REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž R-59/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korljan & partneri d.o.o. u Zadru, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE (OIB:52634238587), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj: Pr-88/2023-36 od 10. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj: Pr-88/2023-36 od 10. veljače 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tužene za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 4.933,88 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 221,22 Eura od 15.06.2018.,

- na iznos od 371,77 Eura od 15.07.2018.,

- na iznos od 525,31 Eura od 15.08.2018.,

- na iznos od 163,41 Eura od 15.09.2018.,

- na iznos od 311,25 Eura od 15.10.2018.,

- na iznos od 324,28 Eura od 15.11.2018.,

- na iznos od 660,38 Eura od 15.12.2018.,

- na iznos od 107,95 Eura od 15.01.2019.,

- na iznos od 151,40 Eura od 15.04.2019.,

- na iznos od 108,78 Eura od 15.01.2020.,

- na iznos od 268,02 Eura od 15.04.2020.,

- na iznos od 398,37 Eura od 15.05.2020.,

- na iznos od 567,04 Eura od 15.06.2020.,

- na iznos od 522,80 Eura od 15.07.2020.,

- na iznos od 231,90 Eura od 15.01.2021.

do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve ovo u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći."

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 172,93 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplati tužitelju iznos od 3.459,63 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 06. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 437,50 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u visini od 2.000,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude pravodobnu žalbu podnosi tužena zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o trošku parničnog postupka. Žalbom, navodi, da se svojim podnescima temeljito i stručno očitovala te prigovarala nalazu vještaka, kao i da sud u cijelosti ignorira posebnost rasporeda rada policijskih službenika i postupao protivno relevantnim odredbama Zakona o policiji, kao i Uredbe o plaćama policijskih službenika, te Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 104/13 i 150/13), ne uzimajući u obzir da je izvršena preraspodjela radnog vremena, te da tužitelj kao policijski službenik, kada je uključen u raspored rada, nema uredovno radno vrijeme od ponedjeljka do petka ali je njegov rad u kontinuitetu od po nekoliko dana redom nadoknađen slobodnim danima, pozivom na presude Županijskog suda u Bjelovaru i rješenja Županijskog suda u Splitu te Vrhovnog suda broj Rev-2703/2019. Utvrđenjem o 16-satnom radnom vremenu i na njemu utemeljenom nalogu vještaka u potpunosti je ignorirana zakonska regulativa rada policije kojim je služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno. Tužitelj je obavljao službu u Postaji pomorske policije Zadar ili bio upućivan da službu obavlja na terenu odnosno na policijskom plovilu, a za vrijeme terenskog rada tužitelju su isplaćeni dodaci za rad na terenu i plaća za stvarno odrađen redovan rad te dodaci za rad u smjeni, za rad u turnusu, za rad noću subotom, blagdanom i za prekovremeni rad za angažiranje redovnog rasporeda rada. Uvidom u Registar službenih poslova koji je javna isprava a podaci o radnom vremenu upisani u Registar su temeljem obračuna plaće, vidljivo je kako je za tužitelja u obračunskim listama evidentirano da je za utuženo razdoblje svaki mjesec ostvario ukupni mjesečni fond sati za što mu je isplaćena plaća, obračunati svi sati rada i sve naknade sukladno Kolektivnom ugovoru te mu je bilo omogućeno korištenje stanke, dnevnog i tjednog odmora, odnosno radi specifičnosti posla da je u pravilu polovicu svakog mjeseca provodio kod svoje kuće. Za policijske službenike svi dani u tjednu (tako i subota i nedjelja) spadaju u redovan rad, te je policijski službenik pojedine dane u mjesecu uključen u raspored rada, dok je preostale dane u mjesecu van rasporeda, kod kuće. Prema dostavljenim radnim nalozima vidljiv je broj stvarno odrađenih sati rada, rad na moru, rad na kopnu je posebno prikazan u izvješćima i ubrojan je jedan i drugi rad u stvarno odrađene sate rade, svaki pristanak u luku radi pogonskih motora, potrošnja goriva, izvršenih kontrola plovila te prevaljenih nautičkih milja, te sukladno Naputku tužitelj za vrijeme rada na terenu je sam vodio i potpisao Evidenciju radnih sati. Utvrđenja o 16-satnom radnom vremenu prvostupanjski sud nalazi nedvojbeno dokazano iskazima svjedoka predloženih od strane tužitelja, dok iskazima svjedoka MN i RN te ĐN, nije poklonio povjerenje, ističući da nitko od navedenih svjedoka nije član posade. Žalbom nadalje navodi iskaze svjedoka RN, MN i ĐN za koje smatra da upravo ti svjedoci za razliku od svjedoka koje je predložio saslušati tužitelj nisu osobno zainteresirani za ishod spora.

2.1. Sud je vezan činjeničnom osnovom na koje se poziva tužitelj i prema odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva stavljenih u postupku pa je stoga vezano za zahtjev tužitelja da tužena nije pravilno obračunala i isplatila razliku uvećane plaće sud nije ovlašten upuštati se u ocjenjivanje bilo u kontekstu drugačijeg činjeničnog supstrata zahtjev tužitelja bio osnovan, a koje će činjenice uzeti kao dokazne odlučuje prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza i svih dokaza zajedno (čl. 8. ZPP-a), na koji način nije prvostupanjski sud ocijenio dokaze obzirom da nije ocijenio dokaze koje je predložila tužena čime je i počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

2.2. I odluka o trošku je neosnovana budući je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

2.3. Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška tuženoj a podredno ukidanje pobijane prvostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Prvostupanjski sud je postupio prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, /01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Odgovorom na žalbu tužitelj istu smatra neosnovanom, pozivom i na odluke Suda EU kao i presude Županijskog suda u Varaždinu i Županijskog suda u Karlovcu. Predlaže odbiti žalbu tužene i potvrditi u cijelosti prvostupanjsku odluku uz priznanje troška sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužene nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda žaliteljice, pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem odredbe čl. 365. ZPP-a ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Pri tome, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. ZPP-a, kao ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a obzirom da se presuda prvostupanjskog suda može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi ni sebi ni razlozima presude, te su o odlučnim činjenicama dani jasni i neproturječni razlozi. Na temelju ocjene svakog dokaza kao i rezultata cjelokupnog postupka pravilno je utvrđeno činjenično stanje osnovom kojega je i pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se tuženoj naloži isplatiti mu iznos od 4.933,88 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom a koja novčana tražbina se odnosi na isplatu razlike u naknadi plaće za obavljeni rad duži od redovnog punog radnog vremena (prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom), koji rad je tužitelj odradio u razdoblju od svibnja 2018. pa do prosinca 2020., utemeljen na odredbama čl. 86. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/14) i čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17) te čl. 38. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

8. Prvostupanjski sud je nakon raspravljenosti, svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP-a):

-da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik tužene, raspoređen u Policijsku upravu zadarsku, Postaju pomorske policije [mjesto] kao policijski službenik Pomorske policije zajedno sa ostalim članovima posade kao ophodne službe na moru – nadzor državne granice;

-da je tužena tijekom utuženog razdoblja tužitelju izdavala radne naloge za višednevnu plovidbu, da je prema i radnom nalogu priloženom od strane tužene između ostalih i član posade naveden kao tužitelj, te se i time navodi početak i završetak plovidbe ophodne službe na moru, kao i da tim radnim nalozima se ne navodi aktivno radno vrijeme po pojedinom danom nalogu višednevne plovidbe već je o radnom vremenu tijekom višednevne plovidbe vođena posebna Evidencija koja je i dostavljena kao prilog radnim nalozima;

-da je tužena u utuženom razdoblju tužitelju obračunala i isplatila plaću za rad u aktivnom radnom vremenu prema satnici evidentiranoj u evidenciji radnih sati, uz pripadajuća uvećanja s osnova rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, te prekovremenog rada (za satnicu aktivnog radnog vremena), kao i naknadu za pasivno dežurstvo koje je tužitelju priznato za vrijeme aktivnog radnog vremena i evidentiranog prekovremenog rada, te plaću za rad u vremenu koje je tužitelj proveo obavljajući poslove po nalogu poslodavca za prekovremeni rad izvan satnice radnog vremena uz pripadajuća uvećanja osnove rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te prekovremenog rada za vrijeme intervencija;

-da je tužena u utuženom razdoblju tužitelju po osnovi pasivnog dežurstva za trajanje višednevnih plovidbi isplatila naknadu za pasivno dežurstvo, što između stranaka nije sporno a koja predstavlja, sukladno čl. 38. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 112/17), osnovu da službenik ostvaruje temeljem činjenice da je pripravan za rad;

-da tužitelj tijekom obavljanja radnih naloga u službi na plovilu na moru u utuženom razdoblju nije mogao i nije smio napuštati brod danju ni noću, osim odlaska do dućana;

-da tužitelju prilikom obavljanja radnih naloga nisu uručena rješenja o preraspodjeli radnog vremena;

-da je prema iskazu svjedoka GN, koji je radio zajedno na višednevnim službama sa tužiteljem na moru, utvrđeno da su višednevne službe trajale 4-7 odnosno 8 dana, da se prvi dan posada okupi i isplovi i tada se nalaze na plovilu, obilaze područje za tu službu koja je određeno a za cijelog vremena višednevne plovidbe niti jedan član nije smio napustiti brod osim ako su trebali ići u nabavku u trgovinu ili postupiti po kakvoj dojavi te da brod nikada ne smije ostati bez jednog člana posade i da oni izvršavaju zadatke koje kaže zapovjednik navodeći da se na brodu uvijek nešto radi, dok je i svjedok EN, policijski službenik također naveo da su radili zajedno kao mornari, da je sa tužiteljem zajedno radio kao mornar i na višednevnim službama koje su trajale 4-8 dana i smjene su im trajale 8-10 sati, dok su po završetku smjene ostajali na brodu i tek po završetku 4 dana otišlo kući a i nakon navedene smjene ostajali na brodu i izvršavali zadatke koje bi im dao zapovjednik, popravke broda ukoliko je to bilo potrebno i sl. i nisu imali klasičan odmor jer su uvijek trebali biti blizu broda a izlazili eventualno do obližnjeg dućana radi nabavke namirnica i vraćali se potom na brod, nisu imali mogućnost nakon smjene otići u restoran ili kafić jer bi za takvo što bili sankcionirani za povredu dužnosti;

-da prema iskazu tužitelja također proizlazi da je radio na radnom mjestu mornara na tipu broda A i B, da je tužena upućivala na višednevne plovidbe radnim nalozima u kojima su upisani radni zadaci prvenstveno zaštita i nadzor državne granice a određeno radno vrijeme primjerice 8 ili 0 sati kako kada, no iako je tako određeno njihovo radno vrijeme, a i nakon završetka tog radnog vremena ostaju na brodu u službenoj uniformi, obavljaju radne zadatke, u radnom nalogu nije određeno vrijeme odmora i što se radi tijekom čitavog trajanja višednevne plovidbe;

-da je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Dijane Lovrić, koji je osnovom prigovora tužene i ispravljen a sve sukladno nalogu prvostupanjskog suda i dokumentacije koja je dostavljena od strane tužene i utvrđena razlika naknade plaće tužitelja po osnovi prekovremenog rada, rada noću, rada subotom, nedjeljom, blagdanima koja je i umanjena za iznos isplaćen tužitelju po osnovi dodatka na pasivno dežurstvo i isplaćene naknade za prekovremeni rad u utuženom razdoblju obračunom plaće tužitelju na način da je obračunata kao da je radio 16 sati dnevno time što se za 24 sata umanjen 8 sati dnevnog odmora te rad subotom, nedjeljom za razdoblje od svibnja 2018. pa do prosinca 2020. u odnosu na isplaćenu naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 4.933,88 eura.

9. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, koje je obzirom i na žalbene navode žaliteljice i djelomično nije sporno, prvostupanjski sud je uz primjenu odredaba čl. 60. i čl. 61. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14 – dalje ZR) i primjene čl. 2. t. 1. i t. 2. Direktive 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća od 04. studenog 2003., te čl. 7. st. 1., čl. 90. st. 1. i čl. 94. ZR-a te čl. 92. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj: 34/11, 130/12, 151/14, 33/15, 121/16) te primjene čl. 42. Zakona o policiji i čl. 38. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike/17 uz primjenu te odredbe čl. 35. i čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike/17, kao osnovan prihvatio zahtjev tužitelja, zaključujući, u bitnome, da prema službenim evidencijama tužene o radnom vremenu tužitelja je jasno da rad tužitelja, zbog specifičnosti poslova Pomorske policije, nije bio, niti po logici stvari može biti, organiziran kao redovni rad, od ponedjeljka do petka, te da je tužitelj efektivno obavljao radne zadatke sukladno uputama i u korist tužene i izvan satnice aktivnog radnog vremena evidentiranog u predmetnim ispravama, ali ne neprekidno 24 sata dnevno budući da je unutar 24 sata višednevne plovidbe imao 8 sati dnevnog odmora, te da je neosnovan navod tužene, da se broj stvarno određenih sati rada upisan u registar službenih poslova koji predstavljaju službenu evidenciju, ne bi trebao posebno utvrđivati jer da ne treba posebno utvrđivati činjenice koje se nalaze u službenim evidencijama javnopravnog tijela, obzirom čak i kada se radi o evidenciji koju vodi javnopravno tijelo nije jedini isključivi dokaz, niti dokaz koji bi imao javnu dokaznu snagu, pa kako nema pravila prema ZPP-u o dokaznoj snazi određenih dokaza tužitelju je dopušteno dokazivati da ono što je evidentirano kao radno vrijeme u Evidenciji radnog vremena koju vodi tužena, nije ispravno, te da je tužitelj efektivno radio veći broj sati od onoga broja koji mu tužena kao poslodavac evidentira u službenoj evidenciji.

9.1. Cijeneći iskaze svjedoka GN i EN uz iskaz tužitelja, proizlazi da policijski službenici Pomorske policije za cijelog trajanja višednevne plovidbe da i nakon evidentiranog (aktivnog) radnog vremena moraju biti u službenoj uniformi što svjedoči i prilog činjenica da isti i izvan evidentirane satnice aktivnog radnog vremena moraju imati vidljivo obilježje svojstva policijskog službenika i bit na službenom plovilu kao svojem mjestu rada čime nedvojbeno ne bi bilo potrebe da oni i izvan evidentirane satnice aktivnog radnog vremena ne obavljaju radne zadatke svojeg radnog mjesta u svojstvu policijskog službenika, dok su i članovi posade sve pripreme za isplovljavanje s plovilom dužni obaviti prije početka evidentiranog aktivnog radnog vremena budući je plovilo isplovljava sve za početka njihovog aktivnog radnog vremena. Budući da satnice evidentiranog radnog vremena se i vrše kao poslovi nadzora državne granice i izvan evidentirane satnice redovnog radnog vremena kontinuiranim praćenjem telekomunikacijskih i radijskih veza te brodskih sustava praćenja i nadzora na moru uz korištenje svih raspoloživih evidencija preko udaljenih računala i otvorenih i zatvorenih izvora a koji su prema nalogu tužene dužni nadzirati neprekidno, o čemu i iskazali svjedoci GN i EN, kao i sam tužitelj, te da se i ne smiju udaljavati sa broda ni nakon završetka aktivnog radnog vremena, činjenica da je posao djelatnika Pomorske policije specifičan i složen jer obavlja poslove pomorske, temeljne i prometne policije, čuvaju državnu granicu i održavaju plovilo na kojem rade, a koje činjenice osim iz priloženih naloga za terenski rad proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj efektivno poslove svojeg radnog mjesta u utuženom razdoblju obavljao ne samo za trajanje evidentiranog aktivnog radnog vremena, već i izvan tako aktivnog radnog vremena ali ne i za cjelokupno trajanje višednevne plovidbe budući da efektivne poslove radnog vremena obavljaju osim za vrijeme dnevnog odmora u trajanju od osam sati dnevno unutar 24 sata, sukladno primjenjivom Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru ostvaruje pravo na isplatu plaće za svaki sat kada je na mjestu rada efektivno obavljao radne zadatke u korist tužene, neovisno što se radi o vremenu izvan po tuženoj evidentirane satnice aktivnog radnog vremena. U odnosu na to utvrđenje isto da nije dovedeno u pitanje iskazima svjedoka MN, RN i ĐN, budući da ni jedan od navedenih svjedoka nije član posade koji je u utuženom periodu boravio na brodu s tužiteljem, pa da bi o načinu rada odnosno o efektivnom obavljanju poslova radnog mjesta tužitelja kroz utuženi period i izvan evidentirane satnice aktivnog radnog vremena, mogao iznijeti osobna i neposredna saznanja, dok se jedan boravak na brodu u trajanju od četiri dana svjedokinje RN, ne proizlazi da je na brodu boravila u svojstvu određenog člana posade (zapovjednik broda, upravitelj stroja ili mornar), ne može smatrati dovoljnom osnovom koja bi svjedokinji dala saznanja o tome koji su sve poslovi i u kojem trajanju članovi posade obavljali tijekom trajanja višednevnih plovidbi u utuženom razdoblju. U odnosu na navedeno iskaz tih troje svjedoka, kada se cijeni u vezi sa iskazima svjedoka članova posade, ocijenjen je kao nevjerodostojnim, te konstruiranim sa svrhom uspjeha tužene u ovom sporu, osobito o činjenici o kojoj je iskazala svjedokinja MN, da se radi o osjetljivom pitanju odnosno o velikom iznosu novca.

10. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao jasne i prihvatljive razloge, koje nisu suprotni navodi žalbe. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se i na relevantne odredbe Zakona o radu kao i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Odredbom čl. 61. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19) puno radno vrijeme ne može biti duže od 40 sati tjedno, dok je čl. 94. Zakona o radu/14 propisano pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radi. Odredbom čl. 60. ZR-a/14 propisano je da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugo mjesto gdje odredi poslodavac, slijedom čega, puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno. Isto tako i prema Direktivi 2003/88/EZ od 04. studenog 2003. u čl. 2. t. 1. i 2. radno vrijeme je razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu sa nacionalnim propisima i/ili praksom a u vrijeme odmora, definira se kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

11. Stoga, prvostupanjski sud pravilno prekovremenim radom tužitelja ocjenjuje razdoblje izvan radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora i u takvoj situaciji pravilno primjenjuje odredbe važećih Kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike kojim je čl. 38. propisano da osnovna plaća službenika i namještenika se uvećava za svaki sat rada i to za rad noću 40%, a prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom neradnim danom 150%, za rad u drugoj smjeni, ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu prvoj i drugoj smjeni.

12. Obzirom na činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, da je tužitelj u utuženom razdoblju, tijekom višednevne službe na plovidbi bio u obvezi obavljati poslove odnosno biti spremni obavljati poslove po uputama poslodavca, na plovilu koje ne smije napuštati ili po potrebi i nalogu pretpostavljenih na kopnu, to se i takav režim rada ne može smatrati pasivnim dežurstvom u odnosu na odredbe Kolektivnog ugovora, kao i već taj način rada odgovara podno radnog vremena definiranog odredbom čl. 61. Zakona o radu. Pasivno dežurstvo koje je imala u vidu tužena, podrazumijeva slučajeve u kojima radnik tijekom dežurstva ne mora boraviti na mjestu koje odredi poslodavac, već jedino biti dostupan i za slučaj poziva doći u mjesto rada. U konkretnom slučaju, to nije bio slučaj jer tužitelj cijelo vrijeme za vrijeme obavljanja radnih naloga tužene je bio na brodu a tužena tijekom postupka nije dokazala niti pokušala dokazati da je izvršila preraspodjelu radnog vremena, kao i da bi tužitelj imao dopuštene slobodne dane, odnosno da bi boravio pola mjeseca kod svoje kuće. Uz navedeno, u odnosu na iskaze predloženih svjedoka od strane tuženika, pravilno su i cijenjeni navodi da za vrijeme pasivnog dežurstva se može izaći sa broda, raditi što se želi i da je to slobodno vrijeme, koji objektivno i proizlaze iz iskaza onih svjedoka koji su obavljali rad sa tužiteljem, kada se u to vrijeme ne napušta brod, osim za nabavku namirnica, što je i prihvatljivo jer je to vezano i za obavljanje njihove dužnosti.

13. Pri tome, nije sporno da je prema Zakonu o policiji policijska služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno, tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu se raspoređuje na pet radnih dana i traje 40 sati a dnevno radno vrijeme traje od 8 do 16 sati i da iznimno, ministar može ovisno o potrebama određene službe, mjesnim prilikama odnosno pojedine službenike odrediti početak radnog vremena i na drugi način, te su odredbama čl. 38. i propisani dodaci osnovne plaće u odnosu na prekovremeni rad odnosno rad koji je duži od 40 sati. Stoga, cijeneći utvrđeno činjenično stanje i sadržaj zakonskih odredbi te odredbu čl. 38. Kolektivnog ugovora, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je rad tužitelja tijekom višednevne službe na plovilu preko ostvarenih 40 radnih sati, prekovremeni rad za koju je tužena dužna isplatiti razliku pripadajućih dodataka u bruto iznosu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Pri tome, financijski vještak je svojim vještačenjem utvrdio i izradio svoj nalaz prema platnim listama, nalozima za terenski rad, radnim nalozima i izvješćima o obavljenim radnim nalozima kao i nalozima za prekovremeni rad, te je uračunata razlika prekovremenih sati po radnom nalogu umanjenih za osam sati odmora. Time da je i uračunata isplata i plaćeni radni sati redovni i prekovremeni, te utvrđena i razlika sati za vrijeme blagdana, subota i nedjelja. Stoga je i žalbu žaliteljice valjalo odbiti u cijelosti kao neosnovanu između ostalog i razloga što su i obračun prekovremenih sati izuzeti sati odmora po osam sati dnevno, pa je utvrđena i razlika plaće koju je tužitelju dužna isplatiti tužena utvrđena samo za stvarno odrađenog rada, pri čemu su i neosnovani žalbeni navodi kojima se to osporava zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o pojmu radnog vremena.

14. U odnosu na žalbene navode žaliteljice u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nekih Županijskih sudova, valja navesti da ona nisu primjenjiva u okolnosti na konkretnog slučaja jer su ona izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično-pravna i materijalno-pravna utvrđenja.

15. Slijedom navedenog valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužene i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci pod t. I. ove presude. Obzirom da tužena nije uspjela sa žalbom, tada je i odbijen zahtjev za naknadom troška žalbe sukladno čl. 166. u vezi sa odredbom čl. 154. ZPP-a, dok je i u odnosu na zahtjev troška odgovora na žalbu tužitelja također taj zahtjev odbijen jer nije bio potreban za vođenje ove parnice sukladno čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a te je time i odlučeno kao u izreci pod t. II. ove presude.

U Puli - Pola 28. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić