REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5901/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja MM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, kojega zastupaju punomoćnici Josip Grošeta i Mateja Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja UM i zamjenice punomoćnika tuženika IM, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbi Ugovora o kreditu br. 045-50-3255160 od 3. veljače 2006. solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba pod posl. br. OU-152/06 dana 6. veljače 2006. sklopljen između tužitelja MM i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a koje u čl. 7. glasi: " …. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…." i čl. 9. glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor".

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju MM iznos od 351,07 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 4,60 EUR od 27. listopada 2008. do isplate, na iznos od 6,97 EUR od 29. prosinca 2008. do isplate te na iznos od 339,51 EUR od 28. siječnja 2009. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju MM iznos od 229,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2009. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju MM troškove parničnog postupka u iznosu od 1.151,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita 3.2.2006. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu br. 045-50- 3255160 radi kupnje vozila, a kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.149,16 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Sukladno čl. 2. i čl. 7. Ugovora tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je čl. 2. Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom tuženika. Tužitelj je u cijelosti ispunio obvezu povrata kredita. U konkretnom slučaju radilo se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, gdje se o pojedinim ugovornim odredbama uopće nije moglo pojedinačno pregovarati. Isto tako, tuženik nije tužitelja niti u jednom trenutku informirao niti pokušao informirati u odnosu na rizik valute CHF, a kako bi tužitelj mogao donijeti razboritu i informiranu odluku, čime je povrijedio prava tužitelja kao potrošača i uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, dakle radilo se o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna. Sve navedeno utvrđeno je i u kolektivnom sporu vođenom između ostaloga i protiv ovdje tuženika. S osnova rasta tečaja tužitelj je tuženiku isplatio veći iznos od onoga koji bi isplatio da tog povećanja nije bilo, zbog čega je tuženik u obvezi vratiti tužitelju tako stečeno bez osnove. Isto tako, tuženik je tužitelju naplatio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a ista naknada po svom sadržaju predstavlja ugovornu kaznu koja ne može biti ugovorena za novčane obveze. Osim toga ta odredba nije određena niti odrediva, niti su o istoj stranke pregovarale pa je i ona prouzročila neravnotežu prava i obaveza na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom toga, tužitelj u konačnici predlaže donijeti presudu kojom će se uz prethodno utvrđenje ništetnosti spornih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu prijevremene otplate kredita naložiti tuženiku isplata iznosa od 351,07 s osnova rasta tečaja i iznosa od 229,81 EUR s osnova naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve sa zateznim kamatama kao u izreci i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ističe da tužitelj svoj zahtjev temelji na odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, dakle u sporu gdje se zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini i gdje se nisu provodili dokazi na okolnost valjanosti konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka. Osim toga, tužitelj je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila pa se te odluke iz kolektivnog spora niti ne mogu primijeniti na taj ugovor. Odredba ugovora o valutnoj klauzuli bila je jasna, razumljiva i lako uočljiva te se o istoj pojedinačno pregovaralo, zbog čega nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik je tužitelju prije sklapanja ugovora, odnosno prije njegove odluke o odabiru sklapanja konkretnog ugovora dao sve informacije na temelju kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, a sam ugovor solemniziran je po javnom bilježniku čime je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tužitelj je sam odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF cijeneći ga najpovoljnijim, dok je sama valutna klauzula ugovorena kao dvostrana koja ima učinak na obje ugovorne strane, a tuženik u vrijeme sklapanja ugovora nije imao saznanja o budućem rastu tečaja CHF. Nastavno ističe i prigovor zastare, prigovara tijeku zatezne kamate te navodi da je kredit otplaćen, a povrede na koje tužitelj ukazuje eventualno predstavljaju zabrane manjeg značaja zbog čega se ništetnost ne može isticati. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita dodatno ističe da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu. Takva naknada propisana je općim aktom tuženika koji podliježe kontroli HNB-a, što sve ukazuje da je tuženik zakonito naplatio istu. Podredno, tužitelj je spornu naknadu platio i na nju nije imao prigovora pa se i u slučaju eventualne ništetnosti sporne odredbi tužitelj na tu okolnost ne bi mogao pozivati budući da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja (povrijeđen je samo privatni interes). Zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjeve u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 3.2.2006. br. 045-50-325160 s potvrdom javnog bilježnika, potvrdu tuženika od 14.4.2023., otplatne planove i prijepise knjigovodstvenih kartica, prethodni izračun tečajnih razlika, zahtjev tužitelja za kredit od 2.2.2006., Promotivne uvjete tuženika za odobravanja kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1.1.2006. do 31.3.2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima, saslušan je tužitelj.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) .

5. Tužbeni zahtjev su osnovani.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 3.2.2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 045-50-3255160 koji je potvrđen po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba 6.2.2006. pod br. OU-152/06, a kojim je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kunsku protuvrijednost iznosa od 18.149,16 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita bio je 84 mjeseca, a isti je tužitelj trebao otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora). Kredit je bio namijenjen za kupnju novog vozila marke Daewoo/Chevrolet. U čl. 2. Ugovora ugovorne strane su odredile da je redovna kamatna stopa 5.50 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. U čl. 9. Ugovora stranke su ugovorile da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koji odredi kreditor. Nesporno je i da je tužitelj kredit u cijelosti prijevremeno otplatio 28.1.2009. te je tada tuženik naplatio tužitelju naknadu za tu prijevremenu otplatu u iznosu od tadašnjih 1.731,53 kn sada 229,81 EUR. Nije sporno niti da je tužitelj s osnova rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od tadašnjih 2.645,14 kn sada 351,07 EUR.

7. Također nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tom bitnom dijelu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž- 6632/17-10 te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud, što isti i čini u ovom postupku.

8. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF (upravo suprotno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), sud odredbu ugovora o kreditu od 3.2.2006. koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF nalazi nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 87. ZZP 03). Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule. Isto tako, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Iz predmetnog Ugovora kao što je već navedeno razvidno je da se radilo o potrošačkom ugovoru i to unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika na koji tužitelji nije imao utjecaj, a što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP-a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornoj ugovornoj odredbi o prijevremenoj otplati kredita samo uz suglasnost tuženika i uz uvjete koje isti odredi pojedinačno pregovaralo, a što tuženik ovdje ničim ne dokazuje. Tako tuženik npr. ne dokazuje da su stranke prije u vrijeme sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre i način obračuna sporne naknade kojim bi tužitelju bilo valjano obrazloženo što ugovorena naknada obuhvaća i zašto se naplaćuje, što sve pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i određivati visinu naknade, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina naknade isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obračuna naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz te odredbe mogu proizaći, pa kako ta odredba Ugovora o prijevremenoj otplati kredita u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost obračuna zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tih razloga sporne odredba iz čl. 8. Ugovora ukazuju se nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 87. ZZP-a).

9. S obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP 03 koje su ništetne (čl. 87. ZZP 03 u svezi odredaba čl. 322 i čl. 324. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništetnim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose koji predstavljaju razliku između iznosa po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, kao i nepripadno stečeni iznos koji je obračunao i naplatio tužiteljici kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja. Tuženikove prigovore kojima osporava takvu osnovu tužbenih zahtjeva sud nalazi neosnovanim. Prema odredbama čl. 327. i čl. 328. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (što tužitelj kao ugovorna strana svakako jest), dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (neodlučno je što je kredit u međuvremenu isplaćen, a paušalni su i neprihvatljivi navodi tuženika da se radilo o razlozima ništetnosti manjeg značaja koji se ne mogu isticati), pri čemu je za napomenuti da predmet spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava nije niti bila ocjena valjanosti odredaba konkretnih pojedinačnih ugovora kao u ovom postupku. Suprotno navodima tuženika, odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnose se na sve tamo spomenute ugovore o potrošačkom kreditiranju neovisno o namjeni samih kredita (stambeni krediti ili krediti za kupnju vozila kao u predmetnom kreditu), a tuženik niti ne tvrdi ili bilo čime dokazuje da tužitelj u konkretnom slučaju nije imao svojstvo potrošača (prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP 03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti). Posljedice ništetnosti ugovora regulirane su odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a u smislu vraćanja onoga što je primljeno po tom ugovoru, konkretno ovdje vraćanja novčanih iznosa primljenih po odredbama predmetnog ugovora o kreditu koja su nađene ništetnim i koje kao takve stoga kao da nisu niti postojale. Za ovaj sud nije sporno da općenito odredba o naknadi za prijevremenu otplatu nije sama po sebi ništetna, međutim to ne isključuje njezinu eventualnu ništetnost ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je uzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca kao što je i utvrđeno u ovom konkretnom slučaju, odnosno na što ukazuje i sam način na koji je ista odredba sročena u ugovoru. Isto tako, tuženik u ovom postupku ničim ne dokazuje niti tvrdi da bi prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja pretrpio kakvu štetu čiju bi onda naknadu s osnovom (pa i u obliku naknade za prijevremenu otplatu kredita) mogao potraživati od tužitelja (čl. 1024. st. 3. ZOO-a. Okolnost da je naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita prethodno bila predviđena i navedena u tuženikovim promotivnim i općim uvjetima ovdje nije odlučna, a s obzirom da tužitelj nesporno nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istih. Sporna odredba o prijevremenoj otplati kredita svakako ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu kako je isti određen odredbom čl. 1065. ZOO-a, dakle ne radi se o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Uzrok ništetnosti te odredbe nije zabrana manjeg značenja (zaštita potrošača, dok sam ugovor osim te odredbe sadrži i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a potonje odredbe su kao što je ranije navedeno također utvrđene ništetnim te s odredbom o načinu i uvjetima prijevremene otplate kredita koja je očito bila uobičajena u poslovanju tuženika i drugih banaka predstavljaju određenu cjelinu koja jasno ukazuje na postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja), što u svojoj ukupnosti svakako ukazuje na postojanje prava tužitelja za isticanje ništetnosti i te odredbe kako to i čini. Tuženikov prigovor zastare također nije osnovan, budući da je u odgovarajućem smislu odredbe čl. 241. ZOO-a glede zahtjeva za isplatu s osnova valutne klauzule zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9.6.2023, to je razvidno da zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) koji se ovdje primjenjuje svakako nije protekao. U odnosu na zahtjev za isplatu (povrat) iznosa plaćenog s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita, za napomenuti je da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), a kako se tek ovom nepravomoćnom odlukom kao prethodno pitanje utvrđuje ništetnost sporne odredbe o prijevremenoj otplati, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužitelja te stoga zastara svakako nije mogla nastupiti.

10. Slijedom svega toga, valjalo je prihvatiti tužbene zahtjeve te uz prethodno utvrđenje ništetnosti spornih dijelova odredbe čl. 7. i čl. 9. Ugovora o kreditu i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 351,07 EUR s osnova rasta tečaja i iznosa od 229,81 EUR s osnova naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita za koje je provedenim dokazima utvrđeno da je od strane tuženika stečen bez osnove. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim teku od dana nepripadnog stjecanja svakog pojedinog iznosa pa je tako i odlučeno izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se na odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).

11. Sud nije provodio dokaz saslušanjem po tuženiku predloženog svjedoka - javnog bilježnika koji je potvrdio sporni ugovor o kreditu, a cijeneći da je takvo saslušanje kraj svih gore utvrđenih činjenica nepotrebno i neodlučno u ovom postupku (postupanje javnog bilježnika razvidno je iz same javnobilježničke potvrde ugovora).

12. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podneska od 27.6.2024 (koji iako je podnesen bez prethodnog odobrenja sud smatra svrsishodnim u ovom postupku) – 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 14.10.2024. i 9.4.2025. – 2 x 100 bodova = 200 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za pristup na ročište za objavu ove presude – 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), sve prema vrijednosti predmeta spora od 1.908,11 EUR, što ukupno čini 450 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 900,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 225,00 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i ovu presudu koja se odnosi na zahtjev za povrat-isplatu plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u ukupnom iznosu od 26,54 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23. – dalje: ZSP) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23.), što sveukupno čini trošak tužitelja u iznosu od 1.151,54 EUR. Tužitelju nije priznat preostali zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i ovu presudu budući da za istoga nije nastao (u skladu s odredbom čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a tužitelj je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u toj vrsti spora).

13. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, sud je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučio da mu tuženik naknadi troškove postupka u cijelosti. Iz razloga potpunog neuspjeha u parnici odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova.

14. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 28. travnja 2025.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika