Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-264/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužitelja VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici iz Siska, S. i A. Radića 15, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave na ročištu 8. travnja 2025., na ročištu za objavu presude 28. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB:52508873833 isplatiti tužitelju VĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.981,32 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, računajući iste: Na iznos od 7,50 € od 1.3.2008. do isplate

Na iznos od 10,14 € od 1.4.2008. do isplate

Na iznos od 12,52 € od 1.5.2008. do isplate

Na iznos od 7,35 € od 1.6.2008. do isplate

Na iznos od 5,62 € od 1.7.2008. do isplate

Na iznos od 7,74 € od 1.8.2008. do isplate

Na iznos od 4,24 € od 1.9.2008. do isplate

Na iznos od 4,79 € od 1.10.2008. do isplate

Na iznos od 7,30 € od 1.11.2008. do isplate

Na iznos od 22,13 € od 1.12.2008. do isplate

Na iznos od 36,06 € od 1.1.2009. do isplate

Na iznos od 49,63 € od 1.2.2009. do isplate

Na iznos od 51,72 € od 1.3.2009. do isplate

Na iznos od 52,66 € od 1.4.2009. do isplate

Na iznos od 50,42 € od 1.5.2009. do isplate

Na iznos od 50,10 € od 1.6.2009. do isplate

Na iznos od 46,59 € od 1.7.2009. do isplate

Na iznos od 51,22 € od 1.8.2009. do isplate

Na iznos od 52,34 € od 1.9.2009. do isplate

Na iznos od 54,72 € od 1.10.2009. do isplate

Na iznos od 53,36 € od 1.11.2009. do isplate

Na iznos od 52,04 € od 1.12.2009. do isplate

Na iznos od 55,07 € od 1.1.2010. do isplate

Na iznos od 57,95 € od 1.2.2010. do isplate

Na iznos od 60,97 € od 1.3.2010. do isplate

Na iznos od 60,17 € od 1.4.2010. do isplate

Na iznos od 65,26 € od 1.5.2010. do isplate

Na iznos od 63,97 € od 1.6.2010. do isplate

Na iznos od 66,51 € od 1.7.2010. do isplate

Na iznos od 80,93 € od 1.8.2010. do isplate

Na iznos od 77,66 € od 1.9.2010. do isplate

Na iznos od 89,95 € od 1.10.2010. do isplate

Na iznos od 83,46 € od 1.11.2010. do isplate

Na iznos od 78,57 € od 1.12.2010. do isplate

Na iznos od 93,44 € od 1.1.2011. do isplate

Na iznos od 102,64 € od 1.2.2011. do isplate

Na iznos od 93,79 € od 1.3.2011. do isplate

Na iznos od 97,29 € od 1.4.2011. do isplate

Na iznos od 92,83 € od 1.5.2011. do isplate

Na iznos od 93,63 € od 1.6.2011. do isplate

Na iznos od 112,54 € od 1.7.2011. do isplate

Na iznos od 114,38 € od 1.8.2011. do isplate

Na iznos od 130,17 € od 1.9.2011. do isplate

Na iznos od 122,06 € od 1.10.2011. do isplate

Na iznos od 113,18 € od 1.11.2011. do isplate

Na iznos od 112,23 € od 1.12.2011. do isplate

Na iznos od 111,54 € od 1.1.2012. do isplate

Na iznos od 115,78 € od 1.2.2012. do isplate

Na iznos od 119,47 € od 1.3.2012. do isplate

Na iznos od 119,96 € od 1.4.2012. do isplate

Na iznos od 117,41 € od 1.5.2012. do isplate

Na iznos od 119,13 € od 1.6.2012. do isplate

Na iznos od 120,31 € od 1.7.2012. do isplate

Na iznos od 118,33 € od 1.8.2012. do isplate

Na iznos od 118,85 € od 1.9.2012. do isplate

Na iznos od 117,36 € od 1.10.2012. do isplate

Na iznos od 114,15 € od 1.11.2012. do isplate

Na iznos od 117,58 € od 1.12.2012. do isplate

Na iznos od 119,22 € od 1.1.2013. do isplate

Na iznos od 118,07 € od 1.2.2013. do isplate

Na iznos od 111,60 € od 1.3.2013. do isplate

Na iznos od 117,09 € od 1.4.2013. do isplate

Na iznos od 117,00 € od 1.5.2013. do isplate

Na iznos od 115,42 € od 1.6.2013. do isplate

Na iznos od 108,72 € od 1.7.2013. do isplate

Na iznos od 108,55 € od 1.8.2013. do isplate

Na iznos od 110,20 € od 1.9.2013. do isplate

Na iznos od 112,83 € od 1.10.2013. do isplate

Na iznos od 116,49 € od 1.11.2013. do isplate

Na iznos od 114,60 € od 1.12.2013 do isplate

Na iznos od 116,37 € od 1.1.2014. do isplate

Na iznos od 135,02 € od 1.2.2014. do isplate

Na iznos od 58,77 € od 1.3.2014. do isplate

Na iznos od 60,22 € od 1.4.2014. do isplate

Na iznos od 59,74 € od 1.5.2014. do isplate

Na iznos od 58,14 € od 1.6.2014. do isplate

Na iznos od 57,76 € od 1.7.2014. do isplate

Na iznos od 57,86 € od 1.8.2014. do isplate

Na iznos od 59,68 € od 1.9.2014. do isplate

Na iznos od 61,21 € od 1.10.2014. do isplate

Na iznos od 60,89 € od 1.11.2014. do isplate

Na iznos od 62,21 € od 1.12.2014. do isplate

Na iznos od 63,11 € od 1.1.2015. do isplate

Na iznos od 62,58 € od 1.2.2015. do isplate

Na iznos od 63,31 € od 1.3.2015. do isplate

Na iznos od 59,32 € od 1.4.2015. do isplate

Na iznos od 59,32 € od 1.5.2015. do isplate

Na iznos od 59,32 € od 1.6.2015. do isplate

Na iznos od 59,32 € od 1.7.2015. do isplate

Na iznos od 59,32 € od 1.8.2015. do isplate

Na iznos od 59,32 € od 1.9.2015 do isplate

II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu isplate iznosa preko 6.981,32 Eura ( dosuđenog pod točkom I/ ove presude ) pa do ukupno zatraženog iznosa od 7.284,65 Eura, kao neosnovan.

III/ Utvrđuje se neosnovanost zahtjeva tuženika usmjerenog na postojanje potraživanja radi prebijanja u visini od 500,13 Eura s osnova tzv. negativne tečaje razlike te s osnove prijeboja koristi sa štetom.

IV/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu 2.510,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. travnja 2025. po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a gdje referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj 20. svibnja 2019., i zaprimljenoj pod poslovnim brojem spisa P-26472019, tužitelj VĐ ( u nastavku: tužitelj) u bitnom navodi da je 26. srpnja 2006. sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 060726439087, kojim mu je odobren stambeni kredit za kupnju stana u visini kunske protuvrijednosti 53.970,00 CHF po srednjem tečaju kreditora s rokom otplate od 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Ugovorena je redovna kamata od 4,39% godišnje ''promjenjiva temeljem Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje". Nadalje navodi da ugovor izmijenjen dodatkom od 25. siječnja 2016. kojim je utvrđena glavnica u valuti euro koja je na dan sklapanja dodatka ugovora iznosila 34.264,49 EUR. Predmetni kredit je nakon učinjene konverzije tužitelj dužan otplaćivati do 15. kolovoza 2036. u mjesečnim anuitetima od 200,98 EUR. Tužitelj smatra da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, ništena jer je tuženica kao trgovac postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje navodi da je navedenom presudom utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svojim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženica postupila suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje ukazuje kako ništetnost odredba ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljanju kondemnatorni zahtjev za isplatom. Stoga tužitelj prvotno tužbom postavlja zahtjev tuženici za vraćanjem onog što je primila na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak te ugovorila promjenjivu stopu ugovorne kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obvezni odnosima. Stoga postavlja tužbeni zahtjev kojim traži kondemnatornu isplatu novčanog iznosa i koji tada tužbenim zahtjevom određuje u iznosu od 55.072,40 kn sa pripadajućom kamatom i sporednim potraživanjima te troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu od 8. kolovoza 2019., tuženik detaljno pojašnjava razloge temeljem kojih u cijelosti osporava istaknuti zahtjev u pogledu pravne osnove, kao i visine. Kao razloge osporavanja ističe:

- da je tužitelj prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je potraživanje zastarjelo,

- da odredbe ugovora o valutnoj obvezi i promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne,

- da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidljivo izmijenili te su bili rezultatom izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je na njih mogao utjecati,

- da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom kolektivne tužbe ne obvezuje sud u ovom postupku koji je pokrenut zbog navodnog stjecanja bez osnove,

- da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom kolektivne tužbe ne obvezuje sud u ovom postupku u slučaju u kojemu je izvršena konverzija ugovora o kreditu,

- da tužitelj nema pravni interes za vođenje postupka.

Tuženik potom podrobnije pojašnjava svaku osnovu pobijanja tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak.

3. Podneskom od 17. siječnja 2020. tužitelj je nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu 54.886,20 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od plaćanja pa do isplate.

4. Presudom i rješenjem ovog suda broj P-264/2019-20 od 20. ožujka 2020. je:

- naloženo tuženiku platiti tužiteljici 54.835,59 kn sa pripadajućom kamatom na pojedine iznose dospjele od ožujka 2008. do veljače 2016.

( točka I/ izreke presude),

- odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom 50,16 kn sa kamatom na pojedine iznose dospjele od rujna 2006. do siječnja 2007.

( točka II/ izreke presude),

- naloženo je tuženiku nadoknaditi troškove postupka tužitelju ( točka III/ izreke presude),

- utvrđeno je djelomično povlačenje tužbe u odnosu na 186,20 kn te je dopuštena kao svrsishodna preinaka sadržana u podnesku od 17. siječnja 2020. ( izreka rješenja ).

5. Tuženica je protiv prvostupanjske odluke uložila žalbu kao redovni pravni lijek, nakon čega je Županijski sud u Karlovcu rješenjem broj Gž-798/2022- 2 od 7. kolovoza 2024., uvažio žalbu tuženika, ukinuo presudu ovog suda od 20. ožujka 2020. te predmet vratio na ponovni postupak.

6. U ponovljenom postupku, tužitelj je prvo podneskom od 2. rujna 2024. odredio tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu 7.284,65 eura/54.886,20 kn prema pojedinačno dospjelim mjesečnim iznosima od rujna 2006. do veljače 20016., da bi potom nakon provedene dopune financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 12. ožujka 2025. postavio zahtjev kojim potražuje 6.981,32 eura/52.600,72 kn sa kamatom i prema dospjelim iznosima od ožujka 2008. do 2015.

7. Podneskom od 20. 3. 2025. tuženik je istaknuo materijalnopravni prigovor prijeboja i prigovor prijeboja sa štetom pozivajući se na odredbu č. 346. st. 3. ZOO-a. Osim navedeno, izričito se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

8. U odnosu na postupanje tužitelj sadržano u podnesku od 12. 03. 2025., valja ukazati da je čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; - u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ali samo ako tuženik na to pristane. Obzirom da tuženik u konkretnom slučaju nije pristao na takvo povlačenje, sud o tom dijelu tužbenog zahtjeva mora odlučiti meritornom odlukom, budući da protivljenje djelomičnom povlačenju suspendira procesnu dispoziciju tužitelja usmjerenu prema djelomičnom povlačenju zahtjeva.

9. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH zauzetog na sjednici građanskog odjela 26. travnja 2021. Koje glasi:

" Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

10. Stoga, kako je drugostupanjskom odlukom ukinuta cjelokupna prvostupanjska, to je ponovljeni postupak započeo u odnosu na utuženi iznos od 54.886,20 kn odnosno 7.284,65 eura, pa kako se tuženik izričito usprotivio djelomičnom povlačenju kojim je tužitelj utužio 6.981,32 eura/52.600,72 kn, to predmet tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju predstavlja odlučivanje o zahtjevu za isplatom 7.284,65 EUR-a koliko je bilo utuženo prije djelomičnog povlačenja kojem se tuženik usprotivio i time suspendirao takvu procesnu dispoziciju tužitelja.

11.Na tuženikov istaknuti prigovor prijeboja tužitelj je na ročištu 8. travnja 2025. istaknuo prigovor zastare.

U odnosu na dokazni postupak

12. U tijeku postupka prvostupanjski sud je pročitao i izvršio uvid u sve provedene dokaze i to tužbu sa ugovorom o kreditu broj 060726439087 između tužitelja i tuženika, promet po računu i dodatkom ugovora o kreditu u skladu sa ZID ZPK (str. 1-27 spisa), odgovor na tužbu tuženika sa dokumentacija koja je priložena (str. 29-63 spisa), dokumentaciju dostavljena od strane tuženika na ročištu 11. studenog 2019. te preslike sudskih odluka (str. 68-84 spisa), podnesak tuženika od 23. siječnja 2020. sa preslikama sudskih odluka (str. 105-111 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Dragani Bubalo koja je dostavila pismeni nalaz i mišljenje ( str. 87-93 spisa), dopunu ( str. 193-197 ) i koji je usmeno iznijela na ročištu za glavnu raspravu 11. ožujka 2020. te dopunski 8. travnja 2025, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.

13. Saslušan u svojstvu stranke u postupku VĐ je u iskazu u bitnome ukazao na razloge zbog kojih se morao kreditno zadužiti. Navodi kako nije bio klijent tuženika već je vidio njegove reklame glede kreditnih aranžmana i ponuda vezane za stambene kredite. Došao je u banku gdje mu je isključivo ponuđena opcija sklapanja ugovora u onom obliku u kojemu ga je potpisao i koji je za njega tada bio prihvatljiv. Rukovodio se visinom mjesečne rate koju je stavio u omjer prema primanjima i mogućnostima. Rata je u početku iznosila oko 1.200,00 kn, ugovor je sklopljen na 30 godina, da bi nakon nekog vremena mjesečni anuitet počeo rasti te dosegao iznos od 2.500,00 kn. Takvo opterećenje je za njega bilo veliko. Ugovor je sklopljen na standardnom obrascu te mu nitko nije ukazao na mogućnost pregovaranja u odnosu na odredbe ugovora. Nije mu dana niti pružena mogućnost ili opcija sklapanja ugovora vezano uz drugu valutu. Samo poimanje pojmova poput promjenjive stope mu je ograničena na značenje samih riječi. Mogao je shvatiti da će se rata mijenjati ali ne u onom omjeru u kojem se to konačno dogodilo. Tuženika je pitao da li može dobiti kredit u kunama ili eurima ali mu je ponuđen samo u valuti CHF. Tuženik ga nije upozorio da bi se radilo o rizičnoj valuti. Konverzija mu je pomogla ali ne zna da li je s njom u cijelosti obeštećen.

14. Iskazu tužitelja sud je priklonio vjeru u cijelosti nalazeći kako isti jasno, razumljivo i logično ukazuje na razloge i okolnosti u sklopu kojih je stupio u ugovorni odnos sa tuženikom. Tužitelj ukazuje na svoju informiranosti i znanje te činjenicu da mu djelatnici tuženika nisu predočili ili ukazali na rizik promjenjive kamatne stope i same valutne klauzule. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi činjenica da je kao ugovorna stranka polazio od uvjeta ugovora o kreditu koji su se odnosili na visinu mjesečne rate, što sud pronalazi logičnim, životnim i razumljivim shvaćanjem obzirom da je putem navedenog pravnog posla pokušao riješiti svoje stambeno pitanje.

15.Kako je odluka o visini postavljenog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila o stručnom financijsko-knjigovodstvenom znanju predmetne materije, sud je temeljem dokaznog prijedloga tužitelja odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Dragani Bubalo, dipl.oec., koja je 10. siječnja 2020. dostavila pismeni nalaz i mišljenje u kojemu je, nakon ukazivanja na uvjete pod kojim je ugovoren sam kredit, utvrdila da je tužitelj pretplatio 54.886,20 kn s osnove razlike početno ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u periodu od realizacije kredita do potpisivanja dodatka ugovora kojim je učinjena konverzija. Vještakinja se osim toga mišljenjem osvrnula i na pitanje razlike konvertirane neotplaćene glavnice na dan 25. siječnja 2016, koje potraživanje tužitelj nije obuhvatio tužbenim zahtjevom, ukazujući da je ista iznosila 24.377,13 kn na štetu tužitelja.

16.Vještakinja je u ranijem postupku nalaz i mišljenje iznijela i usmeno na ročištu kojom prigodom se očitovala i na prigovore tuženika sadržane u podnesku od 25. 2. 2020. Glede prigovora na točan iznos tečaja na dan isplate kredita je ukazala da se rukovodila materijalnom dokumentacijom koja je dostavljena u spis od strane stranaka kao dokazno sredstvo. U tom smislu je raspolagala pregledom stvarnih uplata i na takvoj dokumentaciji je temeljila nalaz, a obzirom da nije bio dostavljen izvorni otplatni plan. Sam datum koji je uzela u odnosu na tečaj je bio datum sklapanja ugovora. Osim toga je ukazala da tuženik u prigovoru ukazuje na dan isplate kredita, pri čemu ne navodi koji bi to konkretno dan bio niti je on vještaku bio razvidan iz dokumentacije. Da je tuženik naveo u prigovoru o kojem datumu se radi tada bi i vještak bio u mogućnosti napraviti izračun naknadno, ali što mu zbog spomenutih razloga nije bilo moguće. U odnosu na prigovor tuženika glede mjeseca u kojima su anuiteti bili niži od početno ugovorenih, vještak je ukazao da je takav izračun prikazan u tablici pod nazivom "razlika uplate" koja obuhvaća kako one anuitete koji su bili niži, tako i one koji su bili viši od početno ugovorenih, dok tablica pod nazivom "pozitivna razlika" obuhvaća samo anuitete više od početno ugovorenih. U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelju vraćen povrat uplaćenih sredstava u iznosu od 4.084,35 kn potvrđuje kako taj iznos nije uzela u obzir, a iz prometa po računu koji je dostavljen u spisu i koji je vezan za kreditnu partiju, proizlazi da je riječ o iznosima koji su vraćeni na tekući račun tužitelja od strane banke, ali nije vidljivo niti vještak može zaključiti s koje pravne osnove je izvršeno vraćanje tih novčanih sredstava. U odnosu na prigovor glede iznosa pretplate koji je tužitelju vraćen prilikom konverzije vještak ukazuje da takvo pitanje ulazi u svezu pravne odluke i tumačenja te prilikom izrade nije uzela u obzir iznos pretplate već je napravila izravan izračun razlike u glavnici. U odnosu na prigovor glede primjene kamatne stope od 3,23 %, ista predstavlja stopu koja je primjenjivana od 1. siječnja 2014. dok je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 4,39 %. Od 1. siječnja 2014. je stoga tužitelju računala nižu kamatnu stopu obzirom da je to predstavljalo zakonsku zateznu kamatu koja je toliko iznosila te je i sama banka primjenjivala kamatnu stopu u toj visini od 1. siječnja 2014..

17.U ponovljenom postupku je sukladno dokaznom prijedlogu tužitelja određeno provođenje dopunskog vještačenja uz zadatak iskazivanja potraživanja u sada službenoj valuti Eura te osvrtanje na pitanje da li je tužitelj provedenom konverzijom obeštećen u cijelosti u odnosu na ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom nepoštenog ugovaranja istih. Vještak je osim toga pozvan iskazati iznos preplate utvrđene konverzijom te tzv. negativne razlike.

18. Dopunom vještačenja od 27. 2. 2025. vještak je u bitnom naveo da:

- iznos razlike između početno ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta prema ugovoru o kreditu i od realizacije do potpisivanja dodatka ugovora kojim je učinjena konverzija, pri čemu treba primijeniti tečaj CHF valute u trenutku realizacije kredita te ugovorenu kamatnu stopu u tom trenutku iznosi 7.284,61 €,

- sukladno Obavijesti o provedenoj konverziji (dokaz strana 26 u spisu) ostatak konvertirane neotplaćene glavnice na dan 25.01.2016. iznosio je 29.381,40 EUR što je na navedeni datum iznosilo 225.222,65 kuna,

- sukladno originalnom otplatnom planu, vrijednost neotplaćene glavnice na dan 25.01.2016., u slučaju da nije bilo promjene kamatnih stopa po predmetnom kreditu iznosila bi 43.601,12 što je na navedeni datum iznosilo 200.845,52 kuna,

- sukladno navedenome, tražena razlika u glavnicama iznosi 24.377,13 kuna, odnosno 3.235,40 € preračunato prema fiksnom tečaju konverzije (1€ =7,5345 kn),

- pod uvjetom da su odredbe ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne, konverzijom nije došlo do obeštećenja budući da je prilikom izračuna konverzije utvrđena glavnica koja je sama po sebi, u odnosu na glavnicu koja bi bila utvrđena uzevši u obzir ništetne odredbe, veća od priznate preplate,

- preplata utvrđena prema konverziji iznosi 11.309,82 kn, odnosno 1.501,07 € (preračunato u € prema fiksnom tečaju konverzije 1€=7,5345 kn),

- pod pretpostavkom ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, u matematičkom smislu provedena konverzija ne predstavlja potpuno obeštećenje tužitelja,

- pitanje osnovanosti i konkretnog mehanizma eventualnog „prebijanja“ svih konverzijom izvršenih isplata (isplata preplate) ili smanjenja dugovanje sa iznosima utvrđenim po tuženim osnovama isključivo je pravno pitanje koje nadilazi ekspertizu vještaka financijske struke.

19.Imenovana vještakinja je dopunu nalaza i mišljenje iznijela i usmeno na ročištu 8. travnja 2025. kojom prigodom je ukazala da je u konkretnom slučaju tužitelj utužio razliku anuiteta koja obuhvaća objedinjeni izračun razlike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Iz tog razloga je u skladu sa tako postavljenim tužbenim zahtjevom, u sklopu dopune, kao i prvotnom nalazu i mišljenju, iskazala jednu ukupnu razliku anuiteta, koja obuhvaća i kamatu i valutnu razliku, i koja do provođenja konverzije iznosi 7.284,61 eur na štetu tužitelja. Dakle, pod pretpostavkom da su ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 2006., ništetne u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, tužitelj je oštećen za 7.284,61 eura. Pojašnjava da je riječ o tzv. pozitivnim razlikama odnosno izračunu koji prikazuje mjesece u kojima je plaćanje anuiteta za tužitelja bilo nepovoljnije u odnosu na početno ugovorene uvjete. Nadalje, u skladu sa zadatkom vještačenja u dopuni je iskazala i razliku neotplaćene glavnice na dan 25. siječnja 2016., kada je potpisana konverzija, i gdje proizlazi razlika na štetu tužitelja u iznosu od 3.235,40 eura. Pošto je zadatkom dopune dano pružiti izračun neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015., to je vještakinja na ročištu provela izračun na temelju spisa i navela da neotplaćeni iznos glavnice na taj dan ( 30. 9. 2015. ) iznosi 2.819,54 eura. Dakle, tužitelju je u sklopu konverzije utvrđena nova neotplaćena glavnica i ona iznosi 29.381,40 eura. Ako bismo pretpostavili da tužitelj nije pristao na konverziju, a da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, tada bi iznos neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015., bio za 2.819,54 eura, a na dan 25. siječnja 2016., za 3.235,40 eura, manji od utvrđene neotplaćene glavnice konverzijom, slijedom čega proizlazi da je glavnica konverzijom nedvojbeno smanjena, ali ne u onoj mjeri kojom bi bila pod pretpostavkama nepoštenog ugovaranja. Zbroj iznosa za koji je tužitelj oštećen na dan 30. rujna 2015., stoga iznosi 10.104,15 eura. S druge strane osim smanjene neotplaćene glavnice, tužitelju konverzijom utvrđena preplata od 1.501,07 eura, i kada bismo nju oduzeli od 10.104,15 eura, dobili bismo iznos od 8.603,08 eura koji je i dalje viši od iznosa od 7.284,61 eur utvrđenog kao razlike anuiteta. Iz toga razloga je izvela zaključak da tužitelj u konačnici provedenom konverzijom nije potpuno obeštećen. U odnosu na prigovore tuženika, iz dopune nalaza i mišljenja su razvidni periodi u kojima je plaćanje anuiteta za tužitelja imalo negativan predznak, odnosno bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta, a riječ je o periodu od veljače 2007. do veljače 2008. i koje iznosi ukupno 500,13 eura. Eventualno pitanje prijeboja takvih iznosa ulazi u domenu pravnih pitanja i odluke suda. U odnosu na samu preplatu još smatra potrebnim ukazati da je u konkretnom slučaju riječ o višku uplata tužitelja utvrđenom prema simuliranom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015., koji se prema pravilima konverzije uzima u obzir na način da se umanjuju budući anuiteti za 50% do potpune isplate. Stoga da se oni uzmu u obzir tada bi se uzimali u izračun dva puta, u sklopu konverzije i u sklopu prijeboja.

20.Nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, kako pismeno tako i usmeno iskazanom, ovaj prvostupanjski sud je priklonio vjeru u cijelosti, budući da je vještak na jasan, stručan, prihvatljiv, logičan i razumljiv način pojasnio metodologiju primjene i sam način izračuna konkretnog potraživanja po svakoj utuženoj osnovi. Vještak se pri tome očitovao i u pogledu tzv. negativne razlike kao i pitanja viška utvrđenog konverzijom. Vještak se osim toga razumljivo osvrnuo na provedenu konverziju te ukazao na razloge i zaključak da tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen u pogledu potraživanja koje je predmetom ovog postupka.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

21. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), ), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023.), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22.Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

23.Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2023;dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. ZOO-a propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

24.Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

25.Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka).

26.Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

27.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28.Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

29.Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Općenito u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja i prigovore tuženika

30.Predmet postupka u konkretnom slučaju predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim, nakon što ukazuje na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka 2006., postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom po tim osnovama ( kao razlike anuiteta).

31.Tuženik s druge strane ističe prigovor zastare i prijeboja kojim tražbinu predlaže prebiti sa utvrđenim viškom u sklopu konverzije te tzv. negativnim razlikama te prigovor prijeboja sa štetom pozivajući se na odredbu čl. 346. st. 3. ZOO-a.

32.U postupku je utvrđeno, te nije sporno, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 26. srpnja 2006. Ugovor o namjenskom stambenom kreditu u visini od 53.970,00 CHF po srednjem tečaju kreditora s rokom otplate od 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

33. Nadalje, nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,39% ( čl. 3. Ugovora ), pri čemu je čl. 3.1. uglavljeno da se promjena kamatnih stopa vrši prema izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika na čiju primjenu tužitelj kao korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Odredba čl. 1.3. Ugovora sadrži ugovorenu valutnu klauzulu obzirom da je navedeno kako se iznosi isplata kredita i otplata u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.

34. Nadalje, u postupku je temeljem dostavljene dokumentacije te provedenog vještačenja utvrđeno da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu jednostrano mijenjao visinu kamatne stope kredita, a koja činjenica također nije sporna.

35.Također, nije sporno da su stranke 25. 1. 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim su s izračunom na dan 30. 09. 2015., izvršile konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, a sukladno odredbama Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15). U sklopu provedene konverzije je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..

36.Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa. Također, kako nije sporno da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ugovora o kreditu, to je od utjecaja na tužbeni zahtjev za isplatom odgovor na pitanje da li tužitelj ( u slučaju da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično ništetne ) ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora. Uz navedeno, potrebno se osvrnuti i na sve istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor zastare i prigovor radi prijeboja. S obzirom na značaj svakog od iznesenih spornih pitanja ista će se pojasniti zasebno.

Posebno u odnosu na nepoštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF

37.Tužitelj u navodima tužbe kao i naknadno u tijeku postupka iznosi stajalište uslijed kojega pronalazi da su ugovorne odredbe u prvotnom ugovoru o kreditu, koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, nepoštene i posljedično ništetne, čime predstavljaju osnovu za vraćanjem onoga što je tuženik kao banka primila temeljem takvih ugovornih odredbi.

38.U tom smislu valja primijetiti da su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile u srpnju 2006., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023. ).

39.Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

40.Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. . Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

41.Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

42.U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.

43.Nacionalni sudovi pri tome imaju mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

44.Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

45.U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora ( USRH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).

46.Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 IĐ i NĐ, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 V od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 EĐ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 I i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

47.Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, što je proizlazi iz presude suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32. Takvo stajalište je osim toga u skladu sa nacionalnim odredbama Zakon o obveznim odnosima ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ) koje također propisuju obvezu suda da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

48.Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje valutne klauzule u CHF te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ( koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ), utvrđeno da je upravo i tuženica ( u predmetu trgovačkog suda navedena kao šestotuženica) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

49.Stoga iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i koji je stekao status pravomoćnosti, nedvosmisleno proizlazi da je upravo tuženica u vremenskom periodu koji obuhvaća i sklapanje ugovora između samih stranaka u ovom parničnom postupku, povrijedila prava potrošača na način da je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

50.U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem VSRH broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude VTS RH broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

51.Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

52.Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

53.Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice konkretnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane nesporna činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te s druge strane činjenica da je promjenjiva kamatna stopa mijenjana u više navrata jednostranom odlukom banke ( što također nije sporno).

54.Teret dokazivanja činjenice da li se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo je u konkretnom slučaju na banci ( u tom smislu i Ustavni sud RH U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. obrazloženja).

55.U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

56.U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama ugovora, niti da bi tužitelj bio informiran o rizicima takvog ugovaranja.

57.Ovo stoga jer tuženik nije predložio dokaze u prilog svojim tvrdnjama, dok je tužitelj iskazom potvrdio da nije upozoren na mogućnost rasta valute i kamate niti na rizike koje nosi takvo ugovaranje. Osim toga, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je u banku tuženika pristupio upravo radi reklamiranja povoljnih kreditnih proizvoda, pri čemu mu je isključivo ponuđena opcija sklapanja ugovora u onom obliku u kojemu je konačno i potpisan, a koji je sklopljen na standardnom obrascu bez mogućnosti pregovaranja. Također, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da mu nije pružena mogućnost sklapanja ugovora vezano uz drugu valutu.

58.Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je pri tome raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

59.Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate ( koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Isto vrijedi i za ugovorenu valutnu klauzulu koja unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF- a u odnosu prema kuni.

60.Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena između ostalog i ugovorenim kamatama u točno određenoj visini te tečajem CHF koji je bio važeći u tom trenutku.

61.Tužitelju se na potpisivanje daje ugovor koji u sebi navodi da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta ( čl. 2.4. ugovora ) te mu se predočava iznos tog mjesečnog anuiteta i na temelju kojeg on pristaje na sklapanje ugovora, čime ga se dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema tako ugovorenim i predočenim uvjetima.

62. Međutim, upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te naknadni rast tečaja i mijenjanje kamatne stope, dovode do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

63.Iz dostavljenog izračuna vještaka ( str. 194 – 196 spisa ) je razvidno da je visina ugovorenog mjesečnog anuiteta od 269,94 CHF prilikom prvog plaćanja u rujnu 2006. iznosila 1.256,80 kn, da bi potom ista stalno rasla te od 2011. godine premašila iznos od 2.000,00 kn, pa je tako npr. u rujnu 2011. istovjetan iznos od 269,94 CHF odgovarao uplati od 2.224,22 kn odnosno iznosu koji je za gotovo 1.000,00 kn viši od prvotno ugovorenog iznosa.

64. Stoga je rast mjesečnih anuiteta uslijed ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF zasigurno dovelo do znatne neravnoteže u odnosima stranaka, a što predstavlja pretpostavku nepoštenog ugovaranja.

65.Stoga je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti po službenoj dužnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbe čl. 1. i 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO- a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope te tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan odnosno po osnovi valutne klauzule kako bi se plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita. Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos od ukupno 6.981,32 eura u periodu od ožujka 2008. do rujna 2015. i koji se odnosi na periode u kojima je nepošteno ugovaranje dovelo do neravnoteže na štetu potrošača ( tzv. pozitivne razlike ), a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).

Posebno u odnosu na provedenu konverziju

66. U odnosu konverziju provedenu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela, a priori, isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

67.Nacionalna sudska praksa u odnosu na takvo sporno pitanje nije bila jedinstvena niti ujednačena, slijedom čega se ovim putem iznose stajališta koje po stavu ovog suda potvrđuju pravilnost iznesenog mišljenja.

68.U tom smislu prije svega valja ukazati kako iz odredaba ZIDZPK –a, kao niti iz odredaba ZZP-a, a niti iz općih odredbi ZOO-a, ne proizlazi da bi potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišen prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenja po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u prvotnom ugovoru u kreditu i koje su utvrđene nepoštenim te posljedično ništetnim.

69.Nadalje, potrošači u RH ostvaruju pravo na zaštitu u skladu sa materijalno pravnim propisima ZZP-a kojim odredbama je implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske unije u vidu Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993).

70.Slijedom toga ne postoje zapreke da se i navedeno sporno pitanje uz primjenu nacionalnog prava, promotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije ( vidi točku 45. ovog obrazloženja).

71.U tom smislu je predmetnom direktivom u odnosu na posljedicu nepoštenog ugovaranja propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače ( čl. 6. st. 1. Direktive ).

72.Stoga posljedica nepoštenog ugovaranja treba biti takva da osigurava potpuno obeštećenje potrošača.

73.Iz navedenog dalje proizlazi da nacionalna praksa koja unaprijed isključuje pravo na obeštećenje samom činjenicom sklapanja konverzije, nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje, iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe.

74.Europski sud u tom smislu navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 EĐ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 61.; ) iz čega proizlazi nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc ).

75.Takvo stajalište je u cijelosti sukladno sa nacionalnim pravom (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

76.Opravdanje za takvo djelovanje Europski sud pronalazi i u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka njegovih učinaka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 EĐ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 62. i 63.;).

77.Iz navedenog je razvidno kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošače u neravnopravan položaj.

78.Stoga, kada su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice nepoštenog ugovaranja.

79.U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju, takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu.

80.Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je razmotriti kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

81.Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od potpuno različite metodologije od one primijenjene u ovom postupku ( tj. izračuna glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule).

82.Konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u drugi i različiti bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

83.U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR .“ 84.Dakle, kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed utvrđene nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

85.Ovo poglavito u tužbama poput ove koja je predmetom postupka i u sklopu koje tužitelj traži obeštećenje isključivo za vremenski period prije provođenja konverzije odnosno period u kojem je plaćao anuitete temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

86.Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je navedeno da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

87.Kada su stranke u slučaju poput ovog, u srpnju 2006., sklopile ugovor o kreditu čije odredbe su djelomično utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim, a potrošač je do konverzije potpisane u siječnju 2016. ( s izračunom na dan 30. rujna 2015.) plaćao mjesečne anuitete koji su obračunati prema ništetnim odredbama, tada provođenje konverzije nakon više od devet godina od sklapanja ugovora, može isključivati pravo na obeštećenje, ali samo i isključivo ukoliko je ona u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi.

88. U konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem nije utvrđeno da bi to bio slučaj.

89.Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ( već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR ), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja po tim osnovama. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je kao takvo osnovano.

Posebno u odnosu na pitanje da li je konverzija dovela do potpunog obeštećenja potrošača u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe te s time u vezi visinu potraživanja

90.Nakon što je u postupku utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu bilo nepošteno i posljedično ništetno, te s druge strane nesporne činjenice u sklopu koje su stranke provele konverziju u skladu da prisilnim propisom ZIDZPK, valjalo je odgovoriti na pitanje da li je konverzija dovela do potpunog obeštećenja u odnosu na nepoštene ugovorene odredbe.

91.Provedenim vještačenjem je u tome pogledu dan izračun iz kojeg je vidljivo da tužitelj kao potrošač konverzijom nije u cijelosti obeštećen. Do takvog zaključka vještak dolazi tako da je sa jedne strane sagledao posljedice nepoštenog ugovaranja kroz tri elementa. Riječ je posljedicama nepoštenosti u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope, zatim valutne klauzule u CHF te konačno razlike u neotplaćenim glavnicama na dan 25. siječnja 2016. i na dan 30. rujna 2015. kao datuma sa kojim je sačinjen izračun konverzije.

92.Izračunom je utvrđeno da je tužitelj po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule oštećen za iznos od 7.284,61 euro, a riječ je pozitivnim razlikama u periodu od rujna 2006. do veljače 2016. ( tabela str. 194-196 spisa). Ako bi se kroz isti izračun promatralo razdoblje koje tužitelj konačno utužuje ( period od ožujka 2008. do rujna 2015. ) tada je riječ o ukupnom iznosu od 6.981,32 eura.

93.Osim takvih iznosa po osnovi razlike u anuitetima u pogledu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, vještačenjem je ukazano na činjenicu da je u sklopu konverzije utvrđena nova glavnica koja iznosi 29.381,40 eura. Tako utvrđena glavnice je međutim na dan 30. rujna 2015. za 2.819,54 eura ( a na dan 25. siječnja 2016. 3.235,40 eura ) viša od iznosa koliko bi glavnica iznosila na dan 30. rujna 2015. pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja promjenjive kamate i valutne klauzule, a da konverzija nije provedena.

94.Drugim riječima, iako je konverzijom utvrđena nova glavnica dovela tužitelja nedvojbeno u povoljniji položaj od onog u kojem je bio prije konverzije, tako utvrđena neotplaćena glavnica je na dan izračuna konverzije ( 30. rujna 2015) još uvijek za 2.819,54 eura nepovoljnija od glavnice koliko bi iznosila na taj isti dan pod pretpostavkama nepoštenog ugovaranja.

95.Stoga, ako bi se iznosu za koji je tužitelj oštećen uslijed nepoštenog ugovaranja ( 7.284,61 euro ) pridodao iznos za koji je oštećen i uslijed razlike u neotplaćenoj glavnici na dan 30. rujna 2015. ( 2.819,54 eura ) dobije se iznos od 10.104,15 eura.

96.Navedene iznose vještak je stavio u odnos sa preplatom utvrđenom u sklopu konverzije koja iznosi 1.501,07 eura, nakon čega proizlazi zaključak da je tužitelj na dan konverzije 30. rujna 2015. oštećen za ukupan iznos od 8.603,08 eura.

97.Vještak stoga zaključuje da tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen za iznos od 8.603,08 eura, a koji je u osnovi viši od potraživanja koja su predmetom ovog postupka.

98.Stoga, kada se uzmu u obzir pozitivni učinci zakonito provedene konverzije u vidu nove neotplaćene glavnice i preplate utvrđene u iznosu od 1.501,07 eura, te kada se isti stave u omjer sa iznosima za koje je tužitelj oštećen uslijed nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, proizlazi da konverzijom nije obeštećen te konverzija nije dovela do potpunog izjednačavanja posljedica nepoštenog ugovaranja u sklopu osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog 2006. i činjenice prema kojoj je tužitelj sve do 2015. plaćao više iznose upravo temeljem takvog nepoštenog ugovaranja.

99.Kako tužitelj u konkretnom slučaju nije obeštećen provedenom konverzijom, to je osnovan tužbeni zahtjev koji usmjerava na isplatu ukupnog novčanog iznosa od 6.981,32 eura prema pojedinačno mjesečno dospjelim iznosa u periodu od ožujka 2008. do rujna 2015. ( točka I/ izreke).

100.Kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva ( vidi točke 8. do 10. ovog obrazloženja ) to predmet tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju predstavlja odlučivanje o zahtjevu za isplatom 7.284,65 EUR-a ( koliko je bilo utuženo prije djelomičnog povlačenja kojem se tuženik usprotivio i time suspendirao takvu procesnu dispoziciju tužitelja ) radi čega tužbeni zahtjev u tom preostalom dijelu nije osnovan te je glede istoga valjalo odlučiti kao pod točkom II/ izreke.

Posebno u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja

101.Iz do sada iznesenog proizlazi da je u postupku utvrđeno nepošteno ugovaranje osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj je u tom smislu utužio potraživanje temeljem te osnove ( kao razlike anuiteta).

102.S druge strane tuženik je pravovremeno u postupku već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja ( str. 34 spisa ) koji je potom specificirao podneskom od 20. ožujka 2025. .

103.Takav prigovor se sastoji od dva elementa. Prvi se odnosi na višak odnosno preplatu utvrđenu u sklopu konverzije kao prigovor prijeboja koristi sa štetom, a drugi na tzv. negativne razlike.

104.U odnosu na tako istaknuti prigovor tuženika valja prije svega ukazati kako treba razlikovati građanskopravni prijeboj (compensatio civilis) čije osnove su uređene ZOO-om, i gdje je riječ o prijeboju u kojem dva subjekta steknu jedan prema drugom istovrsno i dospjelo potraživanje uslijed kojeg može doći do prestanka uzajamnih potraživanja prijebojem do visine do koje su uzajamna potraživanja jednaka. Postojanje međusobnih potraživanja nema konstitutivni značaj za institut civilnog prijeboja, a za konstituiranje ovog instituta potrebno je da jedna od strana slobodnim očitovanjem volje drugoj strani da kompenzacijsku izjavu.

105.Kako tužitelj u konkretnom postupku nije dao kompenzacijsku izjavu ( u cijelosti se protivi prijeboju ), to nije riječ o građanskopravnom prijeboju ( kako pogrešno smatra tuženik), već o institutu prijeboja u parnici na temelju odluke suda ( compensatio per judicem) predviđenog odredbama čl. 333. st. 3. i 338. st. 3. ZPP-a.

106.Procesnopravni prigovor prijeboja uređen ZPP-om nema iste učinke kao građanskopravna izjava o kompenzaciji. Kod takvog procesnog prigovora prijeboja oba potraživanja egzistiraju i prigovor ih konstitutivno ne gasi. Ovo iz razloga što taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda kojim ga treba utvrditi.

107.Stoga u sklopu istaknutog prigovora poput onog koji je predmetom ovog postupka, sud donosi odluku o postojanju ili nepostojanju takvog potraživanja ( čl. 333. st. 3. ZPP-a), a nakon čega pod uvjetom da utvrdi kako je potraživanje osnovano, temeljem čl. 338. ZPP-a u izreci mora izvršiti kompenzaciju konstitutivnom odlukom na način da za iznos tražbine koju je utvrdio kao osnovanom na strani tuženika umanjiti tražbinu tužitelja koju je utvrdio kao osnovanom u tom postupku ( tako i ŽS Varaždin u odluci Gž- 2189/2017-2 od 12. 1. 2018.).

108.U tom smislu valja ponoviti da je u ovom postupku utvrđeno da je osnovano potraživanje tužitelja temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i po kojoj osnovi je u periodu od rujna 2006. do veljače 2016. tužitelj oštećen za iznos od 7.284,61 eur, dok bi po toj istoj osnovi iznos za utuženi period od ožujka 2008. do rujna 2015. iznosio 6.981,32 eura, sve prema pojedinačnim mjesečnim iznosima. 109.Da bi se takvo potraživanje prebilo, nužno je utvrditi da li tuženik raspolaže istovrsnim i dospjelim potraživanjem koje se može suprotstaviti zahtjevu tužitelja u ovom postupku.

110.Ovaj prvostupanjski sud u tom smislu pronalazi da tuženik u smislu čl. 333. st. 3. ZPP-a ne posjeduje potraživanje koje bi se moglo staviti u prijeboj sa potraživanjem tužitelja.

111.Naime, da bi se neko potraživanje moglo staviti u prijeboj ono mora biti istovrsno i dospjelo.

112.U odnosu na prijeboj po osnovi preplate iz konverzije je nužno promotriti karakteristike takvog iznosa te ovaj sud primjećuje da iznos od 1.501,07 eura a koji je utvrđen kao višak u sklopu konverzije prema simuliranom izračunu, zapravo ne predstavlja potraživanje tuženika tj. banke, već je riječ o iznosu razlike između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015..

113.Dakle, iznos utvrđene preplate konverzijom, ne predstavlja dospjelo potraživanje tuženika ( banke ) prema tužitelju ( potrošaču), već iznose koje je tužitelj više uplatio na dan 30. 9. 2015. prema simuliranom otplatnom planu u eurima, i koji se sukladno odredbama ZIDZPK-a koristi za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije. 114.Stoga, da bi se određena tražbina tuženika stavila u prijeboj, mora se raditi o dospjeloj i utvrđenoj tražbini koju on ime prema tužitelju, što međutim preplata u sklopu konverzije ne predstavlja, jer nije riječ o tražbini tuženika već višku uplate tužitelja u simuliranom otplatnom planu i prema kojemu tužitelj zapravo ima buduću dospjelu tražbinu u toj visini prema tuženiku koji se pak obvezao istu platiti umanjivanjem budućih iznosa nakon 30. 9. 2015. 115.U prilog stajalištu da se u konkretnom slučaju ne radi o dospjelom potraživanju tuženika ( banke) govori činjenica da tuženik temeljem konverzije kao pravne osnove, nema pravo od tužitelja kao potrošača potraživati taj iznos od 1.501,07 eura.

116.Niti iznose tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu od 500,13 eura, po stajalištu ovog suda nije moguće staviti u prijeboj.

117.Pri tome je taj dio zahtjeva tuženika potrebno promotriti kroz posljedicu djelomične ništetnosti ugovaranja.

118.U odnosu na taj dio ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako cjelokupno potraživanje negativnih razlika nije moguće uzeti u prijeboj jer pretpostavku ništetnosti potrošačkih ugovora u skladu sa čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, čini postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

119.Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže, ali isključivo na štetu potrošača. 120. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike ( a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.

121.U ovom postupku nije utvrđena ništetnost cjelokupnog ugovora ( i u kojem slučaju bi svaka stranka morala vratiti ono što je primila na temelju cjelokupnog ugovora), već je utvrđeno da ugovor može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope te valutne klauzule, kako bi se plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita.

122. Ta djelomična ništetnost je nastala samo i isključivo u mjesecima u kojima je plaćanje za potrošača uslijed nepoštenih ugovorenih odredbi bilo nepovoljno ( tzv. pozitivne razlike ).

123.To s druge strane znači da u mjesecima u kojima je tužitelj plaćao manje od početno ugovorenih uvjeta ( u konkretnom slučaju po osnovi koju tuženik predlaže prebiti je riječ o iznosu od 500,13 eura nastalog u periodu od veljače 2007. do veljače 2008. ) nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima a posljedično niti nepoštenosti ugovaranja odnosno ništetnosti ugovora. 124. Stoga se posljedica ništetnosti ( čl. 323. st. 1. ZOO-a) u predmetu poput ovog gdje je utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 1. i 2. ZOO-a ) odnosi na ispravljanje nepoštenih posljedica u onim mjesecima u kojima je nastala neravnoteža u ugovornim odnosima na štetu potrošača, ali ne i u mjesecima u kojima takve neravnoteže nije bilo.

125.Tuženik kao banka je i u takvim periodima ( u kojima su postojale tzv. negativne razlike ) također ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima.

126.Stoga uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i konstitutivno prebijanje istih sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo jer bi se anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka ( tzv. pozitivne razlike ) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih. 127.Negativni iznosi upravo i potvrđuju ranije iznesena stajališta ovog suda prema kojoj je banka mogla svoje poslovanje voditi pozitivno na način da početno ugovorene uvjete poboljša na korist potrošača, a da svejedno takvim poslovanjem ostvaruje profit.

128.Stoga prijeboj negativnih razlika u konkretnim okolnostima slučaja uslijed nepostojanja znatne neravnoteže na štetu potrošača nije moguće, čemu osim gore navedenog govori u prilog i stajalište ( izraženo presudom ŽS Varaždin broj Gž 987/2023-2 od 19.10.2023.) prema kojem banka nema pravo na isplatu tražbine s osnove negativne razlike uslijed primjene čl. 323. st. 2. ZOO-a.

129.Slijedom svega iznesenog istaknuti prigovor prijeboja tuženika u ovom postupku nije osnovan, radi čega je temeljem čl. 333. st. 3. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom III/ izreke presude.

Posebno u odnosu na prigovor zastare potraživanja

130.U odnosu na prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

131.Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. 132.To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu ( u tom smislu i Županijski sud u Varaždinu Gž- 1315/2019-2 od 19. svibnja 2020), te druga prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. odnosu na promjenjivu kamatnu stopu a u odnosu na valutnu klauzulu tek 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ). Navedeno stajalište biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( čl. 245. st. 1. ZOO-a).

133.U odnosu na takvo stajalište valja ukazati kako je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

134. Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

135.Stoga se u odnosu na zastare odnose dvije činjenice. Prva prema kojoj je podnošenjem tužbe 13. travnja 2019. ista podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

136.S druge strane, tužitelj ne bi mogao ostvarivati pravo na isplatu glede novčanih iznosa koji su dospjeli i plaćeni pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno prije 4. travnja 2007., tj. petogodišnjeg roka zastare koje se računa za stjecanje bez osnova.

137.Kako je najstarije utuženo potraživanje tužitelja dospjelo 1. 3. 2008. to prigovor zastare niti u tom dijelu nije osnovan.

138. Stoga istaknuti prigovor zastare tuženika nije osnovan.

Posebno u odnosu na troškove postupka

139.U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem čl. 154. st. 5., čl. 155., i čl. 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika, pa je tužitelju dosuđen trošak koji se odnosi na:

- sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46. Tarife ( 100 bodova x 15,00 kn + PDV) od 250 eura,

- trošak zastupanja na ročištima 11. studenog 2019., 23. siječnja 2020., 11. ožujka 2020. i 4. veljače 2025., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 250 eura ( x 4 ) za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7. 1. Tarife i 46. Tarife, ukupno 1.000,00 eura po toj osnovi,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 30. rujna 2019., 17. siječnja 2020. i 2. rujna 2024. u iznosu od po 250 eura ( x 3) za svaki podnesak temeljem Tbr. 8.1. i 46. Tarife, ukupno 750,00 eura po toj osnovi,

- trošak sastava ostalog podneska od 13. ožujka 2025. kojim je postavljen tužbeni zahtjev nakon provedenog dopunskog vještačenja u iznosu od 50,00 eura temeljem Tbr. 8.4 i 46. Tarife,

- trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 125,00 eura temeljem Tbr. 9.3. u vezi Tbr. 7.1. i 46 Tarife,

- materijalni trošak vještačenja u iznosu od 335,45 eura

što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 2.510,45 eura ( 8 x 250 eura + 50 eura + 125 eura + 335,45 eura ).

Zaključno

140. Prema tome i zaključno, kada je u sklopu provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom 26. srpnja 2006. nije bilo dopušteno, a riječ je o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, takvo utvrđenje dovodi do djelomične ništetnosti odredbi čl. 1. i 3. Ugovora o kreditu ali samo u odnosu na vremenske periode u kojima je takvo nepošteno ugovaranje dovelo do neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača ( tzv. pozitivne razlike) i što ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope i tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan, a na koje okolnosti je sud osim navoda tužbe morao paziti i po službenoj dužnosti,

pri čemu činjenica da su stranke sa datumom izračuna 30. 09. 2015. na temelju zakona provele konverziju ne isključuje tužitelju kao potrošaču pravo na isplatu temeljem ništetnosti dijela ugovornih odredbi u odnosu na nepošteno ugovaranje valutne klauzule u CHF, u slučaju kada konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na posljedice ništetnog ugovaranja, a što je u ovom postupku utvrđeno, pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. ZOO-a), to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i tečaja važećeg kod isplate kredita a iznosi ukupno 6.981,32 eura ( točka I/ izreke presude) prema pojedinačnim mjesečnim iznosima dospjelom od ožujka 2008. do rujna 2019., pri čemu je riječ o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a) a tužitelj na iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a,

dok tužbeni zahtjev u preostalom dijelu ( preko iznosa od 6.981,32 eura ) o kojem je sud morao meritorno odlučiti uslijed činjenice protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja, nije osnovan pa je u pogledu istoga odlučeno kao pod točkom II izreke,

dok istaknuti prigovor radi prebijanja tuženika u odnosu na utvrđenu preplatu sklopu konverzije nije osnovan ( točka II/ izreke ) jer ne predstavlja dospjelo potraživanje tuženika ( banke ) prema tužitelju ( potrošaču), već iznose koje je tužitelj više uplatio na dan 30. 9. 2015. prema simuliranom otplatnom planu u eurima, i koji se sukladno odredbama ZIDZPK-a koristi za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije, dok prebijanje tzv. negativnih razlika nije moguće jer se posljedica ništetnosti ( čl. 323. st. 1. ZOO-a) kada je utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 1. i 2. ZOO-a ) odnosi na ispravljanje nepoštenih posljedica u onim mjesecima u kojima je nastala neravnoteža u ugovornim odnosima na štetu potrošača, ali ne i u mjesecima u kojima takve neravnoteže nije bilo i u kojima je potrošač plaćao niže iznose od početno ugovorenih uvjeta. 125. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Sisak, 28. travanj 2025.

Sudac

Vedran Medaković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

• Tužitelju po pun.

• Tuženiku po pun.