Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama – Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje – Buie

Via dell'Istria 1, 52460 Buie

Posl. br. P-951/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužiteljice RI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Katarina Jukić Jakopič, odvjetnica u Puli, protiv tuženika TELEMACH HRVATSKA d.o.o., Zagreb, Josipa Marohnića 1, OIB 70133616033, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Sučić, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon glavne rasprave zaključene 18. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Janje Tremski, odvjetnice u Bujama, 28. travnja 2025., objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom na temelju ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Divne Perković u Puli, posl. br. Ovrv-661/2013 od 29. studenoga 2013., a prema zaključku Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba Buje , poslovni broj: Ovr-494/2024 od dana 22. kolovoza 2024. godine kojim je tužitelj upućen da u roku 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 551,67 kn (73,21 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 21. lipnja 2013. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena."

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka isplatom 531,25 eura (petstotridesetjedan euro i dvadesetpet centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. travnja 2025. do isplate po stopi iz 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u skladu sa zaključkom ovoga suda posl. br. Ovr-494/2024-4 od 22. kolovoza 2024.

1. 1. U tužbi se navodi da je zaključkom ovog suda posl. br. Ovr-494/2024 od 22. kolovoza 2024. upućena ovršenica, ovdje tužiteljica da pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate kod Financijske agencije na temelju ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Divne Perković u Puli, posl. br. Ovrv-661/2013 od 29. studenoga 2013., iz žalbenih razloga u čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 11. Ovršnog zakona.

1. 2. Tužiteljica navodi da je 27. lipnja 2024. saznala kako je protiv nje od strane tuženika / ovrhovoditelja kod Financijske agencije (u nastavku: FINA) pokrenut postupak izravne naplate na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi posl. br. Ovrv-661/13 od 29. studenoga 2013. U prilogu tužbe dostavlja dokumentaciju koju je pribavila od FINA-e kao dokaz da je navedeni postupak izravne naplate pokrenut od strane tuženika / ovrhovoditelja. Smatra da bi joj u konkretnom slučaju mogla nastati teško nadoknadiva šteta u slučaju da se ovrha neopravdano provede i to u smislu članka 65. st. 4. Ovršnog zakona iz razloga koji se navode u tužbi, a posebno jer je za navedeno potraživanje nastupila zastara. Naime, predmetno rješenje o ovrsi na temelju kojeg je i pokrenut postupak izravne naplate kod FINA-e doneseno je radi naplate potraživanja tuženika / ovrhovoditelja prema tužiteljici / ovršenici za iznos od 551,67 kuna, a temelju izvoda iz poslovnih knjiga za koje je potraživanje javni bilježnik Divna Perković iz Pule, donijela rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-661/13 dana 29. studenoga 2013., a koje rješenje je postalo pravomoćno i ovršno dana 10. lipnja 2014. Tužiteljica je istaknula da smatra da je predmetno potraživanje tuženika / ovrhovoditelja u zastari s obzirom na to da od dana donošenja rješenja o ovrsi posl. br. Ovrv-611/2013 te njegove pravomoćnosti i ovršnosti nije ništa naplaćeno, a proteklo je više od deset godina, a koji rok je predviđen za zastaru potraživanja na temelju ovršne isprave, te da FINA ne bi trebala postupati po predmetnom rješenju o ovrsi posl. br. Ovrv-611/2023 jer je nastupila zastara potraživanja. Poziva se na odredbu čl. 233. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), prema kojoj je zastarni rok deset godina za sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, pa i za one tražbine za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. U skladu s navedenim, protekom roka od deset godina od pravomoćnosti odluke, odnosno roka za dobrovoljno ispunjenje, nastupila je apsolutna zastara ovrhe za tražbine utvrđene pravomoćnim rješenjem o ovrsi na temelju ovršne i vjerodostojne isprave. U slučaju da zaplijenjena novčana sredstva budu prenesena na račun tuženika / ovrhovoditelja, tužiteljica bi morala pokrenuti postupke radi vraćanja novčanih sredstava zaplijenjenih i prenesenih na račun tuženika te voditi postupke koje bi za posljedicu, osim vremenskom odjeka trajanja sudskih postupaka, imali i visoke troškove. Osim toga, provedbom ovrhe na novčanim sredstvima tužiteljice narušila bi se pravična ravnoteža među strankama. Tako bi se provedbom ovrhe na novčanim sredstvima, tužiteljicu stavilo u težak financijski položaj, odnosno ugrozilo bi se njezino ostvarenje osnovnih životnih potreba, kao i potreba njene obitelji. Nadalje, tužiteljica se u tužbi poziva na odredbu čl. 210. i čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona kojima je propisana odgoda ovrhe.

1. 3. Zaključno, tužiteljica u cijelosti osporava osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva kao i tijek kamata, jer smatra da je predmetni postupak izravne naplate u cijelosti nedopušten i nezakonit. Budući da je nastupila zastara potraživanja tuženika, neosnovano se provodi ovrha pri FINA-i. Tužiteljica osporava i aktivnu legitimaciju tuženika za podnošenje zahtjeva za izravnu naplatu potraživanja iz ovršne isprave. Smatra da je zbog toga sud trebao pribaviti dokumentaciju od FINA-e jer tuženik / ovrhovoditelj iz rješenja o ovrsi i podnositelj zahtjeva za izravnu naplatu nisu iste pravne osobe. S obzirom na sve navedeno predlaže se donošenje presude kao u t. I. izreke.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio sve navode tužiteljice iz tužbe.

2. 1. Glede navoda tužiteljice da se radi o zastarjeloj tražbini, tuženik je istaknuo nesporne činjenice. Prije svega navodi da je javni bilježnik Divna Perković iz Pule dana 29. studenoga 2013. donijela rješenje ovrsi posl. br. Ovrv-661/13, a koje je rješenje postalo pravomoćno i ovršno s danom 10. lipnja 2014. Tuženik je dva puta podnosio zahtjeve za naplatu na temelju predmetnog rješenja o ovrsi, a u skladu sa Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (u nastavku: ZPONS). Prvi Zahtjev za naplatu zaprimljen je kod FINA-e dana 4. srpnja 2014., te je predmetno rješenje o ovrsi bilo zavedeno u redoslijed naplate sve do 4. kolovoza 2018. Navedeno je razvidno iz Potvrde o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje na temelju čl. 12. ZPONS - Ovršenik sa specifikacijom o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje posl. br. Ovrv-661/13 (obrazac NIO) od 14. studenoga 2024., Klasa: 034-011/24- 08/18, Ur. broj: 118-08-2601-24, a koju je, na zahtjev tuženika, izdala FINA i koja, u smislu čl. 230. Zakona o parničnom postupku, predstavlja javnu ispravu. Dakle, nastupio je prvi prekid zastare dana 4. srpnja 2014. i trajao sve do 4. kolovoza 2018. Također, činjenica kako je prvi izvandusudski ovršni postupak kod FINA-e pokrenut dana 4. srpnja 2014. proizlazi i iz prijamnog pečata FINA-e otisnutog u gornjem desnom kutu prve stranice predmetnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi. Dakle, predmetna potvrda sa specifikacijom, izdana od strane FINA-e, jasno i nedvojbeno potvrđuje navode tuženika / ovrhovoditelja kako je rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-661/13 dostavljeno na provedbu FINA-i dana 4. srpnja 2014. te da je istu osnovu FINA držala u aktivnosti / redosljedu naplate za tužitelja / ovršenika sve do 4. kolovoza 2018. (kada je čl. 12. ZPONS-a stupio na snagu). Kako takav razlog prestanka postupanja FINA-e ne spada pod krivnju ovhovoditelja (ovdje tuženika), to znači da su sve radnje nadležnih tijela (FINA- e) i tuženika do 4. kolovoza 2018. prekidale zastaru. (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-943/2017 od 10. svibnja 2017.). Drugi Zahtjev za naplatu dostavljen je FINA-i dana 18. lipnja 2024., te je FINA zavela navedenu osnovu (rješenje o ovrsi) u redoslijed naplate i započela provedbu ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja. Dakle, nastupio je drugi prekid zastare dana 18. lipnja 2024.

