Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja: 1. JB, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. GB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanih p.p. Diegu Modrušanu, odvjetniku u Rovinju-Rovigno, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 24. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. travnja 2025.

r i j e š i o j e

I Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe i dijelovi odredaba članka 1. IZNOS KREDITA, članka. 4. KAMATA NA KREDIT, članka 5. INTERKALARNA KAMATNA STOPA, članka 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA i članka 7. OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj: 9012029444 od 16. listopada 2006. godine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Đordano Pahović pod brojem: OV-3008/07-01, sklopljen između PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D. ZAGREB, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, kao kreditor, i JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita te GB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao založni dužnik, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to: članak 1. IZNOS KREDITA „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 90.000,00 CHF (slovima: devedesettisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“ u cijelosti; članak 4. KAMATA NA KREDIT 4.1. „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,20% (slovima: četiri cijelih dvadeset posto) godišnje.“ u dijelu koji glasi: „koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“; članak 4.2. „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01 (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01 (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07 (slovima : prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“ u cijelosti; članak 5. INTERKALARNA KAMATA „U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita Korisnik kredita plaća Banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se kredit koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate Banka će obavijestiti Korisnika kredita pisanim putem.“. u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; članak 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA “Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog Ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, Banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“ u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; članak 7. OTPLATA KREDITA 7.1. „Rok otplate kredita je 240 mjeseci (slovima: dvijestočeterdeset mjeseci). Prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz točke 3.2. ovog Ugovora, ili po izjavi Korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita. 7.2. Kredit u iznosu od 90.000,00 CHF (slovima: devedesettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 240 (slovima: dvijestočeterdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pismeno obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora. 7.3. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. 7.4. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.“ u dijelovima koji glase: 1. „u iznosu od 90.000,00 CHF (slovima: devedesettisuća CHF)“; 2. „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“; 3. „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora“.

p r e s u d i o j e

I Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

"II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, da 1. tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita, isplati iznos od 62.405,82= kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate. od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi: iznos od 394,78

kuna tekućim od 31.10.2007, iznos od 39,57 kuna tekućim od 28.11.2007, iznos od 103,03 kuna tekućim od 30.11.2007, iznos od 83,77 kuna tekućim od 31.12.2007, iznos od 129,78 kuna tekućim od 31.1.2008, iznos od 334,32 kuna tekućim od 28.2.2008, iznos od 384,66 kuna tekućim od 31.3.2008, iznos od 301,68 kuna tekućim od 30.4.2008, iznos od 283,43 kuna tekućim od 31.5.2008, iznos od 310,27 kuna tekućim od 30.6.2008, iznos od 256,88 kuna tekućim od 31.7.2008, iznos od 259,78 kuna tekućim od 31.8.2008, iznos od 291,55 kuna tekućim od 30.9.2008, iznos od 555,97 kuna tekućim od 31.10.2008, iznos od 377,22 kuna tekućim od 30.11.2008, iznos od 566,66 kuna tekućim od 31.12.2008, iznos od 547,19 kuna tekućim od 31.1.2009, iznos od 637,42 kuna tekućim od 28.2.2009, iznos od 1.083,18 kuna tekućim od 31.3.2009, iznos od 569,91 kuna tekućim od 30.4.2009, iznos od 534,50 kuna tekućim od 31.5.2009, iznos od 507,92 kuna tekućim od 30.6.2009, iznos od 529,13 kuna tekućim od 31.7.2009, iznos od 562,38 kuna tekućim od 31.8.2009, iznos od 528,21 kuna tekućim od 30.9.2009, iznos od 589,91 kuna tekućim od 31.10.2009, iznos od 400,00 kuna tekućim od 23.11.2009, iznos od 513,89 kuna tekućim od 30.11.2009, iznos od 746,89 kuna tekućim od 31.12.2009, iznos od 636,90 kuna tekućim od 31.1.2010, iznos od 627,01 kuna tekućim od 28.2.2010, iznos od 615,00 kuna tekućim od 31.3.2010, iznos od 759,91 kuna tekućim od 30.4.2010, iznos od 853,91 kuna tekućim od 31.5.2010, iznos od 925,91 kuna tekućim od 30.6.2010, iznos od 764,96 kuna tekućim od 31.7.2010, iznos od 995,44 kuna tekućim od 31.8.2010, iznos od 935,48 kuna tekućim od 30.9.2010, iznos od 930,49 kuna tekućim od 31.10.2010, iznos od 398,00 kuna tekućim od 9.11.2010, iznos od 915,49 kuna tekućim od 30.11.2010, iznos od 1.075,49 kuna tekućim od 31.12.2010, iznos od 988,91 kuna tekućim od 31.1.2011, iznos od 969,16 kuna tekućim od 28.2.2011, iznos od 171,00 kuna tekućim od 11.3.2011, iznos od 913,58 kuna tekućim od 31.3.2011, iznos od 979,91 kuna tekućim od 30.4.2011, iznos od 1.177,25 kuna tekućim od 31.5.2011, iznos od 1.112,59 kuna tekućim od 30.6.2011, iznos od 1.363,60 kuna tekućim od 31.7.2011, iznos od 418,17 kuna tekućim od 24.8.2011, iznos od 1.019,91

kuna tekućim od 31.8.2011, iznos od 1.107,24 kuna tekućim od 30.9.2011, iznos od 1.413,57 kuna tekućim od 31.10.2011, iznos od 200,00 kuna tekućim od 24.11.2011, iznos od 1.013,59 kuna tekućim od 30.11.2011, iznos od 1.219,91 kuna tekućim od 31.12.2011, iznos od 1.334,91 kuna tekućim od 31.1.2012, iznos od 1.232,40 kuna tekućim od 28.2.2012, iznos od 1.197,23 kuna tekućim od 31.3.2012, iznos od 1.215,13 kuna tekućim od 30.4.2012, iznos od 1.232,03 kuna tekućim od 31.5.2012, iznos od 1.165,57 kuna tekućim od 30.6.2012, iznos od 1.238,81 kuna tekućim od 31.7.2012, iznos od 1.223,60 kuna tekućim od 31.8.2012, iznos od 1.184,94 kuna tekućim od 30.9.2012, iznos od 1.225,77 kuna tekućim od 31.10.2012, iznos od 1.248,28 kuna tekućim od 30.11.2012, iznos od 1.184,94 kuna tekućim od 31.12.2012,

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, da 1. tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita, isplati zatezne kamate na mjesečno više uplaćeni iznos zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, tekućim kako slijedi: iznos od 909,16 kuna tekućim od 31.10.2013, iznos od 1.206,11 kuna tekućim od 30.11.2013, iznos od 1.223,55 kuna tekućim od 31.12.2013, iznos od 801,23 kuna tekućim od 31.1.2014, iznos od 822,48 kuna tekućim od 28.2.2014, iznos od 816,26 kuna tekućim od 31.3.2014, iznos od 792,23 kuna tekućim od 30.4.2014, iznos od 782,41 kuna tekućim od 31.5.2014, iznos od 785,02 kuna tekućim od 30.6.2014, iznos od 816,11 kuna tekućim od 31.7.2014, iznos od 838,70 kuna tekućim od 31.8.2014, iznos od 833,58 kuna tekućim od 30.9.2014, iznos od 855,18 kuna tekućim od 31.10.2014, iznos od 870,30 kuna tekućim od 30.11.2014, iznos od 862,26 kuna tekućim od 31.12.2014, iznos od 1.402,15 kuna tekućim od 31.1.2015, iznos od 1.318,88 kuna tekućim od 28.2.2015, iznos od 1.371,52 kuna tekućim od 31.3.2015, iznos od 1.330,99 kuna tekućim od 30.4.2015, iznos od 1.385,03 kuna tekućim od 31.5.2015, iznos od 1.368,71 kuna tekućim od 30.6.2015, iznos od 1.276,68 kuna tekućim od 31.7.2015, iznos od 1.197,41 kuna tekućim od 31.8.2015, iznos od 1.198,59 kuna tekućim od 30.9.2015, iznos od 18.360,91 kuna tekućim od 30.09.2015, po stopi koja se od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade parnične troškove u iznosu od 500,00 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 14. lipnja 2019. tužitelji tvrde da su dana 16. listopada 2006. tužitelj ad1, kao korisnik kredita i tužiteljica ad2, kao založni dužnik, s jedne strane, potpisale s tuženikom, kao bankom, s druge strane, ugovor o kreditu broj 9012029444. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio, a potom i isplatio tužitelju ad1, kao korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 90.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju tužene banke na dan korištenja kredita. Navedeni pravni posao da je solemniziran dana 16. ožujka 2007. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u [adresa] pod brojem OV-3008/07-1. Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu predmetni ugovor o kreditu sastavio kao "trgovac" u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, dok da su tužitelji kod potpisivanja ugovora pristupili kao "potrošači". Isti da je ugovor o kreditu tužena banka sastavila kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača, NN 14/19 i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03) i kao takvog ga dala na potpis tužiteljima, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama tog ugovora. Kredit da je isplaćen 16. listopada 2006. u iznosu od 418.460,22 kn (prema srednjem tečaju tuženika: 4,649558 za 1 CHF). U tom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru predviđena da je promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 4,20 % godišnje, promjenjiva "sukladno odluci banke" i "sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita" (čl. 4. KAMATA NA KREDIT Ugovora o kreditu). Dakle, tuženik da je za svoju korist ugovorio pravo da jednostrano mijenja kamate prema svojim internim odlukama. Sukladno čl. 4. ugovora o kreditu tuženik da je jednostranim odlukama više puta mijenjao kamatnu stopu. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik, kao trgovac, da nije ni na koji način s tužiteljima, kao potrošačima, pojedinačno pregovarao o parametrima koji su mogli utjecati na visinu ugovorene kamatne stope. Formulacija ugovornih odredbi o kamati (čl. 4. ugovora o kreditu) da je takva da su na temelju nje tužitelji jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok da oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Kamatna stopa ugovora kao promjenjiva da nije bila niti određena, a niti odrediva. U takvoj situaciji sukontrahentima da nisu bili poznati parametri koje će banka uzeti u obzir, kao niti metoda kojom će se kamata utvrđivati. Takvo da je tuženikovo postupanja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja. Podsjeća da se da se, prema Zakonu o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz navedenog da proizlazi da su odredbe sadržane u člancima 4. i 7. predmetnog ugovora o kreditu kojima da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, ugovorene na nepošten način. Kao takve, navedene da su odredbe ništetne. Njihovim korištenjem tuženik da je postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Podsjeća da se da je pravomoćnom presudom TS-a, i to u t. II u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., potvrđenom presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je "drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. rujna 2008. (...), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelji se pozivaju na to pravno utvrđenje iz presude TS-a posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i presude VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koje utvrđenje, sukladno odredbama čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a, da vezuje i ovaj sud. U čl. 1., 4., 5., 6. i 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena da je i valutna klauzula. Kod sklapanja ugovora o kreditu tuženik da nije upozorio tužitelje, prvenstveno korisnika kredita, da su izloženi valutnom riziku u odnosu na CHF, koji da se u konačnici i realizirao. Naime, od potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu tečaj CHF-a da je značajno porastao u odnosu na kn, pa da je tuženik tužitelju ad1, kao korisniku kredita, zaračunavao anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. Obzirom da valutna klauzula itekako utječe na ukupan trošak kredita, o spomenutoj odredbi tuženik da je morao pojedinačno pregovarati s tužiteljima, a pogotovo s korisnikom kredita, kojima da je ta ista odredba morala biti razumljiva. Međutim, tuženik da nije upozorio niti na odgovarajući način informirao tužitelje o posljedicama ugovaranja valutne klauzule, pa da je i takvo nepošteno postupanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima da cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, da nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupan trošak kredita. Iz navedenog da proizlazi da je valutna klauzula ugovorena na nepošten način i da su, posljedično, odredbe sadržane u čl. 1., 4., 5., 6. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, kojima da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, ništetne. Podsjeća da se da je pravomoćnom presudom TS-a posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. (dio potvrđen presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je "(...), drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (...) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima." Tužitelji se pozivaju ovom tužbom na to pravno utvrđenje iz presude TS-a posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i presude VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koje utvrđenje sukladno odredbama čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a da vezuje i ovaj sud. Parnične stranke da su 08. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 9012029444, tzv. konverziju, potvrđen 10. prosinca 2015. od strane javnog bilježnika Đordana Pahovića, iz [adresa] pod brojem OV-7725/2015. Ovim dodatkom da je regulirana konverzija kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Radi da se o aktu kojim da se, temeljem zakona, nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Ovaj dodatak da ne predstavlja obnovu ugovora sukladno čl. 145. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da postojeća obveza nije zamijenjena novom, odnosno, kako da nova obveza nema različitu glavnu činidbu niti različitu pravnu osnovu. Ovdje da se radi isključivo o dodatku osnovnom ugovoru iz tužbe, s intencijom promjene nepoštene ugovorne odredbe, a koje da su takvima utvrđene na temelju pravomoćne presude TS-a posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. Budući da se ništetnost utvrđuje ex tunc, to da se ima smatrati kao da te odredbe nikad nisu ni postojale, dakle, da se ne mogu naknadno mijenjati sporazumom ugovornih strana. Slijedom navedenog, stav tužitelja da je da dodatak ugovoru o kreditu broj 9012029444 prati sudbinu odredaba osnovnog ugovora koje da su tim dodatkom mijenjane, što da znači da su odredbe dodatka ugovoru o kreditu broj 9012029444 o kamatnoj stopi i valuti ništetne i kao takve bez pravnog učinka. Sagledavajući konkretan ugovor o kreditu sklopljen 16. listopada 2006. da nedvojbeno proizlazi da odredbe o promjenjivosti kamatne stope i načinu njezina određivanja nisu niti jasne niti lako razumljive. Ovakvim postupanjem tuženika, dakle, ugovaranjem kamatne stope koja će se mijenjati jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima iste, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tužitelji kao potrošači i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili sve egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji će utjecati na odluku banke – tuženika o promjeni kamatne stope koja da je ugovorena kao promjenjiva kamatna stopa, dovelo da je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Nadalje, glede odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, prilikom pregovaranja s tuženikom, tužiteljima, a pogotovo korisniku kredita, da nije jasno pojašnjeno što to znači valutna klauzula i o čemu ovisi ukupna cijena kredita. Predmetni kredit, odnosno iznos, isplaćen da je u kunskoj protuvrijednosti koja da je vezana za tečaj druge valute, a i svaki mjesečni anuitet da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti te strane valute na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Tužiteljima da, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, nije dano dovoljno informacija da bi ga se upozorilo da će valutna klauzula djelovati na ukupni trošak, odnosno, cijenu kredita. Naime, opasnost da je ležala u porastu glavnice vezane uz CHF, što da se u konkretnom slučaju i dogodilo. U takvim opisanim okolnostima tuženik da nije postupao obzirno, savjesno, moralno, niti pošteno, pa da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik da je, oslanjajući se na ranije navedene ništetne odredbe u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao tužitelju ad1 znatno veće anuitete od onih koji bi mu pripadali prema iznosu kredita izraženom u kn, navedenog u tužbi, i uz primjenu izvorne ugovorene kamate od 4,20 % godišnje. Imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, naplatama iznad visine početnog anuiteta izraženog u kn prema predmetnom ugovoru o kreditu, nastalo da je na strani tuženika stjecanje bez osnove. Nastavno, tuženik da je dužan vratiti ono što da je na tako opisan način primio bez osnove i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Tužitelji dalje navode da, ponovno naglašavaju, da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer da Dodatkom ugovoru o kreditu od dana 8. prosinca 2015. godine nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelji da su temeljem izračuna financijskog stručnjaka utvrdili da provođenje konverzije nije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka i da korisnik kredita nije u potpunosti obeštećen. Navedeni da su izračuni prikazani u priloženom dokumentu/tablici „Analiza konverzije i obračun otplate kredita do konverzije“, u kojem da su sve stvarne uplate korisnika kredita, od isplate kredita do izvršene konverzije, sučeljene s obvezama koje bi korisnik kredita imao da se na anuitete primijenila početno ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita (u kojem da bi slučaju anuitet iznosio 2.580,09= kuna). Svi da se izračuni temelje na bankarskoj dokumentaciji, koja da se dostavlja. U koloni br. 3 tablice prikazano da je koliko bi iznosili anuiteti, u kunama, po mjesecima, kada bi se primjenjivali početno ugovorena kamatna stopa od 4,20% i tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Tada da bi sveukupne uplate korisnika kredita, do dana konverzije, iznosile 263.168,80= kn, sa specifikacijom kako slijedi: 30.4.2007 2.580,09, 31.5.2007 2.580,09, 30.6.2007 2.580,09, 31.7.2007 2.580,09, 31.8.2007 2.580,09, 30.9.2007 2.580,09, 31.10.2007 2.580,09, 30.11.2007 2.580,09, 31.12.2007 2.580,09, 31.1.2008

2.580,09, 28.2.2008 2.580,09, 31.3.2008 2.580,09, 30.4.2008 2.580,09, 31.5.2008 2.580,09, 30.6.2008 2.580,09, 31.7.2008 2.580,09, 31.8.2008 2.580,09, 30.9.2008 2.580,09, 31.10.2008 2.580,09, 30.11.2008 2.580,09, 31.12.2008 2.580,09, 31.1.2009

2.580,09, 28.2.2009 2.580,09, 31.3.2009 2.580,09, 30.4.2009 2.580,09, 31.5.2009 2.580,09, 30.6.2009 2.580,09, 31.7.2009 2.580,09, 31.8.2009 2.580,09, 30.9.2009 2.580,09, 31.10.2009 2.580,09, 30.11.2009 2.580,09, 31.12.2009 2.580,09, 31.1.2010

2.580,09, 28.2.2010 2.580,09, 31.3.2010 2.580,09, 30.4.2010 2.580,09, 31.5.2010 2.580,09, 30.6.2010 2.580,09, 31.7.2010 2.580,09, 31.8.2010 2.580,09, 30.9.2010 2.580,09, 31.10.2010 2.580,09, 30.11.2010 2.580,09, 31.12.2010 2.580,09, 31.1.2011

2.580,09, 28.2.2011 2.580,09, 31.3.2011 2.580,09, 30.4.2011 2.580,09, 31.5.2011 2.580,09, 30.6.2011 2.580,09, 31.7.2011 2.580,09, 31.8.2011 2.580,09, 30.9.2011 2.580,09, 31.10.2011 2.580,09, 30.11.2011 2.580,09, 31.12.2011 2.580,09, 31.1.2012

2.580,09, 28.2.2012 2.580,09, 31.3.2012 2.580,09, 30.4.2012 2.580,09, 31.5.2012 2.580,09, 30.6.2012 2.580,09, 31.7.2012 2.580,09, 31.8.2012 2.580,09, 30.9.2012 2.580,09, 31.10.2012 2.580,09, 30.11.2012 2.580,09, 31.12.2012 2.580,09, 31.1.2013

2.580,09, 28.2.2013 2.580,09, 31.3.2013 2.580,09, 30.4.2013 2.580,09, 31.5.2013 2.580,09, 30.6.2013 2.580,09, 31.7.2013 2.580,09, 31.8.2013 2.580,09, 30.9.2013 2.580,09, 31.10.2013 2.580,09, 30.11.2013 2.580,09, 31.12.2013 2.580,09, 31.1.2014

2.580,09, 28.2.2014 2.580,09, 31.3.2014 2.580,09, 30.4.2014 2.580,09, 31.5.2014 2.580,09, 30.6.2014 2.580,09, 31.7.2014 2.580,09, 31.8.2014 2.580,09, 30.9.2014 2.580,09, 31.10.2014 2.580,09, 30.11.2014 2.580,09, 31.12.2014 2.580,09, 31.1.2015

2.580,09, 28.2.2015 2.580,09, 31.3.2015 2.580,09, 30.4.2015 2.580,09, 31.5.2015 2.580,09, 30.6.2015 2.580,09, 31.7.2015 2.580,09, 31.8.2015 2.580,09, 30.9.2015 2.580,09, ukupno 263.168,80. U koloni br. 8 iste tablice prikazane da su stvarne uplate korisnika kredita, u kunama, po mjesecima, do dana konverzije, koje da sveukupno iznose 350.639,90 = kn, sa specifikacijom kako da slijedi (prema stanju iz Knjigovodstvene kartice i iz dokumenta Pregled uplata po kreditu): 30.4.2007 2.514,48,

31.5.2007 2.487,07, 30.6.2007 2.485,63, 31.7.2007 2.468,29, 31.8.2007 2.696,54, 30.9.2007 2.649,59, 31.10.2007 2.646,29, 31.10.2007 507,49, 28.11.2007 39,57, 30.11.2007 2.683,12, 31.12.2007 2.663,86, 31.1.2008 2.709,87, 28.2.2008 2.914,41,

31.3.2008 2.964,75, 30.4.2008 2.881,77, 31.5.2008 2.863,52, 30.6.2008 2.890,36, 31.7.2008 2.836,97, 31.8.2008 2.839,87, 30.9.2008 2.871,64, 31.10.2008 3.136,06, 30.11.2008 2.957,31, 31.12.2008 3.146,75, 31.1.2009 3.127,28, 28.2.2009 3.217,30,

31.3.2009 3.663,27, 30.4.2009 3.150,00, 31.5.2009 3.114,59, 30.6.2009 3.088,01, 31.7.2009 3.109,22, 31.8.2009 3.142,47, 30.9.2009 3.108,30, 31.10.2009 3.170,00, 23.11.2009 400,00, 30.11.2009 3.093,98, 31.12.2009 3.326,98, 31.1.2010 3.216,99, 28.2.2010 3.207,10, 31.3.2010 3.195,09, 30.4.2010 3.340,00, 31.5.2010 3.434,00, 30.6.2010 3.506,00, 31.7.2010 3.345,05, 31.8.2010 3.575,53, 30.9.2010 3.515,57, 31.10.2010 3.510,58, 9.11.2010 398,00, 30.11.2010 3.495,58, 31.12.2010 3.655,58, 31.1.2011 3.569,00, 28.2.2011 3.549,25, 11.3.2011 171,00, 31.3.2011 3.493,67, 30.4.2011 3.560,00, 31.5.2011 3.757,34, 30.6.2011 3.692,68, 31.7.2011 3.943,69, 24.8.2011 418,17, 31.8.2011 3.600,00, 30.9.2011 3.687,33, 31.10.2011 3.993,66, 24.11.2011 200,00, 30.11.2011 3.593,68, 31.12.2011 3.800,00, 31.1.2012 3.915,00, 28.2.2012 3.812,49, 31.3.2012 3.777,32, 30.4.2012 3.795,22, 31.5.2012 3.812,11, 30.6.2012 3.745,66, 31.7.2012 3.818,90, 31.8.2012 3.803,68, 30.9.2012 3.765,03, 31.10.2012 3.805,86, 30.11.2012 3.828,37, 31.12.2012 3.765,03, 31.1.2013 3.690,16,

28.2.2013 3.807,56, 31.3.2013 3.811,16, 30.4.2013 3.779,84, 31.5.2013 3.696,46, 30.6.2013 3.694,24, 31.7.2013 3.712,23, 31.8.2013 3.745,94, 30.9.2013 3.797,49, 31.10.2013 3.770,93, 30.11.2013 3.786,20, 31.12.2013 3.803,64, 31.1.2014 3.382,06,

28.2.2014 3.402,57, 31.3.2014 3.396,35, 30.4.2014 3.372,31, 31.5.2014 3.362,50, 30.6.2014 3.365,11, 31.7.2014 3.396,19, 31.8.2014 3.418,78, 30.9.2014 3.413,67, 31.10.2014 3.435,27, 30.11.2014 3.450,39, 31.12.2014 3.442,35, 31.1.2015 3.982,24,

28.2.2015 3.898,96, 31.3.2015 3.951,60, 30.4.2015 3.911,07, 31.5.2015 3.965,11, 30.6.2015 3.948,79, 31.7.2015 3.856,77, 31.8.2015 3.777,49, 30.9.2015 3.778,68, ukupno: 350.639,90. U koloni 11. tablice prikazane da su preplate po kreditu, po osnovi kamate i valutne razlike, u kunama, po mjesecima, koje da su na dan konverzije iznosile sveukupno 87.471,10= kn (dakle 350.639,90-263.168,80=87.471,10), sa specifikacijom kako da slijedi: 31.10.2007 394,78, 28.11.2007 39,57, 30.11.2007 103,03, 31.12.2007 83,77, 31.1.2008 129,78, 28.2.2008 334,32, 31.3.2008 384,66, 30.4.2008 301,68, 31.5.2008 283,43, 30.6.2008 310,27, 31.7.2008 256,88, 31.8.2008

259,78, 30.9.2008 291,55, 31.10.2008 555,97, 30.11.2008 377,22, 31.12.2008 566,66, 31.1.2009 547,19, 28.2.2009 637,42, 31.3.2009 1.083,18, 30.4.2009 569,91, 31.5.2009 534,50, 30.6.2009 507,92, 31.7.2009 529,13, 31.8.2009 562,38, 30.9.2009

528,21, 31.10.2009 589,91, 23.11.2009 400,00, 30.11.2009 513,89, 31.12.2009 746,89, 31.1.2010 636,90, 28.2.2010 627,01, 31.3.2010 615,00, 30.4.2010 759,91, 31.5.2010 853,91, 30.6.2010 925,91, 31.7.2010 764,96, 31.8.2010 995,44, 30.9.2010

935,48, 31.10.2010 930,49, 9.11.2010 398,00, 30.11.2010 915,49, 31.12.2010 1.075,49, 31.1.2011 988,91, 28.2.2011 969,16, 11.3.2011 171,00, 31.3.2011 913,58,

30.4.2011 979,91, 31.5.2011 1.177,25, 30.6.2011 1.112,59, 31.7.2011 1.363,60, 24.8.2011 418,17, 31.8.2011 1.019,91, 30.9.2011 1.107,24, 31.10.2011 1.413,57, 24.11.2011 200,00, 30.11.2011 1.013,59, 31.12.2011 1.219,91, 31.1.2012 1.334,91, 28.2.2012 1.232,40, 31.3.2012 1.197,23, 30.4.2012 1.215,13, 31.5.2012 1.232,03, 30.6.2012 1.165,57, 31.7.2012 1.238,81, 31.8.2012 1.223,60, 30.9.2012 1.184,94, 31.10.2012 1.225,77, 30.11.2012 1.248,28, 31.12.2012 1.184,94, 31.1.2013 1.110,07,

28.2.2013 1.227,47, 31.3.2013 1.231,07, 30.4.2013 1.199,75, 31.5.2013 1.116,37, 30.6.2013 1.114,15, 31.7.2013 1.132,14, 31.8.2013 1.165,85, 30.9.2013 1.217,40, 31.10.2013 1.190,84, 30.11.2013 1.206,11, 31.12.2013 1.223,55, 31.1.2014 801,97, 28.2.2014 822,48, 31.3.2014 816,26, 30.4.2014 792,23, 31.5.2014 782,41, 30.6.2014

785,02, 31.7.2014 816,11, 31.8.2014 838,70, 30.9.2014 833,58, 31.10.2014 855,18,

30.11.2014 870,30, 31.12.2014 862,26, 31.1.2015 1.402,15, 28.2.2015 1.318,88, 31.3.2015 1.371,52, 30.4.2015 1.330,99, 31.5.2015 1.385,03, 30.6.2015 1.368,71, 31.7.2015 1.276,68, 31.8.2015 1.197,41, 30.9.2015 1.198,59, ukupno 87.471,10. Tužitelji da su izračunali i da je, na dan konverzije, postojala razlika u nedospjeloj glavnici po kreditu CHF u iznosu od 18.360,17= kn. Iznos preostale glavnice prema simuliranom (konvertiranom) kreditu, prema obračunu banke, na dan konverzije da iznosi 300.367,91= kn. Navedeni iznos neovisan da je o uplatama tužitelja i da predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Međutim, prema izračunima tužitelja, preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu, primjenom tečaja CHF/HRK na dan korištenja kredita, da iznosi 282.007,74= kn. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan korištenja kredita, jednaka da je razlici 300.367,91= kn - 282.007,74= kn, što da iznosi 18.360,17= kn na dan konverzije. Navedeni iznos da predstavlja nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji. Zbrajanjem iznosa koji da je korisnik kredita preplatio po osnovi kamatne stope i valutne klauzule do dana konverzije (odnosno 87.471,10= kn) sa razlikom u nedospjeloj glavnici na dan konverzije (odnosno 18.360,17= kn), te oduzimanjem od tog zbroja iznosa koji da je tužena priznala korisniku kredita u postupku konverzije (odnosno 43.425,45= kn), da proizlazi da je na dan konverzije postojala preplata na strani korisnika kredita u iznosu od 62.405,82= kuna po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule. To da je iznos koji tužitelji zahtijevaju od tužene, sa zakonskim zateznim kamatama, sa specifikacijom kako slijedi: iznos od 394,78 kuna tekućim od

31.10.2007, iznos od 39,57 kuna tekućim od 28.11.2007, iznos od 103,03 kuna tekućim od 30.11.2007, iznos od 83,77 kuna tekućim od 31.12.2007, iznos od 129,78

kuna tekućim od 31.1.2008, iznos od 334,32 kuna tekućim od 28.2.2008, iznos od 384,66 kuna tekućim od 31.3.2008, iznos od 301,68 kuna tekućim od 30.4.2008, iznos od 283,43 kuna tekućim od 31.5.2008, iznos od 310,27 kuna tekućim od 30.6.2008, iznos od 256,88 kuna tekućim od 31.7.2008, iznos od 259,78 kuna tekućim od 31.8.2008, iznos od 291,55 kuna tekućim od 30.9.2008, iznos od 555,97 kuna tekućim od 31.10.2008, iznos od 377,22 kuna tekućim od 30.11.2008, iznos od 566,66 kuna tekućim od 31.12.2008, iznos od 547,19 kuna tekućim od 31.1.2009, iznos od 637,42

kuna tekućim od 28.2.2009, iznos od 1.083,18 kuna tekućim od 31.3.2009, iznos od 569,91 kuna tekućim od 30.4.2009, iznos od 534,50 kuna tekućim od 31.5.2009, iznos od 507,92 kuna tekućim od 30.6.2009, iznos od 529,13 kuna tekućim od 31.7.2009, iznos od 562,38 kuna tekućim od 31.8.2009, iznos od 528,21 kuna tekućim od 30.9.2009, iznos od 589,91 kuna tekućim od 31.10.2009, iznos od 400,00 kuna tekućim od 23.11.2009, iznos od 513,89 kuna tekućim od 30.11.2009, iznos od 746,89

kuna tekućim od 31.12.2009, iznos od 636,90 kuna tekućim od 31.1.2010, iznos od 627,01 kuna tekućim od 28.2.2010, iznos od 615,00 kuna tekućim od 31.3.2010, iznos od 759,91 kuna tekućim od 30.4.2010, iznos od 853,91 kuna tekućim od 31.5.2010, iznos od 925,91 kuna tekućim od 30.6.2010, iznos od 764,96 kuna tekućim od 31.7.2010, iznos od 995,44 kuna tekućim od 31.8.2010, iznos od 935,48 kuna tekućim od 30.9.2010, iznos od 930,49 kuna tekućim od 31.10.2010, iznos od 398,00 kuna tekućim od 9.11.2010, iznos od 915,49 kuna tekućim od 30.11.2010, iznos od 1.075,49

kuna tekućim od 31.12.2010, iznos od 988,91 kuna tekućim od 31.1.2011, iznos od 969,16 kuna tekućim od 28.2.2011, iznos od 171,00 kuna tekućim od 11.3.2011, iznos od 913,58 kuna tekućim od 31.3.2011, iznos od 979,91 kuna tekućim od 30.4.2011, iznos od 1.177,25 kuna tekućim od 31.5.2011, iznos od 1.112,59 kuna tekućim od 30.6.2011, iznos od 1.363,60 kuna tekućim od 31.7.2011, iznos od 418,17 kuna tekućim od 24.8.2011, iznos od 1.019,91 kuna tekućim od 31.8.2011, iznos od 1.107,24 kuna tekućim od 30.9.2011, iznos od 1.413,57 kuna tekućim od 31.10.2011,

iznos od 200,00 kuna tekućim od 24.11.2011, iznos od 1.013,59 kuna tekućim od 30.11.2011, iznos od 1.219,91 kuna tekućim od 31.12.2011, iznos od 1.334,91 kuna tekućim od 31.1.2012, iznos od 1.232,40 kuna tekućim od 28.2.2012, iznos od 1.197,23 kuna tekućim od 31.3.2012, iznos od 1.215,13 kuna tekućim od 30.4.2012, iznos od 1.232,03 kuna tekućim od 31.5.2012, iznos od 1.165,57 kuna tekućim od 30.6.2012, iznos od 1.238,81 kuna tekućim od 31.7.2012, iznos od 1.223,60 kuna tekućim od 31.8.2012, iznos od 1.184,94 kuna tekućim od 30.9.2012, iznos od 1.225,77 kuna tekućim od 31.10.2012, iznos od 1.248,28 kuna tekućim od 30.11.2012,

iznos od 1.184,94 kuna tekućim od 31.12.2012, iznos od 1.110,07 kuna tekućim od 31.1.2013, iznos od 1.227,47 kuna tekućim od 28.2.2013, iznos od 1.231,07 kuna tekućim od 31.3.2013, iznos od 1.199,75 kuna tekućim od 30.4.2013, iznos od 1.116,37 kuna tekućim od 31.5.2013, iznos od 1.114,15 kuna tekućim od 30.6.2013, iznos od 1.132,14 kuna tekućim od 31.7.2013, iznos od 1.165,85 kuna tekućim od 31.8.2013, iznos od 1.217,40 kuna tekućim od 30.9.2013, iznos od 281,68 kuna tekućim od 31.10.2013. Iako da su tužitelji djelomično kompenzirali svoja potraživanja prema banci s iznosom koji da je banka priznala u postupku konverzije, na način kako da je gore pojašnjeno, tužitelji da i dalje imaju pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznose koji da su stavljeni u prijeboj, odnosno 43.425,45= kn, sa specifikacijom kako da slijedi: iznos od 909,16 kuna tekućim od 31.10.2013, iznos od

1.206,11 kuna tekućim od 30.11.2013, iznos od 1.223,55 kuna tekućim od 31.12.2013,

iznos od 801,23 kuna tekućim od 31.1.2014, iznos od 822,48 kuna tekućim od 28.2.2014, iznos od 816,26 kuna tekućim od 31.3.2014, iznos od 792,23 kuna tekućim od 30.4.2014, iznos od 782,41 kuna tekućim od 31.5.2014, iznos od 785,02 kuna tekućim od 30.6.2014, iznos od 816,11 kuna tekućim od 31.7.2014, iznos od 838,70 kuna tekućim od 31.8.2014, iznos od 833,58 kuna tekućim od 30.9.2014, iznos od 855,18 kuna tekućim od 31.10.2014, iznos od 870,30 kuna tekućim od 30.11.2014, iznos od 862,26 kuna tekućim od 31.12.2014, iznos od 1.402,15 kuna tekućim od 31.1.2015, iznos od 1.318,88 kuna tekućim od 28.2.2015, iznos od 1.371,52 kuna tekućim od 31.3.2015, iznos od 1.330,99 kuna tekućim od 30.4.2015, iznos od 1.385,03 kuna tekućim od 31.5.2015, iznos od 1.368,71 kuna tekućim od 30.6.2015, iznos od 1.276,68 kuna tekućim od 31.7.2015, iznos od 1.197,41 kuna tekućim od 31.8.2015, iznos od 1.198,59 kuna tekućim od 30.9.2015, iznos od 18.360,91 kuna tekućim od 30.9.2015. Gore navedeni iznosi prikazani da su i u tužbenom zahtjevu. Tužitelji da u svakom slučaju pridržavaju pravo da sveukupnu visinu tužbenog zahtjeva urede nakon provedenog vještačenja po sudbenom vještaku financijske struke. Imajući u vidu Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Gos.-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.), cijeneći činjenicu da u konkretnom slučaju konverzija nije dovela do ravnopravnosti u ugovornim odnosima između stranaka, da tužitelji nisu izgubili pravo na utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli niti pravo na povrat preplaćenog iznosa do konverzije, tužitelji zahtijevaju donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe i dijelovi odredaba članka 1. IZNOS KREDITA, članka. 4. KAMATA NA KREDIT, članka 5. INTERKALARNA KAMATNA STOPA, članka 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA i članka 7. OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj: 9012029444 od 16. listopada 2006. godine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Đordano Pahović pod brojem: OV-3008/07-01, sklopljen između PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D. ZAGREB, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, kao kreditor, i JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita te GB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao založni dužnik, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika te kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to: članak 1. IZNOS KREDITA „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 90.000,00 CHF (slovima: devedesettisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“ u cijelosti; članak 4. KAMATA NA KREDIT 4.1. „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,20% (slovima: četiri cijelih dvadeset posto) godišnje.“

u dijelu koji glasi: „koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“;

članak 4.2. „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01 (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01 (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07 (slovima : prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“ u cijelosti; članak 5. INTERKALARNA KAMATA „U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita Korisnik kredita plaća Banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se kredit koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate Banka će obavijestiti Korisnika kredita pisanim putem.“. u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; članak 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA “Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog Ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, Banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“ u dijelu koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; članak 7. OTPLATA KREDITA 7.1. „Rok otplate kredita je 240 mjeseci (slovima: dvijestočeterdeset mjeseci). Prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz točke 3.2. ovog Ugovora, ili po izjavi Korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita. 7.2. Kredit u iznosu od 90.000,00 CHF (slovima: devedesettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 240 (slovima: dvijestočeterdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pismeno obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora. 7.3. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. 7.4. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.“ u dijelovima koji glase: 1. „u iznosu od 90.000,00 CHF (slovima: devedesettisuća CHF)“; 2. „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“; 3. „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora“. II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, da 1. tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita, isplati iznos od 62.405,82= kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate. od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi: iznos od 394,78

iznos od 1.110,07 kuna tekućim od 31.1.2013, iznos od 1.227,47 kuna tekućim od 28.2.2013, iznos od 1.231,07 kuna tekućim od 31.3.2013, iznos od 1.199,75 kuna tekućim od 30.4.2013, iznos od 1.116,37 kuna tekućim od 31.5.2013, iznos od 1.114,15 kuna tekućim od 30.6.2013, iznos od 1.132,14 kuna tekućim od 31.7.2013, iznos od 1.165,85 kuna tekućim od 31.8.2013, iznos od 1.217,40 kuna tekućim od 30.9.2013, iznos od 281,68 kuna tekućim od 31.10.2013. III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, da 1. tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnik kredita, isplati zatezne kamate na mjesečno više uplaćeni iznos zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, tekućim kako slijedi: iznos od 909,16 kuna tekućim od 31.10.2013, iznos od 1.206,11 kuna tekućim od 30.11.2013, iznos od 1.223,55 kuna tekućim od 31.12.2013,

2. U odgovoru na tužbu tuženik spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Prije svega, tuženik ističe kako je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu broj 9012029444 kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija da je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eur, što da naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao da je postojati u potpunosti nakon što da je konvertiran u eur, pa da po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi zakona, tuženik da je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja, kao da se radilo o kreditima u eur i priznao te uračunavao sve uplate korisnika kredita u kn. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom dodatka ugovoru na strani tužitelja bilo prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to da je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Predmetni dodatak ugovoru o kreditu sklopljen da je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim da je u čl. 19.e st. 6. propisano sljedeće: "... Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ovog zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima ..." Iz citirane odredbe da proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što da je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada da isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji da je prestao postojati. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u eur, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa eur obroka, raspoređuju da se kao preplata. Preplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Preplata da se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka, odnosno anuiteta iznos do najviše 50 % može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nastavno, budući da je potpisom dodatka ugovoru nesporno izvršena konverzija ugovora, time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje da je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet da je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju da korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet da se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. U anuitet da su uključeni i dio duga i pripadajuće kamate. Drugim riječima, anuitet da se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava). Iz navedenog dodatka da nedvojbeno proizlazi da je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata. Budući da se zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što da je to slučaj i s kreditom koji je predmet u ovom postupku, to da je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata "preplaćenih kamata po kreditu u CHF", neosnovan u cijelosti, jer da niti navedenim zakonom, niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već da je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Naime, upravo iz obrazloženja zakona da je vidljivo da je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF, te značajno manje aprecijacije tečaja eur, kao i pada kamatnih stopa na kredite u eur, donesena odluka o ovakvom zakonskom rješenju, a kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili s korisnicima kredita u eur. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno, potrebno da je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom t. IV. presude VTS-a broj Pž-7129/13 tuženiku da se: "nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće." Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS-a Pž-7129/13 da je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti može odnositi na predmetni ugovor koji da je istekao. Kako da povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje da nema, te da se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje da tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno, istoga nikada da nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj Pž-7129/13 pravno da je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a i 502.c ZPP-a, čime da se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj da je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa da se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega da je presuda VTS-a irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo da bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo da bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega da bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Također, a kako da je već i ranije istaknuto, tuženik da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao, ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj da nijednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta da je bila posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamatna stopa koja da podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjeta, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, da nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke, nego da je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koji da uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje da za banke proizlaze iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno, sigurnim poslovanjem. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti RH u kojoj da je, prema podacima HNB-a, 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka 70 %, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, da zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što da je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, da nije "nečija špekulacija", već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti da su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji da direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u čl. 7., da se ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama, niti da je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru da jasno stoji da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana da je uz ugovor i da čini njegov sastavni dio. U otplatnoj tablici, koja da je izrađena sukladno Odluci HNB-a, sadržani da su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune da nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu niti u prethodnim informacijama / izračunima, a ugovor i otplatna tablica da ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kn kao obvezu tužitelja. Sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, da može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari, razumljiv da je interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj da je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Za zaključak da se pravila čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF da nema nikakvog uporišta, odnosno, upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse, kao i iz zakonskih rješenja, jedini ispravan zaključak da je da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju čl. 22. ZOO-a, i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju, budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a da je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja da prestaje djelovati tek kad dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje da se načelo monetarnog nominalizma propisanog čl. 21. ZOO-a. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Nadalje, nesporno da je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB da regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada RH da nije podržala izmjenu/brisanje odredbe čl. 22. ZOO-a koji da regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno da je da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova, budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB-a, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje da hrvatski potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, ta da ima snagu ovršno javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje ugovora o kreditu i solemnizacija istog odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego da je riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovog ugovora da je neosnovan. Tuženik, nadalje, ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba, te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke, pa konačno i javnog bilježnika, onda da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, budući da je sam ocijenio da mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo on najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja da se može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što da u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji da tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji da spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora? Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao "prisiliti" na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što da je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito da je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte tog pitanja. Naime, u takvom da bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo da se ne bi moglo podvesti pod "fer" poslovni odnos, jer da se ne smije zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran, te da se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka da, međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već da mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovora njegovim potrebama i mogućnostima, što da je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno da je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To da, s obzirom na specifičnost usluge, jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina usluga da bi time u tolikoj mjeri poskupila da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz tog razloga banke da nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih da se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, korisnik kredita da je poslovno sposobna osoba koja da je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te da je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka da mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje ugovora o kreditu i solemnizacija istog odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj da je neosnovan u cijelosti. Tuženik nadalje ističe da tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu VTS-a RH, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što da iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime da bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom da je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, ali da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Naime, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami da su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji da je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako da ne bi mogla biti fiksna, iz razloga što da je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno da je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da tu nije ostavljen prostor primjene drugačije kamatne stope. Nesporna da je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK-a iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali da su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje promjenjivosti kamatne stope, čemu da je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče "nezakonitosti" kamatne stope, sukladno odredbama ZOO-a, jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista da se može smatrati "nezakonitom". Naime, kako da je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome da je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenta, što da je tuženik nesporno i učinio. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako da nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika da sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriterij za promjene sadržani da su u općim uvjetima s kojima da je klijent prethodno upoznat, što da proizlazi iz odredbe 12.9. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži ugovor kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, da čini činidbu određenom, odnosno, odredivom. Također, iz odredbe 12.10. ugovora o kreditu da proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama, koji da su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti neodrediva, tim više što da je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope da jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti "protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle, da ne može biti ništetno. Štoviše, čl. 26. st. 3. ZOO-a da predviđa mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem da se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema čl. 26. st. 3. ZOO-a očito da je da za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer da sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope da proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje promjene da se nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu da je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Također, postojeći kriterij za promjenu kamatne stope da nije moguće proglasiti ništetnim bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji da je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK-a iz 2013.) jer da bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te da bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što da nije bila volja ugovornih strana, a čime da bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe da je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/03), dalje: ZZP, gdje da je čl. 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji da treba obuhvaćati, između ostalog, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik da dostavlja Opće uvjete poslovanja koji da su bili na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., znači i u vrijeme na koje da se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti da su bili objavljeni na internetskim stranicama tuženika, kao što da su bili i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što da je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi da su bile odredbe "starog" ZZP-a, kao i Zakona o bankama, te da je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako da u čl. 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI tuženik sukladno čl. 306. st. 4. navedenog zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke", koja da se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik da je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI, obveza dostave osobnih obavijesti da nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji da su tada, glede ovih pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji da je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao da je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB da je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No, iako da to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama, te da je HNB bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik da je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, te da je argumentacija tužitelja koji da pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja / trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu da tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bila ugovaranje fiksne kamatne stope, dok da upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno da je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no, pri tome da je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što da je tuženik nesporno i učinio. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je kao takva valjan temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope da je riječ o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene da ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a ništetne da su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno da se dotiče cijene, odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa da sukladno čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz da je poslovne politike banke i tržišnim uvjetima kojima da je ona izložena, što da je nesporno i da nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala, kako u pogledu postojećih ugovora već sklopljenih sa svojim klijentima, tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope da je zakonom predviđen i dozvoljen, te da je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno, ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno, nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava da izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među kojima da spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. koja da regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, da sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje da se smatraju nepoštenim u smislu čl. 3. iste Direktive, pa da se tako, pod 1. / t. j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: "davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;", ali takva odredba da se neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o "proizvodima ili uslugama kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluge nema pod nadzorom;" (2. / t. c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa da se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije da su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje da se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako da je već navedeno, određeni da su Općim uvjetima poslovanja banke, što da znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci da nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako ustvari generirati gubitak. Objektivni kriterij, zapravo uvjeti promjenjivosti koji da određuju "cijenu" kredita da su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja da uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji da na tu cijenu utječu, naravno, da određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji da su utjecali i utječu na cijenu kredita, kao i na način promjene kamatne stope, javno da su dostupni i da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o svim navedenim parametrima, što da je notorno. Nadalje, svaka banka da je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koji da sa sobom povlači i posebnu odgovornost, banke da moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obvezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako da je ranije navedeno, da utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja da uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja da ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0 %, održavanje min. 17 % kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke, te obvezni upis blagajničkih zapisa – na jednu godinu s prinosom 0 %. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB da je tijekom 2006. pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0 %. Obje da su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik da je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja – depozite klijenata i obveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. (listopad) HNB da ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni) mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale da bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. nije rasplamsala kriza na međunarodnom bankarskom tržištu koja da je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke da su morale plaćati visoke premije CDS-a koji da je izvore financiranja na petogodišnjoj razini podigao između 3 – 5 % ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a. U slučaju LIBOR-a, tuženik ističe da je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima tijekom 2008. iznosio 0,3 % dok da je u studenom 2008. iznosio 3,30 %. Svi elementi koji da su utjecali i utječu na cijenu kredita, kao i na način promjene kamatne stope javno da su dostupni i da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o svim navedenim kriterijima. S druge strane, bitno da je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama da HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB da u svom očitovanju na upit potrošača, a kako da je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima da se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom, te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno, da se u slučaju primjene promjenjive kamate stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB-a. Smisao ugovaranja promjenjive stope da je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu, za koje da je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku da sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik da obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenog, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno, odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih da je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK-a, a kako da je već navedeno, očito da je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika, kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes, odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe, kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja da dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse VS-a jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa da je očito kako sama promjenjiva kamatna stopa nije niti ne može biti ništetna, ovo tim više što da je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope. Također, proglasiti ništetnim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji da je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK-a iz 2013.) da nije moguće, jer da bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te da bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor s fiksnom kamatnom stopom, što da nije bila volja ugovornih strana, a čime da bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno tuženik da zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što da tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kredit ista primjenjuje, te da nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što da navedeno nije točno, isto da ne proizlazi iz sporne presude, a niti iz odredbi ZZP-a te Direktive EU 93/13, prema kojoj da klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanom slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, a što da je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj da je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, ukoliko sud odredi provođenje financijskog vještačenja, potrebno da je da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita, i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eur, što da naravno uključuje i kamate. Naime, zakonodavac da je kogentnim propisom – Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) detaljno definirao na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu, niti sucima da naloge za vještačenje daju protivno kogentnim odredbama ZPK-a, a niti da je vještacima dopušteno vještačiti na način koji odudara od spomenutog kogentnog propisa. Naime, novounesenim čl. 19.c ZPK (NN 102/15) vrlo da su detaljno definirani i mjerodavni tečajevi (čl. 19.c st. 1. t. 1. ZPK) i mjerodavna kamatna stopa (čl. 19.c st. 1. t. 2. ZPK) koja da se ima primijeniti kod izračuna preplate pa da se onda samo takvi (kogentnom odredbom propisani) tečajevi i kamatne stope smiju uzeti u obzir kod utvrđivanja iznosa preplate, što da vještak mora uzeti u obzir prilikom vještačenja. Zaključno, tuženik ističe da: iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/68 koja da dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse VS-a jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamate stope dopušteno, pa da je očito da sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, konkretne kamatne stope koje da su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene da su na temelju ugovorne ovlasti čiji da je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa da se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa da ne prolazi zakonom najviše dopuštenu stopu ugovorne kamate, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka da je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, valutna klauzula da je zakonom izričito dopuštena klauzula, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu izvršena da je konverzija tj. kreditni odnos između stranaka da je izmijenjen, pa da tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu, budući da je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što da je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije, pa da je očito da je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te da nije ni na koji načini počinio povrede koje da mu tužitelj pokušava imputirati, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tuženik ističe i prigovor zastare. Pravnim poslom da se ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom, te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onog određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, tada da bi bila riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi da može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što da se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima da je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane da ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako da to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako da ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju da se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje: ZZP/07) propisano da je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 131. ovog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca suprotno odredbama ovog zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. ovog zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovim ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača da ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe da jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, pa da ne može niti izazvati prekid zastare tog prava. Posebno se ističe da tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru, jer da se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe da nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovopredmetnom postupku. Kako da odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, očita da je da je volja zakonodavca bila da se primijene opća pravila obveznog prava, pa da je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Neovisno o navedenom, predmetno potraživanje da je zastarjelo čak i ako se prihvati pogrešno pravno stajalište da kolektivna tužba prekida zastaru jer da je predmetna tužba podnesena 12. kolovoza 2019. Tuženik dalje navodi da je, glede prigovora zastare koji je istaknuo, za navesti da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a. U odnosu na činjenicu, da je pravomoćnom presudom TS-a u Zagrebu P-1404/12 od 04. srpnja 2013., koja da je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (presuda VTS-a Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.) utvrđeno da je među ostalim tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanje ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pregovaralo, a koja je ništetna za navesti da je da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP-a, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno. Naime, prema čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe da se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju da će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te da se, dakle, takvom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka, kao što da je predmetna. U odnosu na početak tijeka zastarnog roka, za navesti da je da rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim, kako da se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje da je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada da zastarni rok od 5 godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom 5 godina nakon toga. U tom smislu, izjasnila da se i pravna teorija. Iz pravne teorije da jasno proizlazi da se zastara, a kako da je to izrijekom definirano u čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. U konkretnom slučaju, takva radnja da je poduzeta nakon što da je zastara već nastupila, stoga da je prigovor zastare, uvažavajući sve ranije iznesene argumente, u potpunosti osnovano. Nadalje, sukladno čl. 502. ZPP-a jedino da je sud nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praskom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što da se potom utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dok da se je pojedini potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, ovlašten pozvati na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, što da ne znači automatski da je u svakom pojedinom slučaju i za svaki pojedinačni ugovorni odnos o kojem se odlučuje u kontekstu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a priori osnovana tvrdnja o ništetnosti bilo koje odredbe pojedinačnog ugovora. Cijeneći da je u ovoj pravnoj stvari sklopljen dodatak ugovora o kreditu, a kojim da je izvršena konverzija kredita, tužbeni zahtjev da je neosnovan i da ne nalazi uporište u činjenicama koje se odnose na konkretan kreditni odnos i nesporno sklopljenu konverziju. Tužbeni zahtjev da je usmjeren ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 22/15 – dalje u tekstu ZPF 102/2015, osobito novounesenim čl. 19.a, 19.b i 19.c. Sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, osobito čl. 19.c tog zakona, detaljno da je propisan način provođenja konverzije. Naime, taj članak da vrlo detaljno definira: na koji će se način i prema kojem mjerodavnom tečaju inicijalna glavnica s valutnom klauzulom u CHF preračunati u "novu glavnicu" u kn s valutnom klauzulom u eur, koji će uvjeti (ugovorne kamate) vrijediti za taj konvertirani kredit s valutnom klauzulom u eur, na koji će se način sve izvršene uplate po osnovi podmirenja inicijalnog kredita s valutnom klauzulom u CHF uračunati u podmirenje tog konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eur, te na koji će se način preplata koja eventualno preostane po tom inicijalnom kreditu s valutnom klauzulom u CHF koristiti za umanjenje budućih rata konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eur, iz čega da jasno proizlazi da kod provedbe konverzije ništa nije prepušteno na volju ugovornih strana. U tom smislu, izjasnio da se i sam Ustavni sud u svojoj odluci U-I/2780/2015-PM kojom da se odlučivalo o prijedlogu za privremenu obustavu primjene Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 10/2015) u dijelu koji da se tiče konverzije. Nadalje, i pravna teorija da je dala svoje mišljenje i iznijela stav u pogledu učinaka dodataka sukladno odredbama tzv. Zakona o konverziji, a koji stav da podupire i ranije citirana odluka Ustavnog suda RH. Tvrdnja tužitelja da mu nije bilo omogućeno pregovaranje glede sklapanja spomenutog dodatka, da se ne može prihvatiti, obzirom da je samim zakonom propisan rok u kojem su banke, odnosno kreditori bili dužni ponuditi sklapanje takvog dodatka korisnicima kredita u valuti CHF, pri čemu da je potrošačima ostavljen rok od 30 dana nakon zaprimanja ponude za sklapanje dodatka u kojem da su se trebali izjasniti da li prihvaćaju konverziju, odnosno ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu. U tom smislu, korisnici kredita, pa tako i ovdje tužitelj, sporazumjeli da su se s kreditorom o prihvatu novog ugovora koji da je je sklopljen sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK, a mogli da su odabrati opciju da konverziju ne prihvate, odnosno, da nastave otplaćivati kredit sukladno uvjetima iz osnovnog ugovora o kreditu, pa da se u tom smislu ukazuju neosnovanima navodi tužitelja koji da upiru na okolnost da niti prilikom sklapanja dodatka tužitelju nije bilo omogućeno pregovaranje glede sklapanja dodatka. Navedeni stav da potvrđuje i mrsc. MB u članku "Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu" (Pravo i porezi, br. 5/19). Identičan stav da zauzimaju i prof.dr.sc. OB i doc.dr.sc. DB u stručnom članku pod nazivom "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse" (Pravo i porezi br. 3/19). Dakle, a obzirom da je iz cjelokupne iznesene argumentacije razvidno da su svi detalji načina provedbe konverzije definirani kogentnim propisom, postavljanje tužbenog zahtjeva na način da se potražuje razlika između ugovorenog anuiteta i stvarno plaćenog anuiteta za vrijeme trajanja osnovnog ugovora o kreditu ili na način da se potražuje razlika plaćenih anuiteta obračunatih nakon sklapanja konverzije i sukladno uvjetima iz iste, obzirom da je navedeno protivno spomenutoj kogentnoj odredbi čl. 19.c ZPK-a i zanemaruje činjenicu da je kredit konvertiran pa da bi plaćanjem tog iznosa koji utvrdi vještak po ovakvom sudskom nalogu, tužitelj bio dva puta obeštećen, prvi put kada je konvertirao ugovora, jer da mu je tada sve što je platio po inicijalno zaključenom ugovoru s valutnom klauzulom priznato prilikom konvertiranja, a drugi put kada bi mu tužena morala platiti temeljem ovakvog vještačenja. Naime, tužitelj da ga je već jednom naplatio time što da mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok da bi ga drugi put naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojim bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. Obzirom na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim da je detaljno regulirano provođenje konverzije s njenim neupitnim učinkom na razrješenje parničnih postupaka u tijeku, u konkretnom slučaju, na tužitelju da je teret dokaza na okolnost koji to iznos "preplaćene" kamate tuženik i dalje duguje tužitelju i nakon sklopljene konverzije sukladno kogentnim odredbama zakona, obzirom da tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope po kreditu koji da više ne postoji i kasnije izmijenjenih kamatnih stopa, a koja da je tužitelju uračunata prilikom konverzije i za koju da je razliku istom umanjena ukupna masa kredita, nedvojbeno da ne može opstati niti biti osnovan. U konačnici, i sudska praksa da se izjasnila po pitanju utjecaja sklopljenih dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravni interes i pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Tuženik dalje navodi da, nastavno na objavljeno rješenje VSRH u tzv. oglednom postupku broj Gos-1/2019, dodatno ističe kako slijedi. Navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno da je kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kao su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Dakle, svi dosadašnji navodi tuženika u odnosu na materiju i pitanje konverzije, potvrđeni da su rješenjem i pravnim stavom Vrhovnog suda, te da je jasno kako je i tužbeni zahtjev tužitelja u tom smislu u potpunosti neosnovan. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te da bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove.Potrošači da neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji da su im zakonski dopušteni odredbama ZPK ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima da kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju u kojem se ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava, te „kako taj novi sporazum stranaka predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske“, kako da navodi i Vrhovni sud u rješenju Gos-1/19, tada da svako daljnje tužiteljevo potraživanje u vezi s Dodacima ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire. S obzirom da se, prema stajalištu Vrhovnog suda radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, tada da niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) tužitelj ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. S druge strane, budući da Vrhovni sud utvrđuje Dodatke ugovora valjanim, dakle, da ne postoji niti se priznaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istih Dodataka (osim u eventualnim slučajevima gdje konverzija nije provedena u skladu s obvezujućim odredbama ZID ZPK) pa posljedično da nije osnovan niti bilo kakav daljnji zahtjev tužitelja po takvom valjanom Dodatku. Navedeni stav da potvrđuje i mr.sc. MB, bivši sudac Vrhovnog suda i istaknuti autor brojnih stručnih radova u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ (Pravo i porezi, br. 5/19) Identičan stav da zauzimaju i prof. dr. sc. OB i doc. dr. sc. DB redoviti profesori Pravnog fakulteta u Zagrebu u stručnom članku pod nazivom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19). U tom smislu, ZID ZPK dovoljno da je precizan i jasan zakonodavni akt koji da je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF i čiji da su suštinski uvjeti implementirani u Dodacima ugovora o kreditu, koji da su Dodaci sada i temeljem rješenja Vrhovnog suda, utvrđeni valjanim. Predmetno rješenje Vrhovnog suda Gos-1/19 usklađeno da je na taj način i s najnovijom odlukom Europskog suda pravde u „poljskom“ predmetu broj C-260/18 kojom da se jasno pokazuje da je protivno stajalištu EU suda te protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodataka ugovorima o kreditu. Dakle, ZID ZPK da je propis koji da je donesen upravo sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja, te da se radi o situaciji gdje da su potrošači svojevoljno odabrali takav način rješavanja. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, jasno da je da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu Republike Hrvatske, što da sada potvrđuje i Vrhovni sud svojom najnovijom odlukom, niti pravu EU kako da ga tumači i provodi Europski sud pravde. To da se odnosi kako na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja Vrhovnog suda da jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK te da nema mjesta drugačijem tumačenju. Zaključno, usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, da bi bilo protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda. Tuženik dalje navodi da je Sud EU već donio presudu relevantnu za predmetnu materiju. Radi da se o presudi broj C-81/19 od 09.07.2020.g., u kojoj da se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. Upravo predmetna odluka C-81/19 da jasno pokazuje da bi se u predmetnim postupcima koji su pokrenuti u Republici Hrvatskoj, protivilo stajalištu EU suda te da bi bilo protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodataka ugovorima o kreditu, ili isticanje da potrošač nije bio, ili nije mogao biti upoznat s pravno-ekonomskim posljedicama sklapanja Dodataka ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija. Nesporno da je da su Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija sklopljeni sukladno izričitim i prisilnim odredbama zakona (ZID ZPK) u kojem da je detaljno reguliran i objašnjen mehanizam konverzije na kojem da se baziraju i svi izračuni konverzije predočeni potrošaču prije sklapanja same konverzije, slijedom čega da je nedvojbeno da je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i informiranog pristanka na konverziju svakog potrošača koji da je istu prihvatio. Također, u slučaju primjene odredaba ZID ZPK, sam zakon da utvrđuje na koji se način konverzija provodi te da banke nisu imale bilo kakav utjecaj niti mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora već da se radilo o zakonom propisanom sadržaju. Dakle, volja kreditora da je isključena te da se radi o prisilnoj mjeri za kreditora u pogledu obveze ponude potrošaču dodatka ugovora i to u sadržaju koji da je strogo zakonski propisan. Prema Direktivi 93/13, pretpostavlja da se da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. O tome da je Sud EU odlučivao u više navrata te donio odluke prema kojima da se smatra da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između stranaka donošenjem nacionalnog zakona – u konkretnom slučaju to da je ZID ZPK sa svojim kogentnim odredbama. Presudom Suda EU 81/19 u tom smislu da se nedvojbeno ističe: „Sud je u više navrata presudio da je to isključenje od primjene režima iz Direktive 93/13 opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora… Sud je slijedom toga, kako bi utvrdio jesu li uvjeti za isključenje iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 ispunjeni, zaključio da je na nacionalnom sudu da provjeri odražava li ugovorna odredba o kojoj je riječ odredbe nacionalnog prava koje se među ugovornim strankama primjenjuju prisilno, neovisno o njihovoj volji, ili one koje su dispozitivne naravi… S obzirom na prethodna razmatranja, valja odgovoriti da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive.“ Vrhovni sud RH u oglednom sporu ne samo da je ocijenio da je dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK valjan, a što da je u skladu s recentnom praksom Suda EU, nego da je izrijekom naveo kako takav dodatak predstavlja novu osnovu te da tužitelj temeljem ranije osnove koja da je u potpunosti, i to s retroaktivnim učinkom, zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu, niti postavljati bilo kakav tužbeni zahtjev u tom smislu. Posljedično, kod konverzije koja da je u svim segmentima uređena zakonom donesenim isključivo u svrhu rješavanja predmetnog pitanja, da nema mjesta osporavanju izračuna konverzije, niti tvrdnji da potrošač sklapanjem konverzije ne bi bio obeštećen, u cijelosti ili djelomično, u odnosu na osnovni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe koje su zamijenjene konverzijom. Prema tome, ZID ZPK da je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (ZOO) te da je stoga jasno kako njegove odredbe derogiraju, odnosno imaju prednost pred odredbama ZOO i Zakona o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti ugovornih odredbi. Drugim riječima, poštujući i primjenjujući načelo legitimnog očekivanja te pravne sigurnosti koje da je ugrađeno u same temelje EU zakonodavstva i potvrđeno nebrojeno puta presudama Suda EU, načelo lex specialis derogat legi generali, kao i načelo presumpcije zakonitosti i korisnog učinka akata institucija, u odnosu na tematiku konverzije kredita, sudovi da mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK. Sukladno dosadašnjem stavu i odluci Vrhovnog suda, sukladno presudi Suda EU C-81/19 (koja se poziva i na presude C-92/11 i C-51/17) prema kojoj da se člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13, koji da se odnosi na odredbe koje odražavaju prisilne zakonske ili regulatorne odredbe, predviđa da se isključenje iz područja primjene te Direktive upravo iz razloga jer da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. U tom smislu tuženik citira i zaključak iz Mišljenja nezavisne odvjetnice Juliane Kokott u predmetu Suda EU C-81/19 koja da navodi: „Naime, isključenje iz područja primjene Direktive 93/13 opravdava se prema sudskoj praksi upravo pretpostavkom da je nacionalni zakonodavac već uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima i da stoga zakonske odredbe u pravilu ne sadržavaju nepoštene odredbe.“ Slijedom iznesenoga, jasno da je da je tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK, odnosno nacionalnim propisom prisilne naravi donesenim upravo za tu svrhu, te da nema mjesta drugačijem tumačenju ili primjeni nekog drugog zakona/prava. Sud da, dakle, ima na raspolaganju sve elemente za meritorno odbijanje tužbenog zahtjeva, štoviše budući da i sam Vrhovni sud svim svojim ranijim ocjenama kojima upućuje na razloge valjanosti ugovora o konverziji sugerira da bi kondemnatorna potraživanja potrošača koji su proveli konverziju trebalo prihvatiti jedino ako ona nije bila provedena u skladu s pravilima ZID ZPK 15. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U svojoj replici, tužitelji prvenstveno, naglašavaju da tužena nepotrebno opterećuje ovaj sudski spis nebitnim činjenicama koje da ne odražavaju odnos tužene prema tužiteljima. Tako, suvišni da su navodi kojima suprotna strana opisuje njezino ponašanje na financijskom tržištu i u interakciji s drugim kreditnim institucijama, obzirom se radi o nebitnim činjenicama koje da ne odražavaju odnos tužene prema tužiteljima kao potrošačima. Tendenciozne da su tvrdnje po kojima, zbog provedene konverzije, tužitelji ne bi više imali pravo na ikakvo potraživanje prema tuženoj niti interes za nastavak ovog postupka. Suprotna strana da temelji svoje tvrdnje pozivajući se na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine i na presudu koju da je Sud EU-a donio u predmetu C-81/19 (NG - OH protiv SC Banca Transilvania SA). U odnosu na takve navode, o kojima da će se podrobnije govoriti u nastavku, ističe se da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tužena nedvojbeno povrijedila prava tužitelja koji da stoga imaju interes da se utvrdi da je povrede bilo i u kojem iznosu. Takav interes tužitelja da postoji unatoč provedenoj konverziji. Apsurdna da je i tuženičina argumentacija da predmetni Ugovor o kreditu, kao pravni posao koji je solemniziran od strane javnog bilježnika, ne može biti ništetan, odnosno da ne mogu biti ništetne pojedine njegove odredbe. Naime, kada bi tako bilo onda da niti jedan javnobilježnički akt ne bi mogao biti ništetan, što da je neodrživo. Sudska praksa kojom da suprotna strana pokušava potkrijepiti ovu zanimljivu tezu odnosi da se na osobu koja postupa u svojstvu direktora trgovačkog društva. Međutim, tužitelji da nisu predmetni Ugovor o kreditu potpisali kao direktori nekog trgovačkog društva, već kao potrošači. Nedvojbeno da je da potrošač, bez prethodno predočenog točnog, jasnog i razumljivog sadržaja ugovora ne može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ovo tim više što da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu opterećen sa dva promjenjiva bitna elementa - valutnom klauzulom i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Propust tužene banke koja da, između ostalog, tužitelje nije upoznala s ekonomskim posljedicama sklapanja takvog ugovora da je evidentan i predstavlja odlučujuću okolnost u postupku ocjenjivanja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zanimljive da su i tuženičine tvrdnje po kojima da se u Ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama odnosno da „[…] kune nikad i nigdje nisu komunicirane klijentu […]“ (str. 5. odgovora na tužbu). Dovoljno da je ispravno i pažljivo pročitati članak 7.2. Ugovora u kojem da jasno piše da „Kredit u iznosu od 90.000,00 CHF (slovima: devedesettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 240 (slovima: dvijestočeterdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“.Tužitelji u cijelosti osporavaju utemeljenost i svih ostalih navoda tuženika na koje da se očituju kako slijedi. Podsjeća da se da je, u parnici pokrenutoj tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv tuženika osam banaka sa sjedištem u [adresa] (između ostalog, i ovdje tužena), Trgovački sud u Zagrebu presudom posl. br.: 26 P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrdio da su banke povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima u kojima su se koristile nepoštene i ništetne odredbe prema kojima je redovna kamatna stopa tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka bez pojedinačnog pregovaranja i utvrđivanja egzaktnih parametra i metode izračuna tih parametra te kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz švicarski franak. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., gore navedena prvostupanjska presuda da je potvrđena u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a preinačena da je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i u tom da je dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br.: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., revizije stranaka da su odbijene. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/15, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., ukinuta da je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br.: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem da je odbijena revizija u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom da je ugovorena valuta uz koju da je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, te da je predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske, rješenjem posl. br.: Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., ukinuo da je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim da je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i predmet da je vraćen tome sudu na ponovno suđenje. U ponovnom da je postupku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom br.: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu prvostupanjskog suda i u dijelu kojim da je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe … na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Dakle, ono što da je bitno u ovoj pravnoj stvari da je da je, sukladno gore spomenutim pravomoćnim sudskim odlukama, tužena u vremenskom periodu koji da obuhvaća i sklapanje Ugovora o kreditu između samih stranaka u ovom parničnom postupku, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača jer da je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom da je ugovorena redovna kamatna stopa koja da je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Pored promjenjive kamatne stope, utvrđena da je ništetnom i ugovorna odredba prema kojoj da je valuta uz koju da je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena banka, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Stoga da preostaje samo za utvrditi koji iznos novaca tužena treba isplatiti 1. tužitelju kao korisniku kredita, a koji da je iznos tužena stjecala bez osnove. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19.3.2019., da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak u navedenom pravcu jer da bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što da bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Ne smije da se zaboraviti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine utvrdio kako kolektivna tužba donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, i to sukladno odredbi članka 118. ZZP-a (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015 - ZZP/14) te članka 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Navedene odredbe da propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502. a st.1. ZPP-a. Dakle, sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan da je za utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Kako da su i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to da se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik da nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tuženik da je dužan vratiti 1. tužitelju kao korisniku kredita sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, 1. tužitelj da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg da je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj kamatnoj stopi. Također da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg da je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema srednjem tečaju CHF-a tužene koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Tužena da, dakle, neutemeljeno navodi da su tužitelji pogrešno tumačili presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i neosnovano da tvrdi da se presuda VTS-a (Pž-7129/13) „[…] ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao.“ (str. 3. odgovora na tužbu). Tužitelji da su izabrali valjani pravni put za ostvarenje njihovog prava i legitimirani da su na podnošenje deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule i kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenog na stjecanju bez osnove. Ukoliko sud smatra da je potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelji prigovaraju svim navodima tuženika koji su u suprotnosti s navodima tužitelja, te ističu kako slijedi. Nedvojbeno da je da su tužitelji i tužena sklopili unaprijed formulirani standardizirani Ugovor o kreditu, koji da je tužena sastavila i u kojem da je uglavila niz odredbi kao bitne sastojke tog pravnog posla. Radi da se o odredbi kojom se ugovorena obveza povratka danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak i o odredbi u kojoj da je predviđeno da promjena iznosa kamatne stope ovisi isključivo o jednostranoj odluci same banke, bez navođenja nikakvih parametra o načinu mijenjanja kamate. O sadržaju navedenih odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelji da nisu bili informirani o riziku vezanom uz njihova ugovaranja niti su imali ikakav utjecaj na njihov sadržaj, kako što da to izričito priznaje i sama tužena na stranici 6. odgovora na tužbu, gdje da piše da je „[…] iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem.“ Glede same valutne klauzule za koju da je vezana glavnica predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelji da ne osporavaju zakonsku normativu na temelju koje je dopušteno ugovaranje takve klauzule, kao ni okolnost da ona postoji i proizvodi pravne učinke u pravnom sustavu Republike Hrvatske. Međutim, ukazuje da se na činjenicu da je Banka poticala tužitelje na sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, tako zloupotrijebivši navedenu zakonsku odredbu. Dakle, bez ikakvog pravnog temelja da je tvrdnja suprotne strane po kojoj „Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima.“ (str. 5. odgovora na tužbu). Iako da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i njegovo da je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, to da ne znači da je taj institut tužiteljima, kao prosječnim građanima koji da ne raspolažu ikakvim stručnim znanjima, razumljiv onako kako da se tumači i primjenjuje u duhu prava EU. Ne smije da se zaboraviti da su se tužitelji odlučili za predmetni kredit iz razloga što da im je isti bio prezentiran kao najpovoljniji, budući da je imao nižu kamatnu stopu od kredita čija je glavnica bila vezana za euro. Također, bio da je prezentiran kao povoljniji od kunskih kredita i tužitelji da su se vodili informacijom da će mjesečne rate biti manje nego u slučaju vezanja glavnice za neku drugu valutu. Tužiteljima da nije jasno pojašnjeno što to znači valutna klauzula i o čemu je ovisila ukupna cijena kredita. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac i profesionalac u financijskom poslovanju i kreditiranju, da nije tužitelje u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti prvi tužitelj - kao korisnik kredita – da nije znao niti je mogao znati rizik kojeg da donosi vezivanje glavnice kredita za valutu švicarski franak. Banka da nije upozorila tužitelje o opasnosti koja da je ležala u mogućem porastu glavnice vezane uz švicarski franak porastom tečaja CHF, što da se u konačnici i dogodilo. Tužiteljima da je kredit u CHF sugerirao tuženik, ističući prednosti pred kreditom u EUR, i to na način da ničim nije informirao tužitelje o mogućim posljedicama i razmjerima promjene tečaja i utjecaja na njihovu kreditnu sposobnost, iako da je tuženik znao za visoku rizičnost te kreditne linije koja da je kao takva u to vrijeme već mahom bila zabranjena u Europi, što da se naknadno utvrdilo. Upravo da je tuženik preferirao kredit u valuti CHF, i branio da ga je i za vrijeme ugovornog odnosa. Stoga, evidentno da je da su ugovorne strane bile itekako u nejednakom položaju obzirom da je teret aleatornosti kod ugovaranja valutne klauzule prebačen samo na tužitelje. Nesporno da je da je u primjeni valutne klauzule došlo do značajne neravnoteže u odnosu na obveze dužnika čime da su, uslijed promjene tečaja, rate kredite znatno porasle dok da s druge strane banka – vjerovnik nije snosila ikakvih posljedica od promjene tečaja već da je isključivo ostvarila značajan profit. Tužena da je prilikom sklapanja Ugovora propustila informirati tužitelje o tri bitna elementa: 1. općem riziku koji da je vezan uz svaku valutnu klauzulu; 2. o riziku koji da je vezan uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako da to čini u odnosu prema EUR-u; 3. o tome da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan. Tužena da je banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolagala informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, obzirom da je bila upoznata da su u to vrijeme diljem EU takvi krediti ocijenjeni kao visokorizični i zabranjeni. Međutim, tužitelj kao potrošač da nije imao mogućnost niti kapaciteta da uvidi u sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog protekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka da je sporni kreditni proizvod s valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji te da je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Važno da je i naglasiti da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode, i da nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. S tim u vezi, tužitelj upire u ustaljenu praksu suda Europske Unije koji da je u više navrata jasno istaknuo da je postupanje banke, koja ugovorenu valutnu klauzulu upotrijebi suprotno njenoj svrsi i cilju i koja jednostranim odlukama mijenja stopu promjenjive kamate, suprotno načelima savjesnosti i poštenja. Sud Europske Unije utvrdio da je i da je banka dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mora, ako je to potrebno, kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja, posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope, utjecati na njegove mjesečne rate te na ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Što da u konkretnom slučaju tužena nije učinila (ex multis: C-92/11, RWE Vertrieb AG protiv Verbraucherzentrale Nordrhein-Westfalen eV; C-26/13, J i dr. protiv OTP Jelzálogbank Zrt; C-143/13, G protiv SC Volksbank; C-186/16, M i dr. protiv Banca Romaneasca SA). Citirana stajališta Suda EU o tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno da naglašavaju važnost obavještavanja potrošača o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne da je važnosti za potrošača koji da će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje da za njega može imati sklapanje pravnog posla s takvim odredbama. Praksa Suda EU odraz da je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti. Takav slabiji položaj da vodi do pristanka od strane potrošača na uvjete koje da je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, kao i u konkretnom slučaju. Tužitelji da nisu imali potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Bankarski službenici da nisu tužiteljima objasnili niti ih informirali o značaju i posljedicama takve ugovorne odredbe. Iako da je Banka imala saznanja o nestabilnosti švicarskog franka, o tome da nije upozorila tužitelje prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu CHF već naprotiv, nagovorila da ih je na sklapanje upravo takvog, rizičnog ugovora. Pretenciozni da su, dakle, i navodi suprotne strane prema kojoj „[…] tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.“ (str. 6. odgovora na tužbu). Naime, neoboriva da je činjenica da tužiteljima u ispravama koje da su im prezentirane od strane Banke i u razgovorima koje da su obavili s bankarskim službenicima uopće nije objašnjena priroda valutne obveze niti njezino značenje, a još manje rizik vezan uz valutu švicarski franak. Stoga, neutemeljene da su i nedokazane tvrdnje suprotne strane koja da navodi da „[…] je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“ (str. 8. odgovora na tužbu). Pojam valutne klauzule da je vrlo složen pravni i ekonomski pojam koji da, obzirom na svoje ekonomske učinke, nije jednostavno razumljiv ne samo prosječnom već i natprosječno "marljivom" potrošaču. U konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli da je jasno uočljiva, no da nije lako razumljiva. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima da cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, da nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tužitelji, a pogotovo 1. tužitelj kao korisnik kredita, kao potrošači i slabije ekonomske strane da nisu mogli niti trebali znati za cjelokupnu rizičnosti proizvoda, te da je na tuženoj bila dužnost upozoriti tužitelje na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Uopće da nije sporno da tužena nije imala niti može imati utjecaja na kretanje valute CHF. No, odgovornost tužene da postoji zato što da je tužiteljima prešutjela ono što da je znala. Istina da je da svaka valutna klauzula podrazumijeva da su stranke pristale na određene oscilacije tečaja, no tužiteljima da je rizik tečajnih razlika bio ili prešućen ili umanjivan. Stoga da su tužitelji pravni posao sklopili s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate ostati isti ili da će neznatno oscilirati, što da bi u slučaju valjano ugovorene valutne klauzule do neke blage ili umjerene razine potrošači bili dužni snositi. Očito da je da su predmetne ugovorne odredbe sadržavale skrivenu zamku, i to u činjenici da je banka u predugovornoj fazi te u samom ugovoru, radi ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, davala izričite poruke da je kredit povoljan zbog toga što je švicarski franak stabilna valuta. Međutim, u stvarnosti radilo da se o klauzuli koja da se pokazala toliko nepovoljna da je na nju trebalo ukazati tužiteljima crvenom tintom na prvoj strani ugovora, s crvenom rukom koja upućuje na te onerozne klauzule, pa da bi se tek tada moglo načelno govoriti o dovoljno jakom upozorenju. Na sporni da se pravni posao primjenjuje ZZP koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Konkretno, tužitelj da se poziva na odredbe ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Nastavno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je nepoštena odredba - i kao takva ništetna – budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelje u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Paušalni i neutemeljeni da su i navodi kojima da suprotna strana, pozivajući se na interne akte Banke, tvrdi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovoreno na koji će se način mijenjati kamatna stopa. Odredba članka 4. Ugovora da omogućuje tuženoj da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene. Time da je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji da takove promjene nisu nikako mogli predvidjeti a pravilnost promjene da nisu mogli provjeriti jer da nisu imali egzaktnih kriterija. Bitno da je napomenuti i da u Ugovoru o kreditu nije navedeno da se promjenjiva kamatna stopa veže uz navedene interne akte Banke, nego samo uz Odluke Banke. U svakom slučaju potrebno da je naglasiti i da, zbog prirode spomenutih akata, tužitelji nisu mogli pojedinačno pregovarati o njihovom sadržaju obzirom se radi o aktima koje donosi Banka, jednostrano. Primjećuje da se i da navedeni interni akti Banke ne sadrže objektivizirane kriterije koji bi se mogli podvesti pod pojam „odredivog predmeta obveze“. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu, a niti ostala dokumentacija koju da je tužena priložila odgovoru na tužbu, da ne sadrže referentnu stopu, niti ikakav drugi parametar za određivanje visine kamatne stope. Pri tome dodaje da se i okolnost da tužiteljima nisu nikad dani Opći uvjeti niti ostala dokumentacija na koju se tužena banka poziva u odgovoru na tužbu. Neoboriv da je, dakle, propust tužene koja da s tužiteljima nije pregovarala o sadržaju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (što da je i sama priznala, stranica 6. odgovora na tužbu), niti da je tužiteljima objasnila koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Očit da je i nedostatak na teret tužene koja da tužiteljima nije pružila ikakvu informaciju o ekonomskim posljedicama koje da su mogle proizlaziti iz ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pri tome potrebno da je uzeti u obzir i činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu, iako tipiziran, pisan stručnom terminologijom, nerazumljivom prosječnom građaninu. Tako i ugovorna odredba kojom da se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, da je jasna i uočljiva ali ne i razumljiva. Ne smije da se zaboraviti da se prema praksi suda EU-a, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 tumači na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, nego da ona na transparentan način mora objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora i s općim uvjetima poslovanja. Naime, jedino na temelju točnih i razumljivih kriterija potrošač da može predvidjeti ekonomske posljedice koje da za njega proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa. Upravo zbog činjenice što da u Ugovoru o kreditu nije imala obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara, tužena da je, kao savjesni gospodarstvenik, trebala voditi računa i o interesima druge strane, odnosno tužitelja, i ugovorom odrediti nekakvu referentnu vrijednost. Time da određivanje obveze tužitelja ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji da nalažu da se u ugovoru o kreditu precizno definiraju i uvjeti promjenjivosti kamatne stope da ne daje Banci ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Tim više ako se uzme u obzir činjenica da se o spomenutim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Ukazuje da se i na paušalne navode tužene koja da tvrdi da se u postupanju prema tužiteljici rukovodila Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 04.04.1993. pozivajući se, pri tome, na sadržaj iz točke 2. Priloga Direktive. Suvišno da je bilo šta komentirati u odnosu na spomenute argumente. Dovoljno da je istaknuti činjenicu da prilikom implementacije Direktive 93/13/EEZ u ZZP-u nije preuzeta i točka 2. Priloga Direktive 93/13/EEZ, koja da dopušta propisivanje da pojedine odredbe iz točke 1. nisu nepoštene u slučaju da ih sa potrošačem ugovori pružatelj financijskih usluga, čime da je povišen stupanj zaštite za hrvatske potrošače. Iz svega navedenog razvidno da je da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatni stopi nepoštene u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Radi da se o ugovornim odredbama o čijem da se sadržaju nisu vodili pojedinačni pregovori s tužiteljima koji da nisu niti znali po kojim se kriterijima mijenjala kamatna stopa, koja da se mijenjala jednostranim bezrazložnim odlukama Banke. Tendenciozni da su, dakle, navodi suprotne strane koja da tvrdi da „[…] sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati nezakonitom.“ (str. 8. odgovora na tužbu). Spomenute da su odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Stoga, prema odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača te Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., takve da su odredbe, u dijelu koji se odnosi na promjenjivosti kamatne stope, ništetne. Potrebno da je naglasiti i da, iako da Banci nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa da čini tu obvezu posebno rizičnom. U vrijeme zaključenja ugovora 1. tužitelj, kao korisnik kredita, da nije znao koji će iznos glavnice kredita izražene u kunama biti u obvezi vratiti banci tijekom dugoročne otplate, a da nije znao niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Već sama činjenica da je u opisanoj situaciji banka jednostrano određivala element o kojem je ovisila visina obveze 1. tužitelja, odnosno kamatu, uzrokovala da je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Dodatna okolnost koja da potvrđuje da su sporne odredbe ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja da je ta da su iste u ugovor ušle na inicijativu banke, kao sadržaj pravnog posla na koji d tužitelji nisu mogli utjecati (pri čemu da nije sporno da niti u ugovoru niti u Općim uvjetima banke a niti u Informacijama o načinu promjene kamatnih stopa nisu utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara). Banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja da je novac kojeg da plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, dužne da su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu (zaključci Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-7129/2013 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Revt-249/14). I Direktiva 93/13/EEZ, u članku 5., da navodi da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužena da je raspolagala stručnim znanjem o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, kojeg da nije prezentirala tužiteljima. Na taj da je način Banka iskoristila nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je, u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, stavila sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, o kojima da nije pregovarala s tužiteljima i na čiji sadržaj tužitelji da nisu mogli utjecati. Bankarski poslovi da su isključiva djelatnost tuženika, koji da ima odgovarajuće stručne službe (uključujući i pravnu službu), ima velik broj odvjetnika koji ga zastupaju i/ili savjetuju, slijedom čega da je notorno da je prema pravilima osobite pažnje i dobrog gospodarskog poslovanja, morao vrlo dobro znati i procijeniti pravnu narav i sve posljedice ugovaranja spornih odredbi. Nasuprot tome, tužitelji da kao fizičke osobe, nestručne i nevične bankarskom poslovanju, i uopće poslovnim pregovorima i sklapanjima ugovora, da nisu znali niti su bili upozoreni da su neke ugovorne odredbe ništave a niti su mogli utjecati na izmjenu odredbi predmetnog Ugovora. Jasna da je, po tom pitanju, praksa VSRH koji da, u odluci Revt 249/14-2, navodi da: „[…] kod ocjene poštenosti ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju: uzmi ili ostavi („take it or leave it“) […] S tim u svezi gotovo se ciničnim čini navod u reviziji 5.tužene da su potrošači imali valjan mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjenljivoj kamatnoj stopi stavljanjem reklamacije na istu, a kada je svakom potpuno jasno da se reklamacijom doista ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope, koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.“ Uostalom, iz prakse suda Europske Unije jasno da proizlazi da „[…] je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i posljedicama sklapanja od temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga […]“. (ex multis: C-92/11 RWE Vertrieb protiv Verbraucherzentrale Nordrhein-Westfalen eV; C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Gutiérrez Naranjo i dr. protiv Cajasur Banco e Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA; C-186/16 O i drugi protiv Banca Românească SA). Nadalje, u presudi C-26/13 od 30.04.2014, Europski sud za ljudska prava izričito da je naveo da: „članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5- travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na slijedeći način: izraz „glavni predmet ugovora“ odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe; ne može se smatrati da takva odredba, zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosa koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži „naknadu“ koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13; članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“ Isti da je sud, u presudi C-51/17 od 20.09.2018., naveo da: „članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze; članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo; članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu.“ U presudi C-118/17 od 14.03.2019. naveo da je da: „članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5- travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na slijedeći način da: mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprečava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i mu se protivi nacionalni zakon koji sprečava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe." Dužnost tuženika, koja da proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje da su zadržane u ZZP-u iz Zakona o kreditnim institucijama, bila da je da potrošačima, ovdje tužiteljima, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost da je tuženika bila da prije sklapanja Ugovora o kreditu 1. tužitelju - kao korisniku kredita - pojasni sve bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje da oni mogu imati na tužitelja i na njegovu kreditnu sposobnost. Svi ovi bitni podaci trebali da su biti sadržani u Ugovoru. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik da je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to da su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelji da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nisu raspolagali sa svim informacijama koje da su bile potrebne kako bi donijeli razboritu informiranu odluku. Važno da je i naglasiti da je pri sklapanju predmetnog Ugovora, tužena osigurala svoje interese na način da je ugovorila niz instrumenata osiguranja, pa da je u konačnici svoju tražbinu još zaštitila i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Time da Banka nije preuzela nikakav rizik za razliku od tužitelja na koje da je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita. Da je 1. tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuiteti toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i na samu njegovu egzistenciju, sigurno da je da isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Tužitelji da su imali povjerenje u banku kao pojam sigurnosti i zakonitosti, prihvatili da su povoljan kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF za koji da je Banka ustvrdila da je bio bolji, i po kamati i po anuitetu od kredita vezanih uz euro. Tužitelji da su bezuvjetno potpisali sporni Ugovor o kreditu jer da su vjerovali Banci, i da nisu očekivali niti znali da od banke kupuju visokorizičan proizvod. Zbog nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nametnutih od strane tuženika, 1. tužitelj da je za vrijeme trajanja otplate kredita tuženoj isplatio novčana sredstva koja da joj ne bi bio dužan isplatiti da u Ugovoru o kreditu nisu bile ugovorene nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime da je tužena bez osnove stekla novčana sredstva koja da 1. tužitelj, kao korisnik kredita, potražuje u ovom parničnom postupku. Obzirom na sve do sada izneseno kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koja da pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelji da drže početni anuitet mjerodavnim odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu da smatraju početno ugovorenu kamatnu stopu od 4.20% godišnje, te ugovoren tečaj tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Tuženik da navodi da su tužitelji tužbu pogrešno koncipirali na način kao da je predmetni Ugovor o kreditu i dalje na snazi iako da je, prema mišljenju Banke, prestao postojati obzirom da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje tužena da ističe da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita, tako da tužitelji više nemaju i ne mogu imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji interes za nastavak ovog postupka. Suprotna strana da tvrdi i da se ovdje više ne radi o kreditu u CHF i da je tužiteljima već obračunat iznos svih uplaćenih kamata od početka trajanja kredita pa do 30.9.2015.. Osim toga ističe da se da su tužitelji prihvatili konverziju pa da je stoga prestalo bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. Radi da se o neutemeljenim i kapcijoznim prigovorima kojima da suprotna strana na svojstven način interpretira odredbe ZPK-a, pri čemu da je bitno ukazati i na odluku suda Europske Unije iz koje da proizlazi kako okolnosti u kojima su neke ugovorne odredbe proglašene ništetnim i nepoštenim putem zakona te zamijenjene novim odredbama ne mogu proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (C-118/17, D protiv ERSTE Bank Hungary Zrt). Sud Europske unije, dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, da je utvrdio da se članak 6. stavka 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikad nije postojala. Pravna i činjenična uspostava ranijeg stanja, kao da ništetna odredba nikada nije postojala, faktički da znači vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita te izvorno ugovorenu kamatnu stopu - drugim riječima, na početni otplatni plan uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelji smatraju, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer da Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Stoga, činjenica da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 901202944 da nije od utjecaja na pravo tužitelja, a pogotovo 1. tužitelja kao korisnika kredita, da traže utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplatu preplaćene razlike do konverzije. Naime, potrošač konverzijom da nije doveden u položaj kao da ništetnih odredaba nije bilo, slijedom čega da nije u potpunosti obeštećen. A da nije doveden jer da u trenutku kada je rađena konverzija, valutna klauzula nije još bila pravomoćno suđena kao nepoštena i ništetna, pa da su sve tečajne razlike koje da su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, a posljedično i kamate koje su obračunavane na takve visoke osnovice, ušle u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice. Sud Europske unije u presudi C-118/17, pošao da je od premise valjanosti zakonske intervencije, te zauzeo stav da, unatoč takvoj zakonitoj intervenciji, što da neminovno uključuje i pristanak potrošača, bilo dobrovoljan, bilo prisilan, nacionalni sud mora provjeriti da li je potrošač takvom intervencijom-konverzijom, doveden do pune restitucije, tj. je li je banka potrošaču izvršila povrat svih preplaćenih anuiteta i kao nepošten stjecatelj platila mu i zakonsku zateznu kamatu na te preplaćene iznose. Sud EU da je zaključio da zakonodavna intervencija u ugovorni odnos nije zabranjena dokle god omogućava ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba nije postojala - tj. potpunu restituciju. Pritom, Sud EU-a da ističe da je bitno da nacionalni zakon - da bi bio u skladu s člankom 6., st. 1., Direktive 93/13 - ne smije spriječiti povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača. Jednako da je stajalište zauzeo i u presudi u predmetu C (C-483/16 od 31. svibnja 2018. godine), u kojoj da je Sud EU-a zaključio da Direktivi 93/13 nisu protivne odredbe nacionalnog prava ako omogućuju potrošaču traženje povrata koristi koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju nepoštenih odredbi. Notorno da je da presude Suda EU-a imaju učinak erga omnes, odnosno da tumačenje pravne norme prava EU-a postaje dio norme te kao takvo obvezuje sve nacionalne sudove. Valja da napomenuti i da je VSRH, Rješenjem Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zaključio da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK-a ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Svoj zaključak VSRH da obrazlaže time da korisnik kredita i dalje ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora stoga što da korisniku kredita nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Uz to, VSRH da navodi da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima propisanim u ZOO-u. Spomenuti prigovor tužene da je neosnovan i iz razloga što da se konverzijom nisu mogle konvalidirati ništetne ugovorne odredbe. Valja da istaknuti kako ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora, tj. ex tunc, a samim sklapanjem Dodatka od 08. prosinca 2015. i stupanjem na snagu ZID ZPK da nije konvalidirana ništetnost pojedinih ugovorni odredbi Ugovora o kreditu od 16. listopada 2006.. Nadalje, ZZP-om da je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošač ne može odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema ZZP-u. Ako bi se eventualno konverzija smatrala konvalidacijom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi to da bi značilo da se potrošač odrekao svojih prava na utvrđenje ništetnosti tih odredbi, a da toga nije bio svjestan. No, to da bi bilo protivno odredbama o zaštiti potrošača. Zakon koji regulira zaštitu potrošača da nije samo navedeni ZZP kao lex specialis, već posredno i ZOO koji da regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane uslijed ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ili cijelog ugovora. Konačno, i Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, iako da nije nacionalni zakon, da ima za cilj usklađivanje zakona i drugih propisa država članica Europske unije koji se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, pa da su i tamo propisane smjernice o zaštiti potrošača implementirane, između ostalog, i putem ZZP-a. Primjenjivo na slučajeve konvertiranih kredita - unatoč konverziji koja da može biti valjana, 1. tužitelj, potpisom Dodatka kojim da je ista provedena, da zadržava pravo na punu restituciju koju da mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača, tj. gore navedeni zakoni i direktiva. To pravo da ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača, bilo prividno dobrovoljno kao u Republici Hrvatskoj bilo u okviru zakonskog rješenja kao u Mađarskoj. Stoga, pristanak tužitelja na konverziju da ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove. Naime, takav pristanak, uslijed djelovanja kogentne odredbe ZZP-a i zabrane odricanja koju da propisuje, bio da bi ništetan i kao takav bez pravnih učinaka. Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR izvršena da je temeljem ZID ZPK-a. Radi da se o aktu kojim da se, temeljem zakona, bankama nalaže izmjena odredbe iz osnovnog ugovora i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosu preostale neotplaćene glavnice kredita, te postizanje sporazuma iz čl. 19.c t. 6. ZID ZPK. Konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka, da nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni zahtjev budući se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u Ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što da se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost da je nastupila zbog činjenice da je Banka, bez prethodnog pregovaranja s tužiteljima, sama, odnosno nepošteno, mijenjala visinu kamatne stope u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dodatkom ugovoru o kreditu uređuje da se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF do konverzije, a do koje preplate da je došlo zbog nepoštenog postupanja Banke. Valja da napomenuti i da je kamatna stopa sadržana u Dodatku određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, a način ugovaranja promjenjive kamatne stope (kako za Ugovore sa valutnom klauzulom u CHF tako i za ugovore sa valutnom klauzulom u EUR ) bio da je predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba da je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen da je nepoštenim, slijedom čega da sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja, utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Osim toga, konverzija da se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK-a da ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio da je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Međutim, u konkretnom slučaju konverzija da nije dovela do ravnopravnosti u ugovornim odnosima između stranaka. Obzirom da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, otpala da je osnova temeljem koje je Banka izračunavala visinu mjesečne obveze tužitelja povećavajući mjesečni iznos anuiteta u skladu s rastom kamatne stope. Neoboriva da je činjenica da je tužena, oslanjajući se na ranije navedene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u razdoblju nakon sklapanja Ugovora o kreditu zaračunavala 1. tužitelju, kao korisniku kredita, veći iznos anuiteta od onoga kojeg bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 4,20% godišnje. Isto tako, 1. tužitelj da je do dana konverzije plaćao i veći iznos od onoga kojeg bi plaćao da je plaćao anuitete u kunama po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Imajući u vidu da su spomenute ugovorne odredbe ništetne, ističe se da je na dan konverzije postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz izvorno ugovorenu kamatnu stopu (4,20%) i početnog tečaja (na dan isplate kredita) te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednost na dan konverzije koja da je viša u za otprilike 10% od one po početnom otplatnom planu koja da je bez rasta tečaja, a to da znači da potrošač i dalje plaća veće anuitete od početnih. Naime, preplaćenim iznosima banka da nije zatvarala ispravnu glavnicu - onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućom među ugovornim stranama, obzirom na učinke ništetnosti – ex tunc. To da znači da konvertirana glavnica više nije stvarna niti održiva jer da je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i izvorno ugovorenu kamatnu stopu. Ovo stoga što da konvertirana glavnica koju da je banka zatvarala do tada izvršenim uplatama sadrži tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, uslijed općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom periodu. Međutim, navedene tečajne razlike naknadno da su, uslijed donošenja presude Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018., anulirane ništetnošću valutne klauzule CHF i njezinim djelovanjem ex tunc. Upravo zato konvertirana glavnica da nije stvarna i kao takva da ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama već da se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao. A to da je ona po početnom otplatnom planu. Za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, potrošač da je bio dužan platiti samo iznose onih anuiteta koji da su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope. Razliku koju da je potrošač uplaćivao po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banka da nije koristila za zatvaranje konvertirane glavnice. A ono što da nije iskorišteno, a nesporno da je naplaćeno, da treba potrošaču vratiti, zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja (kako da upućuje praksa Vrhovnog suda RH sadržana u odluci Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.). Dakle, unatoč izvršenoj konverziji, tužitelji da imaju pravni interes za podnošenje kondemnatornih zahtjeva. Usporedbom preplate iz osnove ništetnih odredbi o kamati i deviznoj klauzuli s efektima izvršene konverzije da proizlazi da tužena nije adekvatno obeštetila 1. tužitelja. Iznos preplate (obeštećenja) na koju da 1. tužitelj, kao korisnik kredita, ima pravo u skladu sa naprijed izloženim da iznosi 62.405,82= kuna. Naime, tužitelji da su, jednostavnom matematičkom operacijom, utvrdili da je na dan konverzije: preplata u korist 1. tužitelja iznosila 87.471,10= kuna, dok da je tužena 1. tužitelju priznala preplatu u iznosu od 43.425,45= kuna, što da čini razliku iznosa 44.045,56= kuna; nedospjela glavnica kredita iznosila da je 282.007,74= kuna, dok da je prema izračunu tužene iznosila 300.367,91= kuna, što da čini razliku iznosa 18.360,17= kuna. Dakle, cijeneći iznose koje da je tužena priznala korisniku kredita u postupku konverzije, da proizlazi da banka mora vratiti korisniku kredita iznos od 62.405,82= kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom. Dokaz vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke nužno da je izvesti kako bi dobili na uvid matematički izračun i prikaz: a) obveza tužitelja korištenjem početnog plana otplate kredita koji da sadrži glavnicu u valuti HRK prema tečaju glavnice na dan isplate kredita, odnosno iznos kredita koji da je stvarno isplaćen tužitelju, b) sve uplate za podmirenje obveza/anuiteta po kreditu, c) novčane razlike između obveza tužitelja i svih uplata za podmirenje obveza/anuiteta po kreditu, d) učinke konverzije na međusobne odnose tužitelja i tuženika na dan konverzije (između ostalog i kakav je odnos konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu), tek tada da će se moći utvrditi što je 1. tužitelj, kao korisnik kredita, faktički dobio konverzijom, a već iz izračuna tužitelja da proizlazi da isti konverzijom nije u potpunosti obeštećen, što da znači da se u konkretnom slučaju ne radi o potpunoj restituciji, zajamčenoj zaštiti koju da nije moguće umanjiti zakonskom intervencijom, te uspostavi za tužitelja stanja kao da ništetnih odredaba nikada nije bilo. Stav da potrošači, pa tako i ovdje 1. tužitelj, imaju pravo na punu restituciju Vrhovni sud RH već da je ranije usvojio, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Pa da je tako u svojoj presudi posl. br. Rev-2245/17 od 20.3.2018., zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje da, između ostaloga, sadrži tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu JBS i JBSM protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15: 1. učinak da djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra da se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga da je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj da bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo; 2. proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače da nastaje subjektivno pravo na restituciju; 3. potrošač da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Nadalje, tuženoj da valja odgovoriti da se ona, pri sporenju prava korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanja Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, potpuno neutemeljeno poziva na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine. To stoga što da navedena odluka nije donesena u svezi navedenog spornog pitanja. U tom predmetu VSRH-u postavljeno da je pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Na to pitanje dan da je odgovor koji da glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Pri čemu da je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "[…] bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima […]". Dakle, u navedenoj odluci VSRH da se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenja zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju. Vezano uz zanimljive teze kojima da banka, pozivajući se na sudsku praksu Suda Europske Unije, na zaista inovativan način pokušava osporiti ono što da je od vremena pravomoćno utvrđeno, a to da je da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, ističe se slijedeće. Presuda koju da je Sud EU-a donio u predmetu C-81/19 (NG - OH protiv SC Banca Transilvania SA), na koju da se tužena banka poziva, da se ne odnosi na predmetni postupak u kojem je izvršena konverzija temeljem Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15., dalje u tekstu: ZID ZPK) jer da navedeni Zakon nije za cilj imao otklanjanje ništetnosti valutne klauzule (a niti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Naime, u spomenutoj presudi a i u drugim presudama suda EU-a ovaj potonji da ističe da, iako je člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13, koji se odnosi na odredbe koje odražavaju prisilne zakonske ili regulatorne odredbe, predviđeno isključenje iz područja primjene direktive, to isključenje da treba restriktivno tumačiti. Za njegovu primjenu da trebaju biti ispunjena dva uvjeta: s jedne strane, ugovorna odredba da mora odražavati zakonsku ili regulatornu odredbu i, s druge strane, ta odredba da mora biti prisilne naravi. Sud da je pojasnio da izraz „obvezne [prisilne] zakonske ili regulatorne odredbe” iz članka 1. stavka 2. Direktive obuhvaća i pravila koja se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuju između ugovornih stranaka ako nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja. Sud da je u više navrata presudio da je to isključenje od primjene režima iz Direktive 93/13 opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Stoga, okolnost da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora da nije uvjet za primjenu isključenja iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, nego opravdanje za takvo isključenje. Sud da je slijedom toga, kako bi utvrdio jesu li uvjeti za isključenje iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 ispunjeni, zaključio da je na nacionalnom sudu da provjeri odražava li ugovorna odredba o kojoj je riječ odredbe nacionalnog prava koje se među ugovornim strankama primjenjuju prisilno, neovisno o njihovoj volji, ili one koje su dispozitivne naravi i stoga primjenjive automatski, odnosno ako između ugovornih stranaka u tom pogledu nisu utvrđena drukčija rješenja (ex multis: C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA; C-51/17, OTP Bank Nyrt.- OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt. Protiv Teréz Ilyés - Emil Kiss; C-81/19, NG - OH protiv SC Banca Transilvania SA). S time u vezi ističe se da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nije propisana ništetnost niti jedne odredbe osnovnog ugovora (ni onima o promjenjivoj kamatnoj stopi, ni onima o valutnoj klauzuli). Niti ZID ZPK da ne sadrži kogentne norme koje bi automatski bile primjenjive na ugovor i mijenjale nepoštene odredbe ugovora. Ovo da je i logično budući da u vrijeme donošenja ZID ZPK-a još nije bila pravomoćno presuđena ništetnost valutne klauzule, pa da zakonodavac očito nije želio, a da nije niti mogao, prejudicirati ishod postupka po kolektivnoj tužbi. Stoga, ako nije bila utvrđena ništetnost valutne klauzule, ni pravomoćnom presudom ni zakonom, onda da niti intencija zakonodavca nije mogla biti konvalidacija ništetne valutne klauzule. Da je tome tako da proizlazi iz čl. 19.b ZID ZPK-a kojim da je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, a ne konvalidaciju ništetnih ugovornih odredbi zamjenom. ZID ZPK da ne propisuje niti ništetnost promjenjive kamatne stope, iako da je u vrijeme njegovog donošenja ista bila pravomoćno utvrđena kao ništetna. U konkretnoj situaciji, da bi se izbjeglo primjenjivanje Direktive 93/13, hrvatski da je zakonodavac trebao postupati na način da je ili da će propisati zakonom ništetnost, a tek nakon toga eventualnu konvalidaciju zamjenom ništetnih ugovornih odredbi (kao u slučaju mađarskog zakonodavca, predmet C-51/17). Međutim, takvo postupanje zakonodavca da ne proizlazi iz ZID ZPK-a, čije norme da ne predviđaju ništetnosti a niti konvalidaciju. ZID ZPK da nije imao intenciju uklanjanja nepoštenih ugovornih odredaba, nego da je trebao izjednačiti potrošače s CHF kreditima s potrošačima koji su ugovarali eurokredite. Osim toga, ZID ZPK da nije niti mogao imati takvu intenciju jer da u vrijeme konverzije valutna klauzula CHF još uvijek nije bila utvrđena ništetnom. Navedenim zakonom da nije bila retroaktivno regulirana niti zamjena kamatne stope već da je bila regulirana samo metodologija izračuna nove glavnice primjenom određenih parametara iz eurokredita. Nadalje, zakonodavac da nije odredio sadržaj dodatka ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK-a, nego da se bavio isključivo metodologijom izračuna konverzije. Nedvojbeno da je da su banke nudile i sklapale anekse različitih sadržaja, s različitim kamatama pa čak i sa zabranjenim odredbama koje da su kasnije na intervenciju HNB-a morale izbaciti iz aneksa. Ne smije da se zaboraviti da je i Vrhovni Sud Republike Hrvatske, u odluci posl. br. Rev 870/11, vezano za konvalidiranje ništetnih odredbi prema Zakonu o zabrani prijenosa raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba koji je kasnije izmijenjen, zauzeo stajalište „da izmjenom Zakona nisu mogli konvalidirati svi pravni poslovi sklopljeni prije, a koji su bili ništetni, jer da taj zakon nije propisao nastupanje konvalidacije za ugovore o prodaji koji su sklopljeni prije izmjena Zakona, čime se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima o ništetnosti.“ U presudi posl. br. Rev-2221/18 od dana 3.9.2019., VSRH utvrdio da je da „Neosnovano tužene banke prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora, a nakon što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) kojim da je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita vezana uz švicarski franak.“ i da „[...] se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR.“ I u presudi posl. br. Rev-2868/18 od 12.2.2019. VSRH da navodi da i kada je kredit zamijenjen novim ugovorom ili kada je sklopljen anex to da ne znači da je stranka izgubila pravni interes za utvrđenjem ništetnosti jer da ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla. Zaključno, tuženik da se neosnovano poziva na presudu suda EU iz predmeta C-81/19, koja da nije primjenjiva u ovom konkretnom slučaju. U navedenoj presudi, Sud Europske Unije utvrdio da je da se ne može ocjenjivati nepošteni karakter zakonske odredbe koja da u cijelosti, bez mogućnosti izmijene od strane ugovornih strana, nadomješta odredbu ugovora. Prema mišljenju Suda Europske unije, navedenu iznimku da valja tumačiti usko. Međutim, Zakon o konverziji da ne sadržava kogentne odredbe koje bi automatski bile primjenjive na ugovore i mijenjale nepoštene odredbe ugovora. Tim Zakonom da nije propisana ništetnost pojedinih odredbi ugovora, ili ugovora u cjelini, niti je propisana konvalidacija ugovora ili njegovih odredbi, niti se temeljem tog Zakona potrošači mogu odreći svojeg prava na utvrđivanje ništetnosti po Zakonu o zaštiti potrošača. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, isti da nije osnovan. Naime, podsjeća da se da je u parničnom postupku koji je pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je i ovdje tužena Banka ugovorila nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Iako da tužitelji osobno nisu podnosili tužbu radi zaštite kolektivnih interesa, takva kolektivna tužba da u svojoj suštini predstavlja postupanje koje da je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim supstratom ovoga postupka. U tom smislu da je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba s ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji da zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite da je pokrenuta kolektivna tužba. Stoga podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta da je zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka bitne da su dvije okolnosti. Prva, prema kojoj da je, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, prekinuta zastara, te druga, prema kojoj da je ista ponovno počela teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno stajalište kao takvo da jasno proizlazi te biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.. Zaključno, podnošenjem tužbe 12. lipnja 2019., tužitelji da su istu podnijeli unutar pet godina računajući datum od kojega da je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova. Pritom, dodaje se da je u odlukama Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 od 10. lipnja 2021., izrađeno shvaćanje da rok zastare za povrat neosnovano isplaćenih iznosa stečenih temeljem nepoštene odredbe, ne može isteći prije nego je potrošač mogao saznati za nepoštenost takve odredbe. Slijedom navedenog, prigovor zastare tuženika da je u cijelosti neosnovan. Tužitelji da sve ostale navode iz odgovora na tužbu, a na koje se nisu zasebno očitovali, u cijelosti osporavaju i stajališta da su da su isti u cijelosti neosnovani.

4. U svojoj replici, tuženik navodi da, nastavno na objavljenu presudu Europskog suda u predmetu C-567/20 od 05.05.2022. godine, u nastavku analizira značenje iznesenih stavova Europskog suda u dijelu koji se odnosi na pravne efekte konverzije te ističe kako slijedi. Prvenstveno tuženik ističe kako se donošenjem predmetne odluke Europskog suda stvorio pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno stvorile da su se jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka te poduzimanje daljnjih (dokaznih) radnji u postupku da ne bi bilo u skladu s načelom procesne ekonomičnosti. Naime, predmetna odluka objasnila da je pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud da je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje da su odraz odredaba istog zakona, čiji da je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, da ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud da zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda da potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji da zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa da posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to da treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u vezi da valja dodatno pojasniti kako je sklapanjem konverzije za potrošače koji da su istu prihvatili definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, prvenstveno iz razloga što da je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu da su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. U takvoj situaciji, potvrđuje da se i stajalište VSRH iz Oglednog postupka u kojoj da je jasno definiran opseg prigovora ništetnosti koji da se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji da se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije, te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK (koji prigovori, međutim, da do sada nisu bili predmetom rasprave niti u jednom sporu u kojem tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po CHF kreditu). Upravo iz navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka jasno da proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji da nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, VSRH da utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. S tim u vezi, sada da je i Europski sud, pod točkom 27. presude C-567/20, naveo: „odluka Vrhovnog suda obvezuje niže sudove, ali se različito tumači u pogledu njezina utjecaja na pravo potrošača koji je prihvatio takvu konverziju na obeštećenje.“... U skladu s drugim pristupom, koji zagovara sud koji je uputio zahtjev (da potrošač prihvaćanjem konverzije nije u potpunosti obeštećen, op.a.), navedena odluka ne može se razumjeti na taj način jer bi inače proizvela učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13 kako je tumači Sud.“ te na taj način definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka. Naime, Europski sud time da jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije (koji stav da zagovara sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13. Sukladno navedenome, posebno se ističe da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka, pa da se zaključci iz te odluke VSRH izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, za razliku od nekih drugih odluka VSRH koje da su paušalno, a sada se pokazuje i protivno odluci Europskog suda, tumačile mogući opseg pravnog interesa tužitelja na isticanje ništetnosti upravo u predmetima s konvertiranim kreditima. Dakle, pitanje konverzije, kako da je provedena sukladno ZID ZPK, da nije u domeni primjene Direktive 93/13, stoga da tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer da ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju da dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju, Europski sud u presudi C-567/20 da je utvrdio: „…u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz [obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba. „ Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.“ Također, u predmetnoj da je presudi Europski Sud izričito utvrdio kako se ovo pitanje „konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. Predmeta Dunai, na koji da su se tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan da je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako da ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom najnovijom citiranom presudom. To da se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja VSRH u Ogledom postupku kao i ove presude Europskog suda da jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK.

5. U svojoj replici, tužitelji navode da, u prvome redu naglašavaju, da je, suprotno tuženikovim tvrdnjama, u predmetu C-567/20 Sud Europske Unije zaključio da neće odlučivati o utjecaju konverzije na prava potrošača te da je ostavio hrvatskim nacionalnim sudovima da ocjene je li konverzijom uspostavljena ugovorna ravnoteža.

To da konkretno znači da bi sud, u ovom predmetu i s ciljem provjere kakva je ravnoteža uspostavljena konverzijom, trebao provesti financijsko vještačenje te usporediti ono što je potrošač trebao platiti po početnom tečaju i kamati s onime što je faktički platio i onime što je u konverziji „dobio“. Tada da će sud, sa matematičkom sigurnošću, moći zaključiti da ravnoteža nije uspostavljena. Naime, kako da je ranije dokazano, na dan konverzije korisnik kredita bio da je u preplati za iznos od 62.405,82= kuna. Napominje da se da su upute Suda EU sadržane u točkama 58. i 63. oduke C-567/2020. Nastavno, inzistira da se sa već istaknutim prijedlogom o provođenju financijskog vještačenja. Nadalje, tuženoj da valja odgovoriti da se ona, pri sporenju prava korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanja Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, potpuno neutemeljeno poziva na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine. To stoga što da spomenuta odluka nije donesena u svezi navedenog spornog pitanja. U tom predmetu VSRH-u postavljeno da je pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Na to pitanje dan da je odgovor koji da glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH da se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenja zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju. Nastavno, neosnovane da su tuženikove tvrdnje da pravno shvaćanje Suda EU, izraženo u odluci C-118/17, nije primjenjivo u predmetnoj parnici. To shvaćanje da je doneseno u činjenično, ne istovjetnom ali vrlo sličnom predmetu, čije razlike navedeno shvaćanje da ne čine neprimjenjivim u ovom predmetu. Naime, u predmetu C-118/17 radi da se o direktnoj zakonodavnoj intervenciji u određene ugovorne odredbe koje da su utvrđene nepoštenima te onda i ništetnima, dok da se u konkretnom predmetu koji da se vodi pred ovim sudom radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu da njegovo sklapanje nije bila obveza obje ugovorne strane – tj. da nije bila obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Iako da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo da je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, da li je potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti). Prije da bi se moglo reći da je ta mogućnost izbora za potrošače u Republici Hrvatskoj bila prividna, jer da mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem da je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv da te su mnogi potrošači doslovno spašavali egzistenciju potpisivanjem sporazuma i prelaskom u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz EUR s isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje da nisu mogli utjecati putem pregovora. Imajući u vidu Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Gos.-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.), cijeneći činjenicu da u konkretnom slučaju konverzija nije dovela do ravnopravnosti u ugovornim odnosima između stranaka, tužitelji da nisu izgubili pravo na utvrđenje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli niti pravo na povrat preplaćenog iznosa do konverzije.

6. U svojoj replici tuženik navodi da, nastavno na objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima u kojima tužitelji potražuju isplatu temeljem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu za koje su sklopljeni sporazumi o konverziji temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), u nastavku analizira značenje iznesenih stavova u dijelu koji se odnosi na pravne efekte konverzije te ističe kako slijedi. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je presudom posl. br. Rev 637/2019-2 od dana 15.11.2022.g. prihvatio reviziju tuženice te preinačio presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-1429/16-3 od 01. listopada 2018. kojom da je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-243/2016 od 20. travnja 2016. tako da se u cijelosti odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 37.630,68 kn. VSRH da je u navedenoj presudi zauzeo shvaćanje kako tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. Revizijski sud da u navedenoj odluci ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čanka 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji da je zamijenio kredit u CHF do čega da je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu da su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. Kada da su, dakle, iznosi koje da je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji da su utvrđeni novi otplatnim planom koji da je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada da ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice pa da nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa da upućuje odredba čl. 4. st.2. ZZP koja da predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 da je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer da je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. VSRH da je presudom i rješenjem posl. br. Rev 586/2019-14 od dana 21.12.2022.g. prihvatio reviziju tuženice te preinačio presudu Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-931/16-5 od 13. travnja 2018. pod točkom 2. izreke, u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-116/16 od 15. lipnja 2016. i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te presudio: „Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn kao neosnovan.“ U odgovoru na revizijsko pitanje VSRH da zaključuje kako je obveza tuženice na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu. U obrazloženju VSRH da u bitnom navodi da ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki odnosno uzimajući u obzir okolnosti pod kojima je donesen te cilj i učinak koji treba ostvariti. U tom smislu da treba napomenuti kako se konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa jer da se upravo ZID ZPK/15 trebalo amortizirati kreditne obveze potrošača. Tako da je u trenutku sklapanja konverzije potrošačima ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu kamatnu stopu na način da su precizne stope ugovornih kamata, koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, te su bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka. VSRH da navodi kako potrošač nije vezan za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka, jer da se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te da je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Od ključnog da je značaja da je primjena ZID ZPK/15 kao specijalnog zakona koji da derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima kada se radi o pravnim posljedicama ništetnosti jer da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već da su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Navedenim zakonom propisan da je način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja da se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok da se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču. Obzirom da su uplate po promjenjivoj kamatnoj stopi uključene u izračun konverzije kredita prema ZID ZPK/15, svako daljnje obeštećenje potrošača dovelo da bi do ponovne naplate navedenih iznosa. Upravo da se u odluci VSRH broj Rev-586/2019-14, navodi: „Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO.“ „Pri tom se napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa takve kategorije nisu pravno usporedive (vidi točku 24.). Odluka suda koja pokušava naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u konkretnom slučaju tužiteljici ono što bi joj pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, anulira izbor tužiteljice koji je valjano učinjen i ide protiv zakona čija ustavnost nije dovedena u pitanje.“ Kontradiktoran da je pokušaj izjednačavanja prava potrošača koji su odbili mogućnost konvertirati osnovne ugovore o kreditu u CHF s korisnicima kredita koji su prihvatili konverziju jer da su potonji obeštećeni za preplaćeni iznos upravo sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu. Ključno pitanje za donošenje predmetne odluke odnosi da se upravo na učinak dodatka osnovnom ugovoru. U oglednom postupku koji da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli VSRH rješenjem od 4. ožujka 2020. dao da je sljedeći odgovor:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Jednaki stav da zauzima i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. kojim da nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama - "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske da ističe da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer da su propisane mjere bile prikladne i nužne te da nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome da nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. VSRH u presudi Rev-586/2019-14 da navodi da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime da je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru da svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske pa da se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. VSRH da u presudi Rev-586/2019-14 referirajući se na odredbe Dodatka ugovoru o kreditu u odnosu na osnovni ugovor navodi sljedeće: „Iz sadržaja teksta ZID ZPK/15 proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru mijenja nepoštena ugovorna odredba te da se ispunjenje učinjeno na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi uračunava u ispunjenje prema valjanim odredbama dodatka i postiže sporazum o eventualnoj preplati kad ona nije dostatna za zatvaranje cijelog kredita prema novom otplatnom planu ili potrošaču vraća preplata onda kad njezin iznos premašuje ukupan zbroj anuiteta prema novom otplatnom planu.“ Nepravično da je sada postavljati zahtjeve prema strani koja da je morala temeljem prisilnog propisa ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, a jednako tako da se ne može tražiti niti utvrđenje ništetnim tog dodatka. Sve zahtjeve, obveze te eventualne nepoštene odnose stranke da su anulirale sklapanjem navedenog dodatka ugovoru koji da je uspostavio pravičan i jednak položaj ugovornih strana. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj dana 7. lipnja 2023. vezano uz pravo potrošača na restituciju isplatom u slučajevima kada su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.) prihvatili ponude banaka o konverziji kredita izvršenim na način propisan tim Zakonom jedoglasno da je usvojen sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Navedeno da potvrđuje i recentna sudska praksa pa da tako Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u svojem rješenju posl.br. Gž-688/2022 od dana 13. lipnja 2023.g. izričito navodi: „Ukoliko je konverzija izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK-a, tada tužitelj ne bi imao pravo na isplatu bilo kakvog novčanog iznosa na temelju utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutne klauzule vezane uz CHF.“ Tuženik također ističe kako se donošenjem odluke Europskog suda u predmetu C-567/20 od 05.05.2022. godine stvorio pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno stvorile da su se jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka te poduzimanje daljnjih (dokaznih) radnji u postupku da ne bi bilo u skladu s načelom procesne ekonomičnosti.

Naime, predmetna odluka objasnila da je pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud da je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, da ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud da zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda da potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji da zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj da niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to da treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u vezi da valja dodatno pojasniti kako je sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, prvenstveno iz razloga što da je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu da su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. U takvoj situaciji, potvrđuje da se i stajalište VSRH iz Oglednog postupka u kojoj da je jasno definiran opseg prigovora ništetnosti koji se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji da se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije, te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK (koji prigovori, međutim, da do sada nisu bili predmetom rasprave niti u jednom sporu u kojem tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po CHF kreditu). Upravo iz navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka da jasno proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji da su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji da nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, VSRH da utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. S tim u vezi, sada da je i Europski sud, pod točkom 27. presude C-567/20, naveo: „odluka Vrhovnog suda obvezuje niže sudove, ali se različito tumači u pogledu njezina utjecaja na pravo potrošača koji je prihvatio takvu konverziju na obeštećenje.“... U skladu s drugim pristupom, koji zagovara sud koji je uputio zahtjev (da potrošač prihvaćanjem konverzije nije u potpunosti obeštećen, op.a.), navedena odluka ne može se razumjeti na taj način jer bi inače proizvela učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13 kako je tumači Sud.“ te na taj način definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka. Naime, Europski sud da time jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije (koji stav da zagovara sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13. Sukladno navedenome, posebno se ističe da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka, pa da se zaključci iz te odluke VSRH izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, za razliku od nekih drugih odluka VSRH koje da su paušalno, a sada se pokazuje i protivno odluci Europskog suda, tumačile mogući opseg pravnog interesa tužitelja na isticanje ništetnosti upravo u predmetima s konvertiranim kreditima. Dakle, pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK da nije u domeni primjene Direktive 93/13, stoga da tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer da ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju, Europski sud da je u presudi C-567/20 utvrdio: „…u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz [obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba. „ Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.“ Također, u predmetnoj da je presudi Europski Sud izričito utvrdio kako se ovo pitanje „konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. Predmeta Dunai, na koji da su se tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan da je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim da pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako da ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom najnovijom citiranom presudom.

To da se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja VSRH u Oglednom postupku kao i ove presude Europskog suda da jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK. Sve navedeno da potvrđuje i recentna sudska praksa.

7. U svojoj replici tužitelji ukazuju na odluku Vrhovnog Suda RH, posl. br.: Rev-1096/2022, po kojoj: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U konkretnom da su slučaju tužitelji dokazali da takva razlika postoji. Nadalje, podsjeća da se da je pravno stajalište Županijskog suda u Varaždinu obvezujuće samo za vijeća tog suda. Pri tome se naglašava da je Županijski sud u Zadru donio pravno shvaćanje (posl. br.: Su-7/2021-14) po kojem potrošači konverzijom nisu obeštećeni i imaju pravo na puno obeštećenje. Naposlijetku, u predmetu C-567/20, Sud Eu da nije „utvrdio da tužitelj ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu“, kako da tvrdi suprotna strana. Sud Europske Unije zaključio da je da neće odlučivati o utjecaju konverzije na prava potrošača te da je ostavio hrvatskim nacionalnim sudovima da ocjene je li konverzijom uspostavljena ugovorna ravnoteža. To da konkretno znači da bi sud, u ovom predmetu i s ciljem provjere kakva je ravnoteža uspostavljena konverzijom, trebao provesti financijsko vještačenje te usporediti ono što je potrošač trebao platiti po početnom tečaju i kamati s onime što je faktički platio te onime što je u konverziji „dobio“. Tada da će sud, matematičkom sigurnošću, moći zaključiti da o uspostavi ravnoteže nema govora. Napominje da se da su upute Suda EU sadržane u točkama 58. i 63. spomenute oduke C-567/2020. Nastavno, inzistira se sa već istaknutim dokaznim prijedlogom o provođenju financijskim vještačenjem.

8. Tužba tužitelja, u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (onaj opisan u dispozitivu rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevom kakav je onaj opisan u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.

Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelji pravnu zaštitu mogu postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, tužitelj ad1 i pokušava tužbenim zahtjevima opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužitelji nemaju pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom opisanim u dispozitivu rješenja.

U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

9. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

10. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 9012029444 od 16. listopada 2006. (13-18) i dodatak ugovoru o kreditu broj 9012029444 od 08. prosinca 2015. (19-24). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.

11. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9012029444 od 16. listopada 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužitelj ad1, kao korisnik kredita i tužiteljica ad2, kao založni dužnik i sudionik. Kredit je odobren za izgradnju i dovršenje stambenog objekta. Ugovor o kreditu u čl. 1., po naslovom IZNOS KREDITA, sadrži odredbu koja glasi: „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 90.000,00 CHF (slovima: devedesettisuća CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“. Ugovor o kreditu u čl. 4., pod naslovom KAMATA NA KREDIT, i to u t. 4.1. sadrži odredbu koja glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,20% (slovima: četiri cijelih dvadeset posto) godišnje.“, a u t. 4.2. odredbu koja glasi: „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01 (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01 (slovima: prvisiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07 (slovima : prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“ Ugovor o kreditu u čl. 5., pod naslovom INTERKALARNA KAMATA, sadrži odredbe koje glase: „U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na iskorišteni iznos kredita Korisnik kredita plaća Banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se kredit koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate Banka će obavijestiti Korisnika kredita pisanim putem.“ Ugovor o kreditu u čl. 6., pod naslovom KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA, sadrži odredbe koje glase: “Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog Ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, Banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“ Ugovor o kreditu u čl. 7., pod naslovom OTPLATA KREDITA, i to u t. 7.1., sadrži odredbe koje glase: „Rok otplate kredita je 240 mjeseci (slovima: dvijestočeterdeset mjeseci). Prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz točke 3.2. ovog Ugovora, ili po izjavi Korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita", u t. 7.2. odredbe koje glase: "Kredit u iznosu od 90.000,00 CHF (slovima: devedesettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 240 (slovima: dvijestočeterdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pismeno obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.", u t. 7.3. odredbu koja glasi: "Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu.", a u t. 7.4. odredbu koja glasi: "Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.“ Ugovor o kreditu je potvrđen dana 16. ožujka 2007. od strane Đordana Pahovića, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem OV-3008/07-1. Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu broj 9012029444 od 08. prosinca 2015. (dalje: dodatak) utvrđeno je da su tuženik, kao banka, tužitelj ad1, kao korisnik kredita i tužiteljica ad2, kao založni dužnik sklopili dodatak, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu. Dodatak je potvrđen dana 10. prosinca 2015. od strane javnog bilježnika Đordana Pahovića, iz [adresa], pod brojem OV-7727/15.

Sporno je da li je sklapanjem dodatka, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj ad1 zahtijeva u ovom postupku.

Dodatak obvezuje ugovorne stranke.

Sklapanjem dodatka kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužitelja ad1 da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj ad1 zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja dodatka.

Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja dodatka proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da su tužitelji prihvatili izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja ad1. Dodatkom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ad1 ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodatka izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja dodatka) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj ad1 i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da su tužitelji prihvatili izračun konverzije, a na što ničim nisu bile obvezani, niti prinuđeni, te slijedom toga sklopili dodatak, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile dodatak sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja dodatka neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

12. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljima parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužitelji su izgubili ovu parnicu, pa su dužni naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za zastupanje na ročištu 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 100,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 500,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 14. listopada 2019., 25. ožujka 2020., 13. listopada 2022. i 07. travnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, jer je sadržaj ovih podnesaka mogao iznijeti u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi, odnosno, usmeno na ročištu, za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi sastava žalbe od 26. listopada 2020. Ova žalba je odbijena, pa ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na odgovor na tužbu "prema odluci suda", jer u pogledu ovih troškova njegov zahtjev nije postavljen određeno (nije naveden iznos koji se potražuje), kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a. Osim toga, tuženik ove troškove ni nema, budući da, temeljem čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama, isti nije obveznik plaćanja ove pristojbe.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od donošenja odluke do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. IV dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 28. travnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljima p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte