REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1565/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB:23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Petar Kovačević, odvjetnik u Odbvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 27. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/514000607-5103132044, sklopljenog između korisnika kredita ŽA i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 od 5. rujna 2006., sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 852,68 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2006. do isplate po stopi po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 809,73 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su UA kao korisnik kredita i potrošač i tuženik 5. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu (dalje u tekstu: Ugovor). Navodi da je čl. 10. st. 1. Ugovora određeno da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita te je ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. Korisniku kredita je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 852,68 EUR (6.424,59 kn). Navodi da je Ugovor tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita kao potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10.1. Ugovora i isplatu iznosa od 852,68 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava navode iz tužbe. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač. Navodi da je odredba Ugovora o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da tuženiku kao pružatelju određene usluge u procesu obrade pojedinog kredita nastaju i određeni troškovi koje tuženik podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju u vrijeme sklapanja Ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Navodi i da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Korisniku kredita je ta informacija bila dostupna i na letcima koji su se uručivali korisniku kredita prije sklapanja ugovora. Ističe prigovor zastare. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu i saslušanjem svjedoka ŽA te je ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10.1. Ugovora o naknadi za obradu kredita i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti te odredbe Ugovora.

5. Nije sporno da su tuženik i UA sklopili Ugovor 5. rujna 2006. i da je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u utuženom iznosu.

6. Iz Ugovora (list 7-14 spisa) proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Odredbom čl. 3. Ugovora određeno je da je namjena kredita stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine. Iz dokaza izvedenih tijekom postupka ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

7. Odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 138.294,00 CHF, a odredbom čl. 10. st. 1. Ugovora određeno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

8. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (list 26-31 spisa) sud je utvrdio da su UA i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. Odredbom čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da UA ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između ŽA i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

9. Tražbina iz čl. 2.1. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

10. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

12. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

13. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

14. Svjedok UA iskazao je da je sa tuženikom 2006. sklopio Ugovor za kupnju stana, odnosno prve nekretnine, za osobne potrebe, da nekretninu nikada nije iznajmljivao niti koristio za obavljanje poslovne djelatnosti, da se prilikom sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama Ugovora, pa niti o spornoj odredbi Ugovora nego mu je djelatnik bake na potpis dao unaprijed formulirani obrazac Ugovora. Svjedok je iskazao da je imao mogućnost uzeti ili ne uzeti kredit te da mu nije objašnjeno zbog čega treba platiti naknadu za obradu kredita i da prije sklapanja Ugovora nije bio posebno upozoren da će morati platiti tu naknadu već da je ta odredba bila sastavni dio Ugovora koji je potpisao.

15. Iz iskaza svjedoka ŽA proizlazi da mu tuženik nije dao nikakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita i kako će se određivati te da se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome, korisniku kredita nisu prikazani konkretni troškovi koje je potrebno podmiriti tom naknadom, niti mu je prikazano kako je određeno da će naknada iznositi 1% od iznosa kredita, a niti je korisnik kredita mogao pregovarati o pojedinačnim odredbama ugovora, već je Ugovor mogao ili prihvatiti ili ne prihvatiti.

16. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ŽA jer je uvjerljiv te iz niti jednog drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da je korisniku kredita objašnjeno na koje konkretne troškove se odnosi. U odnosu na tvrdnju tuženika da je korisnik kredita o naknadi za obradu kredita bio informiran na letku koji su se uručivali korisnicima kredita prije sklapanja ugovora o kreditu valja istaknuti da tuženik tu činjenicu nije ničim dokazao.

17. Ništetna je odredba čl. 10. st. 1. Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa kredita.

18. U postupku nije sporno da je tuženik naplatio od korisnika kredita ŽA iznos od 852,68 EUR na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a iz pregleda prometa po kreditu (list 32-46 spisa) razvidno je da je tuženik tu naknadu naplatio 29. rujna 2006.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

20. O spornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije se pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama Ugovora, već je cijeli Ugovor bio unaprijed pripremljen obrazac od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi ili o bilo kojoj drugoj odredbi Ugovora.

21. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni Ugovor predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,00% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade odnosno koje usluge i troškovi tu ulaze i u kojoj visini.

22. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava odnosno zahtjeva za kredit.

24. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

25. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Nadalje, iz Ugovora proizlazi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle na iznos od 138.294,00 CHF, odnosno sa uračunatom naknadom za odobrenje kredita, iako je korisniku kredita stvarno isplaćen manji iznos (umanjen za naknadu za odobrenje kredita). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je odredba čl. 10.1. Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

26. Ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

27. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

29. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 852,68 EUR.

30. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

31. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

32. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

33. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

34. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a ova Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tužitelj postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

35. Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak za sastavljanje tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), za sastavljanje podneska od 9. rujna 2024. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 6. veljače 2025. i 27. ožujka 2025., svako u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 150,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR i na presudu u iznosu od 39,82 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova 809,73 EUR. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP

U Zagrebu 28. travnja 2025.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.