2. 2. S obzirom na navedeno nesporno činjenično stanje, tuženik smatra jasnim kako je podnošenjem prvog zahtjeva za naplatu od strane tuženika / ovrhovoditelja FINA-i dana 4. srpnja 2014. zastara prekinuta u skladu s čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te da je sukladno čl. 245. st. 1., 4. i 5. istog zakona zastarni rok od deset godina ponovno počeo teći dana 4. kolovoza 2018.. Budući da od 4. kolovoza 2018., odnosno od dana kad je FINA na temelju čl. 12. ZPONS-a prestala s izvršavanjem navedene osnove za plaćanje, pa do 18. lipnja 2024., kada je FINA-i drugi puta dostavljen Zahtjev za naplatu na temelju predmetne osnove, nije protekao rok od deset godina, prigovor zastare je u potpunosti neosnovan. U prilog navedenom poziva se na brojnu sudsku praksu.

2. 3. U odnosu na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona, a radi kojeg je ovršenica, ovdje tužiteljica, također upućena u parnicu, tuženik ističe kako nije došlo promjene osobe ovrhovoditelja ili statusne promjene istog, već je promijenjena tvrtka tuženika / ovrhovoditelja iz Tele2 d.o.o. u Telemach Hrvatska d.o.o. Stoga je aktivna legitimacija ovrhovoditelja, ovdje tuženika, odnosno ovlaštenje ovrhovoditelja / vjerovnika da traži ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave neupitna.

2. 4. Nadalje, s obzirom na to da je sud u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ovlašten raspravljati i odlučivati samo o žalbenom razlogu zbog kojeg je ovršenik upućen u parnicu od strane ovršnog suda, navodi tužiteljice kojim osporava osnovanost i visinu potraživanja, nisu samo nepravovremeni, budući da je ista navedeno mogla isticati isključivo u prigovoru na javnobilježničko rješenje o ovrsi, već i nedopušteni.

2. 5. U odnosu na navode tužiteljice kojim osporava tijek zakonske zatezne kamate, tuženik ističe, kako je u skladu s čl. 1. i 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i čl. 1., 2., i 17. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima FINA-a nadležna za provođenje ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, a što uključuje i izračun ukupnog dužnog novčanog iznosa određenog u osnovi za plaćanje, kao i obračun zakonskih zateznih kamata (čl 17. st. 3. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima). Dakle, FINA-a, kao nadležno tijelo za provođenje predmetne izvansudske ovrhe, obračunava zakonsku zateznu kamatu, a ne ovrhovoditelj, ovdje tuženik. Stoga paušalne, ničim potkrepljene navode tužitelja kojim osporava pravilnost rada nadležnih tijela, sud ne bi trebao uzeti u obzir, odnosno razmatrati, budući da su isti usmjereni isključivo na odugovlačenje postupka. Navedeno proizlazi i iz čl. 233. Zakona o parničnom postupku.

2. 6. Nadalje, nije jasno zašto se tužiteljica u svojoj tužbi poziva na odredbe Ovršnog zakona o odgodi ovrhe, odnosno, u konkretnom slučaju, odgodi prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava, budući da je Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama rješenjem posl. br. Ovr-494/2024 od 22. kolovoza 2024. odbio njezin prijedlog za odgodu ovrhe, a niti je sud u ovome postupku nadležan odlučiti o odgodi ovrhe.

2. 7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezu tužiteljice da mu naknadi troškove ovog postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

3. U podnesku od 10. ožujka 2025. tuženik je istaknuo da je tužiteljica upućena na pokretanje ove parnice iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 11. Ovršnog zakona. Žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona odnosi se na pitanje aktivne legitimacije ovrhovoditelja odnosno pasivne legitimacije ovršenika. Dakle, navedeni žalbeni razlog se ne odnosi na pitanje valjanosti same ovršne isprave ili osnovanosti tražbine ovrhovoditelja, već na okolnost ovlaštenja ovrhovoditelja da traži ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno okolnosti koje se odnose na osobu ovrhovoditelja, a ne samu ovršnu ispravu. S obzirom na to da ne postoje nedostaci glede same osobe ovrhovoditelja, ovdje tuženika, da traži ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave, a niti je tužiteljica u postupku iznijela bilo kakve činjenice ili dokaze kojima dovodi u pitanje aktivnu legitimaciju ovrhovoditelja, tuženik drži kako je i glede tog razloga tužbeni zahtjev neosnovan. Kao što je već naveo u odgovoru na tužbu, u međuvremenu je jedino došlo do promjene tvrtke ovrhovoditelja, ovdje tuženika. Dakle, upućivanjem u parnicu ovršenika na temelju odredbe čl. 55. Ovršnog zakona, dopušteno je tužitelju kao ovršeniku osporavanje provedbe same ovrhe (iz razloga zbog kojih je upućen u parnicu) dok nema mogućnosti zadiranja u ocjenu zakonitosti ovršnog naslova, o kojem je pravomoćno odlučeno.

4. U podnesku od 14. ožujka 2025. (naslovljen kao prijedlog za ukidanje pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi Ovrv-661/2013 od 29. studenog 2013) tužiteljica je predložila pribavu dokumentacije od FINA-e, posebno pribavu podataka o novčanim iznosima koje je tuženik naplatio po predmetnom ovršnom rješenju posl. br. Ovrv-661/2013 od 29. studenoga 2013. i to od 2013. do danas, jer je isto rješenje u više navrata dostavljeno FINA-i radi naplate. Budući da je tužiteljica u tužbi postavila i zahtjev za isplatu ustegnutih iznosa, po potrebi predlaže provesti financijsko vještačenje nakon dostavljene dokumentacije FINA-e. Tužiteljica ponovno ističe da zastara nije prekinuta eventualnim radnjama ovrhovoditelja te tvrdi da je do eventualnih obustava ovršnih postupaka došlo upravo krivnjom ovrhovoditelja. Stoga smatra da ovrhovoditelj nije dokazao da je došlo do prekida zastare. Također predlaže da se od javnog bilježnika Divne Perković pribavi cjelokupni spis u kojem je izdano rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-661/2013. Tužiteljica predlaže izvršiti uvid u dostavnice u predmetu posl. br. Ovrv-661/2013 te utvrditi jesu li iste potpisane od strane tužiteljice kao ovršenice, s obzirom na to da ona osporava da bi dostavnice postojale, odnosno da bi iste potpisala pa po potrebi predlaže provesti grafološko vještačenje.

5. Očitujući se na navode tužiteljice, tuženik u podnesku od 17. ožujka 2025. ističe da dokumentacija koju je tužiteljica dostavila, uključujući dodatnu ispravu koja se nalazi u spisu, samo dodatno potvrđuje navode tuženika da je svojim radnjama prekinuo tijek zastare. U dostavljenom očevidniku svih osnova na str. 7 i 8 jasno je vidljiv datum primitka, kao i trenutak kada je ovrhovoditelj prvi put zahtijevao naplatu na temelju predmetnog rješenja o ovrsi. Također, iz dokumentacije proizlazi aktivnost u redoslijedu naplate od 4. srpnja 2014. do 4. kolovoza 2018., a kada je predmetna osnova isknjižena u skladu s čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Tuženik ističe i da je iz specifikacije razvidno da prema prvom zahtjevu za naplatu od 4. srpnja 2014. i predmetnoj osnovi dugovani iznos nije naplaćen te da je podnesen drugi zahtjev za naplatu 18. lipnja 2024. Sve ustege novčanih sredstava prema rješenju o ovrsi jasno su prikazane u priloženim dokumentima. S obzirom na to da iz specifikacije proizlazi iznos koji je naplaćen na temelju predmetnog rješenja, tuženik smatra da provođenjem financijskog vještačenja nije nužno te da je suprotno načelu ekonomičnosti postupka, a podnesen je i suprotno odredbi čl. 460.a Zakona o parničnom postupku. Nadalje, isticanje prijedloga za ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi posl. br. Ovrv-661/2013 predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer se iznosi novi zahtjev uz postojeći, a za takvu preinaku prema čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku potreban je pristanak tuženika koji u ovom slučaju nije dan. Međutim, kako je tuženik ranije istaknuo u predmetnom postupku sud je ovlašten jedino odlučivati o dopuštenosti / nedopuštenosti provedbe ovrhe iz razloga radi kojih je ovršenik upućen u parnicu, a ne i zakonitosti / valjanosti rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-661/2013.

6. U dokaznom postupku pročitani su zahtjev za naplatu (str. 5-8, 11-14, 109- 112), dopis za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika (str. 9, 15, 113), izvadak iz obrtnog registra (str. 10, 16, 114), rješenje i zaključak ovog suda posl. br. Ovr-494/2024- od 22. kolovoza 2024. (str. 20-24),prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (str. 57-58, 107-108), potvrda o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje (str. 59), specifikacija o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje (str. 60), izvadak iz sudskog registra (str. 60-63) i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-20/34942-3 (str. 82-83) te očevidnik svih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate (str. 115-125).

6. 1. Sud nije izvodio ostale dokaze jer su na temelju izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.

6. 2. Nije izveden dokaz financijskim vještačenjem predložen ("po potrebi") na okolnost naplaćenih iznosa po predmetnom rješenju o ovrsi, što nije razlog zbog kojeg je tužiteljica upućena u parnicu (a prema pravilima ovršnog postupka tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen, ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu), pa izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke u ovom predmetu.

6. 3. Nije proveden niti dokaz grafološkim vještačenjem radi utvrđivanja je li tužiteljica kao ovršenica potpisala dostavnicu kojom se dokazuje da je zaprimila predmetno rješenje o ovrsi u predmetu javnog bilježnika Divne Perković posl. br. Ovrv- 661/2013, a vezano za prijedlog tužiteljice za ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti iz podneska od 17. ožujka 2025. (iako tužiteljica izričito ne predlaže ovome sudu ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti predmetnog rješenja o ovrsi već je tako naslovila svoj podnesak). Naime, kao što je navedeno u t. 6. 2. obrazloženja, sud je u ovom postupku ovlašten odlučivati isključivo o dopuštenosti / nedopuštenosti provedbe ovrhe iz razloga zbog kojih je upućen u parnicu, a ne o razlozima zakonitosti / valjanosti rješenja o ovrsi, što znači niti o zahtjevu za ukidanje klauzule pravomoćnosti / ovršnosti rješenja o ovrsi. Takav prijedlog tužiteljica je mogla podnijeti isključivo u ovršnom postupku u kojem je doneseno predmetno rješenje o ovrsi.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate kod Financijske agencije (u nastavku FINA), koju je izravnu naplatu pokrenuo ovdje tuženik, kao ovrhovoditelj na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Divne Perković posl. br. Ovrv-661/2013 od 29. studenoga 2013.

9. Na temelju izvedenih dokaza (čitanjem isprava i dokumentacije u spisu) te nespornih činjenica, utvrđeno je:

- da je javni bilježnik Divna Perković iz Pule dana 29. studenoga 2013. donijela rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-661/2013, a koje je postalo pravomoćnom i ovršno s danom 10. lipnja 2014.;

- da je tuženik, kao ovrhovoditelj, dva puta podnio FINA-i zahtjeve za naplatu na temelju predmetnog rješenja o ovrsi u skladu sa Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (u nastavku: ZPONS);

- da je prvi zahtjev za naplatu zaprimljen kod FINA-e 4. srpnja 2014. te da je predmetno rješenje o ovrsi bilo zavedeno u redoslijed naplate sve do 4. kolovoza 2018. (razvidno iz Potvrde o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje na temelju čl. 12. ZPONS - Ovršenik sa specifikacijom o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje posl. br. Ovrv-661/13 (obrazac NIO) od 14. studenoga 2024., Klasa: 034-011/24- 08/18, Ur. broj: 118-08-2601-24);

- da je prvi izvansudski ovršni postupak kod FINA-e pokrenut 4. srpnja 2014. proizlazi iz prijamnog pečata FINA-e otisnutog u gornjem desnom kutu prve stranice predmetnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi;

- iz predmetne Potvrde sa specifikacijom izdanom od strane FINA-e razvidno je da je rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-661/2013 dostavljeno na provedbu FINA-i dana 4. srpnja 2014. te da je istu osnovu FINA držala u aktivnosti / redoslijedu naplate za tužiteljicu / ovršenicu do 4. kolovoza 2018. (kada je čl. 12. ZPONS-a stupio na snagu);

- da je drugi zahtjev za naplatu dostavljen FINA-i 18. lipnja 2024. te je FINA zavela navedenu osnovu (rješenje o ovrsi) u redoslijed naplate i započela provedbu ovrhe na novčanim sredstvima tužiteljice.

10. U okviru parnice za proglašenje ovrhe nedopuštenom, sud raspravlja i odlučuje samo o žalbenim razlozima zbog kojih je ovršenik upućen u parnicu te se i tužba može temeljiti samo na činjenicama koje su bile iznesene u žalbi protiv rješenja o ovrsi. Kada tome ne bi bilo tako onda ni sam postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a koji je pokrenut upravo radi upućivanja ovršenika od strane suda na pokretanje parnice u određenim, ovršnim zakonom, propisanim situacijama, ne bi imalo smisla. To zato jer bi ovršenik kao tužitelj mogao iznositi daljnje činjenice i prigovore i u tužbi, a radi kojih nije bio upućen na parnicu. Postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je u određenom smislu i strogo formalan postupak zato jer je sud strogo vezan na raspravljanje o onim prigovorima koji su izneseni kao žalbeni razlozi.

10. 1. U skladu s odredbom čl. 52. OZ-a (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24., u nastavku: OZ.), ako je žalba izjavljena u odnosu na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. do 11., sud će ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, donijeti zaključak kojim će ovršenika uputiti na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz kojih je ovršenik i izjavio žalbu.

10. 2. Isto je propisano i u čl. 55. st. 3. OZ-a, u kojem je određeno da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je ovršenik upućen može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a radi čega je upućen u parnicu.

11. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari može se raspravljati samo o razlozima nedopuštenosti ovrhe zbog kojih je došlo do upućivanja tužiteljice u parnicu. Dakle, isključivo o žalbenim razlozima iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 11. OZ-a.

11. 1. Ovakav pravni stav izražen je između ostalog u Sentenci Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1129/2019 od 12. rujna 2019., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-433/2017 od 16. svibnja 2017.

12. S obzirom na navedeno, sud u ovom postupku može raspravljati samo o osnovanosti tužiteljičinog prigovora zastare tuženikova potraživanja te o osnovanosti prigovora da tuženik / ovrhovoditelj ne bi bio ovlašten potraživati naplatu potraživanja iz ovršne isprave.

12. 1. Prema tome, sud u ovom postupku ne može raspravljati o ostalim činjeničnim navodima iz tužbe koji se tiču osnovanosti predmetne tražbine te postoje li uvjeti za odgodu ovrhe, a pogotovo ne odlučivati o prijedlogu tužiteljice za ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti iz podneska od 17. ožujka 2025. Navedene činjenice i prijedlozi ne predstavljaju žalbeni razlog zbog kojeg je tužiteljica upućena na ovu parnicu.

12. 2. Osim toga, ovršni sud je rješenjem posl. br. Ovr-494/2024-4 već odlučio o prijedlogu tužiteljice / ovršenice za odgodu ovrhe, odnosno odbio je njezin prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate kod FINA-e na temelju predmetne ovršne isprave – pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Divne Perković posl. br. Ovrv-661/2013 od 29. studenoga 2013.

13. Prema čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u nastavku: ZOO), sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

13. 1. S obzirom na to da je predmetna ovrha pokrenuta na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika kao ovršne isprave, u konkretnom slučaju se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO-a.

13. 2. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a).

13. 3. U skladu s čl. 245. st. 1. ZOO-a, nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja (čl. 245. st. 3. i 5. ZOO-a). Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta (čl. 245. st. 6. ZOO-a).

14. Tužiteljičin prigovor zastare nije osnovan.

15. Ovaj sud je stava da je podnošenjem prvog zahtjeva za naplatu od strane tuženika / ovrhovoditelja FINA-i dana 4. srpnja 2014., prekinuta zastara u skladu s čl. 421. ZOO-a te je u skladu s čl. 245. st. 1. i 5. ZOO-a, zastarni rok od deset godina ponovno počeo teći dana 4. kolovoza 2018. (do kada je prvi zahtjev za naplatu bio zaveden u redoslijedu naplate). Budući da od 4. kolovoza 2018., odnosno od dana kada je FINA na temelju čl. 12. ZPONS-a prestala s izvršavanjem navedene osnove za plaćanje pa do 18. lipnja 2024. kada je tuženik FINA-i drugi put dostavio Zahtjev za naplatu na temelju predmetne osnove, nije protekao rok od deset godina, prigovor zastare je ocijenjen neosnovanim.

15. 1. Takav pravni stav izražen je primjerice u odlukama Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1093/2022, Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3859/2022 i Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1580/2023.

16. Iz navedenog proizlazi da je žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 11. OZ-a neosnovan.

17. U odnosu na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a, a radi kojeg je tužiteljica kao ovršenica također upućena u parnicu, sud je isti također ocijenio neosnovanim. Naime, u konkretnom slučaju nije došlo do promjene osobe ovrhovoditelja / tuženika ili statusne promjene istog, već je promijenjena tvrtka ovrhovoditelja / tuženika na način da se umjesto "Tele2 d.o.o." sada naziva "Telemach Hrvatska d.o.o.". Stoga je aktivna legitimacija ovrhovoditelja / tuženika odnosno, njegovo ovlaštenje da traži ovrhu na temelju ovršne isprave neupitna. Navedeno proizlazi iz izvatka iz sudskog registra priloženom u spis.

17. 1. Navedeni žalbeni razlog se ne odnosi na pitanje valjanosti same ovršne isprave ili osnovanosti tražbine ovrhovoditelja, već na okolnost ovlaštenja ovrhovoditelja da traži ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno okolnosti koje se odnose na osobu ovrhovoditelja, a ne samu ovršnu ispravu. S obzirom na to da ne postoje nedostaci glede same osobe ovrhovoditelja, ovdje tuženika, da traži ovrhu na temelju predmetne ovršne isprave, a niti je tužiteljica u postupku iznijela bilo kakve činjenice ili dokaze kojima dovodi u pitanje aktivnu legitimaciju ovrhovoditelja, i glede tog razloga tužbeni zahtjev je neosnovan.

18. Kao što je sud već prethodno obrazložio, a s obzirom na to da je u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ovlašten raspravljati i odlučivati samo o žalbenom razlogu zbog kojeg je ovršenik upućen u parnicu od strane ovršnog suda, navodi tužiteljice kojim osporava osnovanost i visinu potraživanja te tijek kamata, nedopušteni su i nepravovremeni jer je iste mogla isticati isključivo u prigovoru na javnobilježničko rješenje o ovrsi.

19. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti kao neosnovan te je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

20. Obje stranke su zatražile naknadu troškova postupka.

21. U skladu s čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/23., u nastavku: ZPP), pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu, valjalo mu je dosuditi opravdane parnične troškove.

22. Tuženik je zatražio naknadu troškova specificiranih u podnesku od 17. ožujka 2025. i to na ime sastava odgovora na tužbu, obrazloženih podnesaka od 9. prosinca 2024., 10. ožujka 2025. i 17. ožujka 2025. te podneska od 8. siječnja 2025., za svaku radnju po 100,00 eura uvećano za PDV od 25 % (za svaku radnju po 125,00 eura). Zatražio je i trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 26,54 eura. Sve uvećano za zateznu kamatu od dana presuđenja pa do isplate po stopi iz čl. 29. ZOO-a, a u skladu s čl. 151. ZPP-a.

22. 1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 419,71 eura, tuženiku je, kako je pravilno i zatražio priznat trošak sastava odgovora na tužbu u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife te obrazloženih podnesaka od 9. prosinca 2024., 10. ožujka 2025. i 17. ožujka 2025., za svaku radnju u visini po 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife. Za sastav podneska od 8. siječnja 2025. priznat mu je trošak u visini 12,50 bodova (umjesto zatraženih 50 bodova) prema Tbr. 8/4 Tarife pa je u odnosu na taj podnesak njegov zahtjev djelomično neosnovan. Dakle, ukupno mu je priznat trošak zastupanja u visini 212,50 bodova što prema Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife, sveukupno iznosi 531,25 eura.

22. 2. Sud zasada nije odlučivao o zahtjevu tuženika za naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer se ta sudska pristojba plaća po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno usjehu u parnici (čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama).

22. 3. Prema tome opravdani troškovi tuženika iznose 531,25 eura.

23. Slijedom navedenog, naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi trošak postupka isplatom iznosa od 531,25 eura sa zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. ZOO-a koje teku od 28. travnja 2025. do isplate, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

24. Zahtjev tužiteljice je odbijen u cijelosti jer je izgubila parnicu.

U Bujama 28. travnja 2025.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužiteljici p.p.

2. tuženiku p.p.