Poslovni broj: P-1001/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Nadi Nekić Plevko, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnicima PČ, UČ, OČ, GČ, ĐČ, AČ, Kristina Nimkijević i Damir Kevilj, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o., iz Zagreba, Preradovićeva 24/I, protiv tužene DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijo Rođak, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz, iz Zagreba, Vlaška 79, radi isplate, nakon zaključenja javne i glavne rasprave dana 12. ožujka 2024., s danom objave presude dana 28. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1.) Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Nalaže se tuženici – DČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da plati tužitelju – HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, u roku 15 dana, 112.733,23 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje:

na iznos od 45.482,59 eur teku od 24.12.2013. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine na iznos od 13.652,51 eur teku od 11.02.2014. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine na iznos od 64.039,94 eur teku od 05.07.2014. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženici da u roku 15 dana naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2.) Nalaže se tužitelju HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tuženici DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 32.060,74 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 27. 4. 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 30. prosinca 2016. podnio tužbu protiv tužene radi isplate iznosa navedenog u izreci ove presude (speicificiran podneskom od 17. prosinca 2024. vezano za važeću valutu u Republici Hrvatskoj ) s naznačenim tijekom kamata na svaki pojedini iznos te i sa zahtjevom za naknadom troška postupka. Tužitelj u tužbi navodi da je osnova njegovog tužbenog zahtjeva naknada štete protiv tužene koja je u periodu od 14. 12. 2011. do 9. 9. 2014. bila član uprave društva tužitelja u kojem je razdoblju uprava tužitelja pa među njima i tužena sama sebi isplaćivala nagrade za ostvareni godišnji učinak tzv. bonus te je na taj način isplaćeno 5. 6. 2012. iznos od 88.331,28 kn, 23. 12. 2013. iznos od 822.651,07 kn, 10. 2. 2014. iznos od 246.935,18 kn i 4. 7. 2014. iznos od 1.113.815,04 kn odnosno da je tužena sama sebi isplatila iznos od 2.271.732,58 kn. Tužitelj nastavno u tužbi navodi kako su te isplate protivne kogentnim zakonskim odredbama pozivajući se na članak 268 Zakona o trgovačkim društvima navodeći kako društvo prema članovima uprave može zastupati samo Nadzorni odbor (daljnje u tekstu NO) koji je ujedno isključivo ovlašten odlučiti pripada li tuženici i ostalim članovima uprave isplata tzv. bonusa kao i odrediti visinu tog bonusa, a što su tadašnji članovi uprave neovlašteno prisvojili pravo NO tužitelja i bonus im je isplaćen neosnovano i temeljem odluke neovlaštenog organa suprotno i odredbi čl. 271 Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ujedno navodi da je tužena kao i drugi članovi uprave aktivno od tužitelja i to prvenstveno od NO prikrivala pripremu i sam način isplate bonusa, te da nikada nije donesena ni formalna odluka o isplati bonusa koja bi ostavila traga u poslovnim knjigama društva niti su bonusi isplaćeni iz sredstava koja su za tu svrhu bila rezervirana, a što je tuženica bila svjesna i vršila isplatu bonusa mimo tada važećih ograničenja.

2. U odnosu na pravni okvir vezano za isplatu bonusa članovima uprave tužitelja tuženik se poziva na odredbe Zakona o trgovačkim društvima, odluku Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava (NN 83/09, 3/11, 3/12, 46/12, 22/13, 25/14, 77/14), na tužiteljevu Politiku plaća i ostalih primanja od 19. 3. 2010. te tužiteljevom Politikom primitaka od 20. 6. 2013. 44. P-3337/16. U nastavnom dijelu tužbe tužitelj detaljno obrazlaže svaki pojedini akt Vlade Republike Hrvatske vezano za utvrđivanje plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave u periodu od 2009. do 2013. dok u odnosu na politiku primitaka (čl. 3.2.3.) navodi da isplata varijabilnog dijela plaće nije bila zajamčena, da se taj dio isplaćivao samo ako je opravdan s obzirom na tužiteljevo financijsko stanje utemeljeno na rezultatima tužiteljeva poslovanja i rezultatima relevantnog radnika te prema čl. 42 te Politike plaća odluke donosi jedino NO tužitelja i to o ukupnom iznosu varijabilnih primitaka za sve radnike u poslovnoj godini za određeno razdoblje te donosi procjene i donosi odluku na pojedinačnoj osnovi o primitcima članova uprave.

3. Tužitelj se nadalje poziva na sadržaj čl. 3.1. Ugovora o obavljanju poslova člana uprave od 21. 12. 2011. kojom se tužitelj obvezao jednom godišnje isplatiti tuženici bonus prema plaći iz čl. 2 istog Ugovora, isplaćenoj za relevantnu godinu, ukoliko se postignu odgovarajući poslovni rezultati koji su podrobnije razrađeni odredbama čl. 3 tog Ugovora te navodi kako je odredbom čl. 5.2 Ugovora 21. 12. 2011. tuženica kao član uprave tužitelja bila dužna postupati u skladu sa zakonima posebno vezano za Zakon o kreditnim institucijama, Statutu i drugim aktima tužitelja te da joj je prema čl. 11.1 istog ugovora, a sukladno odluci Vlade Republike Hrvatske za vrijeme važenja te odluke pripadalo pravo na plaću u iznosu 3.2 prosječne netto plaće po zaposlenom te da je navedeni Ugovor između stranaka regulirao prava i obaveze od 21.12.2011. do 9. 9. 2014. te je tužitelj u tužbi tablično iznosi iznose za period od 2011. do 2013. za koje navodi da su neosnovano isplaćeni tužiteljici (bruto II. u ukupnom iznosu od 849.388,57 kn) a da uprava za isplatu tih bonusa nije donijela nikakvu pisanu odluku, a tužitelj ukazuje i na činjenicu da se obavezao isplatiti tuženoj bonus prema plaći iz čl. 2 navedenog Ugovora te da tuženoj za 2012. i 2013. pripada pravo na bonus obračunat na osnovi plaće koja je stvarno isplaćena tuženici u 2012. odnosno 2013. Tužitelj detaljno u historijatu tužbe iznosi obračun isplate kako navodi neosnovanog dijela bonusa te navodi kako je tuženica isplatom bonusa za 2012. oštetila tužitelja za iznos od 342.688,58 kn (bruto II), za isplatu drugog dijela bonusa za 2012 da ga je oštetila za iznos od 102.864,84 kn (bruto II), a isplatom bonusa za 2013. izvršenog 4. 7. 2014. da je oštetila tužitelja za iznos od 482.508,96 kn (bruto II), koje su isplate izvršene suprotno članku 2 Ugovora koje je ona sklopila s tužiteljem, čime je tužena prekršila je i Politiku plaća kao i politiku primitka tužitelja kao i da je postupila suprotno čl. II. Odluke Vlade RH i čl. 11.1 Ugovora čime je oštetila kako je navedeno tužitelja za iznos od ukupno 849.388,57 kn.

4. Tužitelj navodi i da je tužena kao i drugi članovi uprave kao i predsjednik uprave imala svijest od tome da tim isplatama nanosi štetu tužitelju zaobilazeći NO kod navedenih isplata i da je vješto prikrivala te isplate pod stavkom "plaća", a tužitelj navodi da su isplate bonusa knjižene kao isplata regularne plaće te da nije bilo načina na koji bi se u tom trenutku moglo utvrditi da se radi o isplatama bonusa pa ni pregledom knjigovodstvene dokumentacije. Tužitelj ujedno navodi kako su isplate bonusa članovima uprave bile sporne i neosnovane, a što proizlazi i iz priznanja bivše članice uprave tužitelja KČ nakon što joj je ured tužitelja za internu reviziju sačinio izvješće revizije forenzički ispitujući knjigovodstvene kartice temeljem kojih je vidljiva isplata bonusa tužiteljici. Tužitelj dakle svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženica kao članica uprave tužitelja nepripadno isplatila utuženi iznos na ime varijabilnog dijela plaće (bonusa) za 2011., 2012. i. 2013. godinu iako za to nisu bili ispunjeni uvjeti budući da NO tužitelja nije donio odluku o isplati bonusa, a u čijoj nadležnosti je bilo odlučivanje o visini bonusa koji se isplaćuje upravi imajući pritom u obzir da je odlukom Vlade Republike Hrvatske bilo zabranjeno isplaćivati varijabilni dio plaće, odnosno da je za sporno razdoblje iznos varijabilnog dijela plaće bio ograničen.

5. U svom odgovoru na tužbu od 13. 3. 2017. tužena u cijelosti osporava navode tužbe i tužbenog zahtjeva kao neosnovane korigirajući navod tužitelja o datumu kada je tužena postala član uprave te osporava primarno da bi ona sama sebi isplaćivala nagrade za ostvareni godišnji učinak odnosno bonus pa da bi joj bio isplaćen ukupan iznos od 2.271.732,58 kn te navodi da joj je isplaćeno 908.267,78 kn i to 5. 6. 2012. iznos od 31835,44 kn dana 5. 6. 2012. na ime bonusa za 2011., dana 23. 12. 2013. iznos od 342.991,24 kn na ime dijela bonusa za 2012., dana 10.2.2014. iznos od 88.997,80 kn na ime dijela bonusa za 2012. te dana 4. 7. 2014. iznos od 444.443,25 kn na ime bonusa za 2013. Tužena navodi da niti jedna od navedenih isplata nije isplaćena protivno Ugovoru koji je sklopila s NO dana 21. 12. 2011., a koje je uvjete te prava i obaveze sklopila s NO koji je u ime tužitelja potpisao tadašnji predsjednik NO LČ čime su precizno i detaljno ugovorena sva prava i obaveze tužene kao članice uprave tužitelja. Tužena navodi da joj je člankom 2 Ugovora ugovorena plaća u iznosu od 67.245,00 kn bruto, da je čl. 3 ugovoren varijabilni iznos primanja – bonus za tuženu zavisno od ostvarenog povrata na prosječni kapital banke na odnosu na ostvareni povrat na prosječni kapital bankarskog sustava Republike Hrvatske te da među strankama ne može biti sporno da tuženoj pripada pravo na isplatu bonusa u visini od 80% bruto godišnje redovne plaće iz čl. 2 Ugovora, da joj temeljem čl. 3.2.4. Ugovora za 2012. pripada pravo na isplatu bonusa u visini od 120 bruto godišnje redovne plaće iz čl. 2 Ugovora, a temeljem 3.2.4. Ugovora za 2013. da joj pripada pravo na isplatu bonusa u visini od 120% bruto godišnje redovne plaće iz čl. 2 Ugovora te s obzirom na ugovorenu mjesečnu bruto plaću od 67.245,00 kn godišnja bruto redovna plaća tuženice je iznosila 806.940,00 kn te je upravo taj iznos predstavio osnovicu za izračun bonusa što je imajući u vidu odredbe Ugovora lako izračunljivo.

6. Tužena ističe da u vrijeme isplata bonusa nije bilo nikakvog ugovornog zakonskog ili regulatornog ograničenja te da su i stručne službe tužitelja dale mišljenje za isplatu bonusa prema kojima nije bilo nikakvih pravnih zapreka i ograničenja te da je tuženoj na ime godišnjeg bonusa koji je vezan za poslovne rezultate tužitelja isplaćeno i daleko manji iznos no što je ugovoreno čl. 2 i 3 Ugovora pa prema čemu tužena nije dužna ništa tužitelju već upravo obrnuto; on je dužan njoj isplatiti novčani iznos na ime ugovorenih novčanih bonusa te je tužena navela kako zadržava pravo podnošenja protutužbe. Tužena navodi kako je neosnovan navod tužitelja da bi preduvjet za isplatu bonusa tuženoj bila potrebna odluka NO tužitelja jer je Ugovorom isplata bonusa vrlo precizno ugovorena, te za neku posebnu odluku NO nije postojao nikakav zakonski razlog, a jednako tako tužena navodi kako su neosnovani navodi tužitelja da bi tužena s drugim članovima uprave sama sebi isplaćivala bonuse i time povrijedili čl. 268 Zakona o trgovačkim društvima ponovno ukazujući kako je tužena zaključila Ugovor s NO tužitelja te nije osnovan ni navod tužitelja kako je tužena "potajno" isplaćivala bonus. Nastavno u odgovoru na tužbu tužena ističe kako su promašeni stavovi tužitelja u odnosu na odredbe 268 Zakona o trgovačkim društvima, Zakona o obveznim odnosima i Odluka vlade RH o određivanju plaće i drugih primanja kao i Politika plaća tužitelja iz 2010. i Politike primitka od 20.6.2013. kao pravnom okviru za ovaj spor prema čemu ovo posebno ne može biti nikakav pravni okvir budući se ta Politika primitka od 2013. kao ni odluka primicima Hrvatske narodne banke ( dalje u tekstu HNB ) koja je donijeta na temelju te Odluke ne primjenjuju na ugovore koji su sklopljeni prije stupanja na snagu tih ugovora a što je ovdje slučaj. Prema navedenom tuženikova Politika primitka od 2013. se ne može primijeniti na Ugovor tužene pa ako je tužitelj smatrao da je taj Ugovor trebao uskladiti s odlukama Vade RH, odlukama HNB-a i politikom primitka tuženika od 20.6.2013. jedini je način bio da NO tužitelja s tuženom sklopi odgovarajuću izmjenu Ugovora te tužena ponovno ukazuje na odredbe svog Ugovora vezano za isplatu bonusa za koje smatra da je osnova isplate čl . 2 i 3 Ugovora, a tužena ujedno ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

7. U nastavnom tijeku postupka tužitelj je podneskom od 22.5.2017. detaljno se očitovao na navode odgovora na tužbu ostajući u bitnome kod navoda tužbe dok je osporio navod zastare potraživanja ukazujući kako od spornih isplata bonusa, odnosno nastanka štete do podnošenja tužbe nije protekao objektivni rok od 5 godina niti je protekao rok od 3 godine od primitka izvješća interne revizije od kada je saznao za izvršenje neosnovanih iznosa bonusa. U nastavnim podnescima koje su izmjenjivale stranke su u bitnome ostale kod svojih navoda iznesenih u tužbi i u odgovoru na tužbu međutim ono što je među strankama nije sporno je činjenica perioda u kojem je tuženica bila član uprave tužitelja dakle u periodu od 14. 12. 2011. do 9. 9. 2014., da joj je pripadalo pravo na bonus za period od 2011., 2012. kao i 2013. no međutim među strankama je sporna visina isplaćenih bonusa kao i osnova isplate.

8. Tijekom postupka sud je proveo dokazni postupak i to uvidom u opsežnu dokumentaciju koju su dostavile stranke tijekom postupka, proveo je dokaz saslušanjem tužene kao i svjedoka ĆČ te proveo i dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ljerki Živković kao njenim saslušanjem. Tijekom postupka održano je sedam ročišta. Sud je izvršio uvid u spis i to Ugovor o obavljanju poslova člana uprava zaključen između tužitelja zastupanom po tada predsjedniku NO LČ od 21.12.2011. i tužene ( list 12-23 ) Politiku plaća i ostalih primanja tužitelja od 19.03.2010.( list 24-28) s Politikom primitka od 26.2013 ( list 29-38 ), Dopis Ministarstva financija RH od 22. 7. 2009. tužitelju (list 43) , Odluku Vlade RH od 11.7.2009. o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava od 11.7.2009.(list 45-46) te i Odluku Vlade RH o davanju preporuke nadzornim odborima i upravama trgovačkim društvima u većinskom vlasništvu RH od 16.7.2009.( list 48-49 ) , Pravno mišljenje tužitelja od 3. 5. 2012. (list 220 do 223), dopis tužitelja tuženoj do 29. 9. 2016. kojim se potražuje iznos od 427.266,6 kn ( list 224), Odluku HNB-a o primicima radnika koja je stupila na snagu 1. 1. 2013. s primjenom na primitke koji se utvrđuju za 2013.( list 228 - 246 ), Sporazum o provedbi međusobno ugovorenih prava i obaveza članica Uprave Banke u proteklom mandatu nakon isteka njegova ugovorena roka s danom 9. rujna 2014. (list 334 -335), Poslovnik o radu uprave tuženika iz prosinca 2011. ( list 292-301), Sporazum o provedbi međusobno ugovorenih prava i obaveza članica uprave banke u proteklom mandatu nakon isteka od 9.9.2014. zaključen između tužitelja zastupanog po predsjedniku NO VČ i tužene dana 19.9.2014. o isplati otpremnine tuženoj ( list 334-335 ) , Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Ljerke Živković l od od 13. 2. 2019. ( list 404-420 ) , Dopunu nalaza i mišljenja vještaka Ljerke Živković od 25.7.2019. ( list 614-618), nastavnu Dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka od 17. ožujka 2021 ( list 654-665) te je održao ročišta dana

25.05.2017; 20.09.2017.; 30.08.1918.; 24.09.2020.; 12.10.2022.; 14.03.2023.; 30.11.2023.; 10.01.2024.; 18.12.2024.; 12.03.2025. te je izvršio uvid u odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-1057/2024; Pž-260/2022 i Pž-5830/2021, Vrhovnog suda RH Rev-718/2023 i presudu ovog suda P -1700/2022.

9. Presudom ovog suda P-3337/16. od dana 10. siječnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja te je određeno da je tužitelj dužan platiti i trošak tuženoj od 23.931,49 eur. Povodom žalbe tužitelja navedena presuda ovog suda P- 3337/16. od 10. siječnja 2025. je ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1225/2024. od dana 24. 4. 2024. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju navedenog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navedeno je " Sporno je jesu li bili ispunjeni kumulativno predviđeni uvjeti za isplatu bonusa, budući da je tuženici isplaćen bonusa bez donošenja odluke Nadzornog odbora, a što je, prema tvrdnjama tužitelja, protivno odredbama čl. 268. i 247. ZTD-a i internim aktima tužitelja (Politici plaće i ostalih primanja od 31. ožujka 2010. i Politici primanja od lipnja 2013.), te bez uvažavanja i primjene Odlukama Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava (dalje: odluke Vlade) koje su donesene i važile u tom razdoblju, postupila suprotno odredbi čl. 252. ZTD-a. Sporno je je li bonus isplaćen tuženici protivno zakonu i ostalim aktima na koje se poziva tužitelj i je li stoga isplatom bonusa prouzročena šteta tužitelju." U pravu je žalitelj da je takvo shvaćanje prvostupanjskog suda u suprotnosti s izraženim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske u odlukama na koje je tužitelj upirao tijekom prvostupanjskog postupka i ponovo u žalbi. Naime, Odlukama Vlade o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava od. 11. srpnja 2009. izmijenjenom i dopunjenom odlukama od 17. prosinca 2010. i 19. travnja 2012., koje su se primjenjivale i bile na snazi u periodu na koji se odnosi isplata bonusa, su radi ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize, određena mjerila za izračun novih (umanjenih) plaća i drugih primanja rukovodećim strukturama, te su sukladno odredbama tih odluka nadležna tijela trgovačkih društava (uprava društva i nadzorni odbor) bila dužna provesti te odluke. Nadalje, tužitelj je tijekom postupka pravilno isticao da je za isplatu bonusa potrebno da su ispunjene pretpostavke propisane odredbama Zakona o trgovačkim društvima, Odlukama Vlade i internim akata tužitelja kojim je regulirana isplata plaća i drugih primanja, između ostalih, i članova uprave tuženika. Međutim, prvostupanjski sud je u potpunosti zanemario te navode tužitelja, a koji su prema shvaćanju ovog suda bili bitni za pravilno utvrđenje odlučnih činjenica. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju za isplatu varijabilnog dijela plaće primjenjuje isključivo i samo Ugovor o obavljanju poslova člana uprave, činjenično stanje ostalo je pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Naime, u pravu je žalitelj da upravo iz akata tužitelja (Politike plaća i Politike primanja), odredbi Zakona o trgovačkim društvima i Odluke Vlade i njenih izmjena i dopuna proizlazi koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se na temelju menadžerskog ugovora isplatio bonus tuženici."

10. Tijekom ranijeg postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o obavljanju poslova člana uprave od 21. 12. 2011. koji su zaključili ispred tužitelja tadanji predsjednik NO LČ i tužena utvrđuje se da je čl. 2 utvrđeno kako tužena kao članica uprave tužitelja za vrijeme trajanja mandata ima utvrđenu plaću u iznosu 67.245 kn bruto, da je člankom 3. reguliran varijabilan dio odnosno bonus plaće te da je čl. 11.4 utvrđeno ukoliko članica uprave (tužena) ostvari poslovne rezultate tako da ostvari pravo na isplatu varijabilnog primanja (bonus plaće) prema čl. 3. istog Ugovora a da istodobno ta isplata bude ograničena odlukom o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i drugih članova uprava trgovačkih društava kada će se ta isplata obaviti na način da će se iznos isplate uvećati za odgovarajuću bančinu kamatnu stopu na štednju koja je bila važeća za to razdoblje od dana kada je trebala biti izvršena isplata, prema točki iz 3.5 pa do stvarne isplate. Uvidom u čl .3. Ugovora utvrđuje se da je čl 3.5. određeno da će banka isplatiti bonus plaću članici uprave u roku od 30 dana od dana kada NO prihvati godišnja financijska izvješća za godinu za koju se ima isplatiti bonus plaća.

11. Tijekom ranijeg postupka sud je rješenjem od dana 5. rujna 2018. dao nalog stalnom sudskom vještaku Ljerki Živković za izradu nalaza i mišljenja na okolnost isplate bruto i neto plaće isplaćene tuženoj za period 2011., 2012., 2013. i 2014. kao i na okolnost utvrđenja kriterija i parametara isplate; određeno je da će se vještačenje provesti i na okolnost koliki bi iznos bonusa tuženoj bio isplaćen prema odredbi čl. 11 Ugovora o obavljanju poslova člana uprave od 21.12.2011. u odnosu na iznos bonusa koji bi tuženoj bio isplaćen za navedene godine u odnosu na osnovicu izračuna prema čl. 2.1. Ugovora o obavljanju poslova člana uprave od 21. prosinca 2011., sve vezano za član 3. navedenog Ugovora i ugovorenog prava na bonus i prema čl. 4 navedenog Ugovora u odnosu na tim Ugovorom definirana dopunska prava tužene kao člana uprave kao i u odnosu na poreze, doprinose i ostala davanja.

12. Sudski vještak Ljerka Živković dala je svoje nalaze i mišljenje dana 25.7.2019. nadalje s dopunom od 17.3.2021., a svoj nalaz i mišljenje obrazložila je i na ročištu dana 14. 3.2023. u kojem je navela da je pristup dokumentaciji tuženika radi razjašnjenja nekih činjenica tražila direktnim kontaktom u banci kako bi razjasnila neke činjenice naročito u kontekstu nejasnog tužbenog zahtjeva međutim da se sva komunikacija odvijala se preko pravnog opunomoćenika tužitelja te da nije imala niti izvorne podatke niti je mogla kontaktirati sa osobama koje su radile u računovodstvu konkretno na izračunima vezano za sam tužbeni zahtjev, da je preko punomoćnika tužitelja dobila sve obračunske liste i ostalu dokumentaciju koju je tražila koja je preložena uz osnovni Nalaz i mišljenje, no da tijekom ovog postupka tužitelj nije jasno definirao s računovodstvenog i financijskog aspekta visinu naknade štete odnosno da li potražuje samo bruto plaće, bruto 1. bruto ili 2 te se nije očitovao na izračune koje je postavio u samoj tužbi. Na upit suca da li je prema dokumentaciji u spisu kao i one koju je kako je navela dobila od tužitelja mogla utvrditi da bi podaci o isplatama bonusa bili zatajivani ili nevaljano knjiženi u evidencijama tužitelja, vještak je navela da ne bi rekla da bi se radilo o bilo kakvom zamagljivanju ili skrivanju dokumentacije od bilo koga pa tako i od članova uprave iz razloga jer kao vještak s dugogodišnjim iskustvom u financijskom vještačenju od 1996.g. pa na dalje zadnjih godina se susretala u svim bankama s istim problemom na način da nije mogla doći do osobe koja radi na knjiženju i do originalne dokumentacije, već su se sva korespondencija i kontakti vodili preko pravnog zastupnika dok je ranijih godina je bilo normalo da vještak nakon što najavi svoj dolazak izvrši uvid u dokumentaciju na licu mjesta no da je zadnjih godina to nemoguće kod gotovo svih banaka kojima je tražila dokumentaciju. Na daljnji upit da li je mogla utvrditi da bi isplate bonusa za koje tužitelj tvrdi da su ne pripadajuće tuženoj bile valjano knjižene u evidenciji tužitelja i po kome su obračunate, vještak je navela da joj to nije bio zadatak vještačenja niti da je imala knjigovodstvene kartice iz kojih je vidljivo na koji način i na kojim kontima su knjiženi ti bonusi međutim tužitelj je dostavio obračune isplaćene plaće koji se svi obračuni su u privitku nalaza i mišljenja i stranke u ovom postupku nisu imali prigovore da ti iznosi prema obračunskim istima nisu valjani . Na daljnji upit suca da li bi ti isti iznosi isti bili prikriveni vještak je naveo da nisu niti su mogli biti prikriveni, a u odnosu na primjedbu tužitelja da su GFI za 2012. i 2013. bili netransparentno iskazani vještak je navela da to nije imala u zadatku vještačenja jer je to sasvim drugi predmet ali da je tokom izrade vještačenja izvršila uvid u javno objavljene podatke tužitelja i u podatke od HNB-a. Na upit suca da li ostaje kod svog nalaza i mišljenje da su temeljem Ugovora koji je tužena imala u odnosu na čl. 2. i 11. u oba slučaja isplaćeni manji bonusi no što bi joj pripali vještak je navela da ostaje kao u navedenoj dopuni nalazu i mišljen od 17.3.2021. smatrajući da joj je to bio zadatak koji se zapravo odražava na pravno pitanje vezano za predmet ovog spora , dok je na upit a vezano za navod tužene od 18. 7. 2019. da bi tuženoj za cijelo razdoblje važenja Odluke Vlade Republike Hrvatske zapravo isplaćivana manja plaća umanjena vezano za čl. 11. Ugovora, vještak je navela da su sve bruto i neto isplate iskazane u Nalazu i mišljenju u tabeli 7. nalaza i mišljenje (13.2.2019.) iz koje je vidljivo da je tuženoj u 2011. do prosinca zatim u 2012. i 2013. te do 06. mjeseca 2014. isplaćena plaća u manjem iznosu tj. prema Odluci Vlade a nakon srpnja 2014. tuženoj je ispaćena plaća prema čl. 2. Ugovora bruto isplata 67.305,61 kn.

13. Punomoćnik tužitelja zatražio je očitovanje od vještaka vezano za na navode kako su izneseni u raspravnom rješenju od 24. 9. 2020.g. i to : da je vještak je svojim izračunom bonusa na osnovu brutto 1. godišnje plaće pogrešno dobio bruto 1. iznos bonusa dok je predmetnom formulom vještak mogao izračunati samo netto iznos bonusa, nadalje na str. 14. inicijalnog nalaza vještaka kod prikaza plaća za 2013.g. navedeno je za mjesec listopad isplata tuženoj u brutto iznosu od 109.474,31 kn kada ista zapravo iznosi 32.834,56 kn a ostatak povrat navedenog iznosa predstavlja premiju police osiguranja koja kao takva ne predstavlja plaću tužene; u nalazu nije primijenjena odredba toč. 4. toč. b. st. 2. al. 2. Odluke Vlade RH , a na što ga upućuje odredba čl. 11. t. 4. Ugovora o obavljanju poslova članova uprave a kojim je određeno da se iznos bonusa ima bezuvjetno i trajno umanjiti za 30%, stalni sudski vještak Ljerka Živković je navela da je na sve podneske na koje je pozvana raspravnim rješenjem se detaljno očitovala u drugoj dopuni Nalaza i mišljenja od 17. 3. 2021.g. u odnosu na premiju osiguranja i da ista ne ulazi u dohodak od nesamostalnog rada te je navela da je tužitelj u velikoj zabludi iz razloga jer prema čl. 21. st. 1. Zakona o porezu na dohodak ( NN 115/116 ) koji se odnosi na sporna razdoblja, propisano da premija osiguranja koje poslodavci plaćaju za svoje radnike po osnovi životnog osiguranja se smatra dohotkom od nesamostalnog rada, da se smatra da u načelu kada je sklopljena polica životnog osiguranja ako poslodavac plaća premiju osiguranja radnika u ime radnika, a što je bilo ovdje slučaj, radnik ostvaruje i primitke s osnove sklopljenih policija osiguranja i radnik ostvaruje dohodak od nesamostalnog rada prilikom uplata premija osiguranja. U odnosu na izradu prve dopune Nalaza i mišljenja u vezano za prigovore tužene vještak je navela da ga je izradila budući je prihvatila objektivni prigovor tužene zbog krivog izračuna od oko 1.000,00 kn razlike radi čega je i izradila dopunu Nalaza nastojeći dopunom pojasniti sve nejasnoće koje su stranke u sporu imale u osnovi na osnovni Nalaz i mišljenje te da je prigovor tužitelja da se radi izračun u tri varijante zapravo pravno pitanje o čemu treba odlučiti sud. U odnosnu na navedeno punomoćnik tužitelja je naveo da nalazi kako se iskaz vještaka dan na navedenom ročištu nikako ne smatra prikladnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari i da vještak nije dao potrebna očitovanja izračuna te je predložio sudu novo vještačenja po novoj osobi vještaka prema odluci suda a sa zadatkom kako je specificiran u podnesku tužitelja od 12. 6. 2019. a što je sud raspravnim rješenjem odbio.

14. U ranijem dijelu postupka sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka VČ je naveo da je bio član NO tužitelja od proljeća 2011. do 7.mj. 2012.g. a od 30.7.2012. – siječnja 2017.g. predsjednik NO koji je na upit upit suca kako bi ocijenio rad društva tužitelja u navedenom periodu primarno vezano za realizaciju plana restrukturiranja, naveo da to bi to ocijenio vrlo pozitivno što je bio i fokus poslovanja tužitelja cijelo vrijeme, pri čemu je naveo da je tadašnja uprava " u neku ruku " bila sanacijska što obuhvaća i mandat tužene kao člana uprave budući se banka prioritetno bavila sanacijama posljedicama afere Bankomat što se odnosi bivšu upravu i predsjednika uprave P radi čega je tužitelj i išao u sanaciju. Naveo je u iskazu da je u cijelom tom periodu koji se odnosi i na mandat tužene, banka poslovala s dobiti te da je u tom periodu dobit bila kontinuirano veća u odnosu na ranije razdoblje, ostvarivani su bolji rezultati u odnosu na ranija razdoblja. Svjedok je u iskazu naveo da je tužena dobivala razrješnice tijekom svog mandata dok je na upit kako bi ocijenio rad tužene kao člana uprave naveo da je on bio pozitivan odnosno da se rad uprave gledao u cjelini a ne pojedinačno a koji se rad što može ocijeniti kao pozitivan i uspješan, koje navode tužitelj nije osporio niti na te okolnosti dostavio dokaz o suprotnom. Na upit da li je NO donosio posebne odluke o isplatama bonusa članovima uprave u tom periodu pa i tuženoj, svjedok je naveo da nije dok je na upit da li je imao saznanja o isplati bonusa, izračunu i visini bonusa isplaćenim članovima uprave pa tako i tuženoj naveo da nije imao a kao razlog navodi da to nisu bile točke dnevnog reda sjednica NO-a niti se o tome raspravljalo. Na daljnji upit suca u kojem slučaju bi to mogla biti točka dnevnog reda, svjedok je naveo da je u pravilu dnevni red bio predlagan po upravi što međutim nije isključivalo mogućnost da NO i sam sastavi dnevni red. Svjedok je u iskazu naveo da je banka tj. tužitelj bila pod redovitom kontrolom HNB-a kao regulatora, komercijalne revizije nezavisne kuće Deloit, bile su provođenje interne revizije kao i nadzor drugih tijela koja reguliraju rad banaka , da su sva izvješća i nalazi navedenih tijela bili tema dnevnog reda NO-a te da nisu nikada uočeni problemi u tom periodu, naveo je u iskazu da bonusi nisu bili spominjani a na upit suca što smatra kao razlog da bonusi u tim izvješćima nisu bili naznačavani svjedok je naveo kako pretpostavlja da nisu uočeni problemi vezano za njihovu isplatu od navedenih tijela. Na daljnji upit suca suca da li je on ili drugi članovi NO-a dobivao bonuse navodi da nije odnosno da je dobivao samo naknadu od 2.000,00 kn mjesečno i da nije bio zaposlenik banke. Na upit suca da li mu je poznato da je u njegovom mandatu bila vođena kakav revizija vezano za isplatu bonusa članovima uprave tako i tuženoj, svjedok je naveo da se sjeća da je bilo problematizirano oko isplate bonusa upravi no da je to bilo na kraju njegovog mandata te da se sa sigurnošću ne može sjetiti što je bio zaključak revizije. Na upit da li mu je poznato da bi banka tražila u rujnu 2016. povrat iznosa za više isplaćeni bonus po stavu tužitelja, svjedok je naveo da mu je poznato da nakon što se aktualiziralo potanje isplate bonusa upravi da je NO zatražio od uprave tužitelja mišljenje o isplati bonusa no da se ne sjeća da bi NO dobio mišljenje od uprave odnosno od pravne službe a da je cilj traženja tog obrazloženja bila zaštita interesa banke pa i NO-a, naveo je u iskazu da se načelno sječa da je stav u očitovanjima bio da se bonus trebao isplatiti no da se prijepor odnosio na to da li je za to bila potrebna odluka NO-a, naveo je u iskazu da su mu kao članu i predsjedniku NO-a bili dostupni svi podaci vezani za isplate bonusa no da NO to nije tražio ni od uprave kao ni od stručnih službi, dok je na upit suca da li je kao član i predsjednik NO- a bio upoznat s Odlukom Vlade vezano za isplatu bonusa upravi, svjedok je naveo da se sjeća da je to bila Odluka vlade koja se primjenjivala u javnom sektoru.

15. Na upit punomoćnika tužitelja da li je NO mogao donijeti odluku o većim ili manjim primanjima članova uprave a sve vezano za Odluku Vlade svjedok je naveo da je on Ugovor sa tuženom "naslijedio", da je naknadno potpisivao Ugovore sa slijedećom upravom i da je od predstavnika Ministarstva financija dobio uputu da potpiše istovjetan Ugovor s novim članovima uprave kao i sa ranijim pa tako i sa tuženom bez obzira na Odluku Vlade. Nakon što mu je prezentiran Ugovor tužene s tužiteljem od 21.12.2011. svjedok je naveo da prema onome što je vidio da taj Ugovor sadrži istu Odluku Vlade dok je na upit da li je NO imao bilo kakvu intenciju vezanu za primjenu Odluke Vlade odnosno da li je NO htio da se na Ugovor između banke i tužene primjenjuje svaka buduća izmjena Odluke vlade RH ili samo ona Odluka koja je važila u trenutku sklapanja Ugovora, svjedok je naveo da je NO želio da rad banke bude u skladu sa Zakonom tj. da se poštuju Odluke Vlade u smislu njihovog održavanja na isplatu materijalnih prava. Na upit što je smatrao da je trebala biti osnovica isplate bonusa članovima uprave svjedok je naveo da na to pitanje ne zna odgovoriti jer jer nije te struke no da je još na fakultetu naučio da se ugovori imaju poštivati i ispunjavati te da bi se vezano za svaku sumnju o isplati bonusa članovima uprave i vezano za GFI za 2012. i 2013. konzultirao s Ministarstvom financija.

16. Na upit punomoćnika tuženika vezano za način sklapanja Ugovora s članovima uprave o tome tko priprema nacrt Ugovora ; da li članovi uprave ili netko drugi svjedok je naveo da pretpostavlja da Ugovor pripremaju stručne službe banke pa da je to vjerojatno bio i slučaj kod tužene a da je takav prijedlog Ugovora dobio od stručnih službi i nakon što je zaključio ugovore s novom Upravom tužitelja te je ponovo istaknuo kako su ugovori s novom upravom bili identični kako i sa ranijom upravom pa tako i s tuženom. Na upit da li mu je poznato da su GFI za 2012. i 2013. bili revidirani vezano za pitanja isplate bonusa članovima uprave pa tako i tuženoj, svjedok je naveo kako o tome nema saznanja no da su GFI prolazila bez kvalifikacija odnosno bez rezervi tj. sva su ta izvješća bila čista i bez zamjerki. Na upit da li je NO bio upoznat s pokretanjem parničnih postupaka protiv ranijih članova uprave pa tako i tužene svjedok je naveo da su članovi NO dali uputu novoj upravi da zaštiti interese banke no da on kao ekonomista nema saznanja što je obuhvaćalo pokretanje parničnih postupaka te da NO nije odlučivao konkretno o podnošenju tužbe.

17. U svom iskazu danom na ročištu 30. studenog 2023. tužena je na upit suca da li je prije zaključenja Ugovora od 21.12.2011. i imenovanja za člana uprave tuženika ranije radila kod tuženika navela da je od 01.10.2009. bila na poziciji izvršnog direktora sektora poslovanja s gospodarstvom, dok na upit suca u kojim okolnostima postaje član uprave navela da je od rujna 2011. započela procedura proširenja uprave kod tuženika, da je raspisan javni natječaj sukladno Uredbi Vlade, provedena je procedura imenovanja te je od pristiglih prijava NO donio odluku o izboru kolegice EČ i nje, da je potom proveden postupak ishođenja suglasnosti od HNB-a., te da je nakon toga zaključen Ugovor 21.12.2011. s primjenom od 14.12. 2011. Na upit suca da li je bilo dogovora s članovima NO prije zaključenja Ugovora od 21.12.2011. vezano za plaću, bonuse, otpremnine i sl., tužena je navela da su razgovori obavljeni na način da je održana sjednica NO, da je ona dobila od stručnih službi banke uoči potpisivanja Ugovora nacrt Ugovora koji je sastavila stručna služba banke, a što se odnosi kako na pravnu službu, tako i na ured uprave, da joj je pri tome od navedenih stručnih službi prezentirano da su takvi uvjeti Ugovora predloženi i drugim novim članovima uprave kao i već postojećim članovima uprave, navela je u iskazu kako su ona i EČ pozvane na sjednicu NO na kojoj se detaljno raspravljano o tom nacrtu Ugovora te što je njoj kao ugovornoj strani bilo ponuđeno je bilo izuzetno bitno utvrditi i raspraviti , da su svi uvjeti i kriteriji za isplatu bonusa utvrđeni upravo tim Ugovorom i ne podliježu nikakvim naknadnim odobrenjima te da joj je to izričito potvrđeno kako od predsjednika tako i članova NO i ponovo je istaknula da joj je to bilo relevantno budući je ona ranije radila u HNB u sektoru nadzora čime je željela takvim Ugovorom izbjeći utjecaj na valoriziranje njenih prava političkim utjecajem na NO a što bi se odnosilo i na promjenu NO imajući u vidu da je tuženik banka u državnom vlasništvu. Na upit suca tko je vršio izračun visine isplate bonusa u vremenu njenog mandata koji joj je isplaćen tužena je navela da je to bio isti organizacijski dio tuženika koji je bio nadležan i za obračun plaća i misli da je to bila direkcija za obračun plaća, u iskazu je naglasila da ispunjenje kriterija za isplatu bonusa je izračunavao i Sektor financija a isti su predstavljali sastavni dio godišnjih financijskih izvješća. Navela je da su se izvješća dostavljala NO-u a i da su bila javno objavljivana što je i bila obaveza imajući u vidu da je tuženik banka u državnom vlasništvu i navedena izvješća su dostavljena HNB te da ona nije imala ovlaštenje ni poziciju da određuje ili naređuje sektorima banke koji su određivali osnovu i visine isplate bonusa niti je to bila mogla i bila ovlaštena i za druge primitke npr. plaću, regres i drugo. Na upit da li je NO imao saznanja o isplatama i iznosima isplata kako za nju tako i za druge članove uprave tužena je navela da Ugovor o obavljanju poslova člana uprave bio sastavljen u tri primjerka od kojih je jedan pripao njoj, drugi NO, a treći stručnim službama tj. Sektoru obračuna plaća koji su dalje po istom postupali, navela je da je svake godine nakon sastavljanja GFI održana sjednica NO na kojoj su se detaljno raspravljala i prezentirala navedena izvješća i to za cijelo vrijeme njenog mandata, da je u sastavnom dijelu izvješća odnosno GFI bio prikazan iznos vezano za temeljni kapital a u tom izvješću bili su iskazani i podaci o transakcijama sa rukovodstvom, međutim, ti iznosi nisu bili iskazani pojedinačno po svakom članu uprave, već u jednom ukupnom iznosu. Na upit suca da li je NO mogao zatražiti od stručnih službi kao i od uprave koji je član uprave dobio i koliki bonus, u kojem iznosu i na temelju čega, tužena je navela da je to mogao i ne bi mu bilo uskraćeno no da nikada NO nije zatražio podatke o pojedinačnim isplatama bonusa članovima uprave, pa tako i nje dok je na upit da li je NO tuženika o isplatama bonusa donosio za članove uprave i predsjednika posebne odluke, da li je to trebao i po kojoj osnovi, tužena navela da NO nije donosio takve odluke, niti je po njenim saznanjima postojala osnova u bilo kojem aktu tužitelja o dužnosti ili ovlaštenju NO da donese takve odluke pri čemu je navela kako je uprava i od pravne službe tužitelja zatražila mišljenje o tome da li je potrebna posebna odluka NO o isplati bonusa članovima uprave, na što je pravna služba navela da su svi uvjeti i kriteriji za isplatu bonusa definirani Ugovorom, što također po tužitelju nije osporeno a i sadržano je u spisu, da takva obaveza ne postoji ni po Statutu, te da nikakva dodatna odluka NO u tom smislu nije potrebna a da je uz odgovor na tužbu takvo mišljenje i dostavljeno od 03.05.2012 .Na upit da li su članovi NO tuženika dobivali bonuse navela da koliko se sjeća da nisu i da su dobivali određene mjesečne iznose od oko 2.000,00 kn. Na upit da li je uprava donosila posebne odluke o isplati i visini isplate bonusa članovima i predsjedniku prave tužena je navela da uprava nije donosila nikakve posebne odluke budući je isplata bonusa bila definirana samim Ugovorom, a što se odnosilo na isplatu plaća i drugo, dok je na upit da li su tijekom njenog mandata bile provede revizije financijskog poslovanja tužitelja, te ako jesu i po kome te dali su tim revizijama bile obuhvaćene osnove za isplatu bonusa, tužena je navela da je tužitelj po zakonu bio obveznik provođenja revizije financijskih izvješća od strane ovlaštenog revizora, a što je u vrijeme njenog mandata obavljala revizorska kuća Deloitte te je tim revizorskih izvješćima bilo obuhvaćeno ukupno poslovanje tužitelja, a na upit suca da li su bili iz tih revizorskih izvješća razvidne i činjenice da su njime bili obuhvaćene i isplate bonusa navela je da je to bilo vidljivo te da joj nije poznato da bi ta revizorska kuća tražila dodatne podatke ili objašnjenja vezano za osnovu i visinu isplate bonusa, dok je na upit kome su bila dostavljena ta revizorska izvješća tužena navela da su bila dostavljena upravi, te tako revidirana NO-u, da su bila i javno objavljena te da to revizorsko izvješće bilo dostavljeno i HNB a navela je u iskazu i da su osim ovih redovnih revizija u vrijeme njenog mandata bila izvršena i dva izravna nadzora od strane HNB-a i da po njenim saznanjima niti jedan takav nadzor nije problematizirao osnovu i visinu isplate bonusa članovima uprave, niti su od HNB-a nastavno bila zatražena dodatna objašnjenja ili podaci. Na na upit da li je HNB davala kakve upute ili savjete vezano za isplatu bonusa upravi tužitelja, tužena je navela kako je HNB imala Ugovore koje je ona kao i drugi članovi uprave imala zaključene s tužiteljem. Na upit suca da li su NO, uprava tužitelja kao i HNB bili upoznati sa pravnim mišljenjem tužitelja od 3.05.2012., navodi da po njenom saznanju to nije bilo dostavljeno HNB-u te smatra kako to i nije trebalo dostaviti HNB niti je postojala takva obaveza te je navela kako niti jedno revizorsko izvješće koje je ujedno javno objavljeno nije nikada mijenjano, dovedeno u pitanje, ispravljano ili stavljeno van snage bilo o HNB-a, samog tužitelja, kao i revizora. Na upit suca a kada joj se prezentira dopis tužitelja od 29.09.2016. (list 224 spisa), a vezano za pretplatu bonusa od 427,266,61 kn u odnosu na tužbeni zahtjev kojim se od nje traži ukupno 849.388,57 kn, da li se može očitovati o razlici navedenih iznosa, tužena je navela da se na isto pisano očitovala, te se pozvala na Ugovor koji je zaključila kao član uprave i da je je otklonila odnosno odbila takvu isplatu te da joj nije jasno kako je tužitelj došao do iznosa 849.388,57 kn s naslova više isplaćenog bonusa.

18. Na nastavni upit da li ima saznanja kako su knjiženi navedeni bonusi u poslovnim knjigama tužitelja tužena je navela da su ti bonusi iskazivani sukladno važećim propisima i kao takvi dostavljeni na revizije što je od ovlaštenog revizora i potvrđeno budući je izdano revizorsko mišljenje bez rezervi, što znači da je banka iskazivala podatke zakonito i javno. Vezano za navod tužitelja kako bi bonusi bili prikriveni u poslovnim knjigama tužitelja i to kako u ukupnoj masi plaće bez distinkcije u odnosu na bonus, tužena je navela da su sve isplate išle s računa banke na njen tekući račun odnosno s poslovnog računa banke tužitelja na njen tekući račun koji je bio otvoren kod tužitelja, da su na sve te iznose plaćeni porezi i doprinosi, da je o svim tim isplatama bila izvještena i Porezna uprava prema obrascu JPDD te da smatra da do nikakvog prikrivanja nije u tom smislu ni moglo doći. Na upit suca zašto nisu u financijskim izvješćima posebno naznačene isplate bonusa za svakog člana uprave, tužena je navela da su sva financijska izvješća sastavljena i prezentiranim u skladu sa Zakonom prema stavkama izvješća propisana Zakonom o računovodstvu, Zakonom o reviziji kao i regulativnom HNB-a i da je u izvješću naveden i kriterij uspješnosti za ostvarivanje bonusa a koji navedenom regulativom nije propisan kao obvezni dio no da ga je uprava svejedno iznosila u izvješćima i prezentirala. Na upit da li su skupštine društva tužitelja bile upoznate s isplatama i osnovama isplate bonusa i da li su u to smislu donesene kakve skupštinske odluke, tužena je navela kako je bila nazočna na svim skupštinama u svom mandatu, te da nikada na tim skupštinama nje bilo postavljeno pitanje vezano za osnovu i visinu isplate bonusa dok je na upit da li su se na skupštinama društva tužitelja kao i sjednicama uprave razmatrale Odluke Vlade od 2011. na dalje vezano za isplate bonusa članovima uprave, tužena je navela da Odluke Vlade o tome nikada nisu bile na dnevnom redu skupštine i da nitko nije o tom pitanju tražio dopunu dnevnog reda skupštine, no da je ona bila kao i drugi članovi uprave upoznata s Odlukama Vlade o utvrđivanjima plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava u pretežitom vlasništvu države te je na upit suca da li je vezano za te odluke došlo do intervencije bilo kojeg tijela društva tužitelja vezano za njen Ugovor, isplatu, osnovu i visinu isplate bonusa, tužena je navela da je njen Ugovor s tužiteljem sklopljen kada je Odluka Vlade RH 2009. bila na snazi, te da je njen Ugovor sačinjen na način da je iskomunicirano s NO prije zaključenja njenog Ugovora s tužiteljem na način da će se primjenjivati umanjena plaća vezano za Odluku Vlade, međutim ta Odluka nije od utjecaja na osnovu i visinu bonusa po ugovorenoj plaći iz članka 2., te je ponovo naglasila kako je to bio stav NO-a te kako je NO tumačio tu Odluku Vlade na način da privremeno nije moguća isplata ugovorenih bonusa za vrijeme trajanja te Oduke, no da nije zabranjeno ugovaranje i da je nedvojbeno bilo utvrđeno od stane NO-a da će se bonusi u slučaju ispunjenja uvjeta iz Ugovora iz članka 3 ugovara isplatiti nakon isteka važenja zabrane isplate, a u slučaju ostvarenja uvjeta iz čanka 3. Tužena je u tom dijelu iskaza navela da npr. da je za 2012. godinu odlučeno da ukoliko budu ostvareni poslovni rezultati po kriterijima iz članka 3. Ugovora i nastupi obveza isplate tužitelja na isplatu bonusa, a Odlukom Vlade ta isplata bude zabranjena, da će se obračunavati kamata na tako ostvareni iznos bonusa po kamatnoj stopi na štednju banke od dana kada je isplata trebala biti izvršena pa do stvarnog dana isplate, a što je regulirano člankom 11. 4. Ugovora. Na upit suca da li je ikada Sporazum od 29.09.2014. vezano za točku 6. istog Ugovora doveo do sklapanja posebnog Sporazuma (list 334-335) i da li se to odnosilo samo na otpremninu ili na druga njena primanja pa tako i na bonus, tužena je navela kako tim Sporazumom nije regulirano pitanje bonusa pri čemu je ukazala na točku 5. istog Sporazuma kojim je određeno da će se isti primjenjivati u slučaju nastanka drugih okolnosti iz njenog Ugovora s tužiteljem te da odredbe Ugovora i dalje ostaju na snazi i da nikakav poseban Sporazuma nakon toga u smislu članka 6. Sporazuma od 29.09.2014. nije s njom zaključen već da je nakon toga dobila tužbu. Na upit li su usvojeni svi GFI za tužitelja u vrijeme njenog mandata, navodi da je ovlašteni revizor dao mišljenje bez rezerve, da su izvješća zakonita i usvojena na koja je dana od NO suglasnost, te da ista nikada nisu mijenjana, ispravljana ili dovedena u pitanje na bilo koji način, na upit da li je dobila otpremninu i po čijoj odluci navela je da je to bilo po odredbama njenog Ugovora kao i Sporazuma od 29.09.2014. , da joj je otpremna isplaćena u brutto iznosu, te da nikakvih prijepora vezano za isplatu njene otpremnine nije bilo vezano niti od tužitelja niti kojeg drugog tijela dok je na upit da li je dobivala razrješnice za vrijeme trajanja svog mandata navela da ih je dobivala kao i drugi članovi uprave.

19. Na pitanje punomoćnika tužitelja da navodi nelogičnosti u današnjem iskazu gdje Odluke Vlade RH ne bi imale utjecaj na njen bonus, već samo na iznos plaće a zatim citira sadržaj članka 11. točka 4. njenog Ugovora o obavljanju poslova člana uprave gdje proizlazi upravo suprotno, tužena je navela kako iz njenog iskaza kao i u spisu sadržanih isprava ne proizlazi ništa suprotno ni nelogično budući člankom 11. t. 4. je ugovorena isključivo odgoda isplate bonusa, a ne njegova visina ili uvjeti njegovog ostvarenja. Punomoćnik tužitelja je pri tome naveo da ako je već odredbom čl. 11. t. 4. Ugovora određena odgoda isplate bonusa do isteka važenja zabrane propisane Odlukom Vlade RH, te da li je zabrana bila istekla u tri nadnevka kada su joj sporni iznosi bonusa isplaćeni, tužena je navela da je zabrana isplate odlukama Vlade istekla, a posebno ističe da je mišljenje o tome zatražila i dala pravna služba tužitelja 3. 5. 2012. Na upit punomoćnika tužitelja nakon što joj se prezentirao dopis Ministarstva financija Republike Hrvatske potpisan od tada tada državnog tajnika i predsjednika NO od 22. 7.2009., kako ga je ona kao član uprave protumačila, odnosno da li je bila upoznata s istima te da li je nešto s tim u vezi i poduzeto od strane tadašnje uprave tužitelja, tužena je navela da se dopis odnosi na 22.7.2009. prije nego što je ona uopće bila zaposlenik pa i član uprave tužitelja, a adresiran je na P koji je bio raniji predsjednik uprave, a što se sadržaja tiče upravo njime se potvrđuje da Odluka Vlade nije nikakav akt koji se ima izravno primijeniti nego je po njemu potrebno poduzeti odgovarajuće aktivnosti i sklopiti pojedinačne akte radi provedbe te Odluke, pri čemu je navela da ona osobno do podnošenja ove tužbe tu Odluku; dopis nije nikada vidjela, niti ona ima saznanja da bi i uprava o tom dopisu imala saznanja, navela je posebno da je potpisnik tog dopisa JČ koji je na strani predsjednika NO tužitelja sklopio s SČ predsjednikom uprave tužitelja Ugovor u siječnju 2011. godine, a koji je Ugovor identičan sadržaju Ugovora koji je tužitelj sklopio s njom, ali tada po drugom predsjedniku NO-a na koji je iskaz tužene punomoćnik tužitelja stavio primjedbu budući je po njegovom stavu iskaz tužene protivan ispravama sadržani u spisu i iskazu tadašnjeg člana NO-a g. VČ, kao i propisima i sudskoj praksi o čemu je tužitelj već potanko iznosio u ovom postupku te neće opterećivati zapisnik i spis ponavljanjima na što je tužena istaknula vezano za članak 11.1 Ugovora da je njime jasno navedeno da je iznimno od odredbe članka 2. Ugovora a ne i članka 3. Ugovora utvrđeno da će umjesto iznosa navedenog u t. 2.1. Ugovora osnovica za izračun plaće biti 3,2 prosječne netto plaće u RH sukladno Odluci Vlade, a što predstavlja jedinu iznimku u Ugovoru.

20. Na upit punomoćnika tužene kako je plaću imala u nettu prije no što je postala član uprave, tužena je navela da je njena plaća iznosila 28.000,0 kn netto, a kada je postala član onda joj je plaća iznosila između 16.000,00 kn do 17.000,00 kn netto, što predstavlja smanjenje plaće a da je druga novčana primanja npr. regres dobivala kao i ranije i to u istim iznosima već prema mogućnostima tužitelja za pojedinu godinu dok je na upit da li je uz poslove člana uprave obavljala i neke druge poslove kod tužitelja tužena navela da je kao član uprave obavljala poslove uprave kao nadležna za poslovanje s gospodarstvom i sa stanovništvom te je ujedno nastavila obavljati poslove izvršnog direktora Sektora poslovanja s gospodarstvom što je zapravo bio i njen raniji posao, no nakon što je postala član uprave, te da na njeno ranije mjesto nije primljena druga osoba, te da je ona zapravo nastavila i kao član uprave i svoj raniji posao za evidentno manju plaću. Kod navedenog sud ukazuje da tužitelj nije osporio taj dio iskaza tužene, odnosno navod da je kao član uprave radila za manju plaću no što ju je ranije primala i da je radila i svoj raniji posao prije no što je postala član uprave tužitelja. Na pitanje punomoćnika tužene što ju je motiviralo da preuzme funkciju člana uprave uz svoj raniji posao, a za manju plaću, tužena je navela da je upravo ugovaranje bonusa u slučaju da se postignu rezultati tužitelja i to bolji od sustava bankarskog sektora njoj bili motiv da će dobiti adekvatnu kompenzaciju smatrajući isto pravičnim i poslovno opravdanim ako se postigne takav iznimni rezultat, u kojem će slučaju doći do isplate bonusa na što se punomoćnik tužitelja protivio ovom pitanju smatrajući kako pitanje motiva tužene da postane član uprave potpuno irelevantno i nema veze s meritumom ovog postupka, te je ostao kod ranije iznesenog prijedloga da se provede novo financijsko vještačenje po novom vještaku iz razloga iznesenih ranije u postupku što je sud raspravnim rješenjem odbio.

21. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, prvenstveno dokumentaciju koju je dostavila svaka od stranaka i to kako svaki dokaz zasebno posebno, iskaz svjedoka kao i tužene, Nalaz i mišljenja vještaka tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 dalje u tekstu ZPP ) sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Prema odredbi čl. 219 ZPP svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U smislu citirane odredbe svaka je stranka dužna dokazati istinitost svojih tvrdnji pa ukoliko u tome ne uspije, njezin zahtjev za pružanje pravne zaštite valja odbiti. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koja su mjerodavna za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlažu dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje, nužno je primijeniti pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a ZPP). Ta pravila obavezuju sud da uzme za nedokazanu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

22. Sud ujedno smatra da tužena kao član uprave tužitelja nije postupala suprotno odredbi čl. 252 ZTD te smatra da je za vrijeme mandata vodila poslove tuženika s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i da je je tijekom postupka dokazala da je u svom postupanju kao član uprave društva tuženika primijenila pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

23. Predmet spora je naknada štete u iznosu od 848.388,57 kn na temelju odredbe čl. 252. Zakon o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11- pročišćeni tekst, 57/12, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22,18/23 i 130/23; dalje: ZTD). Tužitelj zahtjev temelji na tvrdnji da je tužena kao član uprave tužitelja nepripadno isplatila taj iznos na ime varijabilnog dijela plaće (bonusa) za 2011., 2012. i. 2013. g. iako za to nisu bili ispunjeni uvjeti budući da NO tužitelja nije donio odluku o isplati bonusa, a u čijoj nadležnosti je bilo odlučivanje o visini bonusa koji se isplaćuje upravi imajući pritom u obzir da je odlukom Vlade Republike Hrvatske bilo zabranjeno isplaćivati varijabilni dio plaće, odnosno da je za sporno razdoblje iznos varijabilnog dijela plaće bio ograničen ( t. 6 . obrazloženja rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1225/24. od 24. travnja 2024.).

Navedenom odredbom čl. 252 ZTD određeno je da

" (1) Članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva.

(2) Članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici. U slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

(3) Članovi uprave naročito su odgovorni za štetu ako suprotno ovome Zakonu:

1. vrate dioničarima ono što su uložili u društvo,

2. isplate dioničarima kamate ili dividendu,

3. upišu, steknu, uzmu u zalog ili povuku vlastite dionice društva ili nekoga drugoga društva,

4. izdaju dionice prije nego što se za njih u cjelini uplati nominalni iznos ili veći iznos za koji su izdane,

5. razdijele imovinu društva,

6. obave plaćanja nakon što nastupi nesposobnost društva za plaćanje, odnosno nakon što dođe do prezaduženosti društva,

7. dadu naknadu članovima nadzornog odbora,

8. dadu kredit,

9. kod uvjetnog povećanja kapitala izdaju dionice suprotno svrsi ili prije nego što se one u cjelini uplate.

(4) Obveza naknade štete ne postoji ako se radnja članova uprave temelji na odluci glavne skupštine. Odobrenje radnje od strane nadzornog odbora ne isključuje odgovornost. Društvo se može odreći zahtjeva za naknadu štete ili o njemu sklopiti nagodbu tek po proteku tri godine od nastanka zahtjeva ali samo onda ako se s time suglasi glavna skupština i ako tome ne prigovori manjina koja raspolaže dionicama koje predstavljaju s najmanje desetinu temeljnog kapitala društva i prigovor se ne unese u zapisnik sa skupštine. To vremensko ograničenje ne vrijedi ako je onaj tko je odgovoran za naknadu štete nesposoban za plaćanje i ako, da bi otklonio otvaranje stečaja, sklopi nagodbu sa svojim vjerovnicima ili se pak obveza naknade štete uredi stečajnim planom.

(5) Zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. To vrijedi u slučajevima osim onih iz stavka 3. ovoga članka samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. U odnosu na vjerovnike društva obveza da se nadoknadi šteta ne može se otkloniti tako da se društvo odrekne zahtjeva ili da o zahtjevu sklopi nagodbu niti time što se radnja temeljila na odluci glavne skupštine. Ako je nad društvom otvoren stečajni postupak, za vrijeme trajanja tog postupka pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj, odnosno stečajni vjerovnici prema pravilima stečajnog prava.

(6) Zahtjevi iz prethodnih stavaka ovoga članka zastaruju za pet godina.

24. Vezano uz navode tužbe tužitelja i po njemu naznačene pravne osnove tužbenog zahtjeva sud ukazuje da je odredbom 268 ZTD određeno da nadzorni odbor zastupa društvo prema članovima uprave, dok je odredbom 271 Zakona o obveznim odnosima određeno da je činidba nedopuštena ako je protivna ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

25. U odnosu na ovlaštenja i dužnosti No trgovačkog društva sud ukazuje da je odredbom čl. 247 ZTD određeno je da pri određivanju ukupnih primitaka pojedinoga člana uprave (plaće, sudjelovanja u dobiti, nadoknadi izdataka, plaćanju premija osiguranja, provizija i svih ostalih davanja) nadzorni odbor mora brinuti o tome da ukupni iznosi primanja budu u primjerenome odnosu posla koji obavlja član uprave i stanja društva. Ako se nakon što se članovima uprave odrede primanja tako znatno pogoršaju prilike društva da bi dalje isplaćivanje primanja iz stavka 1. ovoga članka za društvo značilo tešku nepravdu, nadzorni odbor, a u slučaju iz članka 245. stavka 3. istog Zakona na zahtjev toga odbora sud, ovlašten je da ih primjereno smanji. Smanjenje primanja nema utjecaja na ostale dijelove ugovora člana uprave s društvom. Član uprave ima pravo na raskid ugovora s krajem narednog tromjesečja s time da je otkazni rok za to šest tjedana Glavna skupština može na zahtjev dioničara iz članka 278. stavka 1. ovoga Zakona donijeti odluku o smanjenju najvišeg iznosa primitaka iz članka 247.a stavka 1. točke 1. istog Zakona.

26. Između stranaka nije sporno da je na temelju Ugovora o obavljanju poslova člana uprave tužitelja od 21. 12. 2011. tužena bila član uprave tužitelja u razdoblju od prosinca 2011. do rujna 2014., te da je člankom 3. Ugovora ugovorena isplata varijabilnog dijela plaće (bonusa) i da je tuženici isplaćeni bonusi za 2011., 2012. i 2013. godinu. Vezano uz navedeni čl. 252 st. 2 ZTD sud ukazuje da je u ovom konkretnom slučaju, odnosno ovom parničnom postupku tužena jedina pasivno legitimirana osoba kao član uprave tuženika u navedenom periodu, iako navedena odredba govori o solidarnoj odgovornosti članova uprave kao dužnika, a sud je uvidom u sudski registar utvrdio da je u periodu koji je obuhvaćen ovom tužbom predsjednik uprave tužitelja bio SČ, a članovi su uz tuženu bili i KČ i EČ, te se postavlja pitanje zašto tužitelj u ovom postupku tuži samo tuženu a ne i druge članove / i predsjednika uprave kojima je također isplaćivan bonus u navedenom periodu, tim prije što tužitelj sam u tužbi navodi " U razdoblju od 2011. do 2014., tužiteljeva Uprava – a među njima i tuženica- sama je sebi isplaćivala nagrade za ostvareni godišnji učinak, tzv. bonuse " .

27. U ponovljenom postupku nakon donošenja rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1225/2024. od 24. 4. a 2024. kojim je ukinuta presuda ovog suda P-3337/2016. od 10. siječnja 2024., tužena je podneskom od 8. listopada 2024. navela kako je Odluka o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društva ( Narodne Novine, broj 83/09., 3/11., 3/12., 46/12., 22/13., 25/14. i 77/14.) donesena od Vlade RH nije prisilan propis, pa se ne može izravno primjenjivati te da je potrebno primijeniti odredbe ugovora sklopljenih između člana uprave i trgovačkog društva u vlasništvu Republike Hrvatske (točke 11. i. 12. obrazloženja presude). Tužena navodi da se u ovom dijelu Vrhovni sud RH se referira na odluku Ustavnog suda RH broj U-I-928/2000 od 22. studenog 2006. ( koju je tužena već ranije dostavila u spis. ) Navedenom odlukom Vrhovnog suda RH dodatno se potvrđuje da nema nikakvih zakonskih pretpostavki da se bonus izračunava odnosno dodatno umanjuje izravno pozivom na odredbe Odluke Vlade RH (na toč. IVb. st. 2. al. 2. – umanjenje primjenom koeficijenta 70%). Tužena je ujedno dostavila i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1057/24 u predmetu u kojem je tužena tužila tužitelja za isplatu razlike bonusa te da iz navedene presude nedvojbeno proizlazi sljedeće:

1. Nakon stupanja na snagu Odluke Vlade RH od 19.4.2012. omogućena je ponovna primjena odredbi ranije sklopljenih ugovora u dijelu kojima su uređene bonus plaće (točka 20. obrazloženja).

2. Neosnovan je navod tužitelja da bi suglasnost NO za isplatu bonusa imala konstitutivni karakter, odnosno prihvaćenjem financijskih izvješća od strane NO (uz ostvarene poslovne rezultate opisane u Ugovoru) tužena je stekla pravo na isplatu bonusa (točka 21. obrazloženja).

3. Spornim isplatama tužitelj je tuženoj isplatio upravo onoliko koliko joj je pripadalo temeljem Ugovora (točka 22. obrazloženja), pa stoga tužitelj nema pravo tražiti od tužene isplatu utuženog iznosa.

28. Tužitelj je nastavno u svom podnesku od 29. studenog 2024. naveo a vezano za odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 718/2023, da tužena temeljno griješi vezano za navode ranijeg podneska od 8. listopada 2024. da bi bila riječ o odluci u „predmetu u kojem se radi o istoj pravnoj osnovi i o istim pravnim pitanjima kao i u ovom predmetu“ budući je navedenom presudom i rješenjem revizijski je sud bio u prilici odlučivati o stvari u kojoj primjena Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava nije bila izrijekom ugovorena ugovorom kojeg su sklopile parnične stranke tog postupka. Za razliku od predmeta tog spora, u ovoj parnici raspravlja se i odlučuje o pravnim konzekvencama Ugovora o obavljanju poslova člana uprave kojim su parnične strane regulirale svoja prava i obveze s osnove tuženičina članstva u tužiteljevoj upravi, kojim Ugovorom (čl. 11.) je primjena spomenute Odluke Vlade RH izrijekom ugovorena u svim njenim dimenzijama te po stavu tužitelja tužena pogrešno smatra da bi i slijedom navedene revizijske odluke valjalo primijeniti Ugovor, da se ponovno sama upućuje i na primjenu Odluke Vlade RH, a onda i na primjenu njene toč. IV.b st. 2. al. 2. Prema navedenom a po stavu tužitelja ako bi se osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj parnici ocjenjivala isključivo iz pozicije Ugovora, oko primjene Odluke Vlade RH više ne bi smjelo biti spora a jednako tako, u tom slučaju spora ne bi smjelo biti ni oko toga treba li kod donošenja odluke u ovoj stvari poći i od tužiteljeve Politike plaća od 19.3.2010. odnosno tužiteljeve Politike primitaka od 20.6.2013., čija primjena na predmetni ugovorni odnos je bila izrijekom ugovorena odredbom čl. 5.2. Ugovora a tužitelj smatra da na primjenu ovih pravnih pravila ukazuje se i ukidnom odlukom drugostupanjskog suda od 24. travnja 2024. Tužitelj ujedno navodi i da je tužena uz svoj raniji podnesak dostavila i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1057/2024 od 5. lipnja 2024. godine. Dostavljanjem te presude po stavu tužitelja tužena u osnovi pokušava dokazati da se na ovaj ugovorni odnos nisu trebali primjenjivati ni oni pravni akti na čiju se primjenu izrijekom upućuje samim Ugovorom te da po tuženoj njeno pravo na bonus nije ovisilo ni o Politici plaća odnosno Politici primitaka na čiju primjenu je izrijekom upućivala odredba čl. 5.2. Ugovora, a ni o Odluci Vlade RH i o tamo propisanim uvjetima i kriterijima za stjecanje prava na bonus, iako je primjena Odluke Vlade Republike Hrvatske izrijekom Ugovorena odredbom čl. 11. Ugovora. Tužitelj smatra nastavno da je pritom potpuno nevažno i to jesu li odluke tuženičinog NO ( pretpostavlja se greška u pisanju – tužiteljevog NO ) o prihvaćanju godišnjih financijskih izvješća za 2012. i 2013. godinu koja mu je podastrla uprava čiji je tuženica bila član, ishodovane protivno načelu savjesnosti i poštenja te postavlja i pitanje da li bi li tužiteljev NOr usvojio ta izvješća da je u njima primijetio isplate bonusa članovima tužiteljeve uprave .

29. Kod navedenog tužitelj navodi i da se presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-1057/2024 od 5. lipnja 2024. g., nekritički prihvaća tvrdnja tamo tužiteljice, a u ovom postupku tužene , da bi ovaj uvjet za stjecanje prava na bonus – prihvaćanje godišnjih financijskih izvješća od strane tužiteljevog nadzornog odbora – bio ispunjen te navodi da je on; tužitelj u ovoj parnici iznio tvrdnje i dostavio dokaze (nalaz i mišljenje sudskog vještaka) iz kojeg proizlazi da je ostvarenje ovog uvjeta tužiteljeva uprava čiji je tuženica bila član ishodila protivno načelu savjesnosti i poštenja te da se stoga, u ovoj parnici ima smatrati kao da taj uvjet nije ispunjen. Pema stavu tužitelja riječ je o temeljito pogrešnom pravnom pristupu, te ukazuje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u drugim presudama deklarirao pravna shvaćanja sasvim suprotnima onom iz presude broj Pž-1057/2024, pa tako primjerice i u ukidnoj odluci u ovoj parnici te u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 311/2022 od 23. listopada 10.2023. koju je tužitelj ranije dostavio u spis ( odnosi se na predmet HPB d.d. kao tužitelja i EČ kao tužene ). Tužitelj je ostao kod svog dokaznog prijedloga da se izvede dokaz financijskim vještačenjem (po vještaku različitom od onog koji je do sada vještačio u ovoj stvar) kojem će se dati u zadatak sačiniti izračune prema specifikacijama izloženima u tužiteljevom podnesku još od 12. lipnja 2019.

30. Podneskom od 5. prosinca 2024. tužena je ponovo istaknula da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-718/2023, koju je tužena dostavila u spis uz podnesak od 8. listopada 2024., zauzeto stajalište da Odluka Vlade o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava nije prisilan propis, pa se ne može izravno primjenjivati, odnosno da se primjenjuju odredbe ugovora sklopljenih između člana uprave i trgovačkog društva u vlasništvu Republike Hrvatske . Tužena navodi da je tijekom tijekom čitavog ovog postupka isticala da se u pogledu prava i visine bonusa tužene primjenjuju odredbe Ugovora o obavljanju člana uprave, sklopljenog između tužene i tužiteljevog NO sukladno čl. 268. ZTD-a, a koji Ugovor nikada nije otkazan, mijenjan ili raskinut i kojim je ugovoreno pravo tužene na bonus, svi uvjeti i kriteriji za ostvarenje tog prava i visina bonusa. Tužena posebno ističe da suprotno navodima tužitelja ranijeg podneska niti jednom odredbom Ugovora, pa tako ni čl. 11. Ugovora, u pogledu visine (iznosa) bonusa, nije ugovorena izravna primjena Odluke Vlade Republike Hrvatske te ponavlja da je visina (iznos) bonusa ugovorena odredbom čl. 3. Ugovora, na što upućuje i odredba čl. 11.4. Ugovora te da su odredbom čl. 3. Ugovora, ugovoreni svi parametri za izračun visine (iznosa) bonusa, a to su bruto godišnja redovna plaća iz čl. 2. Ugovora i odgovarajući koeficijent (postotak) koji se primjenjuje na tu osnovicu. Prema stavu tužene niti jednom odredbom Ugovora nije ugovoreno da će se parametri za izračun visine bonusa tužene utvrđivati prema odredbama Odluke Vlade RH odnosno njenom njenom izravnom primjenom, već isključivo prema kriterijima iz čl. 3. Ugovora a tužena ukazuje i da je sam tužitelj potvrdio više puta da se na izračun bonusa tužene primjenjuju odredbe članka 3. Ugovora, te citira tužitelja prema njegovom podnesku od 17. ožujka 2019 i 22. svibnja 2017. “Među strankama nije sporno da bruto-I iznos tuženičine godišnje plaće predstavlja osnovicu iz koje se, uz primjenu koeficijenta iz čl. 3. Ugovora o obavljanju poslova člana uprave od 21.12.2011. obračunava neto iznos tuženičinog bonusa primjenom sljedeće formule: 12 x bruto- I godišnje plaće x koeficijent iz čl.3. Ugovora = neto iznos bonusa, i da tužitelj na taj iznos plaća poreze i doprinose odnosno ostala javna davanja…“ (toč.1. podneska tužitelja od 17.3.2019.). „Nije sporno da je tuženica imala pravo na isplatu bonusa za 2011., 2012. i 2013. godinu. Ovo joj je pravo priznato odredbom čl. 12.4. (misli se na čl. 11.4.) Ugovora od 21.12.2011.., neovisno o zabrani isplate bonusa predviđenoj Odlukom VRH (odnosno njoj unatoč)…“ Stoga prema stavu tužene nesporno se je da se u ovom konkretnom slučaju radi upravo o istoj pravnoj osnovi i istim pravnim pitanjima kao i u predmetu u kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije, u svojoj odluci br. Rev- 718/2023 zauzeo pravno stajalište da Odluka Vlade Republike Hrvatske nije prisilan propis, pa se ne može izravno primjenjivati, odnosno da se primjenjuju odredbe ugovora sklopljenih između člana uprave i trgovačkog društva u vlasništvu RH s obzirom da u ovom konkretnom slučaju, u pogledu visine bonusa, nije ugovorena primjena Odluke Vlade Republike Hrvatske.

31. Tužena nastavno u navedenom podnesku ponovo navodi da u odnosu na Politiku plaća od 19. 3. 2010. upravo NO određuje iznose bonusa za upravo i to sukladno Politici plaća iz 2010.g. te da je NO tuženika, a ne netko drugi, odredio bonus za tuženu u samom Ugovoru kojeg je sklopio sa tuženom. 2. U odnosu na Politiku primitaka tužitelja od 20. lipnja 2013 tužena navodi da se još u odgovoru na tužbu očitovala vezano za primjenu HNB-ove Odluke o primicima radnika (NN 67/2013) i primjenu Bančine Politike primitaka te je kao dokaz dostavila službeno Očitovanje HNB-a iz lipnja 2013. vezano za primjenu Odluke o primicima radnika koje je javno dostupno na web stranicama HNB-a). Tužena navodi da u cilju razotkrivanja malicioznosti tužitelja, ponovo citira službeni stav HNB-a iz lipnja 2013. ranije dostavljen u spis i to t. 37.c.: „U skladu s člankom 113.a Zakona o kreditnim institucijama, zabranjeno je ugovaranje takvih primitaka koji su protivni Zakonu i podzakonskom aktu, i to od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna na snagu. Postojeći ugovori i odredbe koje proizlaze iz takvih ugovora nastavljaju se provoditi.“ Naime, članak 113a. tadašnjeg Zakona o kreditnim institucijama je uveden člankom 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN 54/2013) i stupio je na snagu 15.5.2013., dok je Odluka o primicima radnika (NN 67/2013) stupila na snagu u 13.6.2013. godine. Prema navedenom kako je Ugovor tužene s tužiteljem sklopljen 21. prosinca 2011. g. dakle prije stupanja na snagu HNB-ove Odluke o primicima radnika i prije stupanja na snagu članka 113.a tadašnjeg Zakona o kreditnim institucijama, takvi ugovori nemaju obvezu usklađivanja, već se nastavljaju provoditi i prema njima obavljati ugovorene isplate primitaka. Tužena ujedno navodi i da su tvrdnje tužitelja da bi odluke NO tuženika o prihvaćanju financijskih izvješća za 2012. i 2013. bile ishodovane protivno načelu savjesnosti i poštenja, paušalne su i neozbiljne, o o čemu se tužena tijekom postupka ranije očitovala. S tim u vezi tužena je ponovo istaknula da su navedena financijska izvješća revidirana i potvrđena kao zakonita od strane neovisnih vanjskih revizora, i da ista nikada nisu mijenjana, osporena ili na bilo koji način dovedena u pitanje te su i danas, kao službena, verificirana i važeća financijska izvješća tužitelja, javno dostupna na web stranici tužitelja.

32. Tužitelj je uz podnesak od 17. prosinca 2024. kojim je specificirao svoj tužbeni zahtjev prema važećoj valuti u Republici Hrvatskog istim podneskom od 17. siječnja 2025. naveo da su tužiteljeva godišnja financijska izvješća za 2011., 2012., 2013. i 2014. g. usvojena a tužitelj je isto kao nesporno potvrdio i na ročištu dana 12. ožujka 2025. te isto među strankama nije sporno a isto utvrđuje i sud. Međutim, tužitelj u navedenom podnesku navodi da pod pretpostavkom pravilne primjene prava, a s obzirom na to da je usvajanje ovih godišnjih financijskih izvještaja po stavu tužitelja rezultat nesavjesnog postupanja tuženikove uprave čiji je i tuženica bila član, ima se smatrati da ta godišnja financijska izvješća nisu usvojena odnosno da taj uvjet za stjecanje prava na bonus članova uprave nije bio ispunjen pa da je tuženoj za 2013. godinu isplaćen bonus u neto iznosu od 464.079,19 kn odnosno u bruto I iznosu od 950.354,13 kn što je za tužitelja predstavljalo ukupni trošak (bruto II) od 1.113.815,04 kn. Tužitelj nastavno i u odnosu na ove podatke ostaje kod svog dokaznog prijedloga da se izvede dokaz financijskim vještačenjem (po vještaku različitom od onog koji je do sada vještačio u ovoj stvari) kojem će se dati u zadatak sačiniti izračune prema specifikacijama izloženima u tužiteljevom podnesku još od 12. lipnja 2019. Tužitelj navodi da u svom posljednjem podnesku, tužena pokušava reanimirati svoju raniju tvrdnju prema kojoj su parnične stranke Ugovorom željele zapravo, kroz ničime neograničenu isplatu bonusa, ugovoriti zaobilaženje ciljeva koji su se nastojali postići Odlukom Vlade Republike Hrvatske te da po tuženoj ako se Odluku Vlade Republike Hrvatske i moralo nekako inkorporirati u Ugovor, to ne znači da se imperative štednje radi čije realizacije je Odluka Vlade Republike Hrvatske u konačnici i donesena, nije moglo zaobići kroz isplatu bonusa koji bi članovima uprave kompenzirali uštede ostvarene na njihovim plaćama. U tom smislu a po stavu tužitelja, tužena tvrdi da Odluka Vlade Republike Hrvatske prema Ugovoru zahvaća samo njenu redovnu mjesečnu plaću koja joj je bila isplaćivana u odnosnim godinama, a što po njegovom stavu nije točno niti su parnične stranke kao stranke Ugovora i adresati Odluke Vlade Republike Hrvatske tako nešto htjele niti mogle ugovoriti t da odredba čl. 11.4. Ugovora zorno svjedoči o stvarnoj volji ovdje parničnih, a tamo ugovornih stranaka koje su se, sasvim razumljivo, obvezale, za sve vrijeme njenog važenja, podložiti učincima Odluke Vlade RH. Tužitelj navodi i da bi primjena Odluke Vlade RH bila bi proširena na izračun pripadajućeg bonusa i silom ostalih odredbi iz čl. 11. Ugovora (točki 11.1., 11.2. i 11.3.) te da su one zadale iznose „bruto godišnjih redovnih plaća“ koje su u odnosnim godinama isplaćivane tuženici, i za vrijeme važenja Odluke Vlade Republike Hrvatske umjesto one iz čl. 2. Ugovora, predstavljale redovnu plaću te zaključno tužitelj navodi da kraj svega ovoga, tvrdnja prema kojoj Ugovorom e bi bila ugovorena primjena Odluke Vlade RH na visinu (iznos) bonusa, nije primjerena značaju ove parnice te da je tijekom ovog postupka u više navrata ukazivao na razloge vezano sa sam Ugovor s tuženom i na način na koji je u konkretnoj stvari potrebno primijeniti tužiteljeve interne akte (Politiku plaća i Politiku primitaka) te odgovarajuće odredbe Zakona o trgovačkim društvima , a koji je stav tužitelja potvrđen u ovome dijelu i ukidnom odlukom drugostupanjskog suda.

33. Kako je navedeno prema shvaćanju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz rješenja Pž-1225/2024. od 24. 4. 2024. odgovornost tužene u ovom konkretnom slučaju određena je čl. 252 ZTD. Ugovorom o obavljanju poslova člana uprave koji su zaključili tužitelj i tužena dana 21. 12. 2011. utvrđena su prava o i obaveze tužene kao člana uprave društva tužitelja te iako se njime t. 1 definira radni odnos tužene kod društva tužitelja, navedeni Ugovor nema značaj ugovora o radu u smislu određenja sadržanih u odjeljku II. Zakona o radu, već ugovora koji ima u vidu odredbu čl. 247. ZTD poznatom pod imenom menadžerski ugovor. Ovakva se prosudba temelji na njegovu sadržaju i na statusu tužene kao člana uprave kod tužitelja , a takva je ocjena i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, (Rev-1222/01). Dakle, predmetni Ugovor po svojoj pravnoj prirodi je menadžerski ugovor koji se ne temelji na odredbama Zakona o radu, već na odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) određenim elementima ugovora o djelu. Budući da odredbama Zakona o obveznim odnosima nije propisan neki poseban rok zastare za menadžerski ugovor, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. ZOO-a, te budući je tužba podnesena 30. 12. 2016. to je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka te prigovor zastare tužene nije osnovan.

34. Nadalje, čl. 3. i 11. navedenog Ugovora definirano je pitanje varijabilnih primanja ( bonus plaće ) za tuženu na koji bonus ona ima pravo uz plaću te je čl. 11 poziva se na Odluku o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave te su temeljem odredbe tog čl. Ugovora kao i navedene Odluke i utvrđeni kriteriji za isplatu varijabilnog primanja (bonus plaće) S tim u vezi sud ukazuje da država, kada je član trgovačkog društva, ima u tom društvu prava i obveze koja se ni po čemu ne razlikuju od prava i obveza osoba privatnog prava i ne može svojim jednostranim odlukama zaobići primjenu pravila Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o obveznim odnosima ili bilo kojeg drugog propisa koji se primjenjuje na odnose između osoba privatnog prava. Da je tome tako, jasno je izražena volja stranaka Ugovora o obavljanju poslova člana uprave od 21. 12. 2011. kojim je u Polaznim osnovama definirano " U smislu izloženog, svrha i predmet ovog Ugovora jest reguliranje radnog odnosa, ovlaštenja , prva obaveza i odgovornost DČ prema Banci, s osnova njenog položaja člana uprave Banke, te prava i obaveze Banke prema članu uprave. "

35. Vezano za navode tužitelja o pravnom okviru prava tužene na isplatu bonusa pa tako i u odnosu na Odluku Vlade RH o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (Narodne Novine br. 83/2009, 3/2011, 3/2012, 46/2012, 22/2013, 25/2014, 77/2014 ) i s tim u vezi ograničenje po stavu tužitelja tužene na isplatu sud navodi da nije sporno da su odluke Vlada RH (Narodne Novine br. 15/09, 89/09, 3/11 i 3/12) donesenim u cilju provedbe antiresecijskih mjera i štednje na svim razinama radi ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize u Republici Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske je 11. srpnja 2009. donijela Odluku o utvrđivanju plaće i drugih primanja predsjednika i članova Uprave trgovačkih društava u cilju provedbe recesijskih mjera – štednja svim razinama, a radi ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize u Republici Hrvatskoj. Točkom II. Odluke propisano je da se plaće predsjednika i članova uprave trgovačkih društava, između ostalih i onima u kojima Republika Hrvatska ima većinski paket dionica ili većinski udio, ne mogu odrediti u većem iznosu od 3,2 prosječne mjesečne isplaćene netto plaće po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj. Točkom III. propisano je da se zadužuju uprave trgovačkih društava da plaće i druga primanja svim rukovodećim strukturama u društvu usklade s plaćama uprave društva ovisno o vrsti radnog mjesta. Točkom IV. propisano je da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom predsjednika i članova uprave trgovačkih društava neće isplaćivati. Točkom VII. propisano je da se odluka primjenjuje od 31. prosinca 2010. Vlada Republike Hrvatske je 5. siječnja 2011. donijela odluku o Izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava, kojom je primjena Odluke produžena do 31. prosinca 2011., a 5. siječnja 2012. Odlukom o Izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava kojom je primjena produžena do 31. prosinca 2012. te se slijedom navedenog bonusi plaće se u tom razdoblju nisu mogli isplaćivati.

36. Nadalje, Vlada Republike Hrvatske je 19. travnja 2012. donijela Odluku o Izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava kojom je propisano da nadzorni odbor, odnosno drugi nadležni organ trgovačkog društva može za predsjednika i članove uprave ugovoriti godišnju nagradu – varijabilni dio plaće isključivo u trgovačkim društvima koja posluju s dobiti u 2012. godini i kojima je nadzorni odbor pozitivno ocijenio realizaciju plana restrukturiranja društva, odnosno u trgovačkim društvima koja ne posluju u 2012. godini s dobiti, pod uvjetom da je došlo do smanjenja gubitaka u poslovanju trgovačkog društva, da je nadzorni odbor ocijenio da je poslovanje u skladu s poslovnim planom društva za 2012. godinu i da je pozitivno ocijenio realizaciju plana restrukturiranja trgovačkog društva. Tom odlukom određeni su kriteriji i način određivanja te nagrade. U skladu sa shvaćanjem izraženim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1734/2015-2 od 3. studenog 2016. prema kojem su odluke Vlade Republike Hrvatske obvezujuće za sva nadležna tijela trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ili pravne osobe koja je osnovala Republika Hrvatska imaju većinski udio u temeljnom kapitalu, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su odredbe o plaći i drugim primanjima koje su bile utvrđene menadžerskim ugovorima (predmetnim Ugovorom) privremeno stavljene izvan snage, dok antirececijske mjere traju, dakle dok su na snazi navedene odluke Vlade. Sukladno tome, varijabilni dio plaće (bonus plaće) nije se isplaćivao dok su na snazi bile Odluke Vlade Republike Hrvatske od 15. srpnja 2009., 5. siječnja 2011. i 5. siječnja 2012. kojima je Vlada Republike Hrvatske nastojala ograničiti negativne učinke gospodarske krize.

37. Međutim, Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 19. travnja 2012. dana je mogućnost ugovaranja varijabilnog dijela plaće (bonus plaće) za predsjednika i članove uprave pod određenim uvjetima, odnosno da nadzorni odbor može za predsjednika i članove uprave ugovoriti godišnju nagradu – varijabilni dio plaće i to: 1. u trgovačkim društvima koja su poslovala s dobiti u 2013. godini i u kojima je nadzorni odbor pozitivno ocijenio realizaciju plana restrukturiranja trgovačkog društva, 2. u trgovačkim društvima koja nisu poslovala s dobiti u 2013. godini, pod uvjetom da je došlo do smanjenja gubitaka u poslovanju trgovačkog društva, da je nadzorni odbor ocijenio da je poslovanje u skladu s poslovnim planom društva za 2013. godinu i da je pozitivno ocijenio realizaciju plana restrukturiranja trgovačkog društva, da nadzorni odbor određuje i kriterije za stimulativno nagrađivanje predsjednika i članova uprave trgovačkih društava, da se stimulativna nagrada može isplatiti jednokratno, nakon usvajanja financijskog izvješća za prethodnu godinu), a navedena odluka je dopunjena Odlukom o dopuni od 21. veljače 2013. i od 20. veljače 2014. na način da se pravila iz Odluke od 19. travnja 2012. primjenjuju i za 2013. i 2014. godinu.

38. Dakle, nakon stupanja na snagu te Odluke od 19. travnja 2012. i ako su bili ispunjeni određeni uvjeti, bilo da je omogućeno ugovaranje bonus plaće za predsjednika i članove uprave, i time je omogućena i ponovna primjena odredbi ranije sklopljenih ugovora u dijelu kojima su uređene bonus plaće; Ovaj stav izražen je u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1057/2024. U navedenom je postupku tužena u ovom postupku kao tužitelj u postupku P-1700/2022. pred ovim sudom je tužbom potraživala od tuženika ( tužitelja u ovom postupku ) iznos od 1.005.280,72 kn s kamatom i troškom postupka Sud ujedno vezao za navedenu odluku utvrđuje kako je u njoj pravomoćno utvrđeno da iz stanja tog spisa proizlazi da je tužiteljici isplaćen bonus za 2013. godinu u bruto iznosu od 126.146,81 eur (tada: 950.453,12 kn) odnosno netto iznos od 61.593,89 eur (tada: 464.079,19 kn). Iz izračuna stalnog sudskog vještaka za financije iz dopunskog nalaza i mišljenja u tom predmetu od 27. studenog 2023. proizlazi da je prema isplaćenoj brutto plaći tužiteljici za 2013. godinu valjalo isplatiti na ime bonus plaće upravo netto iznos od 61.593,89 eur (tada: 464.079,19 kn) odnosno brutto iznos od 126.146,81 eur (tada:

950.453,13 eur. Prema navedenom tužitelj ( tuženik u navedenoj parnici P-1700/2022.) je je u cijelosti isplatio tužiteljici bonus plaću za 2013. godinu pa tužiteljica neosnovano po toj osnovi zahtijeva isplatu daljnjeg iznosa od 133.423,68 eur (1.005.280,72 kn). U navedenoj se presudi navodi i da " Uzimajući u obzir navedeno, osnovani su žalbeni navodi tužiteljice kojima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužiteljica nema pravo na isplatu bonusa zato što nadzorni odbor tuženika nije donio odluku o isplati tog bonusa budući da su stranke već ranije ugovorile uvjete koji se trebaju ispuniti da bi tužitelj stekao pravo na isplatu bonusa, a to je da je nadzorni odbor tuženika donio odluku kojom se prihvaća godišnje financijsko izvješće (a to je bilo 31. ožujka 2014.) i nespornu činjenicu između stranaka da su ostvareni ugovoreni poslovni rezultati, a ti uvjeti su u konkretnom slučaju bili ispunjeni. " No u vezi navedenog, sud utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno kako je tuženoj u ovoj parnici nesporno, a zakonito, isplaćen bonus za 2013. te je u tom smislu njegov zahtjev z ovoj parnici vezano za navodno nezakonito isplaćeni bonus za tu godinu, neosnovan, odnosno nedopušten u smislu odredbe čl. 333 Zakona o parničnom postupku.

39. Kod donošenja odluke sud je imao u vidu i obrazloženje presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-718/2023. od 23. travnja 2024. ( t. 11- 15 obrazloženja u kojem je navedeno :

"Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-I-928/2000 od 22. studenog 2006. ukinuo čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika („Narodne novine“, broj 25/00) u dijelu koji se odnosi na čl. 13.b Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika („Narodne novine“, broj 101/98, 135/98 i 105/99), koji je sadržavao odredbu o načinu određivanja plaća, među ostalim, i članovima uprava trgovačkih društava, te je izrazio shvaćanje:

„Stoga, zakonodavna intervencija države u uređenje pitanja iz područja upravljanja i uređenja unutarnjih odnosa u pravnim osobama u kojima država ima vlasnička ili osnivačka prava, u kojima, dakle, država ima pravni položaj poduzetnika, ima za posljedicu neustavnost takvih zakonskih odredaba.“

Vijeće revizijskog suda smatra da se, u situaciji kada je država u trgovačkom društvu jedini ili većinski vlasnik ili je njegov osnivač, i ne predstavlja javnu vlast, radi o gospodarskim odnosima u kojima vrijede prvenstveno dispozitivna načela i odredbe i poduzetnička sloboda kao i zabrana nejednakog postupanja, pa stoga ne može u svojstvu nositelja izvršne vlasti odlukama propisivati kriterije u pogledu osnova i visine stimulacije, osim ako su to ugovorne strane izričito ugovorile što ovdje nije slučaj. Prisilne (kogentne) pravne norme su one kojima se u pravnom poretku pojedini odnosi reguliraju na točno određeni način i koje ne ostavljaju pravnim subjektima slobodu izbora između raznih oblika ponašanja u društvenim odnosima.

Ugovorne odredbe u hijerarhiji izvora prava koji se primjenjuju na konkretni ugovorni odnos menadžer (predsjednik uprave) - pravna osoba (ujedno i poslodavac) imaju prednost pred dispozitivnim propisima (čl. 11. ZOO, prema kojoj sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drukčije nego što je Zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe Zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo), ali one ne smiju biti u suprotnosti s prisilnim propisima (čl. 2. ZOO)."

40. Način na koji je regulirano pravo na bonus prema navedenom Ugovoru stranaka u ovom postupku od 21. 12. 2011. predstavlja volju i suglasnost obiju strana da se u okviru njihova obveznog odnosa regulira po stavu ovog suda i pitanje varijabilnih primanja. Kod sklapanja Ugovora objema ugovornih strana bile poznate njihove ugovorne obveze i prava te taj Ugovor nijedna strana nije imala potrebe mijenjati vezano za Odluke Vlade RH na koje se poziva tužitelj, te je prema navedenom postojala volja i suglasnost obiju strana da upravo na takav način zasnuju svoj obveznopravni i radni odnos. U odnosu na osnovu i visinu isplate bonusa tuženoj ovaj sud smatra da se isplata ugovorenog bonusa tuženoj isključivo veže uz čl. 2. Ugovora kao osnovice za obračun bonusa a što je sudski vještak cjelovito obrazložio u svom Nalazu i mišljenju od 25. 7. 2019. kojim je obuhvaćen obračun po navedenoj točki Ugovora kao i po t. 11 istog., a po kojem izračunu u oba slučajna, odnosno prema oba načina obračuna bonusa, tuženoj je zapravo isplaćen manji bonus no što joj pripada . Kod navedenog sud ističe vezano za teret dokazivanja tužene prema čl. 252 st. 2 ZTD , da je prije isplata bonusa tuženoj NO tužitelja prihvatio financijska izvješća za svaku od pojedinih godina, financijska izvješća tužitelja su javno objavljivana i prethodno su prošla revizije i bila prezentirana HNB a isto proizlazi i iz iskaza svjedoka VČ kao i iz iskaza tužene, te stanja spisa a navedeno nije ni tužitelj osporio.

41. Sud ponovo ističe činjenicu da je Ugovor od 21. 12. 2011. tužena zaključila kada je već bila na snazi Odluka Vlade RH od 11. srpnja 2009. kojom je NO tuženika bio upoznat kod zaključenja Ugovora s tuženom te da je Pravno mišljenje tužitelja bilo dano tijekom važenja Ugovora s tuženom upravo vezano za primjenu Odluka o utvrđenju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava ( Narodne Novine br. 83/09),Odluka o izmjeni Odluke o utvrđenju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava ( Narodne Novine 3/11., Odluka o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava ( Narodne Novine 3 /12. ) te Odluke o izmjeni i dopunama Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava. No kako je navedeno, tužitelj nije vezano za sve navedene Odluke Vlade Republike Hrvatske Ugovor koji je zaključio s tuženom raskinuo ili ga mijenjao. Kod navedenog sud ističe da je Politika plaća i ostalih primanja koju je uprava tužitelja usvojila dana 19. 3. 2010., ( prije no što je tužena zaključila Ugovor s tužiteljem ) kao opći akt banke relevantan za konkretan slučaj posebno kada se ima u vidu iskaz svjedoka VČ da je Ugovor tužene identičan Ugovorima ranijih članovima uprave, vezano uz pravnu osnovu za isplatu bonusa čime je propisano da plaće uprave dogovaraju članovi uprave neposredno sa nadzornim odborom banke. To proizlazi iz odredbe čl. II.3. Politike plaća koja predviđa i obvezu NO da s predsjednikom odnosno članom uprave zaključi menadžerski ugovor u odgovarajućem roku od dana dobivanja prethodne suglasnosti HNB na imenovanje predsjednika odnosno člana uprave odnosno da od dana dobivanja prethodne suglasnosti HNB do zaključenja menadžerskog ugovora a prema kojem predsjednik/član uprave ostvaruje minimalno pravo na plaću, naknadu troškova i sva ostala materijalna prava koja je ostvarivao njegov prethodnik. Nastavno Politikom primitka od 20. 6. 2013. čl. 3.2.2. naznačeno je da isplata varijabilnog dijela primitka nije zajamčena no navedeno je da varijabilni dio primitka , uključujući i odgođeni dio se isplaćuje ukoliko je opravdan s obzirom na financijsko stanje banke, utemeljeno na rezultatima poslovanja banke, organizacijske jedinice i relevantnog radnika što tuženik nije osporio vezano za status i rad tužene koja je kao član uprave dobivala za vrijeme mandata razrješnice, a prema iskazu svjedoka VČ upravo je za mandata tužene poslovanje tužitelja bilo u planu restrukturiranja s pozitivnim poslovanjem i poslovanjem s dobiti što tužitelj nije osporio.

42. Nastavno sud ukazuje ( ponovo vezano za teret dokazivanja prema čl. 252 st. 2 ZTD po tuženoj ) da tužitelj ničim nije dokazao da je tužena ili bilo koji drugi član uprave dao nalog bilo kojoj službi tužitelja da joj se ( im se ) isplati nesporno isplaćeni iznos bonusa te je utvrđeno da je NO tužitelja o isplatama bonusa imao saznanja kroz financijska izvješća za pojedine godine za koje je tuženoj bonus isplaćivan. Tužitelj nije dokazao da bi tužena " prikrivala podatke o isplati bonusa i visini isplate istog niti da je te isplate " tajila " do 2016. kada uostalom i nije bila član uprave tužitelj. Kako je navedeno uvid u financijska , pa i godišnja financijska izvješća te njihovu provedbu kroz poslovne knjige tužitelja imali su NO kao i revizori koji su provodili reviziju istih. Financijska izvješća tužitelja za navedeno razdoblja prolazila i nadzore i reviziju nadležnih tijela bio je javno dostupan pa time i NO tužitelja Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tužene da obračun plaća i varijabilnog dijela plaća ( bonusa ) pa tako i za nju u navedenom razdoblju je obavljalo direkcija plaća tužitelja odnosno Sektor financija, da je taj obračun plaća i bonusa bio sastavni dio godišnjih financijskih izvješća nad kojima je bila provedena revizija. Kod navedenog sud ukazuje na odredbu čl. 272 ZTD kojim je određeno da su članovi nadzornog odbora dužni djelovati u interesu društva te da se na dužnost postupanja članova nadzornog odbora u obavljanju poslova odbora s dužnom pozornošću i na njihovu odgovornost na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka 252., 273. i 273.a ovoga Zakona. Sud ujedno ukazuje i na odredbu čl. 263 ZTD kojom je određeno da nadzorni odbor i odbor nadzire vođenje poslova društva. Nadzorni odbor može pregledavati i ispitivati poslovne knjige i dokumentaciju društva, blagajnu, vrijednosne papire i druge stvari. U tu svrhu odbor može koristiti pojedine svoje članove ili stručnjake. Nadzorni odbor daje nalog revizoru za ispitivanje godišnjih financijskih izvješća društva i koncerna. Nadzorni odbor podnosi glavnoj skupštini pisano izvješće o obavljenom nadzoru iz ranijeg stavka ZTD a u izvješću NO je dužan posebno navesti djeluje li društvo u skladu sa zakonom i aktima društva te odlukama glavne skupštine, jesu li godišnja financijska izvješća napravljena u skladu sa stanjem u poslovnim knjigama društva i pokazuju li ispravno imovinsko i poslovno stanje društva te stav koji ima o prijedlogu uprave glede upotrebe dobiti i pokrića gubitka u društvu. Članovi koji se ne slažu s nekim dijelom izvješća ili s izvješćem u cjelini dužni su u pisanom obliku dostaviti glavnoj skupštini svoje primjedbe. Nadzorni odbor može sazvati glavnu skupštinu društva. On to mora učiniti kada je to potrebno radi dobrobiti društva. Odluku o tome nadzorni odbor donosi običnom većinom glasova.

43. Međutim u ovom konkretnom slučaju NO evidentno ne postupa u dijelu svojih dužnosti i ovlasti kako je to određeno čl. 272 ZTD ( dužna pozornost i odgovornost članova nadzornog odbora) vezano za način donošenja i točnost financijska izvješća tužitelja za 2012., 2013., i 2014. da je mislio da su ista pogrešna ili utemeljena na pogrešnim podacima ili " prikrivanju " podataka od strane tužene ili uprave tužitelja. NO tužitelja prihvaća sva sva financijska izvješća za navedeni period kao točna, ne dovodi u sumnju ili pitanje da bi članovi uprave pa time i tužena "prikrivali " ili na bilo koji način prezentirali podatke o isplati bonusa kroz ta financijska izvješća ( a podaci o isplati bonusa su u njima sadržani ) te ne dostavljaju skupštini društva primjedbe na godišnja financijska izvješća koja kako je navedeno obuhvaćaju i plaću i bonus tužene kao i drugih član ova uprave. S tim u vezi sud smatra indikativnim da tužitelj krajem 2016. ( 29. 9. 2016 ); dakle dvije godine nakon isteka mandata tužene u svom dopisu od 29. 9. 2016. navodi da je provedena revizija isplate bonusa, dakle 4 godine nakon isplate bonusa za 2011. i dvije godine nakon isplate zadnjeg iznosa bonusa za 2013. ( isplata 4.7.2014.) a sud ukazuje i da je tuženoj isplaćena otpremnina prema čl. 8 Ugovora od 21. 12. 2011. a koja se u čl. 8.2. poziva na isplatu otpremnine u visini od 12 prosječnih mjesečnih bruto plaća upravo iz čl. 2 Ugovora za posljednju Relevantnu godinu na funkciji, a koja otpremnina je određena na navedeni način i isplaćena tuženoj te taj iznos otpremnine kojem je temeljem izračun prema čl. 2 Ugovora tužitelju nije sporan.

44. Ujedno, vezano za navode tužitelja o nastanku štete postupanjem od strane tužene prema odredbama ZOO, sud navodi da je odredbom čl. 1045 i čl. 1046 ZOO određeno je da onaj tko drugome prouzroči štetu , dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje dok je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta) a pretpostavke za odgovornost za štetu su subjekt odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete te protupravnost, koje pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno te sud smatra da tužitelj nije dokazao niti jednu od navedenih pretpostavki. Kako je navedeno tužitelj tvrdi da je navedeni bonus isplaćen tužiteljici suprotno kogentnim odredbama iz čl. 268 ZTD radi čega su radnje isplate bonusa tuženoj ništetne u smislu odredbe iz čl. 271 ZOO. Odredbom čl. 268 ZTD kako je navedeno određeno je da NO zastupa društvo prema članovima uprave dok je čl. 271 ZOO kako je navedeno određeno da je činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

45. Polazeći od navoda tužbe prema kojem tužitelj navodi da isplate tzv. bonusa tuženoj se ukazuje nezakonitom , neovisno o pitanju je li tuženici pripadalo pravo na bonus i u kojem iznosu je takvo pravo postojalo, te da u konkretnom slučaju tužena i ostali tadašnji članovi tužiteljeve uprave nisu bili svjesni da isplatom bonusa nezakonito prisvajaju nadležnosti NO, sud iste smatra kontradiktornim ostalim navodima tužbe kao i samom tužbenom zahtjevu; iz navedenog naime proizlazi da tužena nije bila svjesna da čini štetnu radnju po tuženika čime se otklanja i njena odgovornost za nastupanje navodne štete po tužitelja, dok nastavna kontradiktornost proizlazi iz navoda da je isplata bonusa tuženoj nezakonita i to neovisno o pitanju da li joj pravo na isplatu bonusa uopće pripada, što po stavu suda isključuje jedno od drugog; tuženoj pripada pravo na bonus na zakonitoj osnovi ili ne; no tužitelj tu kontradiktornost ne otklanja niti objašnjava. Sud je navedeno cijenio u kontekstu činjenice da prije sudskog postupka tužitelj tuženoj u dopisu od 29. 9. 2016. naveo da joj je suprotno propisanoj zakonskoj proceduri isplaćen iznos viši no što je dopušteno i to u visini glavnice od 336.137 ,27 kn s kamatom u iznosu od 91.129,34 kn, odnosno ukupno 427.266,61 kn a sve temeljem, kako se u dopisu navodi, nakon provedene revizije isplate bonusa, da bi se tužbom potraživao ukupan iznos od 849.388,57 kn a koju po stavu suda kontradiktornost koju tužitelj tijekom postupka nije otklonio posebno kada se ima u vidu iznos isplaćenog bonusa koji je tužena specificirala u svom odgovoru na tužbu od ukupno 908.267,78 kn koje iznose isplaćenog bonusa tužitelj nije osporio niti naznačio koji bi u tom slučaju, da tuženoj po tužitelju uopće pripada pravo na bonus u tom periodu, iznos bonusa pripadao i po kojoj osnovi.

46. Sud jednako tako smatra da tužitelj nije dokazao ni navode tužbe da bi tužena s drugim tadašnjim članovima uprave preuzela nadležnosti NO pa tako i u zoni odluke o pripadanju bonusa, njegovoj visini kao i isplati, da joj je bonus isplaćen radnjama neovlaštenog organa te da je u postupku isplate bonusa kao i utvrđivanju njegove visine zastupala samu sebe i to na svoju korist, kao navodno i ostali članovi i predsjednik uprave. Da tome nije tako proizlazi upravo iz iskaza svjedoka ĆČ, a primarno iz činjenice da je tužena Ugovor od 20. 12.2011. zaključila s tadašnjim predsjednikom NO tužitelja U. Iz samog iskaza svjedoka ĆČ koji je bio član pa nastavno predsjednik NO tužitelja proizlazi da NO tužitelja nije donosio nikakve posebne odluke o isplatama bonusa članovima uprave, a kako je ranije navedeno, Ugovorom od 21. 12. 2011. posebna odluka NO za isplatu i nije predviđena, a što tužitelj i nije osporio i o čemu u konačnici govori i pravno mišljenje samog ružitelja od 3. 5. 2012.. O pravu na isplatu bonusa tuženoj ili njegovoj visini ili ograničenjima vezano za Odluku vlade RH NO tužitelja je mogao razmatrati na svojim sjednicama da ih je smatrao spornima. Sud je cijeneći u cjelini iskaz tog svjedoka kao i sudskog vještaka utvrdio da su vršene redovne kontrole od strane HNB-a i drugih regulatornih tijela kao i revizije vezane za GFI za navedeno razdoblje, NO tužitelja kao i HNB je nesporno imao uvid u sva financijska izvješća, što kako je navedeno tužitelj nije osporio. Prema navedenim izvješćima i provedenim revizijama nije utvrđeno da su bonusi tuženoj kao i drugim članovima uprave isplaćivani nezakonito ili u višem iznosu no što bi im pripadalo ili da bi se na isplatu odražavale Odluke Vlade RH. Sud je u kontekstu cijelog iskaza posebno cijenio činjenicu navedenu u iskazu svjedoka ĆČ kako je on i nastavne ugovore sa sljedećom upravom potpisivao a koji su ugovori bili istovjetni ugovoru koji je tužena sklopila sa tužiteljem, i koju je uputu da potpiše upravo takve ugovore svjedok ĆČ kao predsjednik NO dobio od Ministarstva financija RH te da je imao kakve sumnje vezano za same ugovore i s tim povezana pitanja bonusa da bi se obratio Ministarstvu financija RH no evidentno da tako nije postupio budući da takvih sumnji u odnosu na ugovor tužene kao i ranijih i sljedećih članova uprave nije imao. S tim uvezi sud nastavno ukazuje na činjenicu da je tužena tijekom svog mandata dobivala razrješnice što tužitelj također nije osporio te da su postojale kakve dvojbe vezano za sam sadržaj Ugovora pa i s tim povezano pitanje bonusa i isplate bonusa u isplaćenim iznosima da bi o istome bilo ukazano od strane HNB-a ili drugog regulatornog tijela pa i od samog NO tužitelja za koje je svjedok ĆČ naveo da su mu bili omogućeni pristupi svoj dokumentaciji vezanoj za isplate bonusa tuženoj kao i drugim članovima NO. Prema navedenom sud smatra neosnovanim i navod tužitelja kako je tužena s drugim članovima uprave zapravo" prikrivala" od NO isplatu bonusa, a da tom nije tako niti je moglo biti ukazuje i iskaz sudskog vještaka koji je u iskazu ukazivao na teškoće kod provođenja vještačenja uzrokovane postupanjem upravo tužitelja vezano uz dostupnost dokumentacije. Kod navedenog sud posebno ukazuje ponovo na Pravno mišljenje Hrvatske poštanske banke tj. tužitelja od 3. 5. 2012. koji se odnosi na Odluku Vlade RH vezano za utvrđivanje plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava, posebno u kontekstu navoda tužitelja kako je za utvrđenje osnove i isplate bonusa bila potrebna odluka NO, naime u navedenom Pravnom mišljenju HPB d.d. ( tužitelja ) od 3.5.2012. (list 222-223) proizlazi da sukladno odredbi članka 268 ZTD-a proizlazi da NO zastupa društvo prema članovima uprave, da Ugovor kako je navedeno ne predviđa posebnu odluku NO za isplatu bonus plaće niti je isto propisano Statutom HPB-a d.d. odnosno tužitelja važećim u vrijeme sklapanja Ugovora s tuženom te da bi odluka o isplati bonus plaće NO bila deklaratorne naravi te da pravo na isplatu bonus plaće nije uvjetovano odlukom NO već se u ovom slučaju radi o ugovorenom pravu. Prema navedenom proizlazi da je tužitelj (banka) obavezna primijeniti Odluku, da nema pravne prepreke da se bonus plaća ostvarena za 2011. g isplati predsjedniku i članovima uprave banke jer su ispunjeni svi uvjeti navedeni kako u Ugovoru tako i u Odluci, da NO tužitelja ne mora donijeti odluku kojom će utvrditi kriterije za stimulativno nagrađivanje predsjednika i članova uprave tužitelja, jer su navedeni kriteriji već ugovoreni.

47. Sud ponovo navodi da među strankama nije sporno da je tužena bila članica uprave tužitelja 14. 12. 2011. do 9. rujna 2014. te da je ranije od 1.10. 2009. radila radila poslove na poziciji izvršnog direktora sektora poslovanja s gospodarstvom. Jednako tako među strankama nije sporno da je Ugovorom o obavljanju poslova člana uprave koji je tužena zaključila sa tužiteljem 21.12. čl. 3 utvrđena i bonus plaća ( list 15), a vezano za čl. 2 istog Ugovora kojim je definirana redovna plaća dok je čl. 11.4 istog Ugovora bilo definirano da ukoliko članica Uprave ostvari poslovne rezultate tako da ostvari pravo na isplatu varijabilnog primanja (bonus plaće) sukladno odredbama čl. 3 tog Ugovora, a da istodobno ta isplata bude ograničena Odlukom o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava, tada će se ta isplata obaviti nakon isteka važenja te zabrane temeljem predmetne Odluke, na način da će se iznos isplate uvećati za odgovarajuću Bančinu kamatnu stopu na štednju koja je bila važeća za to razdoblje, od dana kada je trebala biti izvršena isplata, prema odredbi iz točke 3.5., pa do stvarnog dana isplate. Prema navedenom sud smatra da tužitelj spori zapravo izračun isplate bonusa i to da li vezano za plaću koja je ugovorena odredbom čl. 2.1. Ugovora od 21.12.2011. ili primjenom iznosa plaće koji je bio stvarno isplaćen u prethodnoj poslovnoj godini sukladno čl. 11 st. 1 do 4 Ugovora. Sud smatra da je imajući u vidu odredbe čl. 3 Ugovora razvidno da tužena ima pravo na isplatu bonusa koja je osnovica za izračun redovna bruto plaća iz čl. 2 Ugovora, a ne neka druga plaća. Sud prema navedenom ukazuje na odredbe čl. 3.2.2. Ugovora za ostvareni povrat na prosječni kapital Banke (ROAE) koji je jednak ili manji od 25% u odnosu na Ostvareni povrat na prosječni kapital bankarskog sustava Republike Hrvatske prema čemu članica uprave ima pravo na bonus plaću u iznosu od 40% bruto godišnje redovne plaće iz članka 2. Ugovora, isplaćene za Relevantnu godinu za koju se isplaćuje bonus plaća, prema čl. 3.2.3. Ugovora za ostvareni povrat na prosječni kapital Banke (ROAE) koji je jednak ili viši od 25% u odnosu na Ostvareni povrat na prosječni kapital bankarskog sustava Republike Hrvatske te članica uprave ima pravo na bonus plaću u iznosu od 80% bruto godišnje redovne plaće iz članka 2. Ugovora, isplaćene za Relevantnu godinu za koju se isplaćuje bonus plaća, a prema čl. 3.2.4. za ostvareni povrat na prosječni kapital Banke (ROAE) koji je viši preko 25% u odnosu na Ostvareni povrat na prosječni kapital bankarskog sustava RH članica uprave ima pravo na bonus plaću u iznosu od 120% bruto godišnje redovne plaće iz članka 2. Ugovora, isplaćene za Relevantnu godinu za koju se isplaćuje bonus plaća.

48. U tom smislu dan je nalog sudskom vještaku koji je upravo radi utvrđenja navedenog dao drugu dopunu Nalaza i mišljenja dana 17.3.2021. ( list 654 do 665 ) i to u odnosu upravo na primjedbe tužitelja dane 12. 6. 2019. vezano za isplatu bonusa u neto iznosu koju bi tuženica ostvarila prema čl.3.2.3. u odnosu na 2011. g. i čl. 3.2.4. u odnosu na 2012. i 2013. g. ako bi vezano za osnovicu obračuna neto iznos bonusa bio uzet bruto I iznos stvarno isplaćene plaće tuženoj u 2011., 2012., i 2013., a za 2012. i 2013. g i točka IV. B. st 2, alineja 2 Odluke vlade RH ili u odnosu na bonus vezano za neto iznos prema kojem bi tuženica ostvarila pravo prema čl. 3.2.3. (u odnosu na 11. 2011. g.) i čl. 3.2.4. (u odnosu na 2012. i 2013 g i Ugovora od 21.12. 2011. za 2011, 2012. i 2013. g., ako bi za osnovicu obračuna neto iznosa bonusa bio uzet bruto – I iznos stvarno isplaćene plaće tuženici za 2011., 2012. i 2013. g, a pored toga za 2.12. i IV. B. st. 2 alineje 2 odluke Vlade RH i u tom smislu sudski vještak je sačinio izračun razlike između isplaćenog bonusa i pretpostavljene plaće prema čl. 11 navedenog ugovora i to prema varijanti a i varijanti b.

a) Varijanata – plaća obračunata prema čl. 2. Ugovora o radu

Ukoliko se smatra da bi tuženoj pripao pravo na bonus sukladno čl. 2. Ugovora o radu

(tj. bonus se obračunava na pretpostavljenu mjesečnu bruto plaću od 67.245,00 kn) tada proizlazi da je tuženoj manje isplaćeno 1.040.577,43 kn neto.

b) Varijanata – obračunata prema čl. 11 Ugovora o radu

49. Ukoliko se smatra da tuženoj pripada pravo na bonus sukladno čl. 11. Ugovora o radu tj. da je tuženoj trebala biti obračunata plaća prema Odlukama Vlade RH koja propisuje visinu plaće kojima su utvrđene visina plaće i drugih primanja članova uprave trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima većinski paket dionica ili većinski udio, tada je tuženoj manje isplaćeno 6.731,68 kn neto. U navedenoj drugoj dopuni Nalaza i mišljenja sudski vještak je naveo da konačni obračun ukupnih poreza i doprinosa tj. troška tužitelja nije moguće dati jer se u izračunima moraju uzeti podaci od Porezne uprave tj. koliko su tuženoj ukupno obračunati porezi i doprinosi za razdoblje od 2011. do 2013. godine, a uzimajući u obzir čl. 204 Zakona o doprinosima koji propisuje najviše godišnje osnovice doprinosa za mirovinsko osiguranje za I. i II. stup. U odnosu na ovaj navod nalaza i mišljenja vještaka sud smatra da ni s tog osnova nije mogla nastati šteta isplatom iznosa s osnova poreza, prireza i drugih obveznih javnih davanja iz i na primanja isplaćena tuženoj budući je odredbama Zakona o doprinosima (Narodne Novine br. 84/2008., 152/2008., 94/2009., 18/2011., 22/2012., 14472012., 148/2013., 41/2014., 143/2014., 115/16., te nastavno 106/18., 33 /23 i 114 /23. ) određeno koji to primici što ih poslodavac isplaćuje čine osnovicu za obračun doprinosa, vrste doprinosa, stope za obračun i druga davanja s tog naslova, te oni kao takvi po stavu suda i ne mogu predstavljati štetnu radnju niti su protupravni. Sud napominje se da je sud dopunu Nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ljerke Živković od 17. 3. 2021. ocijenio argumentiranom , nepristranom, sveobuhvatnom i izrađenom u skladu s pravilima struke i u skladu s povjerenim joj zadatkom kao i primjedbama koje je imao upravo tužitelj te ga je kao takvog u cijelosti prihvatio.

50. Osim navedenog, člankom IV. Odluke o izmjenama Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava (Narodne Novine br. 77/14) navedeno je da su Nadzorni odbori i drugi nadležni organi i tijela trgovačkih društava i pravnih osoba dužni poduzeti sve potrebne radnje za provođenje ove Odluke, uključujući i sklapanje aneksa Ugovora sklopljenih s predsjednicima i članovima uprava, najkasnije u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu te Odluke o čemu su o tome dužni izvijestiti Državni ured za upravljanje državnom imovinom, odnosno Centar za restrukturiranje i prodaju, kao nadležna tijela i u tom smislu sud smatra da bi neisplata bila moguća jedino u slučaju da su tužitelj i tužena sklopili aneks Ugovoru od 21. 12. 2011. što nesporno nisu. Stranke koje sklapaju i stupaju u ugovorni odnos, u tom ugovornom odnosu imaju međusobna prava i obveze. U ovom slučaju kako je navedeno sud smatra da je tužena ostvarila svoje pravo na isplatu bonusa i to prema kriterijima samog Ugovora kao i činjenice da je NO usvojio financijska izvješća za svaku pojedinu godinu koja su financijska izvješća prošla kako je navedeno i potrebne kontrole i revizije nadležnih tijela čime su ispunjeni uvjeti za isplatu varijabilnog dijela plaće tuženoj ( bonusa ) i to prema nalazu vještaka i u manjem iznosu no što joj pripada. Ponovo se ističe da prema stavu suda činjenica da odluka o isplati nije donesena po NO tužitelja ne utječe na pravo tužene na isplatu tog varijabilnog dijela odnosno odluka NO tuženika nije nužna za isplatu tog varijabilnog dijela jer isto nije ni predviđeno Ugovorom kao uvjet isplate niti je tužitelj da je NO tužitelja inače donosio odluke o isplati bonusa kako članovima NO tako ni članovima uprave tužitelja.

51. Prema navedenom sud smatra da su kumulativno ispunjeni svi kriteriji za isplatom bonusa tuženoj od strane tužitelja, da isplata nije protivna odredbama čl. 268 i 247 ZTD , sud smatra da je tužena dokazala da kao član uprave nije postupila suprotno odredbi čl. 252 ZTD, tijekom postupka nije utvrđen da je posljedično isplata bonusa tužiteljici ništetna u smislu odredbe čl. 271 ZOO, a kako to tvrdi tužitelj; odnosno sud smatra da su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi kriteriji prema odredbama ZTD i drugim zakonskim propisima za isplatu bonusa tuženoj u navedenom razdoblju uz uvažavanje i primjenu Odluka Vlade RH kao i internim aktima tužitelja ( pravno mišljenje tužitelja od 3. 5. 2012. doneseno za vrijeme trajanja mandata tužene). Kod donošenja ove odluke sud ukazuje i na navedenu sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Imajući u vidu sve navedeno sud smatra ujedno i da tužitelj nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva prema po njemu naznačenoj pravnoj osnovi za naknadu štete od strane tužene budući nije dokazao da mu je tužena prozračila štetu niti je dokazao postojanje pretpostavki odgovornosti tužene za navodnu štetu ni prema odredbi čl. čl. 1045 ZOO posebno vezano za protupravnost, te je slijedom navedenog odlučio kao u t. u t.1.) izreke presude.

52. U odnosu na opreza radi istaknutog prigovora zastare od strane tužene sud ponovo navodi da isti nije osnovan budući da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine prema odredbama ZOO od trenutka kad je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok) odnosno za pet godina koji rok teče od dana kad je šteta nastala (objektivni rok). Budući da iz navoda tužbe proizlazi da saznanje o izvršenim isplatama na ime varijabilnog dijela plaće tuženoj tužitelj ima od lipnja 2016. ( prema njegovom dokaznom prijedlogu ; Izvodu iz zapisnika tužiteljevog NO od 6. 5. 2016 koji nije dostavljen i u tom smislu je i dvojben) a u svakom slučaju od rujna 2016. kada se tuženoj upućuje dopis sa zahtjevom za povratom preplaćenog bonusa ), te imajući u vidu da je tužba podnesena 30. prosinca 2016., to sud smatra da u ovom konkretnom slučaju zastara potraživanja nije nastupila.

53. Odluka suda o zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška iz t. 2 ) izreke presude temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a te odredbi čl. 29 ZOO i odnosi se na trošak tužitelja koji je zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik s pripadajućim kamatama i to za sastav odgovora na tužbu od 13.3. 2017. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 25. 5. 2017. u iznosu od 1.692,21 temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa , sastav podneska od 10. 7. 2017. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa , zastupanje na ročištu 20. 9. 2017. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa , sastav podneska od 15. 11. 2017. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 30. 8. 2018. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa , sastav podneska od 17.10. 2018. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu dana 24. 9. 2020. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu 12. 10. 2022. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu 14. 3. 2023. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, zastupanje na ročištu 30.11.2023. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa, sastav odgovora na žalbu tužitelja od 7. 3. 2024. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 10/6 Tarife HOKa, sastav podneska od 5. 12. 2024. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 8/1 Tarife HOKa , zastupanje na ročištu 18. 12. 2024. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa i zastupanje na ročištu 12. 3. 2025. u iznosu od 1.692,21 eur temeljem Tbr. 9/1 Tarife HOKa; što ukupno iznosi 25.383,15 eur. Tuženoj je priznat i zatraženi PDV na navedeni iznos temeljem Tbr. 46 Tarife HOka u iznosu od 6.345,78 eur te zatraženi trošak pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 331,81 eur, odnosno tuženoj je priznat ukupan trošak postupka u iznosu od 32.060,74 eur.

U Zagrebu 28. travnja 2025.

Sudac:

Nada Nekić Plevko

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz pristojbu na presudu

2. tuženiku po punomoćniku