REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5655/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 11. travnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Frane Bazine, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika FB, odvjetničke vježbenice, dana 28. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2./ KAMATE I NAKNADE Ugovora o kreditu broj: 3210128830/07 od 05. srpnja 2007. godine zaključenog između tužitelja OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora koja glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora'', te ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju OB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 191,36 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 27. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine, sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, sukladno odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju OB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova parničnog troška isplati iznos od 1.125,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 28. travnja 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 05. srpnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu, u iznosu od 21.983,55 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate. Navodi se da je tužitelju sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu, nametnuta obveza plaćanja naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tužitelj navodi da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran i morao je platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Navodi da je na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku (prilikom isplate kredita) iznos od 191,36 eura. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovora koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovaca i o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, te da su takve odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se poziva na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji propisuje da su takve odredbe nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj naglašava da mu tuženik nije pojasnio i prikazao na što se konkretno odnosi ulazna naknada. Naglašava da mu je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuo obvezu koja je prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana.

2. Stoga, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kredita, kojom se tužitelj obvezuje platiti tuženiku sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge i da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 191,36 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 27. srpnja 2007. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu u cijelosti. Prigovara vrijednosti predmeta spora koju je naznačio tužitelj u iznosu od 1.518,59 eura, jer da je previsoko naznačena, s obzirom da tužitelj traži isplatu iznosa od 191,36 eura. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe prigovor zastare, jer da je naknada naplaćena 2007. godine, te da je do podnošenja ove tužbe proteklo više od 17 godina. Protivi se zateznoj kamati od dana plaćanja naknade, te navodi da se tuženik treba smatrati savjesnim stjecateljem, pa da bi kamata trebala teći od dana podnošenja zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, potvrde o uplati naknade (list 10 spisa), saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza i ocjene istih, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 05. srpnja 2007. godine zaključili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 21.983,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

7. Nije sporno da je odredbom Ugovora o kreditu čl. 2. ugovorena obveza tužitelja - korisnika kredita da plati davatelju kredita sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

8. Nije sporno da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 191,36 eura, dana 26. srpnja 2007. godine.

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje svojstva potrošača, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

10. Sud je saslušao tužitelja koji je izjavio da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 2007. godine i da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila koje mu je trebalo privatno, za osobne potrebe, a ne za bilo kakvu poslovanje. Naglasio je da tada nije imao u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo. Izjavio je da je pročitao ugovor prije potpisivanja i da je uočio odredbu koja se odnosi na naknada za obradu kredita, ali da nije mogao utjecati na tu odredbu niti je mogao sklopiti ugovor o kreditu bez te odredbe. Naveo je da se radilo o principu "uzmi ili ostavi", te da o ovoj naknadi nije razgovarao sa zaposlenikom banke, niti mu je zaposlenik objasnio na što se točno odnosi ta naknada. Prisjetio se da je naknadu za obradu kredita platio tako da mu je iznos od 191,36 eura odbijen ili od prve ili od druge rate kredita. Objasnio je da mu je iznos od 191,36 eura tada predstavljao veliki dio njegove plaće i da mu je plaćanje tog iznosa bio problem. Naveo je da je u banci bio samo jednom povodom ovog kredita, da je tada ostavio knjižicu vozila, a da je ugovor već bio pripremljen, dok je sve ostalo dogovarao prethodno u autosalonu.

11. Iskaz tužitelja je u cijelosti prihvaćen, jer je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo, a osim toga njegovi navodi se podudaraju s podacima iz pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu.

12. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi se o ugovoru o kreditu za kupnju osobnog vozila u privatne svrhe, a ne za bilo kakvo poslovanje ili profesionalnu djelatnost.

13. Kako nije sporna visina naknade koju je tužitelj platio, to sud nije provodio dokaz financijskim vještačenjem jer bi to bilo neekonomično i nepotrebno.

14. Osnovan je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu čl. 2. kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u Kreditora.

15. Naime, prema podacima u pisanoj dokumentaciji (list 10 spisa) proizlazi da je tužitelj dana 26. srpnja 2007. godine platio naknadu za obradu kredita i troškove u iznosu od 191,36 eura.

16. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio, evidentno je da se radi o jednostranoj odluci banke koja je spomenutu odredbu unijela u ugovor, te nametnula korisniku kredita (tužitelju) obvezu plaćanja spomenute naknade, bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvoj se naknadi radi.

17. Utvrđeno je da se tužitelj nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, a osim toga, zaposlenici banke nisu tužitelju objasnili na što se odnosi naknada i trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

18. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa tužitelj - potrošač nije mogao utjecati na postojanje te odredbe. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

19. Naime, odredba Ugovora o kreditu kojom se određuje obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Upravo okolnost da je visina naknade za obradu kredita predstavljala velik dio tužiteljeve tadašnje plaće, dovoljna je za zaključak da je takva odredba doista uzrokovala spomenutu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu slabije strane - potrošača.

20. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je najprije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

21. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog s osnove naknade za obradu kredita, također nije u zastari. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. U ovom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora. Naime, upravo je ovom presudom utvrđena ništetnost spomenute ugovorne odredbe, pa zastara nije nastupila, niti je počela teći. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dakle od pravomoćnosti ove presude.

23. Stoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita. Također je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 191,36 eura, s osnova naknade za obradu kredita, sa zateznom kamatom tekućom od slijedećeg dana nakon plaćanja naknade, dakle od

27. srpnja 2007. godine do isplate.

24. U pogledu tuženikovog protivljenja tijeku zatezne kamate, navodi se da je bitno razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. Tuženik je bez provođenja pojedinačnih pregovora s potrošačem, nametnuo u ugovor predmetnu odredbu i obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, pa stoga nije bio savjestan. Kako se radi o stjecanju bez osnove koje je propisano odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj pojedine iznose stekao bez osnove, odnosno od dana 27. srpnja 2007. godine, kako je to tužitelj zatražio.

25. Kamatna stopa teče od 27. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26. Tuženik se protivio visini vrijednosti predmeta spora (dalje: vps), koju je tužitelj označio u tužbi u iznosu od 1.518,59 eura, te navodi da kondemnatornim zahtjevom tužitelj potražuje samo iznos od 191,36 eura, pa da bi taj iznos trebao predstavljati vps, a pri tom se poziva na pravni stav izražen u odluci Županijskog suda u Varaždinu i u odluci Županijskog suda u Zagrebu.

27. Tuženik smatra da bi vps trebao iznositi 191,36 eura, koliko je iznos kondemnatornog zahtjeva pod točkom II. tužbenog zahtjeva.

28. Odredba čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku, propisuje da, ako tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. U ovom slučaju, i prvi i drugi postavljeni tužbeni zahtjev temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi (ništetnost dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na povrat plaćene naknade za obradu kredita), pa se vrijednost predmeta spora (dalje: vps) utvrđuje zbrajanjem svakog pojedinog iznosa.

29. Odredba čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku, propisuje da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vps koju je tužitelj u tužbi naznačio. U konkretnom slučaju, tužitelj je naznačio vps u iznosu od 1.518,59 eura, pa je ta vrijednost mjerodavna. Kako se radi o dva postavljena tužbena zahtjeva, koje je tužitelj u svojoj tužbi detaljno obrazložio, sud smatra da je vps u iznosu od 1.518,59 eura koji je postavio u tužbi (a odnosi se na: 1.327,23 eura tj. 10.000,00 kn prema ranijoj valuti, za deklaratorni tužbeni zahtjev i 191,36 eura za kondemnatorni tužbeni zahtjev), u potpunosti primjeren, te da se u ovom slučaju ne radi niti o "očito suviše visoko niti suviše nisko naznačenom vps.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

31. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od 24.01.2025. – 100 bodova, pristup na ročište 14.03.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 11.04.2025.g. – 100 bodova i pristup na ročište za objavu presude - 50 bodova, ukupno 450 bodova, odnosno 900,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 225,00 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.125,00 eura.

32. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 28. travnja 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

33. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 28. travnja 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku