REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2734/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović, u pravnoj stvari tužitelja VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mihaeli Vilus, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 11, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 11. travnja 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Vedrana Miličevića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Krešimira Vesnića, odvjetnika, dana 28. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210245434 od 13.07.2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"...u kunskoj protuvrijednosti od 23.629,05 CHF (slovima: dvadesettritisućešestodvadesetdevet švicarskih franaka I pet rapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke dan isplate kredita."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.302,04 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose od:

– 0,01 eura od dana 05.11.2007. do isplate,

– 1,77 eura od dana 10.12.2007. do isplate,

– 5,42 eura od dana 10.01.2008. do isplate,

– 8,87 eura od dana 10.02.2008. do isplate,

– 13,73 eura od dana 10.03.2008. do isplate,

– 10,13 eura od dana 10.04.2008. do isplate,

– 6,11 eura od dana 10.05.2008. do isplate,

– 6,07 eura od dana 10.06.2008. do isplate,

– 3,98 eura od dana 10.07.2008. do isplate,

– 2,34 eura od dana 10.08.2008. do isplate,

– 3,51 eura od dana 10.09.2008. do isplate,

– 12,11 eura od dana 10.10.2008. do isplate,

– 21,30 eura od dana 10.11.2008. do isplate,

– 12,64 eura od dana 10.12.2008. do isplate,

– 29,06 eura od dana 10.01.2009. do isplate,

– 31,51 eura od dana 10.02.2009. do isplate,

– 39,55 eura od dana 10.03.2009. do isplate,

– 27,86 eura od dana 10.04.2009. do isplate,

– 27,66 eura od dana 10.05.2009. do isplate,

– 25,58 eura od dana 10.06.2009. do isplate,

– 26,77 eura od dana 10.07.2009. do isplate,

– 23,69 eura od dana 10.08.2009. do isplate,

– 25,76 eura od dana 10.09.2009. do isplate,

– 22,46 eura od dana 10.10.2009. do isplate,

– 24,46 eura od dana 10.11.2009. do isplate,

– 24,83 eura od dana 10.12.2009. do isplate,

– 31,00 eura od dana 10.01.2010. do isplate,

– 35,12 eura od dana 10.02.2010. do isplate,

– 33,55 eura od dana 10.03.2010. do isplate,

– 39,70 eura od dana 10.04.2010. do isplate,

– 42,67 eura od dana 10.05.2010. do isplate,

– 51,62 eura od dana 10.06.2010. do isplate,

– 57,95 eura od dana 10.07.2010. do isplate,

– 49,75 eura od dana 10.08.2010. do isplate,

– 73,64 eura od dana 10.09.2010. do isplate,

– 63,28 eura od dana 10.10.2010. do isplate,

– 64,95 eura od dana 10.11.2010. do isplate,

– 74,54 eura od dana 10.12.2010. do isplate,

– 89,87 eura od dana 10.01.2011. do isplate,

– 73,23 eura od dana 10.02.2011. do isplate,

– 78,21 eura od dana 10.03.2011. do isplate,

– 71,86 eura od dana 10.04.2011. do isplate,

– 85,67 eura od dana 10.05.2011. do isplate,

– 98,52 eura od dana 10.06.2011. do isplate,

– 101,90 eura od dana 10.07.2011. do isplate,

– 157,27 eura od dana 10.08.2011. do isplate,

– 105,27 eura od dana 10.09.2011. do isplate,

– 98,83 eura od dana 10.10.2011. do isplate,

– 99,25 eura od dana 10.11.2011. do isplate,

– 99,27 eura od dana 10.12.2011. do isplate,

– 106,46 eura od dana 10.01.2012. do isplate,

– 110,67 eura od dana 10.02.2012. do isplate,

– 112,19 eura od dana 10.03.2012. do isplate,

– 108,88 eura od dana 10.04.2012. do isplate,

– 110,64 eura od dana 10.05.2012. do isplate,

– 112,35 eura od dana 10.06.2012. do isplate,

– 109,30 eura od dana 10.07.2012. do isplate,

– 109,60 eura od dana 10.08.2012. do isplate,

– 103,39 eura od dana 10.09.2012. do isplate,

– 104,46 eura od dana 10.10.2012. do isplate,

s time da zakonska zatezna kamata od dospijeća do 31.prosinca 2007. teče po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01.siječnja 2023. pa do 29.prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 11, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju VE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 1.875,56 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. travnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik dana 13. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.629,05 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Navodi se da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,20% godišnje. Tužitelj navodi da je tijekom otplate tuženik mijenjao obračun i visinu mjesečnog anuiteta radi promjene kamatne stope i radi promjene tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj se poziva na postupak koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda RŽH posl.br. Pž-6632/17, a radi se o postupku vođenom povodom kolektivne tužbe potrošača u kojem postupku je utvrđeno da je tuženik, uz ostale banke, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita ugovarajući ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošače o parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj navodi da je u kolektivnom postupku utvrđeno da je na taj način došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i da je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, te navodi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka povodom kolektivne tužbe, te na Direktivu Vijeća 93/2013 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tužitelj navodi da je preplatio tuženika s osnova valutne klauzule pa potražuje, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 26. veljače 2025. godine iznos od 3.302,04 eura, sa zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog iznosa do isplate, te naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 18. travnja 2018. godine, te osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, jer se određene uplate iz prometa po kreditu ne mogu povezati s tužiteljem. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač i da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da tuženik nije znao niti mogao znati za rast tečaja CHF i da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu pružio sve potrebne informacije tužitelju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naknaditi parnični trošak tuženiku.

3. Tijekom cjelokupnog postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, otplatnog plana, knjigovodstvene kartice po kreditu, financijskim vještačenjem, saslušanjem tužitelja osobno kao stranke.

4. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 13. srpnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 23.629,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 60 mjeseci.

6. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku zaključenja ugovora bila 5,20 %, a tijekom otplate kredita se mijenjala uslijed jednostrane odluke banke, što je povećavalo anuitete kredita.

7. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF) i da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao.

8. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pitanje izravne primjene utvrđenja iz parnice Potrošač na ovaj slučaj, aktivna legitimacija tužitelja i svojstvo potrošača, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

9. Tuženik je osporio da činjenicu da je nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115.

Zakona o obveznim odnosima (ZOO/05).

10. Nadalje, tuženik je osporio da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa (u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17), mogu koristiti u ovom postupku i da se odnose na predmetni ugovor o kreditu.

11. Tužitelj traži isplatu preplaćenog iznosa s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno dijela odredbe koja se odnosi na vezanost glavnice uz valutu CHF.

12. U vezi s tim, naglašava se da je u postupku povodom kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12, te povodom žalbe pred Visokim trgovačkim sudom RH poslovni broj Pž-6632/17 (II. stupanjska presuda donesena 14. lipnja 2018.g.), utvrđeno da je i tuženik – Zagrebačka banka d.d., uz ostale banke koje su bile tuženici u tom postupku, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita. Naime, utvrđeno je da je u ugovorima o kreditima zaključenim u vremenskom razdoblju od 01. lipnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. korištena valutna klauzula koja predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer su banke znale za rizik koji nosi CHF, ali o tome nisu obavijestile potrošače, pa nisu postupile moralno, savjesno niti pošteno. Ugovorne odredbe kojima je vezana glavnica iz ugovora o kreditu za valutu CHF, bile su uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive, te je na taj način stvorena znatna neravnoteža između prava i obveza ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

13. Ovakav stav zauzet je i od strane Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine.

14. Za naglasiti je da čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, propisuje da takva presuda obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi restitucije koju traže zbog postupanja tuženika.

15. Osim toga, odredba čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP- a), propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju, sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Ovdje se radi upravo o takvom slučaju, jer se tužitelj poziva na parnicu koja se povodom kolektivne tužbe vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pred Visokim trgovačkim sudom RH (poslovni broj Pž- 6632/17).

17. Kako se radi o djelomičnoj ništetnosti ugovornih odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu, (u dijelu u kojem se govori o vezanosti glavnice uz valutu CHF), tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju takvog ugovora, s osnova preplate radi valutne klauzule u CHF, sukladno čl. 1111. i čl. 323. ZOO/05.

18. Naime, svrha valutne klauzule je da vjerovnicima zaštiti vrijednost novca, tj. da vjerovnici u domaćoj valuti dobiju upravo onaj novčani iznos koji im dužnici duguju. Ali zbog „divljanja“ tečaja CHF, tuženik je primao extra profite, odnosno mnogo veće novčane iznose od ugovorenih, pa se samim tim izgubila svrha valutne klauzule.

19. S obzirom na navedeno, kako se radi o djelomično ništetnim ugovornim odredbama, svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbi ( čl. 323 ZOO-a).

20. Dakle, u ovom postupku je utvrđeno da je tužitelj preplatio predmetni kredit s osnove vezanosti kredita uz valutnu klauzulu CHF, čiji tečaj se tijekom otplate kredita značajno mijenjao na štetu potrošača.

21. Radi osporavanja svojstva potrošača i aktivne legitimacije tužitelja, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, koji je u svom iskazu naveo da je ugovor o kreditu sklopio s tuženikom radi kupnje osobnog vozila koje mu je trebalo isključivo za privatne svrhe te ga dandanas koristi za osobne potrebe. Naveo je da nije imao u vlasništvu niti obrt niti trgovačko društvo. Tužitelj tvrdi da prije zaključenja ovog ugovora nije bio upozoren od zaposlenika banke na rizik uzimanja kredita u valuti CHF, već naprotiv da su mu sugerirali da uzme kredit u valuti CHF, jer da je cijelo vrijeme isti tečaj i da se tečaj ne mijenja. Naglasili su da je to najpovoljniji kredit za njega kao fizičku osobu i da je kamatna stopa niža nego kod drugih kredita. Tužitelju se čini da mu nije ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti. Izjavio je da je pročitao ugovor o kreditu, da nije imao nekih posebnih pitanja te da nije tražio izmjenu neke ugovorne odredbe. Naveo je da je bio svjestan da tečaj CHF može varirati tijekom otplate, ali da mu je u tom trenutku trebao kredit za kupnju vozila. Naglasio je da je tečaj varirao u tolikoj mjeri da je od prvih anuiteta koji su bili oko 2.000,00 kn, svaki idući anuitet bio viši, a kulminacija je bila kada je anuitet dosegao iznos od oko 3.800,00 kn, te navodi da to nije očekivao niti je bio svjestan da tečaj može varirati u tolikoj mjeri. Nije prigovarao povećanju tečaja, već je nakon otplate cjelokupnog kredita prigovorio tuženiku pisanim putem i tražio povrat preplaćenih iznosa.

22. Iskaz tužitelja u cijelosti je prihvaćen, jer je djelovao uvjerljivo i iskreno, a osim toga u potpunosti se podudara sa okolnostima i podatcima koji proizlaze iz pisane dokumentacije dostavljene u spis.

23. Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Vještakinja je najprije izradila nalaz i mišljenje koje je dostavila u spis dana 30. srpnja 2024. godine. Nakon toga izradila je i dostavila sudu očitovanje na prigovore tuženika i dostavila sudu 06. veljače 2025. godine.

24. U svom prvotnom nalazu i mišljenju vještakinja je izračunala, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezano uz valutu CFH u razdoblju tijekom otplate nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, da visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, u utuženom razdoblju iznosi ukupno 3.458,24 eura.

25. Tuženik je u svom podnesku od dana 24. rujna 2024. godine naveo da je tužitelj u postupku pred ovim sudom pod brojem P-3498/2019 zatražio razliku kamate radi jednostrano promjenjive kamatne stope te da vještak u ovom postupku prilikom izračuna razlike u tečaju, nije trebao uzeti u obzir povećanje kamate i anuiteta, jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate. Stoga tuženik prigovara nalazu vještaka i predlaže da se vještak pisanim putem očituje. I na ročištu 04. prosinca 2024. godine tuženik ostaje kod prigovora i predlaže da vještak anulira dio kamata koje je uračunao,a koje je tužitelj utužio u drugom predmetu.

26. Vještak Petra Blašković, dipl.oec. je izradila pisano očitovanje koje je dostavila sudu 06. veljače 2025. godine u kojem se očitovala na prigovore tuženika te je navela da je dokumentacija koja je stavljena na raspolaganje vještaku nije sadržavala podatke da se promjene kamatne stope prethodno vodio drugi sudski postupak, pa da je riječ o novim okolnostima koje vještaku nisu bile poznate pa ih nije mogao uzeti u obzir za izračune. Stoga je vještak izradio novi izračun razlika u plaćanju (više i manje plaćeno) posljedično na promjenu tečaja primjenom na anuitet u CHF koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Po izračunu vještaka, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 3.302,04 eura. Vještak je napomenuo da tečaj prilikom otplate kredita nije bio niži od tečaja prilikom isplate kredita te shodno navedenom nema ni negativnih razlika.

27. Tužitelj i tuženik nisu imali prigovora na dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka, odnosno na pisano očitovanje vještaka zaprimljeno dana 06. veljače 2025. godine, a kako su nalaz i mišljenje izrađeni prema pravilima struke, objektivno i obrazloženo, sud ih je u cijelosti prihvatio.

28. Uz sve navedeno, treba istaknuti da nije točno da je u postupku kolektivne zaštite, pravna zaštita pružena samo na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena prava pojedinih članova grupacije, koji traže zaštitu. Naime, sudska praksa je već zauzela stav o takvim prigovorima, naglašavajući da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakon o zaštiti potrošača, u smislu postojanja povrede iz čl. 106.1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, o čemu se radi u ovom slučaju.

29. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05), teče od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Kako je tužba podnesena dana 18. travnja 2023.g., to proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

30. Ovakav stav zauzeo je Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.god., u kojoj presudi se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

31. Tuženik se u podnesku od 02. travnja 2025. godine protivio preinaci tužbe, navodeći da iako je tužitelj u podnesku od 26. veljače 2025. godine snizio ukupan zahtjev, da je pojedinačne iznose povisio, izmijenio tijek zatezne kamate i dodao nova razdoblja. Tuženik je naveo da, ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, da tuženik ističe prigovor zastare za sve preinačene iznose.

32. Sud je dopustio preinaku temeljem čl. 190. st.2. i 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, jer je tek po provedenom financijskom vještačenju saznao za točne iznose preplate po pojedinim anuitetima, a osim toga preinaka je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

33. U pogledu tuženikovog prigovora zastare preinačenog dijela, navodi se da prigovor nije osnovan. Naime, na drugoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj dana 27. svibnja 2024. godine zauzeto je pravno shvaćanje da se u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno da do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

34. U pogledu tuženikove tvrdnje da tužitelju ne pripada zatezna kamata od plaćanja svakog pojedinog anuiteta, treba reći da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, jer je kao banka, dakle stručna financijska institucija imao saznanja o riziku ugovaranja kredita u valuti CHF, koja je bila tzv. valuta utočišta i pružala je bankama izuzetno velike profite, a potrošačima značajno povećavala iznose koje su plaćali tijekom otplate kredita. Iz tog razloga, kamata teče od dana plaćanja (preplate) svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO/05.

35. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku da isplati tužitelju, temeljem preplate radi promjene tečaja CHF, ukupan iznos od 3.302,04 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

36. Kamatna stopa teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, tako da od 05. studenog 2007. godine do 31. srpnja 2015. godine, teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023. godine, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

37. Tuženik je u podnesku od 02. travnja 2025. godine naveo da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, ali predlaže da sud donese rješenje kojim utvrđuje da je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška tuženiku, te precizira i popisuje svoje troškove.

38. Nije u pravu tuženik. Naime,radi se o sniženju tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se ne donosi rješenje o djelomičnom povlačenju tužbe. Osim toga i snižen zahtjev spada u istu kategoriju s obzirom na broj bodova koji pripadaju punomoćnicima-odvjetnicima, kao i prvotni zahtjev, naime, konkretno se radi o 100 bodova, pa tuženik nema pravo na dosuđenje razmjernog dijela parničnog troška.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku - odvjetniku. Naime, prilikom utvrđenja uspjeha stranaka u sporu, uzima se u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

40. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od 26.09.2023.g. - 100 bodova, pristup na ročište 04.04.2024. g. – 100 bodova, pristup na ročište 04.12.2024.g. - 100 bodova, sastav podneska od 26.02.2025. – 100 bodova i pristup na ročište 11.04.2025. – 100 bodova, što je ukupno 600 bodova, odnosno 1.200,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 300,00 eura, troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 335,45 eura, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 40,11 eura, pa ukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.875,56 eura.

41. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 28. travnja 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

42. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 28. travnja 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku