenje pravovaljane odluke u ovom postupku, posebice
stoga jer su to de facto predložile obje stranke, a sud nije vezan svojim rješenjem kojim
je prvotno taj prijedlog odbio.
43. Ocjenjujući izvedene dokaze po svom uvjerenju, međusobno ih
uspoređujući i analizirajući, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka,
a s obzirom na načelo o teretu dokazivanja, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati
ključnu činjenicu u ovoj parnici, a koja je sporna između stranaka, a to je okolnost da
je tuženik jednostranom promjenom ugovorene kamatne stope, tijekom ugovornog
razdoblja mijenjao visinu kamatne stope.
44. Time je, dakle jednostranom promjenom kamatne stope, po ocjeni suda,
tuženik povrijedio kolektivne interese i prava tužiteljice kao potrošača – korisnika
kredita, primjenjujući u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu,
jer je, a kako je i naprijed navedeno, tuženik u predmetnom ugovoru koji je tzv. ugovor
o pristupanju, odnosno ugovor po principu "uzmi ili ostavi", ugovorio obvezu plaćanja
kamate na kredit po stopi koja je promjenjiva tijekom trajanja kreditne obveze,
temeljem jednostrane odluke banke o kojoj se promjeni nije pojedinačno pregovaralo,
pa je dakle ta odredba ništetna. Naime, tijekom dokaznog postupka, prvenstveno
ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka L.B., koji nalaz sud prihvaća u cijelosti kao istinit i uvjerljiv dokaz, jer se radi o
stalnom sudskom vještaku, dovoljno iskusnom i stručnom, a i na čiji nalaz stranke nisu
imale primjedbi, nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj svakomjesečno vršio uplate
tuženiku temeljem predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, a s obzirom na
dostavljeno izlistanje uplata, vještakinja L.B. izvršila je izračun razlike između
početnog otplatnog plana i početnog tečaja te uplata koje je tužitelj svakomjesečno
otplaćivao, na način da je vještak prvotno zatvarao dospjelu kamatu, zatim glavnicu te
na kraju zateznu kamatu, utvrdivši u svom mišljenju (zaključku) da je tužitelj uslijed
promjene u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu, uplatio više tuženiku iznos od 714,31 eur / 5.381,98 HRK.
45. Dakle, sud nalazi da je tuženik unošenjem navedene odredbe o promjenjivoj
kamatnoj stopi doveo tužitelja kao korisnika tog kredita u neravnopravan položaj,
prebacujući rizik promjene kamatne stope na korisnika kredita, i to jednostranom i
samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, čime je postupao protivno
načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim
odnosima.
46. Uvidom u odredbe navedenog ugovora o kreditu sud je utvrdio da se u vezi
s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, budući da je
ta odredba sastavni dio tipskog ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao
ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe
tužitelju je nametnuta obveza koju on u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije
mogao objektivno sagledati kao cjelinu pa je stoga takva ugovorna obveza uzrokovala
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na
tuženika kao banku – davatelja kredita.
47. Naime, odredbom čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje
ZZP) propisano je kako se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a
stavkom 2. istog članka propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj
odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac,
zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o
odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4.
određeno da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed
formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
Ovo tuženik tijekom dokaznog postupka nije dokazao, već samo okolnost da je tužitelja
pisano obavijestio o razlozima promjene kamatne stope pa se stoga, po stavu ovog
suda, ne može pozivati na opće uvjete ugovora kao dopunu predmetnog ugovora o
kreditu, jer ti opći uvjeti ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o
promjeni kamatne stope.
48. Dakle, bez obzira što se radi o tzv. solemniziranom ugovoru koji je svojim
potpisom ovjerila javni bilježnik M.B. iz O. i time mu dala značaj javne
isprave, sporne odredbe citiranog ugovora nisu poštene, odnosno njihova ništetnost
nastala je već u trenutku potpisa ugovora, sukladno navedenim odredbama Zakona o
obveznim odnosima te odredbama čl. 96. i 97. u vezi s čl. 102. Zakona o zaštiti
potrošača, koji su zakoni bili na snazi u vrijeme sklapanja i kasnijeg izvršavanja
predmetnog ugovora o kreditu sve do njegovog potpunog izvršenja, odnosno naplate
posljednjeg mjesečnog iznosa rate kredita.
49. Na temelju ovakvog utvrđenja bitnih činjenica, a primjenom odredbi
citiranog propisa, sud je našao da je tužitelj uspio dokazati osnovanost prvog dijela
tužbenog zahtjeva kao preambula presude, a koji se odnosi na ništetnost dijela
odredbe članka 1.st.1., čl. 2.st.1., čl. 6.st.1.i st.2. predmetnog ugovora o kreditu, kao u
tužbi i izreci presude, tako da je u daljnjem tijeku dokaznog postupka valjalo, na
temelju utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i odredbi o
valutnoj klauzuli, odlučiti o osnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi
na visinu preplate, odnosno pojedinačne iznose preplaćenih kamata i razlike u tečaju,
radi čega je bilo potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
50. S tim u vezi, odnosno s obzirom da je i sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka
L.B. kao stručnog i iskusnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene
struke, koja je vještačila isključivo po nalogu suda i čiji je nalaz točan i precizan, a na
koji matematički izračun ni stranke nisu imale primjedbe, sud nalazi da je tužitelj, na
kojem je bio teret dokaza, uspio dokazati kako osnovanost, tako i istinitost, odnosno
točnost i drugog, odnosno kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva te ga je stoga
prihvatio u cijelosti i dosudio tužitelju navedeni iznos na ime stjecanja bez osnove.
51. Dakle, sud nalazi da je tuženik, stekavši navedene novčane iznose opisane
u nalazu vještaka te sukladno naprijed navedenom i konačno podnesenom tužbenom
zahtjevu te izreci presude, došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi
koje je ovaj sud utvrdio ništetnim, a kako se, dakle, radi o pravnoj osnovi koja je
postojala i otpala, to se radi o stjecanju bez osnove, sukladno odredbi čl. 1111. Zakona
o obveznim odnosima (NN br. 35/05). Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog
iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti
preplaćene iznose kamate, kao i iznose razlike u tečaju, kao u izreci presude.
52. Pri tom valja naglasiti, a u odnosu na tuženikov prigovor zastare, da zastara
počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje
obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, s tim da se
zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom
poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja,
osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a u tom slučaju zastara počinje teći iznova, s tim
da se vrijeme prije prekida zastare ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. U
slučaju da je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili
isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom
drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen
na neki drugi način, sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
53. Dakle, ovaj sud nalazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom
sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava protiv nekoliko banaka, prekinut
tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom
Republike Hrvatske, kad je donesena presuda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g., na
koju se tužitelj poziva u svojoj tužbi, zastara počela teći iznova, dok se vrijeme prekida
ne računa u tijek zastare.
54. Naime, a takva je i recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH kojom se
rok zastare za podnošenje predmetnih tužbi produljuje, u konkretnom slučaju, zastara
nije nastupila.
55. Stoga je sud, nakon provedenog cjelokupnog dokaznog postupka, nalazeći
da je tužitelj dokazao kako osnovanost, tako i visinu konačno podnesenog tužbenog
zahtjeva, a primjenom citiranih materijalnih propisa, donio presudu kao u izreci.
Naime, budući da je tuženik kao dužnik došao u zakašnjenje s isplatom
preplaćenih iznosa kamata i tečajnih razlika, to je dužan tužitelju kao vjerovniku platiti
i propisanu zateznu kamatu, sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dospijeća
svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po nalazu vještakinje B. pa do konačne
isplate, a ti su iznosi, kako je naprijed obrazloženo, utvrđeni i točno određeni u
svakomjesečnim iznosima s datumima dospijeća, kao u izreci presude.
56.Budući da je tužitelj uspio u potpunosti u ovoj parnici u odnosu na tuženika
koji se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako po osnovi tako i po visini, to
ima pravo na naknadu prouzročenog parničnog troška, temeljem odredbe čl. 154.st.1.
ZPP-a, a koji je po ocjeni suda bio nužan za pravilno vođenje ove parnice.
57. Trošak se odnosi na zastupanje putem punomoćnika-odvjetnika i to za
sastav tužbe, te za zastupanje na tri ročišta na kojem se raspravljalo o meritumu
spora (od 6.6.2022., 16.10. 2023. i 3,11.2023.), sve od po 199,08 eur /1.499,97 kn, ili
ukupno 796,32 eur / 5.999,87 kn , čemu valja dodati PDV od 25% u visini od 199,08
eur / 1.499,97 kn, kao i predujmljeni trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur
/2.500,00 kn , kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 39,82 eur, i na presudu
od 79,63 eura, ili sveukupno 1.114,85 eur / 8.399,84 kn, sukladno odredbama
Odvjetničke tarife, a s obzirom na početno utvrđenu vrijednost predmeta spora od
3.318,07 eur / 25.000,00 kn, odnosno konačnu vrijednost predmeta spora od 3.241,93
eur / 24.426,31 kn (796,32 eur / 5.381,98 kn + 2.527,63 eur / 19.044,43 kn , odnosno
3.241,93 eur / 24.426,31 kn).
58. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.
U Valpovu 16. studenog 2023.
Sudac Zdravko Mamić v.r.
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom
sudu putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave presude.
Dostaviti:
1. Tužitelju putem punomoćnika 2. Tuženiku putem punomoćnika